1300 godina Hrvatske Državnosti

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

1300 godina Hrvatske Državnosti

Post Postao/la LEGIONARI »

1300 GODINA HRVATSKE DRŽAVNOSTI

IZDAJE: POVJERENIČTVO ZA ODGOJ I PROMIČBU
U POSTROJNITČTVU GLAVNOG USTAŠKOG STANA:


GLAVNI UREDNIK: PROF. DANIEL CRLJEN
Zagreb: 1944. godine


DOĐOŠE, POBIEDIŠE, ZAVLADAŠE!

»A jedno pleme (Hrvata) odielivši se od njih (t. j. Bielih Hrvata na sjeveru), naime petero braće: Klukas,
Lovelos, Kosencis, Muhlos i Hrovatos (Hrvat) i dvie sestre Tuga i Buga zaje dno sa svojim narodom i dođoše
u Dalmaciju i nađoše Avare, gdje stanuju u toj zemlji. Ra tujući neko vrieme s njima pobiediše Hrvati i jedan dio Avara poubijaju, a drugi prisile da im se pokore. Od tada dakle z avladaše tom zemljom Hrvati, pa ima u Hrvatskoj još nekih od Avara i poznaju se da su Avari... Od Hrvata, što su došli u Dalmaciju, jedan se dio odielio i zaposjedne Ilirik i Panoniju. I ovi su imali samosvojnog vladara, koji je vladaru Hrvatske slao prijateljske darove«.

»Hrvati, koji sada stanuju u Dalmaciji, potječu od nekrstenih Hrvata, koji se također zovu Bieli i stanuju onkraj Madžarske... U vrieme kada su Avari odanle (iz Dalmacije Hrvati na Avare, potisnu ih i po zapovjedi cara Heraklija zapreme avarsku zemlju, gdje stanu ju još i sada. A vladao je tada Hrvatima Porgin otac. Car Heraklije, poslavši poslanike, dovede iz Rima vjerovjestnike i učinivši medju njima nadbiskupa, biskupa, svećenike i djakone, dade pokrstiti Hrvate. Tada je vladao Hrvatima Porga... Ovi pak pokršteni Hrvati ne će
da s kim ratuju izvan svojzemlje, jer su primili nalog i zabranu od rimskoga Pape, koji je za carevanja Heraklijeva poslao vjerovjestnike i dao ih pokrstiti. Ovi naime Hrvati poslije krštenja sasta više vlastoručni ugovor i tvrdom se i nepokolebivom vjerom zakleše svetom Petru, da ne će nikada provaljivati u tudje zemlje
i ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima, koji budu htjeli. A od Pape su zato dobili molitvu,
da će se za njih boriti i biti im na pomoć Bog Hrvata, kad god drugi narodi provale na hrvatsko zemljište, a
Petar, učenik Kristov, da će ih obdariti pobjedom«.

Ovako opisuje pisac car Konstantm VII, Porfiro-genet, suvremenik kralja Tomislava, dolazak Hrvata na Jug,
u našu današnju domovinu. Bilo je to oko god. 630. Više od 13 vjekova prohujalo je odtada nad našom domovinom, a da nije slomilo Hrvate niti uništilo Hrvatsku državu. Hrvati su, kako nam kazuje car, došli
kao uredna, organizirana vojska, na čelu sa svojim zapo vjednicima, a u novoj domovini zavladao je njima vladar Hrvatske.

Došli su kao ratnici osloboditelji. Oslobodili su nekadašnju rimsku Dalmaciju od divljih azi jatskih Avara.
Zauzeli su Dalmaciju: pokrajinu od Istre do sjeverne Albanije, od jadranskih otoka do Drine. I Panoniju do Dunava, Drave i Mure. Stvorili su državu. Trebalo je, doduše, niz godina, da se ona podpuno osamostali,
ali je ona postojala od početka. Mir, poštivanje tu đega, a obrana svojega, prvi su poznati nam čini, koje
je u novoj domovini, uz primanje kršća nstva, učinilo vodstvo Hrvatskog naroda. Rieč su Hrvati održali
uviek, do danas, pa i danas.


»PO CIELOJ HRVATSKOJ DRŽAVI«

»U ime Otca i Sina i Duha Svetoga. Za vlade... pobožnog Lotara, kralje Franaka... Ja, iako gri ešnik, Trpimir,
po Božjoj odredbi vladar Hrvata.,.,, jednodušnom privolom svojih župana sagradih samostan i ondje dovedoh zbor redovnika. Na čije usrdne molbe... pristao sam još na to, da pribavim za crkvu tog samostana neke potrebštine. Pošto nije bilo dovoljno srebra za izradbu (crkvenog) posuda, pozajmi nam Petar, nadbiskup
solinske (splitske) crkve i mili rođak 11 libara srebra... (Za uzvrat zamolio je Petar potvrdu svega pokretnoga
i nepokretnoga, što je Petar kupio na tlu Hrvatske države, u Lažanima i na Mosoru. Osim toga moli Petar:)
»da crkvi metropolitanskoj (solinskoj) sve do obala Dunava i skroz po cielo j Hrvatskoj drža vi... dadete crkvu blaženog Jurja u mjestu, koje se zove Putalj (obranak Kozjaka iznad Kaštel Sućurca) ... sa svim, što se nalazi u izpravi, kad je bila ta crkva posvećena u vrieme kneza Mislava...« Tako, ne samo pristavši na predloženo, obećasmo, nego i da sve to uzmogne i pravno ostati, naredismo, da se o ovoj našoj sadanjoj odluci napuše izprava... da sve kupljeno unutar naših granica u spomenutim mjestima već rečena sveta crkva (splitska)
bez smetanja sa strane bilo koga posjeduje vječnim darovanjem. Napokon spomenutu crkvu, koja ima s iztoka kao i sa zapada od kraljevskog zemljišta, od litica brda do moraš obiju strana kamene i želje zom omeđene međaše .. . zdušno poklanjamo... Na korist svete crkve solinske potvrđujemo, da se svake godine od svih zemaljskih plodina s našeg posjeda, koji se zove Klis, daje dese tina spomenutoj crkvi, koju je desetinu
počeo davati naš predhodnik Mislav...

Učinjena (je ova izprava) u mjestu zvanom Bijači (kraj iznad Donjih Kaštela izmedju Splita i Trogira) . ..
te osnažena posvjedočenjem i nazočnošću, obćim pristankom i voljom svjedoka ... Znak mojom rukom ... Trpimir knez izdavač ovoga darovanja«. Podpisani su bili zatim svjedoci: župani Komičaj, Precilja,
Nemistl, Zašata, Ljudevit, Vitolja i brat mu Ozamil, kom ornik Njeguša, svjedoci žulj, Potehan, žutomil, Damnana, svećenik Dominik, kapelan i Ciprijan, kapelan. Izprava završava ovako: »Ja Martin svećenik kapelan, na nalog i zamolbu gos podara moga spomenutoga kneza napisah ispravu i vlastitom rukom
završili, znak rukom učinih.«

U IX. stoljeću Hrvatska se država znatno jača. Njena je kolievka uz plavi Jadran, gdje misao državnosti nije nikada ugasla. Ova će Primorska Hrvatska dovinuti se do pune samostalnosti i okupiti Hrvatske zemlje.
Preduvjet za to bilo je kulturno podizanje Hrvata.Ova izprava kneza Trpimira iz god. 852. dokaz je snage
i kulturnog uzpona Hrvata. Prvi put susrećemo u njoj Hrvatsko ime u jednom domaćem izvoru. Kao vladar okružen je Trpimir županima, dvorskim dostojanstvenicima i kapelanima, poput ostalih europskih vladara,
iako još priznaje nominalno vrhovničtvo franačkog kralja. U nutarnjim poslovima Trpimir je samostalan. Slobodno odlučuje o svojem zemljištu i vladarskom širokogrudnošću obdaruje Splitsku crkvu. Dvorac mu je u Klisu. Njegovo »kraljevsko zemljište« stere se do mora, a Splitska crkva širi se po cieloj »Hrvatskoj državi (kraljevini)“ do obala Dunava.U svoju državu poziva Trpimir redovnike benediktince, nositelje duhovne i svjetovne uljudbe tadašnje Europe. Gradi im sam ostan u Rižinicama podno vrletnog Klisa. Hrvatska u svemu treba ići uzporedno s uljudbenim narodima Europe. Ona to i čini.

»BLAGOSLOVISMO TEBE I SAV TVOJ NAROD I SVU TVOJU ZEMLJU ...«

»Ljubljenom sinu Branimiru. Čitajući pismo Tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po čast-nom svećeniku
Ivanu ... spoznasmo ... koliko si vjeran i izkreno odan crkvi svetih apostola Petra i Pavla i nama. A budući
da... izjavljuješ i želiš biti kao mili sin u svemu vjeran i poslu šan sv. Petru i nama, koji ga. . .
zamjenjujemo (t. j. Papi Ivanu VIII.) .. . otčinskom ljubavlju primamo te i duhovnim rukama grlimo tebe.
Budi uviek netaknut i siguran od vidljivih i ne-vidljivih neprijatelja, koji ne prestaju zasjedati... ljudskom spasenju, pa da lakše uzmogneš doći do željene pobjede nad neprijateljem... Na dan Uzašašća Gospodnjega, dok smo služili svetu misu nad žrtvenikom blaženoga Petra apostola podigavši ruke bla-goslovismo tebe i
sav tvoj narod i svu tvoju zemlju, da ovdje i u vječnosti, spasivši ujedno dušu i tielo, uzmogneš sretno i
sigurno vladati zemaljskom državom, koju imaš, a nakon smrti u nebeskom kraju i s Bogom sretno uživaš i vječno kraljuješ.«

Pismo je to pape Ivana VIII. knezu Branimiru god. 879.Godina osamsto sedamdeset i deveta jedna je od najznačajnijih u čitavoj Hrvatskoj poviesti. Te je godine uspjelo Branimiru učiniti Hrvatsku samostalnom i nezavisnom državom. Nema više niti franačkog niti bizant¬skog vrho vničtva, pa bilo ono samo po imenu. Branimir se zajedno sa svojim narodom odlučio za rim ski katolicizam, za Zapad. Zato sam papa, u znak zahvalnosti Bogu, na Uzašašće god. 879. pod sv. misnom žrtvom blagoslivlje Branimira i Hrvatsku državu; Branimira, koga naziva »preuzišenim, slavnim knezom i ljubljenim sinom«. Težnje Hrvata tamo od doseljenja izpuni le su se. Hrvatskom vlada kao vrhovni gospodar samo domaći sin. Porodica Trpimirovića vladat će preko dva stoljeća, a Hrvatska će doseći vrhunac svoje moći i veličine.

»JA MUNCIMIR, KNEZ HRVATA«

»U ime Otca i Sina i Duha Svetoga... Godine 892.... Dok su se vodile oštre prepirke izmedju biskupa Solina (Splita) i Nina o darovanju, koje je nekoć učinio Trpimir, pobožni vladar, pre davši kao vlastničtvo u posjed svete majke crkve (Splitska) ... crkvu sv. Jurja... u Putalju, rekao je Petar, Splitski nadbiskup: »Za ovu spomenutu crkvu... imamo pisano svjedočanstvo (izpravu Trpimirovu iz god. 852), da je predao kao vlastičtvo
u posjed naše crkve. Aldefreda, biskup Ninske crkve, odgovorio je: »Nije tako, nego... pripada našoj crkvi.. .« »Doznavši da se to događa, ja Muncimir, po milosti Božjoj knez Hrvata, sjedeći na otčinskom priestolju... jednodušnim pristankom sviju mojih vjernih i prvaka puka.... odredio sam, da već spomenutu crkvu sv.
Jurja predam izpravom u vlastničtvo (Splitskoj) crkvi... sa svim prihodom i razho dom, slugama i služkinjama, poljima i vinogradima, oranicama i šumama, uobće sve pokretno i nepokretno. Koju crkvu... hoću, da se ni
jedan od mojih nasljednika ne usudi oteti Splitskoj crkvi,... nego po starom običaju kao darovanu od mog otca povraćamo i ovom izpravom pono vno predajemo u vlastničtvo ... spomenutoj (Splitskoj) crkvi«.

»Učinjeno u Bijačima... pred svjedocima, koji pri¬staju i podpisuju. Zatim... naredismo, da se na donjem kraju zapečati našim prstenom. Znak mojom rukom... Muncimir, izdavač ove izprave.«

»Ja Firmin, đakon i kapelan rečenoga kneza, na zapovied gospodara moga Muncimira, slavnoga vladara,... napisah, što sam čuo.«.Muncimir, sin Trpimirov, pojavljuje se u ovoj izpravi kao pravi suveren, pravi vladar. Izprava ne spominje ni jednog stranog vladara. Sa svojim dvorjanicima i narodnim prvacima stvara sasvim samostalne odluke: potvrđuje Trpimirovo darovanje Splitskoj crkvi, koje je svojatao ninski biskup.Ova je
izprava najjača potvrda Hrva tske samostalnosti u IX. stoljeću. Hrvatska je država nezavisna, kulturno na
visini oztalih europskih država, pa će naskoro pregnuti, da postane kraljevina.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: 1300 godina Hrvatske Državnosti

Post Postao/la LEGIONARI »

»TOMISLAVU, KRALJU HRVATA ...«

»Ivan biskup (papa), sluga slugu Božjih, ljubljenom sinu Tomislavu, kralja Hrvata, i Mihajlu, uzvišenom knezu Humljana (Hercegovine) i prečastnom bratu našem Ivanu, nadbiskupu svete salonske (Splitske) crkve, svima županima, svećenicima i cielom narodu po Slavoniji (Hrvatskoj) i Dalmaciji, našim preljubljenim sinovima«.

Pismo pape Ivana X. u svezi sa splitskim crkvenim saborom god. 925.

Težnja hrvatskih knezova se izpunila. Knez Tomislav iz porodice Trpimirovića stavio je na glavu hrvatsku
krunu. Hrvatska je postala kraljevina, nezavisna država međunarodno priznata.Tisuću godina trajat će odsada Kraljevina Hrvatska, hrvatska država u obliku kraljevine.

Mienjat će se vladari: domaće zamienit će strani; bit će ih zaslužnih, čestitih, ali i takvih, koji bude samo zlu uspomenu. Hrvatska će Kraljevina mienjat i obseg svojeg zemljišta i središte svog državnog života. Ali će uviek ostati »kralj Hrvatske« vladar hrvatske države, i sama hrvatska država »Kraljevina Hrvatska«, sve dok novi
duh i nova vremena ne promiene državni oblik. Samo oblik, a ne bit nakon jednog tisućljeća.

»... PROŠIRIO NAŠE KRALJEVSTVO NA KOPNU I MORU .. .«

»Ja Krešimir, milošću Božjom kralj Hrvatske i Dalmacije,koji upravljam kraIjevstvom moga djeda blage uspomene Krešimira, i otca Stjepana godine od utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista 1069, boraveći
u raseyn dvoru u Ninu zajedno s našim županima, knezovima i b anima i kapelanima našeg kraljevskog dvora Budući da je svemogući Bog proširio naše kraljevstvo na kopnu i moru, odredili smo i spremna duha utvrdili,
da obdarimo posjedima samostan sv. mučenika Krševana Budući da su naši predhodnici, uzvišeni kraljevi,
obdarili spomenuti samostan poljima i zemljištima, a mi ne ćemo skrenuti s njihova puta, za spas moje duše
i sviju mojih pokojnika dajemo tebi, blaženi Krševane, slavni mučenice, i tebi, gospodi ne Petre, dostojni
opatu svog svetog dvora, naš vlastiti otok u našem dalmatinskom moru, koji se zove Maun, da ga spomenuti samostan posjeduje u vieke Tako je odredila naša dobra volja, a na to su pristali i to su molili svi prvaci
našeg kraljevstva Drzne li se tkogod, zave den đavlom povriediti ovo darovanje, neka zna, da preziruči naše prijateljstvo bude jači od nas. Ja Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije; ja Stjepan, biskup zadarski, podpisao sam: A ovo su imena svjedoka, koji su prisustvovali ovom činu: ninski župan Adamičo, dvorski župan Boleslav,' lučki župan Vukao, djed Voleša, postelnik bribirski župan Buda, kraljev kapelan Ivan, sudac kraljevskog dvora Petar; vinotoča Studac, carski protospatar i kapetan ciele Dalmacije Leon, sudac ninski Želislav, opat sv.
Bartola (u Kninu) Adam, župan sidražki Petar, župan cetinski Dragomir, biogradski prior Andrija. Ja Anastazije, hrvatski biskup i kancelar kraljevskog dvora, napisao sam ovu izpravu i potvrdio je na zapovied i po volji spomenutog gospodina kralja. U gradu Niti u. Amen.«

Da, samo slobodna i nezavisna, pod upravom Hrvata, domaćeg sina, mogla se ovako uzdignu ti. Njome, hrvatskom državom, upravlja snažni Petar Krešimir IV, uz Tomislava i Zvonimira najsnažniji i najpoznatiji hrvatski kralj. S ponosom iztiče, da sjedi na otčinskom i djedovskom priestolju.Jezgra hrvatske države, Primorska Hrvatska, okup¬lja ostale hrvatske krajeve, koji su se nakon dolazka Hrvata s vremenom odielili
od državnog središta. Krešimirove lađe plove »našim morem«, a pred Krešimirovim okom nižu se poput biserne ogrlice »naši otoci«.

Uz kralja su župani, knezovi, bani i kapelani, prvaci kraljevstva. Na kraljevskom je dvoru kancelarija, koja
izdaje izprave, s kancelarom na čelu. U njoj na čvrstoj pergameni upisuju se za vječna vremena kraljeve
odluke, kraljeva darovanja. I ovo darovanje benediktinskom sa-mostanu sv. Krševana u Zadru, na hrvatskom Jadranu.Snažan je Krešimir. Što daje, daje kraljevskom vlašću. Kod toga i ostaje. Samo silnik mogao bi promieniti nepravednom otimačinom kraljevu odluku. A toga se Petar Krešimir ne boji, jer bi taj silnik morao
biti jači od njega, kralja.

»ZASTAVOM, MAČEM, ŽEZLOM 1 KRUNOM OVJENČANI KRALJ ...«

U ime svetoga i nedjeljivoga Trojstva, godine od utjelovljenja gospodnjega 1076 mjeseca listopada. Ja Dmitar, koji se zovem i Zvonimir, milošću Božjom knez Hrvatske i Dalma¬cije, od tebe, gospodine Gebizone, ovlaštena na to od našeg gospodina pape Grgura, kao njegova poslanika, zastavom, mačem, žezlom i krunom ovjenčani i ustoličeni kralj, pošto me je na saboru u bazilici svetoga Petra u Solinu složno izabrao sav kler i narod za
vladaoca kraljevine Hrvata i Dalmatinaca, zavjetujem se, dajem rieč i obećajem, da ću nepromienjeno izvršiti sve, što mi bude naložila tvoja častna svetost. To jest, da ću u svemu i svačemu održati vjeru apostolskoj
stolici; .... gojit ću pravdu; branit ću crkve; starat ću se oko prvienaca, desetina i svega, što pripada crkvama; gledat ću, da biskupi, svećenici, đakoni i subdakoni živu čisto i po pravilima; štitit ću siromahe, udovice i
sirote; spriečavajući nedopuštene brakove medu rodjacima bdjet ću nad tim, da se vjerenice po zakonu udaju prstenovanjem i svećeničkim, blagoslovom, i neću dopuštati da se tako sklopljeni brakovi razriešuju; opirat ću
se p roda va nju ljudskog robija; pokazat ću se pomoću Božjom pravedan u svemu, što je pravo.

Poklanjam, darujem i potvrđujem apostolskoj stolici samostan svetoga Grgura imenom Vrana sa svim njegovim blagom: srebrni kovčeg, u kojemu su moći od svetoga tiela istoga blaženo ga Grgura, zatim dva križa, kalež i patena, dvie zlatne crkvene svjetiljke u obliku krune ukra šene draguljima, evanđelje izpisano srebrnim pismenima; i sva ostala pokretna i ne¬pokretna imovina; sve to neka bude izključivo vlaslničtvo poslanika svetoga Petra, a samostan njihov hospicij (svratiste) i to tako, da se ne može dati u vlastničtvo drugome, već da ostane za sva vremena posjed sv. Petra; čuvat ćemo ga ja i moji nasljednici, da bude slobodan i siguran od svakoga čovjeka«.

Ova je prisega Zvonimira papi Grguru VII. jedan od najsjajnijih dokumenata naše prošlosti. Zvonimir je uistinu pravi kralj: s krunom na glavi, mačem o boku, žezlom u ruci i kraljevs kom zastavom. Kralj je Hrvatske i Dalmacije. Ono nekoliko primorskih gradova i otoka, što je zadržalo dalmatinsko ime, ušlo je kao nerazdvojna cjelina u sastav hrvatske države: Split, Trogir, Zadar, Krk, Cres i Rab. Stari Solin, koji je gledao stoljetne borbe, preko kojega je prohujala avarska oluja, gledao je množtvo naroda okupljenog, da izabere i prizna svojim kraljem jednoga iz svoje sredine. A taj kralj nije bio samo daleki, nepristupačni vladar, već je bio i otac naroda. Obvezao se, da će gojiti pravdu, štititi nemoćne, bdjeti nad ćudoređem, paziti na ljudsko dostojanstvo svojih po¬danika. Kralj i sabor, predstavnik hrvatskog naroda.


»JA STJEPAN, KRALJ HRVATA I DALMATINACA«

»U ime Kristovo. JA Stjepan, voljom Bož¬jom kralj Hrvata i Dalmatinaca.... Kad me je ljubav svemogućega
Boga svojom blagošću uzvisila na čast kraljevskog priestolja otca, djedova i pradjedova pristankom svih plemenitaša Hrvatske i Dalmaije, sa svih sirana počeše dolaziti k nama, kako je to običaj kod svih vladara, plemenitaši i skupine maloga puka i ostali upravi telji crkava i samostana radi nedovršenih posala ili potvrda stvari ili radi obćeg dobra našega kraljevstva. Tako je došla pred nas . .. upraviteljica opatica splitskog samostana svetoga mučenika Benedikta zajedno s nekim svojim sestrama noseći sobom neku izpravu izdanu
joj od nedavno preminulog kralja Zvonimira u korist njena samostana o nekom kraljevskom zemljištu, koje
se nalazi na mjestu zvanom Lažani. Naredili smo neka se izvrši ono, što su tražile. Potvrdjujemo dakle spomenuto zemljište na već rečenom mjestu sa zemljom, koja se zove Pustica, spomenutom samostanu zauviek
i neotu¬đivo i to tako, da ni jedan od naših nasljednika, ili bilo koja osoba, velika ili mala, ne smije se protiviti ovoj našoj potvrdi i utisnutom pečatu. . . Ovo je učinjeno u tvrđavi Šibeniku... u prisutnosti ovih svjedoka: najprije nadbiskupa Lovre, trogirskog biskupa Ivana, splitskog arciđakona Petra,... primorskog župana Jakoba, tepčije Ljubomira, (župana) Strezinje bri¬birskog, Višena cetinskog, Dragoslava zagorskog, Vratina poljičkog, Orsine dridskog, Dešimira ubrusara ... i drugih plemenitaša«.

Posljednji Trpimirović, stari kralj Stjepan II., kao da je slutio,, da će naskoro iza njegove smrti utrnuti zublja nad hrvatskim priestoljem. Sjedi on na pradjedovskom priestolju, da bude vrho vni gospodar, sudac i dobrotvor svojim podanicima, koji se poput djece skup¬ljaju oko otčin skog okrilja. Oko njega su, poput ostalih vladara, visoki dostojanstvenici, da posljednji put, složno rješavaju o poslovima hrvatske države. A onda je pisar napisao ovu izpravu, posljednje sačuvano domaće svje¬dočanstvo o sasvim nezavisnoj hrvatskoj državi. Bilo je to podkraj XI. stoljeća, oko god. 1090.Snaga i moć hrvatske države i njena puna nezavisnost naskoro će potamniti. Hrvatska kruna ne će višs resiti čelo domaćeg sina, Hrvata po krvi i osjećaju. No hrvatske države ne će nikada nestati. Hrvatski narod će ostati, i u njem sviest o vlastitoj drža vi, da nakon vjekova opet uzkrsne puna državna nezavisnost, a na čelo države da opet dođe junački sin domaće grude.

OVAKO SE POGODIŠE

Kako i kojim se ugovorom dadoše Hrvati kralju ugarskome.Koloman, milošću Božjom sin Vladislava, kralja ugarskoga, vladajući na mjestu svog otca, a jer je bio veoma odvažan, odluči da čitavu Hrvatsku sve do mora dalmatinskoga podloži pod svoju vlast. Dođe svojom vojskom do rieke Drave. Hrvati pak. čuvši za dolazak kraljev, sakupiše svoju vojsku i spre miše se na bitku. Kralj pak doznavši, da su se Hrvati sakupili, pošalje
svoje poslanike htijući s njima prijateljski pregovarati i sklopiti ugovor, kakav su oni željeli. Hrvati,
saslušavši poruku gospodina kralja, sastavši se na skupštini svi skupa, prihvatiše i poslaše 12 plemenskih
starje šina od 12 hrvatskih plemena, i to župana Jurja od roda Račića, župana Ugrina od roda Kuh ara, župana Mrmonju od roda Šubića, župana Pribislava od roda Čudomirića, župana Jurja od roda Snačića, župana Petra od roda Murića, župana Pavla od roda Gusića, župana Martina od roda Karinjanina i od roda Lapčana, župana Pribislava od roda Poletčića župana Obrada od roda Lačničića, župana Ivana od roda Jamometa, župana Miro(ne)ga od roda Tugomira. Ovi, došavši k gospodinu kralju, izkazaše mu dužnu počast. Gospodin pak
kralj, primivši ih poljub cem mira te dostojanstveno po-stupajući s njima, ovako se pogodiše: da će spomenuti sa svim svojim bližnjima uživati svoje posjede i imovinu u miru i bez smetnje; da nijedan od spome ntih rodova ni njegovi članovi nisu dužni spomenutom kraljevskom veličanstvu plaćati porez ili dohodak, osim što su spomenuti dužni gospodinu kralju, kad netko navali na njegove gra nice, tad ako gospodin kralj posije po njih, dužni su tad poći s najmanje 10 oboružanih konja nika od svakog spomentutog roda do Drave na svoj trošak, odonud prema Ugarskoj na trošak gos¬podina kralja, i sve dok traje vojna moraju ostati. I tako je bilo uređeno godine Gospodnje 1102. i t. d.« 1102. ne nestaje hrvatske državnosti. Hrvatska ostaje i nadalje posebna kraljevi na, dakle posebna država, sa svojim zemljištem i granicama, svojom vojskom, svojim pravi ma i običajima, sa svojom kulturnom i gospodarskom nezavisnošću, te narodnom individual¬nošću. S Madžarskom vezana je osobom zajedničkoga kralja, personalnom unijom. Taj je kralj preuzeo vrhovnička prava i dužnosti hrvatskih narodnih kraljeva.

Daleko od Hrvatske sa svojim sjedištem, strane krvi, taj kralj nije mogao, a često ni htio posvetiti onu pažnju
i ljubav Hrvatskoj, koju bi posvetio kralj narodne krvi. Odatle su nasta jala mnoga zla i nevolje za hrvatski narod, pa je čak i njegova državnost u kasnijim vjekovima bila ugrožena.Kad god je hrvatska sloboda i čast, samostalnost i narodna obstojnost ugrožena, poput neugasiva plamena pojavljuje se sviest i misao hrvatskog državnog prava i najodlučnija volja, da se to pravo brani svim poštenim sredstvima a samo takva je Hrvat u čitavoj svojoj borbi poznavao.Hrvatska državna misao spasila je u prošlosti hrvatski narod od propasti. Bez nje njega bi nestalo. Ona je i danas jednako važna i odlučna.

»NAKON ODRŽANA SABORA, POŠTO BIJAH OKRUNJEN«

»Godine od utjelovljenja Gospoda našega Isusa Krista 1102. Ja Koloman, milošću Božjom kralj Ugarske,
Hrvatske i Dalmacije, nakon održana sabora, pošto bijah okrunjen u kraljevs kom gradu Biogradu na Moru,
na molbu dolje podpisanih mojih župana, za ljubav Božju i za spas moje duše dajem vječni mir i kraljevsku slobodu samostanu opatica svete Marije, koji se nalazi u Zadru, da mogu pobožno živući sigurno Boga moliti za mene i za blagostanje moje države. Jer nitko od svjetovnjaka prenatrpan brigama ne može onako služiti Bogu, kako to dolikuje redu. Stoga s pismom ovog privilegija taj dar kraljevske slobode tako potvrđujemo, da nijedan moj podanik ne smije tom samostanu štogod oteti ili oduzeti kao u pokretninama tako i u nepokretninama. Ako bi se tkogod usudio protiviti se ovoj našoj zakonitoj kraljevskoj zapoviedi, te sebi štogod nasilno prisvoji od samostanskog imanja, neka toj crkvi nadoknadi štetu u četverostrukoj vriednosti, a nasilnik podpast će sa svim što ima pod kraljevski sud«

Ova izprava dokazuje nam, da se je Koloman u istinu okrunio za posebnog, hrvatskog kralja, jer je već nekoliko godina prije 1102. bio okrunjen za madžarskoga kralja. Okrunio se u Biog radu, starom kraljevskom hrvatskom gradu nakon održanog sabora, na kome je bio izklican za kralja. Narodno vodstvo i sam hrvatski puk slobodno izabire za kralja onoga, koga hoće.

»HERCEG DALMATINSKI, HRVATSKI, BOSANSKI I HUMSKI«

»U ime svetoga Trojstva i nerazdruživog jedinstva. Godine od utjelovljenja Gospodnjeg 1198... Ja Antirija, milošću Božjom herceg dalmatinski, hrvatski, bosanski i humski u vieke. Budući da je prejasnom hercegu slobodno izdavati prava i naredbe svoje kraljevine, zato mi, putujući po Dalmaciji, našli smo, da hvarska biskupija nema svog pastira. Da se dakle u čemu ne okrnji crkveno pravo, izpitali smo pomnjivo, kojoj nadbiskupiji podpada kao sufragan. Po izvještaju dalmatinskih biskupa i sviju prvak a Hrvata saznali smo,
da je po staroj ustanovi bila pod splitskim nadbiskupom. Mi ipak uzevši u obzir njihov izvještaj podielili smo spome nutu (hvarsku) biskupiju jednom splitskom kanoniku M. i potvrdili, da ova biskupija podpada pod
splitsku crkvu. Izprava pak ove ustanove (odluke) potvrdjena je svjedočanstvom ovih: bana Andrije, župana Makarije, župana Josipa, župana Marka, sina banovog župana Andro nika, hercegovog komornika Većeslava, prepošta Gotfriđa, magistra Teobalda. Dano rukom Petra, sina Miškov, notara hercegvog dvora«.

Zajednički hrvatsko-ugarski kraljevi znali su, da je Hrvatska posebna država, pa su njoj na čelo postavljali svoje sinove, priestolonasljednike, koje bi još za svog života dva puta krunili posebno madžarskom, a posebno hrvatskom krunom. Kad ne bi sin kraljev upravljao Hrvatskom, onda je kralj postavio svog brata ili kojeg
rođaka za hrvatskog hercega, koji je poput samostalnog vladara ravnog kralju upravljao od Jadrana do Dunava, Drave i Mure.

Brat kralja Emerika, herceg Andrija, kasnije kralj, samostalno je vladao hrvatskim zemljama. Težnja, da se
sve ove zemlje okupe, uviek je bila budna i uviek se javljala u političkom nasto janju onih, koji su vladali i upravljali Hrvatskom.

Hercegu Andriji uspjelo je, iako na kratko vrieme, skupiti uz užu Hrvatsku i Dalmaciju još i Bosnu i Hum (Hercegovinu), da kao nasljednik političkih ciljeva hrvatskih narodnih kraljeva okupi cielu Hrvatsku svoju kraljevinu.

»MI, BAN«

»Mi Stjepan, ban čitave Slavonije, dajemo na znanje svima, koji će vidjeti ovu izpravu, da smo dali stanovnicima (gostovima) novoga i slobodnog mjesta Križevaca istu slobodu, kojom se služe stanovnici Gradca i Novog mjesta Zagreba. Izuzimljeno ih od vlasti križevačkog župana, koji im odsada ne može suditi... Hoćemo, da rečeni stanovnici ne plaćaju nikakvih daća. Za svoju pak slobodu nakon tri godine odsada dužni su platiti tadašnjem banu 40 denara od svakih vratiju (kućnih). U utorak neka održavaju sajam, koji smo im dozvolili, a od sajme
nog poreza treće godine neka plate porez, i to dvie trećine banu, a treći dio neka ostane sam im stanovnicima. Sve velike i male parnice .. . neka prosudi načelnik, kojega će izabrati sav narod (stanovnici). Ako načelnik uzkrati izreći presudu parbencima, neka je on sam zatraži od bana. Ban može pozvati načelnika samo sa posebnim pozivom... a sam pozvan načelnik nije dužan ići dalje od Drave i Gvozda (Petrove Gore) ...

Gradjani nisu dužni ići u vojsku banovu ili sudčevu, niti se smije nasilno smještati u njihove stanove naša (banova) družina niti od koga drugoga, već mogu primiti u goste onoga, koga hoće dobrovoljno ... « Osobiti dokaz, jedan od najjačih, hrvatske državnosti bila je banska čast. Nju poznaje od svih naroda Europe jedino hrvatski narod. Već u doba narodnih vladara susrećemo banove kao upravitelje većih hrvatskih pokrajina.
Oni se nalaze u pratnji svog vrhovnika, hrvatskog kralja Trpimirovića.Ova banska čast nije prestala 1102.,
već naprotiv, ona će u budućim vjekovima ojačati, ona će postati simbolom hrvatske političke i državne osebujnosti.

Godine 1252. podielio je ban Stjepan slobodštine Križevcima onako, kako su to sami kraljevi podjeljivali
drugim gradovima, n. pr. Varaždinu, Zagrebu, Samoboru, Petrinji i drugima. Ban upravo kraljevskom vlašću podieljuje povlastice Križevcima, kojima je ovo mjesto postalo slobodan grad. Ban određuje u sudskim, porezkim, vojničkim i teritorijalnim stvarima grada kao vladar. Iz toga se vidi velika nadležnost hrvatskih banova, koji su kao pođkraljevi vladali Hrvatskom. Hrvatska je u XIII. i XIV. stoljeću podieljena na dva upravna područja, Slavoniju i južnu Hrvatsku s Dalmacijom.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: 1300 godina Hrvatske Državnosti

Post Postao/la LEGIONARI »

SABOR CIELE KRALJEVINE:

»Mi Matej, ban ciele Slavonije, dajemo ovom izpravom na znanje svakom, da su nam plemići i podanici tvrdjava (gradova) predali dolje napisana prava kraljevine i banovine na saboru ci ele kraljevine Slavonije. Zamomili su nas, da se (ovih prava) naši sudci drže i (onda), kada se vrše banska prava. Mi dakle, budući da se radujemo dobru i koristima kraljevine, uslišali smo i izvršili njihovu molbu, jer se navedena prava osnivaju na pravednim
i zakonitim razlozima... Ako bude tko pozvan pred nas (na sud), ima doći petnaesti dan iza poziva... Za onoga, tko bude pozvan na tužbu radi posjeda, krade, nasilja, ubojstva ili nevjere, a dodje na sud osobno ili pošalje svoga čovjeka (zastupnika), neka se konačna osuda (odgovor) odgađa do sedmoga roka bez osude na globu, računajući svaki rok po 15 dana... Tko protuslovi pristavu, ili ga objedi, da je nepravedan (kriv), a ne bude to mogao zakonito dokazati, neka plati jednu marku sudbene globe ... Ako tko pred sudom patvori kaptolsku izpravu (izprave), da je krivotvorena, a ne bude mogao dokazati zakonitim dokazima kraljevine, neka plati za kaznu 10 maraka...

Ako tko koga okrivi na sudu, da čini javno nasilje u kraljevini, a ne bude dokazao, platit će po sudbenom postupku polovicu one globe, koja je određena za ubojstvo... U novčanoj parnici krivca se nikako ne smije zatvoriti, osim ako se bjelodano dokaže, da nema niti novaaa niti po-sjeda ... Ako tko umre bez nasljednika, njegova baština neka ostane njegovom rodu... Kada navali ne¬prijatelj ili dođe s vojskom protiv kraljevine, ili sam kralj pođe na vojnu, tada su dužni i pojedini i svi plemići kraljevine Slavo¬nije poći u vojsku, ali tako, da im je slobodno vojevati s onim barunima (velikašima), s kojima sami žele, Ban ne smije odsjesti kod dužnika žaluzine (banskog poreza), sudbenih pristojbi i zalaznine (dužnosti ukonačenja kralja, hercega ili bana), ako namire svoj dug, osim ako ban putuje u pravednom i zakonitom, poslu kraljevine.. . Ako se tko ogluši ili uzprotivi plaćanju kunovine (poreza plaćanog u krznu od kuna, po kojemu se naziva naša Kuna),... vojnog poreza ili kakvog drugog poreza, koji bi se ubirao u kraljevini, ili globe, na koje bude osudjen, ovrhu neka provede župan zagrebački ili križevački s jednim za to određenim (pomoćnim) sudcem, uzevši sa sobom svjedoka zagrebačkog ili čazmunskog kaptola, da se ne bi iztjeralo više, nego što treba.

Na svom putu neka sudac ne odsjeda kod kojeg plemića ili podanika tvrđave, već neka putni trošak nadoknadi iz imetka oglušnika... Plemići u Zagorju i drugim županijama nisu dužni dati zalazninu (primiti k sebi) velikog župana, niti doći pred njegov sud, već će im suditi ban. Vbirači kunovine neka putuju s najviše 12 ljudi... Da se sve ovo spomenuto u redu održava, sudit će zagrebački župan i križevački, svaki sa 4 plemića i 2 podanika tvrđava (kraljevskih), koje će izabrati kraljevina ...« Hrvatski je sabor prastara narodna i državna Ustanova. Poznamo ga već u doba hrvatskih narodnih vladara.

Pod vladarima strane krvi značenje hrvatskog sabora silno poraste. U njemu se skupljaju politički predstavnici hrvatskog naroda, da slobodno odlučuju o svim pitanjima državnog života i svim nutarnjim pitanjima i odnosima prema drugim državama i narodima. Sabor će ostati najjači branič hrvatskih prava i hrvatske državnosti. Već u XIII. stoljeću djelokrug saborski ima vrlo široko područje. Odlučuje o sudstvu, nutarnjoj upravi, porezima i o vojsci hrvatskoj vojsci. Odlučuje pod-puno slobodno. Njegove zaključke potvrđuje ban, a ne kralj, te oni postaju zakonima.

»BAN HRVATA I GOSPODAR BOSNE«

»Pavao, ban Hrvata i gospodar Bosne, svim Kristovim vjernicima kojih se tiče, a koji će vidjeti ovu izpravu, pozdrav u Spasitelju sviju. Dostojno je, da mi rado pristajemo na želje onih, koji dostojno mole. Da ono, što nastaje u vremenu, s vremenom, ne propadne, potrebno je, da potvrdimo izpravom. Stoga hoćemo sadržaj ove (izprave) dati na znanje svima. Razmotrili smo dostojne i pravedne molbe plemenitog i mudrog gospodina Marka Mihovila, poštovanog rabskog župana, te sudaca, viećnika i svih (građana) ovoga građa (Raba). (Stoga) sve zemlje, posjede, pašnjake i šume, koje oni imaju i posjeduju na našoj gospoštiji, za uviek potvrđujemo, podieljujemo i pristajemo, te vječnim neopozivim pravom osnažujemo, da mirno i nesmetano imaju i drže bez ikakvog protivljenja našega ili naših nasljednika oni (Rabljani), njihovi nasljednici i potomci njihovih nasljednika, kao što je to obširnije sadržano u njihovim privilegijama dobivenim od kraljeva i banova, a koji se tiču tvrđave Jablanca i drugih (po-sjeda). Ovu izpravu, osnaženu i potvrđenu našim pečatom, izdajemo za trajni spomen i veću -čvrstoću ove stvari. Dano u Skradinu Jf. siečnja godine Gospod¬nje 1307.«
Dok se vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva jače osjećala u sjevernoj Hrvatskoj (sredovječnoj Slavoniji) sjeverno od Kapele i Gvozda (Petrove Gore), dotle je južna

Hrvatska živjela više-manje samostalnim životom. Došlo je to do izražaja osobito u vrieme, kada se upravo do kraljevske moći uzdigao ban Pavao šubić Bribirski. Bio je potomak stare hrvatske porodice šubića. Pavao je bio najsnažniji lik hrvatske poviesti iza vladara narodne krvi. Na tlu, na kojemu je pred dva stoljeća vladao samo Hrvat, kralj narodne krvi, uzdiže se opet do upravo kraljevske vlasti samostalni, ponosni ban Hrvata Pavao šubić, sin kršne Hrvatske. Ban je Pavao ne samo vladao u kolievci hrvatske države, s kojom je združio god. 1299. hrvatsku Bosnu sve do Drine, u kojoj je dielio kao pravi vladar darovnice poput ove gradu Rabu,, već je odlučivao i o kraljevskim priestoljima. Priestolju ne samo hrvatskom, već i ugarskom: dovađa Anžuvinca Karla u Split i Zagreb, da ode u Madžarsku i zasjedne kao Karlo I. na kraljevski priesto.

»NEKA SVE DIGNE NA ORUŽJE«

»Po zahtjevu i naputku banova Ivana Tuza od Laka i Vladisava od Egervara sastanite se na sabor u danu i mjestu, što će vam oni odrediti, te tamo nabrojite sve velikaše i plemiće... Proraćunajte i odredite, koliko može svaki od njih prema mogućnostima dati ljudi (vojnika) za obranu i uzćuvanje ove naše kraljevine... Hoćemo, da na svom saboru složnom voljom i skup-nim dogovorom izaberete onoga, koji vam se čini najsposobniji, za posebnog kapetana, koji će zajedno s ban om bdjetinad vašom obranom. Kadgod bude potrebno, po vašoj naredbi neka sve digne na oružje, te vas i Kraljevinu čuva i brani od neprijateljske navale.« Turska sila opasno je ugrozila Hrvatsku, pa se treba ozbiljno brinuti za njenu obranu. Matijaš Korvin kao hrvatski kralj određuje, da se sama zemlja ima brinuti za obranu, kako je to uviek i prije bilo. Na čelu hrvatske vojske stoji ban, a njemu je o boku kapetan, izabran ođ Hrvata na njihovom saboru počavši ođ god. 1467.

»UZDRŽAT ĆEMO U STARIM PRAVICAMA«

»... Kraljevinu Ugarsku s ostalim kraljevinama, naime Dalmacijom, Hrvatskom i Slavonijom, erdeljskim stranama i podloženim joj pokrajinama, gospodu prelate i barone, sve crkve i crkvene osobe, plemiće i gradove, kao što i ostale stanovnike ove kraljevine uz dr ž at ćemo u starim pravicama, si obođštinama i odobrenim običajima, u kojima su ih uzdržali... (prijašnji) kraljevi, a koje su imali i uživali. Ni pod kojom izlikom ne ćemo uvoditi nikakve novosti, koje bi bile na njihovu štetu i u g n jetav an je i uperene protiv starih slobodština...«
Hrvatsko-ugarski kraljevi nakon izbora polagali su krunitbenu zavjernicu prije nego su bili krunjeni, jer su tek onda mogli zakonito vršiti svoja kraljevska prava.Kralj Vladislav II. dao je posebno Hrvatskoj god. 1490. takvu zavjernicu (inauguralnu diplomu), kojom se obvezao ostaviti netaknute hrvatske zakone i običaje, hrvatsku slobodu.

»IZABRALI SMO ZAKONITIM KRALJEM CIELOG SLAVNOG HRVATSKOG KRALJEVSTVA«

»Mi Andrija milošću Božjom i apostolske stolice biskup kninski i opat Toplički, Ivan Torkvat Krbavski, Nikola Zrinski, braća Krsto, Vuk i Juraj Frankopan Senjski, Krčki i Modružki, Stjepan Blagajski, zatim Grgur Otmić, sudac županije zagrebačke .. (nabrojeno 14 plemića) i svi ostali plemići, velikaši kao sav narod plemenitih županija, gradova i kotara Hrvatske Kraljevine izpoviedamo i dajemo na znanje ovom ispravom svakomu: Budući da je prejasni i velemošni knez i gospodin Ferdinand, milošću Božjom kralj češki i hrvatski, poslao k nama ovih dana svoje savjetnike i poslanike, oni su nas u ime spomenutog kraljevskog veličanstva, od kojega imaju dovoljnu punomoć zamolili, da priznamo njegovo veličanstvo sa našega zakonitoga i naravnoga kralja i gospodara.... (Mi smo) pomnjivo promotrili prava, kojima isti naš kralj ima podpuno i dostatno nasljedno pravo...

Uzeli smo na um također tolike milosti, kojima je između tolikih kršćanskih vladara samo njegovo kraljevsko veličanstvo darivalo kroz više godina nas i Kraljevinu Hrvatsku i branilo od biesnih Turaka. Zato pristajemo smjerno i s poštovanjem na pra¬vedne i poštene zahtjeve spomenute gospode poslanika i danas... na našem saboru (glavnoj skupštini) svi do jednoga smo izabrali, pr is nali, primili, javno izjavili i proglasili.... spomenutog prejasnog gospodina kralja Ferdinanda pravim zakonitim, stalnim i nar av nim kraljem našim i cielo g slavnog Hrvatskog Kraljevstva....

Prisižemo i obećajemo, da ćemo biti od sada una-pried uviek vjerni i poslušni prejasnom vladaocu i gospodaru Ferdinandu, češkom kralju i njegovoj supruzi Ani... rodjenoj kraljici ugarskoj i češkoj i t.d.,... kao pravim, zakonitim i naravnim nasljednicima, te kralju i kraljici Kraljevine Hrvatske kao što i njihovim nasljednicima... Da sve ovo, što smo rekli, dobije punu vjeru i dostatno svjedočanstvo, dali smo sastaviti ovu ispravu i potvrdili je svojim običnim dielom vlastitim (posebničkim), dielom obćim pečatima, da vriedi za uviek. Dano u gradu Cetinu na našem saboru... na prvi dan mjeseca siečnja godine od rođenja našega Spasitelja Isusa Krista 1527.«

Turska sila slomila je bosansku državu skršila Hercegovinu i zaprietila propašću i uništenjem ostaloj Hrvatskoj, koja je imala zajedničkog kralja s Madžarskom. 1526. pogiba iza poraza na Mohačkom polju kralj Ludovik II. bez nasljednika. Hrvati znadu: o Madžarsku vezani su samo ličnošćui zajedničkog vladara. 1526. ove je veze nestalo, pa sasvim slobodno izabiru za svog, hrvatskog kralja Ferdinanda I. Habsburžkog, bez obzira na Madžare, koji su tek kasnije izabrali Ferdinanda i za svog kralja, pa tako i nadalje imaju obje kraljevine istog vladara.
Habsburgovcima pridružili su se Hrvati u nadi, da će im oni pomoći u obrani zemlje, lako su ovi vladari bili vladari Austrije, Hrvatska ostaje prema Austriji sasvim samostalna.Godine 1527. sjajno je izražena hrvatska državnost, kojoj su tadašnji nosioci bili gordo hrvatsko plemstvo skupljeno na saboru.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite