Ustaška Hercegovina žrtvuje

''Ti hrvatski narode ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna...''
Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Ustaška Hercegovina žrtvuje

Post Postao/la zummann »

Zima. Početak siječnja 1942. šušte krupne pahuljice kao svilene krpe i nošene vjetrom padaju na debeli bijeli ćilim. Pritisnula studen. Planine Zelengora, Jabuka, Živanj, Vučevo kao ogromna ledja bijelog diva. Tišina. Predvečerje. Beskrajna bjelina. Granica istočne Hercegovine prema Crnoj Gori. Niz sela u okviru planina i gudura. Već je i noć pala e, čini vam se, tu nije tišina, tu sve vrije. Samo se ne čuje daleko. Ove noći Borčani očekuju napad »partizana« i sada se prpiremaju. »Huso, uzmi stražu prema Živanju, ponesi onu jednu strojnicu«, — »Omere, podji s nekoliko momaka desno niz ni strminu, pa kod onog Crnog. Vrha otvorit ćeš vatru, čim opaziš; tuda moraju proći!« — »Fatima, ti ćeš sa Hafizom čuvati municiju i donosit nam, a Aiša i Zahida idu s nama u rovove«.

Zima. Pahuljice drhte u zraku. Kroz pomrčinu i snijeg oči hercegovačkih junaka zure u noć. Očekuju. Nije im to prvi put. Već še od pol godine tako oni žive. — »Oooj, udri, Alija, eto paščadi!« ... začuje se zov i na jednom ova zimska noć oživi, pokrenu se i zadrhta. Zagrmiše pucnjevi. Zapraštiše teške rojnice. Ali ne u borčana, nego u »partizanskih« hordi, jer ih je Jugoslavija spremila za prolijevanje krvi i pljačku, a Borčani su uz nekolike lake strojnice i puše prihvatili boj.I tako svu noć. Rovovi oko Borca puni su junaka i oni neprestano udaraju. Ne daju »crvenim« oči otvoriti. Tek pred zoru pucnjava se stišala i zadnji sluga Moskve pobježe, bijesno škripeći zubima: — »Prokleti da su ovi borčani, njih ikada ne ćemo slomiti«.

Mala kavana. Mnogo priprostih ljudi. Gorštaci. Niska tavanica i miris ječmene kave. Tu je Salko Lerić, ustaški vodnik, koji je bio nekoliko mjeseci u robstvu partizana u Foči. Razgovaramo. Salko priča o Foči, Goraždu, o sablasnim prizorima, o mostovima na Drini okićenim glavama muslimana, o oćima užasnih mučenja.

— »Ti si, Salko, bio u robstvu komunista baš onda, kada i komunisti od Foče išli u napadaje prema gatačkom kotaru Borcu. Pa jesu li oni što govorili o borčanima?«

— »Jašta su, moj dragi brate, vazda su im oni bili u stima i na jeziku . . . vikali su, da ako Borac i Gacko padne njihove ruke — onda je cijela Hercegovina njihova. Mnogo u se spremali, kad su ušli prema Borcu. Tada su izabirali izmedju sebe najveće krvnike«.

Slušamo čovjeka, koji je nekoliko mjeseci bio u krugu omunista, koji je vidio kako žive i što rade. Govori nam o narhiji, boleštini, razočaranjima i ostalim medju nosiocima rvene zvjezde. I jedne kišovite noći pobjegao je raskaljenim »utovima praćen »partizanskim« puškama . . .

Da, to bijaše pravo junaštvo. Odkinuti od ostalog života lomovine, bez hrane, malo oružja, zasipani komunističkim letcima, bolestima, a bez ljekova i ljekara — borčani gordi i veliki prebrodiše te užasne časove. Održaše se, jer bijahu fanatici, jer bijahu vjernici istine i pravde, jer vjerovahu u snagu sudbine. Oni kažu: »Ako je za mene puščani metak kovan, on će me naći makar i pod zemljom!« S takovim divnim i junačkim rezoniranjem oni su skakali iz rovova i s nožem u zubima unosili strah i trepet medju krvoloke što dodjoše dizati im njihov imetak i remetiti tihi, patrijarhalni život. Zato pobijediše. Jer vjera u Boga i Hrvatsku značila je mnogo, ona je donijela uspjeh i za čitavo vrijeme ispunjala im grudi veličinom i srećom.

Sjedimo s braniocima besmrtnog Borca. Oko nas mrki i ozbiljni junaci. Ljudi, koji su i samu smrt pobijedili. Medju njima Marijan Banovac, vitez i nosilac Poglavnikove zlatne kolajne za hrabrost. Prvi hrvatski vitez na bojnom polju. Divim se bratstvu muslimana i katolika. Vitez Marijan bijaše zapovjednik oružničke postaje u Borču već nekoliko godina. On je zajedno s borčanima udarao na velikosrpske sluge još za Jugoslavije. On je s njima širio ustašku misao. On je volio borčane i oni njega. Naučili zajedno živjeti, pa se ne rastavljaju. Marijan je bio s njima u svakom boju. Gledamo i ne možemo zaustaviti suzu radosnicu, gledamo najljepši zalog naše sretnije budućnosti: ljubav braće muslimana i katolika Providnost ih je sastavila i ovdje u planinskim krajevima, na medji istoka i zapada, »Kažite svakome, da ne ćemo nigdje bez našeg Marijana!« vele borčani, a Marijan gleda ispod gustih obrva i odmjereno dodade: »Jašta, nigdje mi ne ćemo rastavljeni, idemo zajedno, pa u smrt ili život«.

Nedaleko Borča nalazilo se selo Izgori. Bijaše u stijenama smješteno tako visoko, da bi čovjek pomislio tu žive orlovi. Već drugi niz godina u tome selu bijaše središte svih pljačkaških i komitskih akcija. Ni austrougarska sila nije mogla uništiti ovo razbojničko gnijezdo, nego je uvijek morala slati svoju vojsku, da bi ih puškom smirili. Tako ovih zadnjih dana Izgori bijahu gorski stožer komunista. Naravno, bijahu nastavili svoju prijašnju razbojničku ulogu. No, krvavo je platiše. Pošto branioci Borča uvidješe, da mnogi napadi dolaze sa strane toga sela, da se tu nalazi komunističko uporište, li se odatle ide u pljačku — odlučiše ga konačno uništiti. Prije nego je zora i zarudila borčanski vitezovi podjoše prema selu Izgori.

Bijaše ih nekoliko stotina, ali probranih junaka. Privukoše se nosiocima crvene zvjezde i otvoriše vatru. — »Evo nas, došli smo da se obračunamo.« Sa sviju strana koliše Borčani one »junake« što su običavali na muslimanskim ženama i dječici pokazivati svoju »hrabrost«. Brzo zmajevi iz Borča odbaciše puške i s noževima skočiše da obračunaju i onima, što im već desetljećima ne dadoše mira na rodnoj grud: Nemoguće je opisati sve ono, što tada doživješe borčani — nemoguće je sada ocijeniti tu veliku borčansku pobjedu, borba se nastavlja i naši graničari ne će mirovati dok i za njeg dušmanina ne dotuku. Od komunističkog stožera u Izgorima ne ostade ništa. Svi oni platiše u krvi račun stoljeća. I kuće im porušiše, samo da ne ostane nikakav spomen na one koji su se borili za najveću glupost, od kada svijet postoji. Heroji iz Borča u toj divovskoj borbi ostaviše devedeset i pet junaka. No, neizreciva je radost na licima Borčana, kada govore o ovoj pobjedi. Oni kažu: »Mi ništa ne žalimo, kada ono vlaško gnijezdo razbismo, eh, vala, ne će imati više 'ko pljačkati i uznemirivati nas na kućnom pragu. Veliki je Bog i on nam je pomogao, da dotučemo paščad koja se rodila, živila, pa i umrla u nečovještvu i pljački.« . . .

Srca nam drhte od radosti što imamo takve heroje i mi kličemo: »Poglavniče, Hrvatska je vječna, nju ne će nitko uništiti, hrvatski narod je tvoj, sluša te i bori se za slobodu : svoj dom. Naredjuj nam, najveći hrvatski sine, a mi ćemo stesati i ići onamo, gdje nas pozoveš!«


Husnija Hrustanović
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite