Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj

Post Postao/la LEGIONARI »

Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj:
Zločini jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj 1945. Godine.
Dr. sc. Josip Jurčević



PREDGOVOR
Janko Vranyczany Dobrinović


Rezolucija Europskogparlamenta, koja ističe i osuđuje komunističke zločine protiv čovječnosti, predstavlja
povod za objektivno predstavljanje i podsjećanje svjetske javnosti na komunistička zlodjela u bivšoj Jugo
slaviji, koja su manje poznata i koja su dugo bila vrlo pažljivo skrivana. To se posebice odnosi na zločine
velikih razmjera, koji su pali u zaborav.Radi se o zločinu nad hrvatskim antikomunističkim vojnim postroj
bama i civilima, prema britanskim procjenama oko 200.000 vojnika i 500.000 civila, koji su se u svibnju
1945. povlačili u više kolona preko Slovenije u smjeru Austrije s namjerom da se predaju zapadnim Savez
nicima.

Na Bleiburgškom polju, u Koruškoj, zaustavljeni od strane britanskih jedinica, Hrvati bivaju razoružani i pre
dani jugoslavenskim komunističkim partizanima. Sudbina slična onoj koja je zadesila Kozake i Vlasovove jedinice, koje su Englezi u dogovoru sa Staljinom predali Crvenoj armiji.Posljedice predaje Hrvata partiza
nima bile su trenutne masovne likvidacije zarobljenika i Križni putovi širom Jugoslavije, koji su iza sebe
ostavili duboke tragove smrti uslijed likvidacija, bolesti i iscrpljenja.

U cijeloj hrvatskoj povijesti, uz stoljetnu obranu od prodora Turaka i brojne ratove za Habsburgovce, ne
postoji nijedan primjer koji bi se po broju žrtava mogao usporediti s Bleiburškom tragedijom.Komunistički totalitarni režim držao je te događaje u strogoj tajnosti sve do raspada Jugoslavije.Kult utemeljitelja jugoslavenske države, Josipa Broza Tita, njegov raskid sa Staljinom, njegova vanjskopolitička promocija, otvaranje granica turizmu i drugi događaji, s vremenom su prekrili tihim velom zaborava istinu o masovnom ubojstvu razoružanih, uglavnom hrvatskih postrojbi i civila. Međutim, istina je daje druga Jugoslavija, po
tvrdom staljinističkom modelu, nastala 1945. godine s puno krvi, boli i užasa. A i završila je na sličan način.

U to vrijeme, ta zlodjela i povrede ljudskih prava iz praktičnih političkih razloga drugačije su se tretirali i
uopće se nisu kažnjavali. Danas postoji poseban sud u Haagu, utemeljen od strane Ujedinjenih naroda, za kažnjavanje takvih vrsta zločina.Svaka nacija ili etnička skupina, radilo se o Armencima, Kurdima, Kambodžancima, Ruandanima, Bošnjacima, Kosovarima, Srbima ili Hrvatima, ima pravo na povijesnu istinu
i pravo na objektivno razjašnjenje tajni ili neistina, čime bi se omogućilo vraćanje dostojanstva žrtvama.
Tadašnji jugoslavenski ministar unutarnjih poslova i šef tajnih službi, Aleksandar Ranković, podnio je i.
veljače 1951. godine izvješće prema kojemu je u razdoblju od 1945. do 1951. godine likvidirano 686.000 zarobljenika. Ta brojka, iako se njome vjerojatno manipuliralo, potvrđuje postojanje i govori o golemim razmjerima počinjenih terorističkih zločina.Među tim žrtvama bili su crnogorski četnici i oni odani kralju, bosanski muslimani, slovenski domobrani i pripadnici Bele garde, dunavske Švabe (folksdojčeri) njemačkog podrijetla, Mađari, Talijani, hrvatske ustaše i domobrani.

Potonji su, zajedno s hrvatskim civilima, doživjeli najveći broj žrtava.S oko 180.000 vojnika i časnika,
hrvatski domobrani predstavljali su regularnu vojsku, koja bi se, po svom duhu, po svojoj stezi i po svom ispravnom postupanju, mogla ravnomjerno svrstati uz bok bilo koje zapadne vojske. Bila je to skupina mobiliziranih suboraca, koja se sastojala od seljaka, obrtnika, radnika, studenata, pomoraca, pripadnika
nižeg i srednjeg društvenog sloja, te i hrvatskih Srba. Sto se tiče političkog usmjerenja, oni su uglavnom pripadali hrvatskom političkom centru, kojeg je zastupala demokratski nastrojena, antitotalitaristički usmje
rena Hrvatska seljačka stranka.

Ta stranka, koju su braća Radić osnovali početkom dvadesetih godina, nije imala ništa zajedničkog s
Ustaškim pokretom i revolucionarnom komunističkom partijom, koji su bili radikalnog i totalitarnog usmje
renja. Seljačka stranka promicala je mirotvorstvo i antitotalitarizam liberalnog smjera srednjeg društvenog
sloja. Na posljednjim izborima u Kraljevini Jugoslaviji, Hrvatska seljačka stranka uspjela je ostvariti spektakularnu pobjedu i pridobiti daleko najveću potporu glasača. Tijekom raspada stare Jugoslavije, milicija seljače stranke vodila je računa o tome da zakon i red primjerno vladaju u prvim danima nakon nastanka hrvatske države, koju su uspostavili Italija i Njemačka. Previranja su počela tek nakon dolaska nekoliko
stotina ustaša uvezenih iz Italije s njihovim vodom Antom Pavelićem kad su preuzeli vlast. Hrvatski časnici,
koji su služili u staroj austrohrvatskoj i jugoslavenskoj vojsci, među kojima su bile i brojne osobe srpskog etničkog podrijetla, ustrojili su hrvatsko domobranstvo iz raspuštene seljačke milicije i pripadnika srednjeg društvenog sloja.

Odora, rodovi, činovi, obuka i pravila ponašanja slijedila su uzor bivših pukovnija hrvatskog domobranstva
iz vremena Austrougarske monarhije.Nakon određenog vremena počelo se širiti nezadovoljstvo i bespomoć
nost među tim pripadnicima regularne hrvatske vojske, kako zbog brutalnog postupanja manjinskih ustaških postrojbi prema Srbima, Zidovima, Romima i općenito prema svim ostalim neistomišljenicima, tako i zbog ustupanja Dalmacije talijanskoj državi te sve većih naznaka njemačkog poraza. To je prouzrokovalo pozitivan stav kod dijela nezadovoljnika prema Titovim partizanima, iako je s druge strane postojala zabrinutost i strah
od komunizma. Pitali su se kako obuzdati komunizam i kako sačuvati vlastitu državu koju bi kasnije, u nekim normalnim vremenima, demokratizirali i unaprijedili. To je bila, usprkos međunarodnoj konstelaciji, potajna želja i nada većine domoljubnih Hrvata, koje se nisu htjeli tako lako odreći.

Domobrani, koje se nije moglo optužiti za bilo kakve brutalne povrede ratnih pravila, poslušali su preporuku Hrvatske seljačke stranke i ostali pod oružjem u nadolazećim događajima. U ozračju nezadovoljstva i sve jasnijom izglednošću njemačko-talijanskog poraza, pripremali su teren za puč protiv ustaškog režima koji
im je bio nametnut silom. Puč je imao cilj svrgnuti nositelja vlasti Pavelića, raspustiti totalitarni aparat i naknadno se pridružiti Saveznicima. U povijesnim istraživanjima, ti planovi nazvani su Lorković-Vokićevim pučem, po dvojici glavnih aktera.Mladen Lorković, bivši Pavelićev ministar vanjskih poslova, i Ante Vokić, uspješni ustaški general, uvjerili su se krajem 1943. godine kako je Njemačka već izgubila rat i kako bi tre
balo poduzeti odlučne mjere radi očuvanja hrvatske države i njezine neovisnosti, premda nastale u kontrove
rznim okolnostima, ovog puta od komunističke jugoslavije.

Vokić, prometni stručnjak i organizator, uspio je, sa željezničkim bojnama koje je sam uspostavio, održati funkcionalnost željezničkog i cestovnog prometa kojeg su ometali partizani. Pavelić ga je imenovao mini
strom rata i povjerio mu vrhovno zapovjedništvo nad svim hrvatskim oružanim snagama. Nakon pada Musso
linija i potpunog preokreta u Italiji, premda je i dalje bio vjeran Hitleru, Pavelić je ipak pokušao potajno
pronaći alternativu za Hrvatsku. Taj pokušaj, dakle uz Pavelićevu suglasnost, išao je preko Vokića i Lorkovića. Međutim, sam Pavelić se nikada nije izjasnio, je li njegova namjera bila iskrena ili je igrao dvostruku igru.
Kada je Vokić dobio obećanje svih domobranskih generala da će postupati isključivo po njegovim zapovije
dima, sebi vjerne željezničke bojne koncentrirao je oko glavnog grada Zagreba.

Sa tadašnjim voditeljem dužnosti glavnog tajnika još uvijek utjecajne Hrvatske seljačke stranke, koja je djelovala u ilegali, Ivankom Farolfijem, koji je pružao političke savjete za urotu Lorković-Vokić, dogovoren
je razoružanje oko 40.000 njemačkih vojnika stacioniranih u Hrvatskoj, od čega oko 20.000 oko Zagreba. Njemački vojni predstavnik u Zagrebu, general Glaise von Horstenau, staroaustrijski časnik i prijatelj
Hrvata, obećao je neutralno držanje. Vokić i Lorković namjeravali su korektno postupati s njemačkim vojni
cima i omogućiti im povlačenje u Njemačku. Slični dogovori trebali su biti postignuti s njemačkim oružanim snagama koje su se povlačile iz Grčke, među kojima je bila i Druga oklopna armija koja je dobila zadatak
pruža otpor u Mađarskoj.

Nadalje, Vokić i Lorković su planirali zauzeti zgrade svih ministarstava, pošte i radija, pritvoriti članove
tvrde ustaške jezgre i raspustiti koncentracijske logore u Jasenovcu i Staroj Gradišci. Član predsjedništva Hrvatske seljačke stranke, Josip Torbar, trebao je uz malobrojnu pratnju odletjeti u Rim kako bi Savez
nicima izložio novonastalu situaciju i njezine prednosti te im ponudio suradnju. Vlatko Maček, utamničeni antitotalitaristički i karizmatični predsjednik Hrvatske seljačke stranke, trebao je ponovno preuzeti
vodeću političku ulogu u Hrvatskoj te pozvati vojsku i pučanstvo na rat protiv nacističke Njemačke kao
i na suradnju sa Saveznicima. Nadalje, plan je bio da se ustaške jedinice pripoje regularnim domobra
nskim snagama, a partizane prizna kao saveznike.

Na taj način bi oko 200.000 obučenih hrvatskih vojnika ostalo pod oružjem, a Hrvatska predvođena Mačekom imala bi šansu uključivanja u sporazum o podjeli Jugoslavije na pola-pola iz Jalte. To bi bilo u interesu zapa
dnih Saveznika, jer bi se time spriječio prodor krutog revolucionarnog komunizma na cjelokupnom području bivše jugoslavije, ali i stalo na kraj Titovim imperijalističkim pretenzijama prema Trstu i Koruškoj. Naravno, uspjeh tog scenarija, kojeg bi Angloamerikanci sa svojim ratnim pragmatizmom i praktičnom politikom prihvatili kao gotov čin, značio bi katastrofu za vodstvo tadašnjih jugoslavenskih komunista koje je razmišljalo i djelovalo po staljinističkim uzorima za totalitarno preuzimanje vlasti.U slučaju uspjeha tog puča, apsolutno je trebalo raču
nati s mogućnošću da će brojni hrvatski domoljubi, nastrojeni građanski i antitotalita-ristički, koji su se priklonili Titu u borbi protiv Hitlera, prijeći na stranu novoosnovane alternative koja je bila bliska zapadnim Saveznicima. Ta mogućnost postala je noćna mora komunističkog partizanskog vodstva, koja je kasnije, nakon predaje hrvatske vojske na Bleiburgu, bila jedan od razloga, čuvanih u strogoj tajnosti, za razmjere masovnih pokolja.

Drugi jednako važan razlog za masovna ubojstva bio je ne samo programirano istrjebljenje ekstremne ustaške manjine, nego i hrvatskog političkog centra kojemu je pripadao najveći dio seljaštva i srednjeg društvenog
sloja. Time se htjelo, u smislu klasne revolucije, osigurati potpuno preuzimanje vlasti od strane komunista. Uspjeh Vokić - Lorkovićeva puča, kao što bi uspjeh srpanjskog puča u Njemačkoj skratio Drugi svjetski rat i rezultirao manjim brojem žrtava, najvjerojatnije bi doveo do drugačije situacije u cijelom južnom dijelu
Europe i preduhitrio uspostavu komunističkih režima u više zemalja.

No, Vokić i Lorković su doživjeli poraz, jer su vjerovali da je Pavelić bio na njihovoj strani. Ostaje upitno
kakva je bila Pavelićeva uloga od samoga početka. Nakon što je njemački politički izaslanik u Zagrebu,
Siegfried Kasche, koji je saznao za puč u posljednjem trenutku, o tome izvijestio Pavelića, ovaj je, pod tim dojmom, sazvao izvanrednu sjednicu vlade kojoj je nazočio i Kasche, te smijenio i uhitio Lorkovića i Vokića. Brojni njihovi suradnici bili su likvidirani ili utamničeni u lepoglavskom zatvoru. Pretpostavlja se da su tamo,
pred kraj rata, pripadnici ustaške tajne službe likvidirali Vokića, Lorkovića i Farolfija. Nakon sloma puča, manji dio domobrana pridružio se partizanima, dok je veći dio devet mjeseci kasnije završio na Bleiburgu i Križnom putu.

Dr. se. Josip Jurčević istražio je napornim radom uzroke, tijek i posljedice Bleiburške tragedije. S obzirom da
sud nikada neće izreći presudu za te kažnjive događaje, premda oni ne podliježu nikakvoj zastari, postoji potre
ba za jasno i objektivno rasvjetljavanje tih činjenica u spomen na žrtve. Time se ne izriče paušalna krivnja za sve sudionike partizanske borbe, koji su imali teške gubitke i naposljetku pobijedili, vodeći se neosporno idealima u hrabroj borbi protiv talijanskih i njemačkih vojnih snaga, koje su u to doba smatrali protuzakonitim okupatorima. Međutim, ti partizani koji su se osjećali antitotalitarnim borcima za slobodu, bili su izmanipulirani, iskorišteni, poticani i predvođeni od strane komunista, koji su se služili staljinističkim metodama te težili totalitarnoj diktaturi i socijalnoj revoluciji. Država izgrađena na masovnim likvidacijama, križnim putovima, odredima smrti, tajnim službama, nasilju i strahu - nije bila sukladna idejama za koje su se mnogi borili. U tom kontekstu može se navesti tragičnu sudbina Andrije Hebranga, domoljubno nastrojenog vođu hrvatskih komunista, koji je 1948. g. ubijen u zatvoru u do sada nerazjašnjenim okolnostima.

Čak i Franjo Tuđman, bivši partizanski borac i general Jugoslavenske narodne armije, nastale iz partizanskog pokreta, koji će kasnije postati prvi predsjednik hrvatske države, imao je hrabrosti opisati u svojim publikacijama nepravdu nanesenu politici Mačeka i Hrvatske seljačke stranke kao i domobranima. Zbog toga
je bio degradiran i zatvoren.Masovne likvidacije, koje je jugoslavenski komunistički vrh planirao i izvršio
bez suđenja nad hrvatskim vojnicima i civilnim pučanstvom, koji su težili demokratskoj neovisnoj državi i protivili se komunizmu, trebaju postat poznate i priznate izvan hrvatskih granica. Gubici, koji su tada nane
seni kako u redovima hrvatske elite tako i tisućama uglednih osoba iz svih društvenih slojeva, desetljećima su bili te su i danas bolni i nenadoknadivi. To se naročito odnosi na mladež koja je morala umrijeti prije nego li je započela živjeti.Međutim, kao kasna moralna i povijesna satisfakcija može biti činjenica da su sinovi i kćeri bivših neprijatelja pola stoljeća nakon Bleiburške tragedije, stvorivši neovisnu i demokratsku hrvatsku državu, ostvarili ideje i ideale mnogih poznatih i nepoznatih žrtava iz tog vremena.

BILJEŠKA O AUTORU PREDGOVORA

Autor predgovora potječe iz ugledne hrvatske plemićke obitelji humanističke liberalne, antitotalitarističke i domoljubne tradicije. Kao student bio je regrutiran u domobrane te je u Stockerau kod Beča završio časničku školu. Ministar rata Ante Vokić pozvao ga je, kao mladog poručnika, 1944. godine u svoj kabinet. Njega
(koji je bio poliglot i imao brojne obiteljske veze u inozemstvu, medu kojima i obitelj jednog utjecajnog
admirala britanske flote) je ministar Vokić predvidio kao tumača, pratnju i osobu za vezu pri putovanju u
Italiju s Josipom Torbarom, uglednim članom Hrvatske seljačke stranke. Nakon neuspjeha puča Vokić-Lorko
vić, J. Vranyczany Dobrinović je uspio izbjeći likvidaciju i progone ustaških postrojbi. Preživio je Bleiburšku tragediju, višemjesečni Križni put i bolesti, ali je u tim događajima izgubio brojne prijatelje iz mladosti. Zahvaljujući prijateljima iz pobjedničkih, antito-talitarističkih krugova uspio je biti oslobođen iz zarobljeničkog logora u Osijeku i emigrirati u inozemstvo gdje je, između ostalog, obnašao visoku dužnost u austrijskom ministarstvu turizma. Vratio se u Hrvatsku prilikom prvih demokratskih, višestranačkih izbora. Tada je, kao potomak bivših povijesnih hrvatskih zastupnika, održao uvodni govor u prvom demokratski izabranom Hrvatskom saboru. Imenovan je prvim hrvatskim ministrom turizma, a nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske postao je prvi veleposlanik pri državama Beneluxa, Europske zajednice i NATO-a.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj

Post Postao/la LEGIONARI »

UVOD

1.

Nastanak suvremenog civilizacijskog odnosa prema žrtvama može se neprekidno pratiti tijekom nekoliko tisućljeća povijesti čovječanstva. Unatoč brojnim i čestim svjetonazorskim, društvenim, kulturološkim i političkim promjenama koje su se događale u prošlosti, fenomen žrtve je u svim razdobljima ipak imao
posebno uzvišen i svet status. Ova činjenica je jednako primjetna na razini skupne svijesti društvenih zaje
dnica kao i na razini osobnih samosvijesti.To znači da se žrtva kao vrijednost nalazi u temeljima zajedničkih
i pojedinačnih identiteta, te je i u povijesti i u suvremenosti gotovo nemoguće pronaći praktične oblike
života u koje nije ugrađen i odnos posebnog poštivanja žrtve. S druge strane, o nemjerljivo velikoj vrijednosti žrtve na poseban način svjedoči i činjenica daje pravo na život osnovna općeljudska vrijednost i temeljno ljudsko pravo.

S tog civilizacijskog motrišta je razumljivo što, među različitim oblicima žrtvovanja, posebno mjesto
pripada žrtvama koje su smrtno ili na druge načine stradavale tijekom ratova ili drugih vrsta oružanih sukoba,
jer se u ovim slučajevima radilo o najmasovnijim stradavanjima ljudi s mnogostruko destruktivnim posljedi
cama u duhovnom i stvarnom smislu.U svim povijesnim razdobljima ratovi su bili vrijeme u kojem su se doga
đali najnegativniji oblici međuljudskog postupanja, no uvjerljivo najveće negativne posljedice proizvela su
dva svjetska rata, koja su u mnogim zemljama ostavila pravu demografsku, materijalnu i duhovnu pustoš.
Osim toga, razvoj vojne tehnologije u 20. stoljeću, uveo je čovječanstvo u apokaliptičke mogućnosti uništa
vanja ljudske vrste.

2.

Zbog svega navedenog je razumljivo i opravdano što su žrtve rata u dvadesetom stoljeću, a naročito nakon Drugog svjetskog rata, postajale tema koja je sve nazočnija u normama međunarodnog prava, znanstvenoistraživačkim projektima i društvenoj komunikaciji.Pritom je prvenstvena svrha javnog zani
manja za žrtve rata usmjeravana na zaštitu žrtava rata i prevenciju situacija u kojima bi se ponavljala stradavanja ljudi zbog rata. Tako su istraživane povijesne i ratne okolnosti koje su dovodile do velikog
broja žrtava te je donošen niz međunarodnopravnih i drugih mjera koji su trebali spriječiti ili smanjiti
buduća stradavanja.

U zemljama razvijenog svijeta je, stoga, ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata objektivno i detaljno istražen problem žrtava rata, a sjećanju i vrijednosnom obilježavanju ratnih žrtava je pridavana najveća
javna pozornost.Međutim, tijekom dvadesetog stoljeća žrtve rata su istovremeno bile i tema s kojom su se
vršili različiti oblici manipulacija. Najekstremnije zloporabe događale su se u pojedinim komunističkim dr
žavama u kojima je golema moć koju imaju žrtve rata iskorištavana za političke potrebe vladajućih režima.
U takvim okolnostima, režimi su u ime žrtava rata vršili svekoliku represiju nad ljudima, kao i nasilja nad objektivnim spoznajama o žrtvama rata.


KOMUNISTIČKA JUGOSLAVIJA I ŽRTVE RATA

1.

Od završetka Drugog svjetskog rata do raspada europskih komunističkih sustava vlasti 1990. godine, komunistička Jugoslavija je bila jedna od država u kojoj se događala krajnja zloporaba žrtava Drugog
svjetskog rata. To se naročito odnosilo na žrtve rata s područja Hrvatske. Na taj je način tema žrtava
Drugog svjetskog rata na području Hrvatske (i ostalih zemalja druge Jugoslavije) ostala gotovo u cijelosti neistražena, a sve obavijesti koje su se 0 toj temi pojavljivale u javnom životu prila-gođavane su tekućim političkim interesima totalitarnog režima.

Na samom kraju rata jugoslavenska komunistička vlast je bez istraživačkih uporišta ili stručnih procjena proglasila kako broj jugoslavenskih ratnih žrtava iznosi 1,7 milijuna smrtno stradalih osoba. Ovaj broj
žrtava se u narednim desetljećima uporno i dosljedno ponavljao u svim prigodama; od javnih političkih
govora do enciklopedijskih i udžbeničkih knjiga.

Zanimljiva je činjenica, što se Jugoslavija 1990. godine i raspala, ali se od tog neobjektivnog i prevelikog broja službeno nije odustajalo, iako su pojedini stručnjaci nekoliko puta pokušali dovesti u pitanje taj broj žrtava.
No, to problematiziranje broja žrtava je brzo uklonjeno s javne scene, a jedan od autora (Bruno Bušić) je i zbog toga bio prinuđen pobjeći iz Jugoslavije u zapadnu Europu u kojoj ga je ubila jugoslavenska tajna policija.

2.

U prvim poratnim godinama jugoslavenski režim je uvećani broj žrtava koristio kao argument kojim se pokušavalo ostvarivati ciljeve i u međunarodnim političkim odnosima. Tako se u ime žrtava rata nastojala
dobiti što veća ratna odšteta, te ishoditi po Jugoslaviju što povoljnija rješenja graničnih sporova s Italijom i Austrijom.Radi uvjerljivosti izmišljenog broja žrtava na međunarodnoj razini, jugoslavenski režim je pokušao
u Jugoslaviji pronaći demografe koji bi dali stručno pokriće za navodnih 1,7 milijuna jugoslavenskih ratnih žrtava. No, budući do tada nije bio proveden poratni popis pučanstva - bez kojeg je bilo nemoguće raditi bilo kakve demografske procjene o žrtvama rata - nitko od stručnjaka nije pristao sam sebe strukovno diskvalificirati. Stoga je režim pronašao beograd¬skog studenta matematike Vladetu učkovića koji je, 1947. godine, za novčanu naknadu, pristao ispuniti zahtjev jugoslavenske politike. Cijeli posao trajao je dva tjedna,
te je tu stručnu procjenu o 1,7 milijuna smrtno stradalih žrtava Jugoslavija koristila na Pariškoj mirovnoj konferenciji i u kasnijem razdoblju.Detalji navedene prijevare javno su razotkriveni tek 1985. godine kad je Vučković - koji je iselio iz Jugoslavije i postao profesor ma¬tematika na Sveučilištu u South Bendu (SAD) - objavio u Londonu članak o tom događaju iz svoje mladosti.

3.

Jugoslavenski režim je temu žrtava rata i uvećanog broja žrtava intenzivno zlorabio i u nizu događanja javnog
i političkog života u zemlji. Na žrtve se pozivalo pri provođenju fizičke i pravosudne represije nad pojedincima
i grupama koji su bili nepoćudni komunističkoj vlasti. Isto tako, režim je žrtve rata zlorabio kao izgovor za zaustavljanje niza društvenih i nacionalnih procesa koji su imali demokratsko usmjerenje.U takvim okolnos
tima, potpunog političkog nadzora nad temom žrtava rata, u Jugoslaviji nije bio ni moguć nastanak objektivnih saznanja o uzrocima okolnostima i posljedicama ratnog stradavanja, niti je objektivno utvrđen ili procijenjen broj žrtava rata. Tako je jugoslavenski režim i na području Hrvatske izuzetno složeni problem ratnog stradalništva sveo na potpuno neutemeljeno licitiranje brojem žrtava u jasenovačkom logoru, koji je (broj) prilagođavan različitim prigodama i razdobljima.O tome najzornije svjedoči činjenica kako se prema komunističko-jugoslavenskim izvorima broj smrtno stradalih žrtava jasenovačkog logora kretao u gotovo nevjerojatnom rasponu od 55 do čak 1,4 milijuna, što je razlika od 1,399.945. Ovaj podatak, osim što govori o neistraženosti ratnog stradalništva, istovremeno, na svojevrstan način simbolički ilustrira i kaotičnost i nestabilnost tijeka općih društvenih događanja u drugoj Jugoslaviji.

PORATNI JUGOSLAVENSKI ZLOČINI NAD HRVATIMA

1.

No, među mnogobrojnim nedostacima koji se nadalje mogu po različitim osnovama pronalaziti u pristupu
kojeg je jugoslavenska država nametala istraživanju žrtava Drugog svjetskog rata ipak se posebno izdvaja
jedan problem. Radi se o tome što su gotovo potpuno prešućivane žrtve koje su tijekom rata i neposredno
nakon završetka rata imale "poražene snage", a među njima je bilo najviše hrvatskih civila i vojnika. Pritom
je potrebno naglasiti kako je daleko najveći broj hrvatskih civila i vojnika ubijen od strane jugoslavenske
vojske i drugih jugoslavenskih represivnih tijela u razdoblju neposredno nakon završetka rata.
Zbog velikog broja ubijenih, okolnosti njihovog stradavanja i du¬goročnih negativnih nacionalnih posljedica, poratno stradavanje je ostavilo najdublji trag u pojedinačnoj i zajedničkoj svijesti hrvatskog naroda.
Međutim, ta izuzetno značajna tema bila je jedna od najstrože čuvanih javnih tajni na prostoru druge Jugoslavije, te se nije smjela ni istraživati, niti se o njoj moglo javno progovoriti. Jedino što je režim dopu
štao, u ponekim pregledima vojnih događanja koja su se odnosila na kraj svjetskog rata u Jugoslaviji, bila
je tek općenita složenica kako se "radilo o pravednom kažnjavanju tj. obračunu s neprijateljima naroda"

2.

Najveća tragedija hrvatskog naroda započela je posljednjih dana rata kad su pripadnici oružanih snaga Neza
visne Države Hrvatske (NDH), koja je bila ratni saveznik Njemačke, upućeni na nepripremljeno i kaotično povlačenje prema austrijskoj granici kako bi se predali vojsci zapadnih savezničkih zemalja. Zbog straha od nasilja komunističke vojske u povlačenju je, osim postrojbi hrvatske vojske, samoinicijativno sudjelovao i
golem broj civilnog pučanstva. Glavni dio ovih hrvatskih kolona zarobila je jugoslavenska vojska već na pro
storu Slovenije, a manji dio koji se uspio probiti na austrijski teritorij (uglavnom na područje mjesta Bleiburg, gdje se nalazila britanska vojska) Britanci su izručili komunističkoj Jugoslaviji.

Tada, sredinom svibnja 1945., započeo je masovni krvavi poratni obračun komunističkih vlasti jugoslave
nske države s zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima, ali i s velikim brojem komunistima nepoželjnih
osoba koje nisu sudjelovale u povlačenju. Unatoč zabranama režima ovi događaji su ipak ostali sačuvani u hrvatskom kolektivnom sjećanju pod pojmovima Križnog puta ili Bleiburške tragedije hrvatskog naroda.

3.

O velikom naporu koji je jugoslavenska država ulagala u zabra¬njivanje bilo kakvog spominjanja ili obilje
žavanja žrtava "poraženih snaga" pokazuje i činjenica što je prigodom provođenja službe¬nih popisa žrtava
rata (1950. i 1964. godine) u uputstvima popisnim povjerenstvima izričito navedeno: "... svi oni koji su u
toku Narodnooslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora ili domačih izdajica bilo na koji način
(kao borci, pomagači, simpatizeri) ne smatraju se žrtvama rata."

Na taj način je problem golemog poratnog stradavanja hrvatskih građana (Križni put ili Bleiburška tragedija) ostao sve do raspada bivše Jugoslavije (1990. godine) ne samo neistražena nego i potpuno javno prešućena tema, te predstavlja jednu od najvećih "crnih rupa" u hrvatskoj historiografiji. No, veliki razmjeri stradavanja
i goleme negativne posljedice ipak su toj temi do danas sačuvale nacionalni značaj i veliku aktuelnost. Tome je svakako pridonijela i činjenica što je u Hrvatskoj teško pronaći obitelj koja nije bila izravno pogođena zloči
nima koje je u poraću provodio režim komunističke Jugoslavije.

4.

Uvodno je također potrebno naglasiti kako je masovno iseljavanje Hrvata, koje je događalo i u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, bilo jedna od posljedica poratne represije i uspostave komunizma u Jugoslaviji. Zbog toga je razumljivo, što je cjelokupni društveni život hrvatskih iseljeničkih zajednica u zemljama zapadnog svijeta bio bitno obilježen temom hrvatskog poratnog stradalništva. To se na prvi pogled očituje u golemom broju svjedočanstava koja su o Bleiburškoj tragediji prikupljena u hrvatskom iseljeništvu, te objavljena u iseljeničkim knjigama i brojnim tiskovinama.

Isto tako, hrvatsko iseljeništvo se - radi obilježavanja poratnog stradavanja hrvatskog naroda, koje se nije moglo održavati u komunističkoj Jugoslaviji - svake godine okupljalo na Bleiburškom polju u Austriji. To je i osnovni razlog što je ovo stradavanje u hrvatskom iseljeništvu simbolički nazvano Bleiburška tragedija, iako se kod Bleiburga i u Austriju uspio probiti tek manji dio hrvatskih kolona, a u samoj Austriji nije ni bilo masovnih smrtnih stradavanja Hrvata.Stoga se u Hrvatskoj za poratno stradavanje hrvatskog naroda koristi i simbolički naziv Križni put, jer su jugoslavenske komunističke vlasti masovne zločine počinile na tzv. marševima smrti na koje su u mnogobrojnim smjerovima po jugoslavenskom teritoriju upućivane žrtve.

5.

Slomom jugoslavenske države i komunizma (1990. godine) uspostavljena je samostalna i demokratska
država Republika Hrvatska u čijem javnom životu i svijesti su naglašeno nazočne povijesne teme koje su u
doba komunizma bile potiskivane, prešućivane ili krivotvorene. Središnje mjesto u tom pogledu zauzima Bleihurška tragedija ili Križni put. Tako se, sa gotovo polustoljetnim zakašnjenjem, u Hrvatskoj započelo
javno govoriti o stradavanju hrvatskog naroda neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pretiskane
su gotovo sve knjige koje su o toj temi ranije izdane u hrvatskom iseljeništvu, a objavljen je i veliki broj
novih knjiga te medijskih i drugačijih svjedočanstava.Koliko je ova tema ukorijenjena u identitetu suvre
mene Hrvatske pokazuje i podatak da je hrvatski parlament od 1995. godine, dakle točno pola stoljeća nakon Bleiburške tragedije, preuzeo pokroviteljstvo nad obilježavanjem stradavanja, koje se obilježavanje održava
na Bleiburškom polju svake godine sredinom svibnja.

Međutim, pola stoljeća nametnute šutnje uzrok je što tema poratnih stradavanja Hrvata ni petnaest go
dina nakon uvođenja demokracije u Hrvatskoj nije većim dijelom znanstveno istražena ni sagledana. U
ovoj knjizi iznose se činjenice i kontekst koji su do sada historiografski utvrđeni te omogućuju okvirno sagledavanje uzroka, tijeka i posljedica Bleiburške tragedije hrvatskog naroda.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj

Post Postao/la LEGIONARI »

POVIJESNE OKOLNOSTI

MEĐURATNO RAZDOBLJE

Zločini koje je jugoslavenski komunistički režim počinio nad Hrvatima mogu se objektivno razumjeti
jedino ukoliko se barem donekle naznače i povijesne okolnosti koje su se između dva svjetska rata doga
đale na unutarnjem južnoslavenskom i širem europskom prostoru.

1.

Pritom svakako treba poći od činjenice da versajski poredak nije uspio riješiti različite sukobe interesa
koji su u odnosima između europskih država postojali još u 19. stoljeću. Isto tako, međuratno razdoblje
je otvorilo i nove političke i gospodarske krize na europskom kontinentu, te su zbog svega toga međuna
rodni odnosi u međuratnoj Europi postajali sve složeniji i zaoštreniji. Ovo opće europsko stanje posebnu
težinu je imalo u jugoistočnoj Europi, koja je tradicionalno već bila najnestabilnija europska regija.

U tom kontekstu potrebno se samo prisjetiti svih problema i sukoba interesa vezanih za tzv. istočno
pitanje, odnosno propast moći Turskog carstva. Osim toga, na jugoistoku Europe su se 1912. i 1913.
godine vodili Balkanski ratovi, a i Prvi svjetski rat započeo je u ovoj regiji.Od sredine tridesetih godina dvadesetog stoljeća promjena odnosa snaga u Europi sve se snažnije očitovala na unutarnjim prilikama
i međunarodnom položaju pojedinih zemalja jugoistočne Europe. Europske sile - Velika Britanija, Fran
cuska, Njemačka i Italija - pridavale su sve veću pozornost političkim, gospodarskim i drugim unutarnjim procesima u državama jugoistočne Europe, nastojeći ih prilagoditi vlastitim nacionalnim interesima.Tada,
na ovom prostoru počinje naglo slabiti gospodarski i politički utjecaj Francuske i Velike Britanije, kojeg zamjenjuje moć nacističke Njemačke. Tako je 1935. godine i u prvoj jugoslaviji postavljena nova vlada
koja je državu stvarno i simbolički sve više podređivala njemačkom nacizmu te talijanskom fašizmu.
Zauzvrat, Njemačka i Italija su gospodarski i politički sve više podupirale Jugoslaviju koja je proživljavala
duboku gospodarsku, socijalnu i međunacionalnu krizu.

Taj odnos najzornije ilustrira činjenica daje u predratnim godinama na njemačkom i talijanskom prostoru
bilo potpuno zabranjeno i najoštrije progonjeno svako protujugoslavensko djelovanje. Na taj način je u Njemačkoj i Italiji bilo potpuno onemogućeno političko i izdavačko djelovanje i hrvatskih nacionalista
koje je u ranijem razdoblju baš u tim državama bilo veoma poticano. U Italiji je posebni jugoslavenski
činovnik čak dobio i pravo izravnog nadzora nad provođenjem zabrane djelovanja hrvatskih nacionalista.
Kad je 1939. g. počeo Drugi svjetski rat u Europi, podređenost Jugoslavije interesima nacizma i fašizma
bila je toliko velika da su Njemačka i Italija bile jedine zemlje koje su bile zainteresirane očuvati integritet Jugoslavije, a to je bio i razlog zbog kojeg Jugoslaviju do 1941. nije zahvatio svjetski rat. Tek kad su bri
tanske obavještajne službe u ožujku 1941. uspješno organizirale i poduprle vojni puč u Beogradu, te zaprije
tile da će Jugoslaviju odvojiti od njemačkih interesa, uslijedio je - početkom travnja 1941. - ratni napad Njemačke na Jugoslaviju.

2.

Zbog niza povijesnih i drugih razloga nastanak prve jugoslavenske države 1918. godine bio je jedno od najneuspješnijih rješenja versajskog poretka. Povijesno gledajući, jugoslavenska država je bila golemi i
veoma rizičan eksperiment u kojem je zbog ratnog poraza i državnog rasula Austro-Ugarske te kompromisa
među pobjedničkim silama - po prvi put u povijesti u isti državni okvir bio uguran niz naroda koji su osim teritorijalne blizine bili veoma različiti prema civilizacijskom, kulturološkom, religijskom i iskustvenom određenju, te prema identitetima i razvojnim perspektivama i očekivanjima. Zbog toga je i sam čin završnog pregovaranja i nastanka prve jugoslavije bio izuzetno dramatičan, nasilan i nelegitiman.
Primjerice, znakovito je što ulazak Hrvatske u jugoslavensku državu nikada nije potvrđen od strane hrvatskog parlamenta ili na posjedovao cjelovito strukturiran politički ustroj, koji je imao i odgovarajući utjecaj u područjima hrvatskog gospodarstva i kulture. Na taj način HSS je jedini u međuratnom razdoblju i na samom početku rata u Hrvatskoj (1941.) raspolagao stvarnim pretpostavkama i legitimitetom za ulogu nositelja hrvatskih nacionalnih interesa.

Dvije političke organizacije, koje su tijekom Drugog svjetskog rata bile ključni čimbenici na hrvatskim prostorima - Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) i Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO
ili Ustaški pokret) - u međuratnom su razdoblju u Jugoslaviji (i Hrvatskoj) uglavnom djelovale ilegalno, jer
su bile zakonom zabranjene. Stoga su KPJ i UHRO u međuratnom razdoblju u Hrvatskoj (i jugoslaviji) imale izrazito marginalan organizacijski i stvarni utjecaj.

DRUGI SVJETSKI RAT

1.

Zbog naznačenih unutarnjih slabosti, prva jugoslavenska država je, u travnju 1941., bila potpuno i bez
otpora slomljena te je prestala postojati već desetak dana nakon ratnog napada njemačke vojske. Jugosla
venska vojska se bez borbe raspala kao i država, a jugoslavenska vladajuća struktura je pobjegla iz zemlje.
Taj i slični tadašnji događaji u drugim državama jugoistočne Europe, znatno su pojednostavili tadašnju situ
aciju u ovoj europskoj regiji.

Naime, i jugoistočna Europa se našla pod čvrstom vojnom i političkom dominacijom osovinskih zemalja,
te je svaki lokalni otpor takvom stanju bio ilegalan, a bilo kakva mogućnost djelovanja savezničkih sila
na tom je prostoru bila znatno otežana. Osim toga, skori napad Njemačke na SSSR (lipanj 1941.) otklonio
je i posljednju dvojbu vezanu za ratna opredjeljenja europskih sila.

U novonastalim okolnostima na jugoistoku Europe, na unutarhr-vatskoj razini se za daljnji razvoj događaja
na hrvatskom prostoru presudnim pokazalo postupanje HSS-a. Ova stranka je tada bila jedina politička i društvena organizirana snaga u Hrvatskoj, koja je imala jasno izraženo povjerenje hrvatskog naroda te
stoga povijesnu i društvenu odgovornost za budućnost. Međutim, u tim najtežim okolnostima, dio čelništva
HSS-a bježi iz zemlje zajedno s jugoslavenskim vladajućim strukturama, a dio koji je ostao u Hrvatskoj proglašava potpunu pasivizaciju stranke. A to je bilo vrijeme koje je zahtijevalo djelovanje.

Događaji su se počeli odvijati strelovito i na povijesnu scenu u Hrvatskoj, koju je napustio HSS, stupile su
dvije dotad marginalne i revolucionarne organizacije - KPJ i Ustaški pokret - koje su međusobno bile svjetonazorski i politički potpuno suprotstavljene. Stoga se u Hrvatskoj, osim svjetskog rata, veoma brzo započeo voditi i poseban oblik građanskog rata.

Ustaški pokret je u prvoj polovici travnja 1941. proglasio stvaranje samostalne hrvatske države (Nezavisna Država Hrvatska - NDH) koja je do kraja rata opstajala u okviru osovinskih interesa. Nadalje, znakovito je
što je KPJ započeo oružani ustanak na prostoru raspadnute prve Jugoslavije (uključujući i teritorij NDH) tek nakon što je Njemačka napala SSSR i tako prekinula njihovo dotadašnje savezništvo, što zorno svjedoči o podređenosti jugoslavenskih komunista sovjetskim interesima.

Glavni cilj KPJ bio je uspostava komunističkog režima na južnoslavenskom prostoru.
Na toj međunarodnoj i lokalnoj ratnoj podlozi unutar hrvatskog nacionalnog korpusa su se razvijali procesi
duboke nacionalne dezintegracije, prvenstveno po ideološkoj i političkoj osnovi. Organizacijska struktura
i članstvo HSS-a te pučanstvo u Hrvatskoj počelo se - na osnovu interesa, uvjerenja i drugačije motivacije - ubrzano dijeliti sukladno novim okolnostima te se svrstavati ili na Ustašku ili na komunističku stranu. Tako
je već 1941. godine bio bitno određen novi okvir za hrvatska ratna i poratna događanja.

S druge strane, glavni unutarnji i vanjski čimbenici koji su do tada utjecali na hrvatsko pitanje - HSS, jugoslavenski režim i zapadnoeuropske države - odjednom su se našli u položaju iz kojeg im je bilo one
mogućeno izravno djelovanje na prostoru propale jugoslavenske države. Jedino na što se mogla pozi
vati izbjegla jugoslavenska vlada i Britanci koji su o njoj skrbili, bile su srpske četničke postrojbe koje su zapravo surađivale s okupatorskom njemačkom i talijanskom vojskom. No, unatoč tome i neimajući dru
gih uporišta, izbjegla vlada i izbjegli HSS proglašavali su četnike svojom vojskom, a Britanci su četnike svakovrsno podupirali kao svoje saveznike.

Međutim, razvoj ratnih događaja na tzv. južnoslavenskim bojištima do druge polovice 1942. bio je sve nepovoljniji po izbjeglu starojugoslavensku strukturu, britanske interese i poratne izglede HSS-a. Naime, postajalo je sve razvidnije da četničke postrojbe postaju sve slabiji vojni čimbenik, a partizanski pokret
pod vodstvom KPJ je sve više snažio. Britanci, koji su među četnicima imali svoje časnike za vezu, prvi su primijetili ovu postupnu promjenu odnosa snaga pa je u britanskim državnim strukturama već tada došlo do prijedloga kako je potrebno mijenjati dotadašnju strategiju isključivog oslanjanja na četnike.

2.

Nakon toga unutarnja i međunarodna situacija na južnoslavenskom prostoru počinje biti sve složenija u
vojnom i političkom pogledu. Većina lokalnih i svjetskih aktera počela je vući vojne i političke poteze koji
su na prvi pogled izgledali kontradiktorno. No ta kontradikcija je zapravo bila privid, jer se naizgled kontradiktornim potezima nastojalo osigurati vlastite interese u svim varijantama ratnog i političkog raspleta.

Tijekom 1943. Britancima je postalo još očiglednije kako će predstavnici partizanskog pokreta biti nezaobi
lazan čimbenik u vojnom i političkom raspletu na južnoslavenskom prostoru te tada slanjem svojih časnika
za vezu i misija uspostavljaju i prve izravne dodire s vodstvom partizanske vojske, koje je istovremeno bilo
i čelništvo KPJ. U narednom razdoblju dodiri su prerastali u sve složenije vojne i političke odnose u kojima
su se usklađivali i isprepletali interesi Velike Britanije i strukture vlasti koju je uspostavljala KPJ.

U tom kontekstu treba promatrati i neku vrstu priznavanja savezničkog statusa jugoslavenskoj komunističkoj vojsci na međunarodnoj konferenciji u Teheranu (studeni 1943.)- No, unatoč svemu Britanci su i nadalje,
sve do 1945. podupirali i četnike koji su bili neprijatelji jugoslavenskih komunista.

Temeljni interesi Britanaca bili su u zadržavanju što veće mogućnosti utjecanja i na poratnu jugoslavensku državu, bez obzira tko bio na vlasti, te istovremeno smanjivanje utjecaja Sovjetskog save za (SSSR) koji je naročito preko Kominterne (Treće Internacionale) i u međuraću i tijekom rata imao odlučujući utjecaj na KPJ. Britanci su pritom morali dodatno taktizirati kako preko svojih odnosa s jugoslavenskim komunistima ne bi poremetili globalne odnose s Sovjetskim savezom što bi imalo loših učinaka po ostvarivanje britanskih intere
sa u drugim zemljama jugoistočne Europe, u kojima je SSSR tada također bio znatno utjecajn
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite