Mjesto muslimana u Hrvatskoj narodnoj zajednici:

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Mjesto muslimana u Hrvatskoj narodnoj zajednici:

Post Postao/la LEGIONARI »

PITANJE NACIONALNOG OPREDJEL JENJA MUSLIMANA
BOSNE I HERCEGOVINE


Dr. Asaf Duraković
Toronto/Ontario – Canada 1972. Godine.



DIVIDE ET IMPERA


PITANJE nacionalnog opredjeljenja muslimana Bosne i Hercegovine dovedeno je do dana šnje faze nakon dugotrajne temeljito provodjcnc antihrvatskc politike, koju je beogradska vlada provodila u Bosni i Hercegovini
s poznatim rezultatima. Upravni aparat Bosne i Herce govine doseljen iz srbije u različita vremena novije povijesti, kao i famulusi toga sistema regrutirani iz redova samoga stanovništva Bosne i Hercegovine, doveo
je svojim sistematskim i smišljenim radom do toga stupnja, da se danas već može ozbiljno postaviti pitanje o buduć nosti nacionalnog opredjeljenja muslimanskog stanovništva te republike. Muslimani se danas nalaze pred vitalnim pitanjem, koje u prvi mah izgleda dosta zamamno, a to je: da li prihvatiti penudjenu muslimansku nacionalnost, zasnovanu na novostvorenim teorijama o muslimanskoj etničkoj posebnosti u Bosni i Hercegovini, koje ne analiziraju povijest tih Hrvatskih pokrajina iz predislamskog razdoblja.

To je pitanje od važnosti za muslimane Bosne i Hercegovine već iz razloga, što se nije lako i neopasno postaviti kao samostalna grupa pred zbivanja koja se naslućuju u bliskoj budućnosti na burnoj balkanskoj vjetrometini. Iskustva su ih iz povijesti naučila o potrebi opreza pred Danajskim poklonima, ali je ovoga puta teorija o odvajanju muslimana od misli o Hrvatskoj pripadnosti stavljena u ruke samih muslimana, koji su širitelji ideje o muslimanskoj naciona lnoj posebnosti, naravno u službi začetnika tih ideja. Vrijeme je da se tome pitanju posveti zaslužena pažnja, prije nego nas budućnost pouči o učinjenim propustima, i cijeli se Hrvatski narod treba duboko zamisliti nad timpitanjem, koje prelazi okvire muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine i ulazi u pita nje budućnosti cijelog Hrvatskog naroda.

BOSNA I HERCEGOVINA U SASTAVU STARE HRVATSKE DRŽAVE:

Dolazak Hrvata u područje današnje postojbine vezan je uz seobu Hrvatskih plemena iz Bijele Hrvatske, koja se nalazila na sjeveru Karpatskih planina. a naseljavala su je Hrvatska plemena u jednoj interfazi svojih migracija iz pradavne domovine Sarmata s područja Hindukuša. Početak migracije iz Bijele Hrvatske vezan je s ukazom bizantijskog cara Heraklija, kojim su Hrvatska plemena imala protjerati Avare iz krajeva koje su bili zauzeli od Bizanta. U dugo trajnim borbama s avarskim plemenima (Obri), Hrvati su ih uspjeli protjerati na sjever i sho dno Heraklijevu Prostaxisu dobili su kao nagradu obećane zemlje koje su uzeli od Avara. Ze mlja je obuhvaćala provincije Dalmaciju, Ilirik i Panoniju, prostirući se od Istre do rijeke Dri ne i od Jadranskog mora do rijeke Save. Seoba Hrvata na Jadran počinje u prvoj polovici sed mog stoljeća, a opisana je u studioznoj raspravi Konstantina Porfirogenta, u kojoj se navode pojedinosti naseljavanja Dalmacije, Ilirika i Panonije. Kako je današnja Bosna bila dijelom u sastavu rimske Panonije, a dijelom rimsko-bizanlijske Dalmacije, naseljavanje Bosne i Herce govine integralni je dio naseljavanja onih pokrajina koje su bile spomenute u Heraklijevu Pro staxisu.

Povijesni podatci kazuju da su Hrvati naselili novu domovinu u sedam plemena, kojima je vladala stara vladarska obitelj iz Velike Hrvatske u Zakarpatskoj domovini. Postoje izvori koji spominju da je sedam plemena bilo predvođeno od petoro braće i dvije sestre iz spomenute vladarske porodice. Plemena su zasebno naselila pojedine dijelove svoje nove domovine, a čitava je naseljena pokrajina nove zemlje ostala pod upravom brata prvijenca i njegovih nas ljednika.

Glavnina Hrvata, koji su pripadali najbrojnijem plemenu, naselila je područje današnje Bosne s najbrojnijom koncentracijom u području Bosanske Krajine. To područje nije uključivalo Posavinu, kao ni Hercegovinu, koja su naselila druga plemena u području Travunje i Zahu mlja, koje je područje današnje Hercegovine.. Naseljavanje Bosne od planine Vlašića do Drine također nije vezano uz najveće pleme Hrvata, tako daje potpuno naseljavanje Bosne i hercegovine bilo banovina, koji je pojam autohtni Hrvatski izraz, kazuju da je Bosna i Herce govina krajem Hrvatske imigracije bila naseljena isključivo Hrvatskim narodom. Pojam odlič nika koji je upravljao banovinom nije bio poznat drugim narodima Europe, i Bosna kao bano vina mogla je biti isključivo Hrvatska.
O pitanju Hrvatskog podrijetla Bosne i Hercegovine postoji niz vjerodostojnih povijesnih izvora, od kojih posebnu vrijednost ima zapis Duvanjskog sabora iz 753., zvan "Melhodos", koji je pisan Hrvatskim jezikom. Taj dokument kazuje, da je Hrvatska sačinjena od Bijele Hrvatske na jugu, i od Zagorja koje je obuhvaćalo današnju Bosnu, s granicom na rijeci Drini.

Ljetopis iz osmoga stoljeća koji je poslužio kao građa za djelo "Kraljevstvo Hrvata", napisano u 11. stoljeću, navodi doslovce, daje vladar Hrvata zaposjeo Bosnu kao dio svojega kraljev stva. "I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri do Polonije, tako i primorsko kao i zagorsko kraljevstvo" Medu ostalim dokumentima koji kazuju o Hrvatskoj pripadnosti Bos ne i Hercegovine valja posebno istaći "Ljetopis Popa Dukljanina" iz 12. stoljeća, koji jasno navodi pripadnost Bosne kraljevstvu Hrvata.

Arapski zemljopisac Ibn Idris kaže, da su mu stanovnici Hrvati.Vrijedno je spomenuti uredno i znanstveno vođene zapise Ivana Kinamosa, koji je kao tajnik cara Emanuela Komnena oso bno putovao srbijom i posvetio je Bosni i Hercegovini posebnu pažnju i zanimanje. Njegovi zapisi iz 12. stoljeća kazuju, da je Bosna i Hercegovina zasebna država koju dijeli od srbije rijeka Drina i nije pod bilo kakvom srpskom upravom. Taj je narod mogao biti jedino Hrvat skog podrijetla, jer su srbi i Hrvati bili jedini slavenski narodi u Bosni i Raši, a Kinamos jasno kazuje, daje zapadna granica srbije rijeka Drina.

Medu mnogobrojnim izvorima, koji su jasni u svojim stavovima da je Bosna i Hercegovina, dio stare Hrvatske države , nije na odmet spomenuti i dokumente iz. vremena turskih sultana Murata II. i Mehmeda el Fatiha, koji u svojim fermanima, kojima jamče slobodu trgovine Dubrovnika u turskome carstvu, jasno dijele Bosnu od srbije.

Neovisno o spomenutim autentičnim povijesnim izvorima bilo je, a ima i danas, pokušaja da se mimoidu povijesne iztine i da se stvore teorije o pripadnosti Bosne i Hercegovine srbiji. Niti jedan takav pokušaj nema znanstvene vrijednosti, jer je jedino razdoblje kada je Bosna bila pod srpskom upravom bilo u vrijeme vladavine Konstantina Porfirogeneta, kada je srpski župan Caslav zaposjeo Bosnu do rijeke Cetine i Vrbasa. Taj je pokušaj vladanja nad Bosnom trajao svega 11 godina, jer je Hrvatski kralj Krešimir II, povratio Bosnu Hrvatskoj i od toga vremena (960.) u Bosni nikada nije bilo srpske vlasti. Sve teorije o srpskoj upravi u Bosni u toku povijesti, a tih je teorija stvarno velik broj, ostaju nijeme pred snagom povijesnih izvo rnih dokaza o pripadnosti Bosne i Hercegovine Hrvatskoj državi.

Derby u svojoj knjizi "A short historv of Yugoslavia", navodi dosta kompromisno, da su Bos na i Hercegovina bile središte stare Hrvatske države. Taj engleski autor, unatoč svome otvo renom stavu šutnje prema Hrvatskom podrijetlu Bosne, ipak ne može izbjeći nužnost prihva ćanja povijesnih iztina, pa u rečenici svojega djela to i priznaje: "Čini se vjerojatnom teorija mađarskih povjesničara da je Bosna bila jezgra stare Hrvatske države". Shodno gotovo tradi cionalnoj hesitan-tnosti britanskih autora da ne posvećuju dostojnu pažnju povijesti Hrvata, autor u svojoj analizi dolaska Slavena u područje današnje domovine na Balkanskom poluo toku ne ističe povjesnu pripadnost Bosne kraljevstvu Hrvata. Unatoč tome, njegove riječi jas no djele svaku povezanost Bosne sa srbijom: "Dok je Tvrtko bio kralj u Bosni, Lazar je tek bio knez u srbiji".

Bosna je bila banovina sve do 1377., kada se Tvrtko krunio za kralja, a ratovi za oslobađanje Jadranske obale i otoka od Mađara, koji su doveli Bosnu do najviše točke uspona, doveli su do moćnoga kraljevstva Bosne, Hrvatske i Dalmacije. Derby strogo dijeli Bosnu od srbije i navodi kako su nakon Kosovske bitke mnogi srbi tražili utočišta u Bosni. Kraj moćnoga kra ljevstva vezan je uz pad Bosne pod upravu Osmanlijskog carstva godine 1463., kada je sultan Mehmed el Fatih, nakon zaposjednuća Bosne dao pogubiti zadnjega kralja Stjepana Toma ševića. Razdoblje koje slijedi osnova je nekim teorijama o etničkoj posebnosti stanovništva Bosne i Hercegovine, koje je pod turskom upravom primilo Islam.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Mjesto muslimana u Hrvatskoj narodnoj zajednici:

Post Postao/la LEGIONARI »

HRVATI BOSNE I HERCEGOVINE PRIMAJU KRŠĆANSTVO:

Vjera starodrevnih Hrvata bila je politicistička, podrijetlom iz Iranske pradomovine. S tom su vjerom Hrvati naselili zemlje osvojene od Avara. Ban Kluk, koji je bio prvi vladar u novoj domovini, slijedio je tradiciju mnogoboštva, ali je već njegov sin Porga zajedno s plemenskim odličnicima primio kršćanstvo u vrijeme pape Ivana IV. i osnovao je nadbiskupiju u Splitu, čiji je prvi nadbiskup bio Ivan Ravenac. Kako je glavno Hrvatsko pleme, koje je naseljavalo jugozapadnu Bosnu i Zahumlje, bilo prvo pleme koje je primilo kršćanstvo, taj se val prelio i u ostala Hrvatska plemena. Nesuglasice s kršćanstvom bile su, međutim, redovan pratilac ši renja vjere medju Hrvatima, tako da su se neka plemena nakon prihvaćanja kršćanstva ponovo vraćala staroj vjeri. Posebno je zanimljiv slučaj Neretljanskih Hrvata, koji su se odricali krš ćanstva iz razloga što im je Crkva zabranjivala gusarenje. Panonski Hrvati koji su bili izloženi napadajima od strane kršćanskih vladara Europe također su nakon stanovitog vremena prihva ćali odbačenu vjeru starih Hrvatskih plemena.

Jedan od primjera te faze kršćanstva u krajevima panonske Hrvatske jest borba kneza Višesla va s markgrofom Erihom, koji je predvodio vojsku franačkog kralja Karla, šireći kršćanstvo kao izgovor pljačkanju Hrvatskih plemena. Njegova je vojska, međutim, bila potučena kod Kaštela od kneza Višeslava. Ti su pokreti protiv kršćanstva ipak bili lokalizirani, i val kršćan stva uskoro je zahvatio sva Hrvatska plemena, tako da su Neretljanski Hrvati konačno prihva tili kršćanstvo u IX stoljeću, u vrijeme kneza Branimira, a Panonski Hrvati u vrijeme Metodi ja i njegovih učenika, otprilike krajem istog stoljeća. Od kraja 9. stoljeća služba na latinskom jeziku bila je zamijenjena glagoljaškom službom, čiji su začetnici bili slavenski apostoli Sv. Ciril i Melodije.

BOGOMILSKI POKRET

Krajem desetog stoljeća Bosna je zahvaćena širenjem bogomilskog pokreta, koji je začet u Bugarskoj od pravoslavnog popa Bogomila, koji je počeo svoje učenje u prvoj polovini toaga stoljeća. Pripadnici bogomilske zajednice (Patareni, Savršeni krstjani, Bosanski krstjani) pose bno su ojačali u početku 13. stoljeća, kada su proglašeni pravovjernim kršćanima, nakon što su priznali vrhovnu duhovnu vlast pape Inocencija III. Unatoč tome priznavanju koje je bilo tek formalno, oni se nisu odricali svoga učenja i načina života, koji je bio strogi život molitve i odricanja. To je dovelo do križarskih pohoda od strane europskih vladara, ali ti su pohodi samo ojačali bogomilstvo u Bosni, jer se time pokret gotovo poistovjetio s borbom za slobodu i nezavisnost, tako da su mu se mnogi pridružili. U toku 13. i 14. stoljeća, bogumilski se pok ret raširio po čitavoj Bosni, osim bosanske Posavine koja nije pripadala Bosanskoj banovini, te osim Hercegovine i nekih drugih manjih dijelova Bosne (Duvno, Livno, Glamoč), u kojima se taj pokret nije uspio znatnije proširiti.

Stvaranje bogomilske crkve bosanskih krstjana početak je od¬vajanja Bosne od Hrvatskih katoličkih krajeva. To je posebno došlo do izražaja u doba Kulin-bana, kada se Bosna jasno izdvo jila iz Hrvatske katoličke sredine i dobila značaj bogomilskoga središta. Borba protiv bogo mila ratom nije se pokazala dovoljno uspješnom, pa se na zamisao pape Benedikta XII.

U Bosni osnivaju fran¬jevačke misije za borbu protiv hereze i obnavljanje katoličke vjere. Taj je rad započeo general franjevačkog reda Odonis, u spora¬zumu s Bosanskim banom Stjepa nom Kotromanićcm, u prvoj polovini 14. stoljeća. Rad franjevaca bio je uspješan i mnogi su bogumili mirnim putem primili katoličku vjeru. Time se nije iskorijenio pokret, jer su mnogi bogomili i dalje ostajali pripadnici svoje zajednice. Polovicom15. stoljeća bogomili su istjerani iz Bosne od strane kralja Tomaša, ali ih je primio Herceg Stjepan, koji mu nije bio podložan. Uskoro nakon protjerivanja bogomila iz Bosne dolazi do pada Bosne pod Turke, koje su bogomili prihvatili kao osloboditelje od progona katoličkih vladara.

PAD BOSNE POD TURKE I PRIJELAZ BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH
HRVATA NA ISLAM


Turski sultan Mehmed el Fatih zauzeo je 1463. sa svojom vojskom glavni grad Bosne Jajce i pod zidinama utvrđenog starog grada dao je pogubiti zadnjeg Bosanskog kralja Stjepana To maševića. Te je godine Bosna proglašena sandžakatom i priključena je Osmanlijskom carstvu. Granica osvojene Bosne nešto je potisnuta na istok uspješnim ratovima Ugarsko-Hrvatskog kralja Matije Korvinaa i ostaje kao granica između Kršćanstva i Islama kroz gotovo četiri sto ljeća, dijeleći jedan jedinztveni narod u dva neprijateljska tabora, čineći, s jedne strane, "pre-zidje kršćanstva", a, s druge strane, "prezidje Islama", obje strane opremljene velikom vjerom u istinitost svojih učenja. Taj je čimbenik zaustavio rast i množenje Hrvatskog naroda, jer je granica "prezidja kršćanstva" tražila danak u krvi za očuvanje sigurnosti dvaju svjetova, suko bljenih u srcu Hrvatske države.

Osini ratova na granici iztoka i zapada, u slabljenju Hrvatskog naroda važnu je ulogu imao i čimbenik iseljenja, jer su mnogi napuštali nesigurnu zemlju, napose Hrvati-katolici iz Bosne i Hercegovine, i raselili se po mnogim zemljama kršćanske Europe, te su se nepovratno izgubili asimilacijom u novim zemljama. Na mjesto iseljenih Hrvata doseljavali su se Vlasi, pravoslav ne vjere, a neslavenskog podrijetla, koji su bili pomagani od strane Austrije i Mađarske, kao i od srbske pravoslavne Crkve, i ostajali su na zemlji iseljenih Hrvata.

U vrijeme pada Bosne stanovničtvo je bilo izključivo Hrvatsko, podijeljeno u katoličku i bogomilsku vjeru, s malim brojem Hrvata pravoslavne vjere, koji su živjeli u nekim dijelovi ma Travunje i Zahumlja. O islamizaciji Bosne i Hercegovine postoje različite teorije od kojih neke zastupaju mišljenje, kako današnji muslimani potječu izključivo od bogomila (A. Solo vjev, cit. D. Mandić, 1963,) Studij zapadnih kao i iztočnih izvora kazuje, međutim, kako glav nina da¬našnjih muslimana potječe od Hrvata-katolika, jer je broj bogomila bio relativno malen u vrijeme pada Bosne. Porast broja bogomila bio je samo u Hercegovini, u kojoj su bili našli utočišta, nakon progona ou strane kralja Tomaša, dok se porast broja muslimana u Bosni nak on pada pod Turke, ne može pripisati bogumilskoj frakciji Hrvata. s obzirom da ih je u Bosni bio ostao malen broj.

Taj se porast muslimanskog stanovničtva ne može pripisati niti doselja vanju stanovništva iz azijskih krajeva, jer su turski podanici azijskog podrijetla dolazili u Bos nu mahom na kraće vrijeme i nakon određenog roka se vraćali u svoje postojbine unutar veli kog carstva. O tome postoje podatci u velikom opusu turskog profesora Barkana (cit. Mandić 1963.). koji u svojim temeljitim istraživanjima nije našao slučejeva trajnog naseljavanja mus limana iz Azije u Bosnu i Hercegovinu. Shodno tomu, glavnina muslimana Bosne i Hercego vine potječe od Hrvata-katolika za koje u carskim feramanima postoje zapisi da su to "stari mještani koji ne poznaju turskoga jezika".

Nakon osvajanja Bosne sultan Mehmed je dao slobodu vjeroizpovjesti katolicima Bosne i Hercegovine, kao i svećenicima Katoličke Crkve. Ukazom "Ahd-nama" sultan je, osim zaja mčenih sloboda katolicima prisegao i na niz uztupaka osvojenim krajevima uz uvijet prizna vanja vrhovne vlazti Visoke Porte. Čak je obnovljena vlast kraljevske kuće Kotromanića, unutar turske uprave.

Unatoč zajamčenom poštivanju vjerzkih sloboda pod novom upravom, mnogi su bogumili prihvaćali islam,
jer je ta vjera u mnogome bila bliža patarenima od katoličke. Nisu bih zabo ravljeni progoni bogomila od
strane katoličkih vladara, tako da je islam značio konačno oslo bođenje od svih progona.

Prijelaz katolika na islam počeo se zbivati tek kasnije, kada SU katolici, a posebno svećenici prekršili ugovor utemeljen "Ahd-namom“ sultana Mehmeda. kojom jamči slobodu vjere uz obavezu pokornosti turskoj upravi. Otvorena suradnja i tajni rat protiv turske između kršćan skih zemalja i katolika Bosne dovela je katoličke svećenike i narod u nemilost i rezultat su bili progoni od strane Turaka, koji su promijenili svoj blagonakloni stav prema katolicima. Najstrože kazne koje su primjenjivane za rad protiv carevine, dosizale su svoj najviši domet u
Progonima svećenika i redovnika i zatvaranjima samostana
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Mjesto muslimana u Hrvatskoj narodnoj zajednici:

Post Postao/la LEGIONARI »

Posljedica tih progona bila je masovno prelaženje katolika na islam.Proces islamizacije Bosne i Hercegovine nastavljao se povećanim intenzitetom u drugoj polovini 16. stoljeća, nakon velikih poreza koji su bili nametani
na kršćanskom raju, da bi se pokrile potrebe carevine koja se nalazila u neprestanim ratovima. To je dovelo
do velikih smanjivanja broja katolika, koje je doseglo svoj maksimum u prvoj polovini 17. stoljeća, kada je
zbog slabljenja carstva došlo do oštre kontrole unutrašnjeg uređenja, kod koje su na meti bili uglavnom katolici, pod stalnom sumnjom rada protiv turskog carstva. Krajem 17. stoljeća ostao je u katoličkoj vjeri tek malen broj Hrvata u Bosni i Hercegovini.

U toku cijelog procesa islamizacije Bosne i Hercegovine. Srbi nisu imali nikakva udjela, jer se unatoč slobodi
koju je Srpska pravoslavna Ctkva uživala unutar turskoga carstva, velik broj Srba selio prema sjeveru iz osvojenih krajeva Srbije. Pravoslavna Crkva bila je pod zaštitom sultana Mchmeda još od pada Carigiada,
jer je patrijarh Gcnadijc. koga je sam sultan prog lasio vrhovnim poglavarom Pravoslavne Crkve, surađivao
sa sultanom još prije pada Carigrada, jer je kao nepomirljivi neprijatelj Rima nazivao suradnike s katolicima apostatannt.

Srpska pravoslavna Crkva priznavala je tursku vlast i nije bilo progona pravoslavnih sveće nika, niti crkve,
o čemu svjedoče netaknuti mnogobrojni manastiri, koji su se sačuvali tetkom cijeloga perioda sisrske uprave.
U toku cjelokupne turske uprave tek je neznatan dio Srba pri hvati islam. Iz statističkih podataka iz starijih i suvremenih izvora evidentno je daje preko 95%, muslimana Bosne i Hercegovine Hrvatskog podrijetla. To je stanovništvo sačuvalo naj čišći hrvatski jezik i najčišću strukturu, uslijed svetosti poštivanja doma i porodice
u islamskom životu, tako da je veliki dio starih običaja Hrvata ostao sačuvan unutar čvrste strukture muslimanske porodice. Toga nisu zadržali Hrvati ostalih krajeva Hrvatske, jer je miješanje s različitim narodima mijenjalo običaje, tradicije i jezik, jer nije bilo ekskluzivnosti staroga života islamske obitelji.

U vrijeme turske uprave velik je broj Hrvata-muslimana dosizao visoke časti u carstvu tako da se među imenima kojima se i danas dići turska povijest nalaze i mnoga imena hrvatskih velik ana. Među tim dostojanstvenicima povijest spominje 24 vezira iz hrvatskih krajeva. Medu tim imenima poznat je Mahmud-paša Hrvat, koji je bio miljenik sultana Mehmeda, Davut- paša Bogojević, Ahmed-paša Hercegović, Sinan-paša Borovinić, Rustem-paša Hrvat, Mehmed paša Sokolović, jedan od najsposobnijih vezira u Unskoj povijesti; Sijavuš-paša Hrvat, Mural-paša Hrvat, Dilaver-paša Hrvat, Ishak-paša Gazi, Jakub-paša Hadun, Jakub-paša Bošnjak, Salih-paša Nevesinjac, Sulejman-paša Prijepoljac i mnogi ini (vidi Safvet Bašagić. Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci
u turskoj carevini).

BOSNA I HERCEGOVINA U SVIJETLU
HRVATSKOG NARODNOG PREPORODA


Veliki pokreti u Europi u drugoj polovini 18. i u početku 19. stoljeća rađaju težnju habsburške vladalačke kuće za uvođenjem jedinstvene uprave i jedinstvenog jezika u cijelome carstvu. Taj se pokušaj sukobio s otporom pokrajina carstva, medu kojima i Hrvatske, u kojoj se stvara pokret za kulturno i političko okupljanje svih Hrvata. Taj je pokret zahvatio kako Hrvate kato like, tako i muslimane, čiji preporoditelj (Janko Drašković Ljudevit Gaj i dr. ), nisu zaboravili Bosnu koja se anlazila pod turskom upravom. Hrvatski narodni preporod uskoro je prerastao u preporod Južnih Slavena, uzevši naziv Ilirski pokret, prema uvriježenom načinu stranaca nazi vanja Hrvata Ilirima. Pokret je naišao na veliki odaziv u Bosni, a na slab odaziv medu Srbima, Slovencima i Bugarima. Pokret je bio zabranjen zbog naziranja opasnog Panslavizma, ali niti kasniji Strossmaverov pokušaj oživljavanja pokreta pod jugoslavenskim imenom nije naišao na odjek kod Srba i Slovenaca. Srbi su bili protivni kako ilirstvu, tako i Strossmaverovu jugoslavenstvu, jer su uspješni srpski ustanici oživljavali mogućnost obnavljanja Dušanova carstva, s idejom o ujedinjavanju svih Južnih Slavena pod srpskom upravom, u ćemu su bili podupirani od nekih slavista toga vremena. Ideje nisu ostale bez djela i te su težnje dobile formu u "Načertaniju", Ilije Grašanina 1844., u vrijeme kneza Aleksandra Karađorđevića.

Ideja velikosrpstva, data u "Načertaniju", išla je tako daleko, da se upotrebljavala terminolo gija o "Srbima zapadnog i istočnog veroispovedanija". Vuk Stefanović Karadžić ide čak tako daleko, da Hrvatima smatra samo čakavce i kajkavce u Županiji Zagrebačkoj, Varaždinskoj i Križevaćkoj. dok su Bosna i Hercegovina, Banat, Bačka. Srijem, Slavonija, Dalmacija, Lika i Krbava srpske pokrajine.Tu su koncepcije s jasnom pozadinom naišle na otpor Hrvatskih suvremenika, posebno Ante Starčcvića, koji je u nizu govora i članaka razotkrio Karadžićeve tendencije, kao i tendencije svih onih koji ga potpomažu, i sažeo ih je u načelu:

"H r v a t s k a H r v a t o m".

Tendencija srpske propagande u polovini 19. stoljeća bila je ujediniti Bosnu sa Srbijom, a Hercegovinu s Crnom Gorom. Pravoslavni Srbi su se pridružili Hercegovačkom ustanku, koji je bio podignut od strane Hrvata, i tražili su, suprotno zahtjevu Hrvata, ujedinjenje Bosne i Hercegovine sa Srbijom i Crnom Gorom. Hercegovački su katolici, međutim, uputili službeni proglas Visokoj Porti i europskim državama, da ne žele ujedinjenje sa Srbijom.

Rat Srbije i Crne Gore s Turskom 1875., a zatim Rusko-turski rat 1877., doveli su do Berlins kog kongresa, koji je 1878., donio na prijedlog Engleske odluku, da se Bosna i Hercegovina pripoje Austrougarskoj, što je bio i zahtijev početka Hercegovačkog ustanka. Iste godine Austro-Ugarska izvršila je aneksiju Bosne i Hercegovine.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Mjesto muslimana u Hrvatskoj narodnoj zajednici:

Post Postao/la LEGIONARI »

POSTOJI LI SVIJEST O HRVATSKOJ PRIPADNOSTI U MUSLIMANA BOSNE I HERCEGOVINE

Unatoč privilegijama, koje je srpska pravoslavna Crkva uživala u Osmanlijskom carstvu, trajno prisutna tradicionalna nesnošljivost Srba prema svemu stoje vezano za mučne uspomene iz doba turske uprave,
zahvaćala je sve stoje u vezi ne samo s Turskom, nego i s Islamom u širem pojmu riječi. Ta se mržnja
trajno ispoljavala u početku oslobođenja srbije, nad muslimanskim stanovništvom srbije, a kasnije zahva
ćujući i muslimane Bosne i Hercegovine u vrijeme kada su povijesne prilike rodile srpsku težnju dominacije
nad tim tradicionalno Hrvatskim krajevima.

Stvaranje "Krvave Krajine" 1804. i pokoji dahija, u koje su bili uključeni i mnogi nedužni muslimani, a ne
samo oni koji su bili u vezi s omrznutim dahijarna, a zatim borbe u srpskim ustancima stvarale su atmosferu konačno dočekane osvete i u tim danima ranog devetnaestog stoljeća ne može se govoriti o prisutnosti
viteškog momenta od strane srba prema muslima nima. Treba se razumijeti mnoge pojedinosti iz loga doba,
jer je ojađeni srpski narod imao dosta razloga za obračun s dahijarna i tiranijom, koja je uvedena u srbiju u vrijeme njihove vladavine, koja je bila osuđena i od strane Porte, ali nisu svi oni koji su nepravedno bili sasječeni imali drugog "grijeha" prema tome narodu osim pripadnosti muslimanskoj vjeri. Trajna težnja za osvetom Kosova postojala je još od prvih dana oslobođenja srbije, i traje još i danas, a bila je s razlogom
da su muslimani ne samo srbije nego i ostalih krajeva, koji su naseljeni muslimanskim stanovništvom, imali dovoljno prilika na djelu vidjeli zavjetnu mržnju srba protiv Islama.

Ugovorom u Drinopolju, koji je bio potpisan između Rusije i Turske, muslimani su morali napustiti srbiju.
To se stanovništvo naselilo u istočnu Bosnu u dolini rijeke Drine. Sirenje srbije pojačavalo je te progone,
i muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine nužno je upiralo svoj pogled prema Austriji i Hrvatskoj
Sam je Huseinbeg Gradaščevic našao utočišta u slobodnoj Hrvatskoj nakon svoga neuspjelog ustanka.

Hrvatski narodni preporod, te ilirski i jugoslavenski pokret koji su u 19. stoljeću podigli nacionalnu
gordost Hrvatske imali su u svome programu kao važnu komponentu nužnost konačnog pripajanja Bosne
i Hercegovine svojoj iskonskoj matici, sa zajedničkim jezikom koji bi bio štokavski jezik Hercegovine.

Te su ideje nalazile odjek ne samo medu katoličkim, nego i medu muslimanskim stanovniš tvom Bosne
i Hercegovine. Ti su događaji, međutim, bili pomno praćeni i od strane velikosrpskih krugova, koji su imali
kao vitalnu zadaću anektiranje Bosne i Hercegovine srbiji i Crnoj Gori. srpski interesi za područje Bosne i Hercegovine nisu, međutim, imali mogućnost popularnosti na tlu same Bosne i Hercegovine, čije je stanov
ništvo tradicionalno svjedočilo inkompatibilnost srpskog i muslimanskog elementa.. Povijesni motivi
svakako nisu postojali u težnji srbije prema Bosni i kazuju Suprotno, ti nizu vjerodostojnih primjera.

Hrvatska misao tinjala je u Bosni i u vrijeme turske uprave. Mnoge su stare i časne muslima nske obitelji
čuvale i štovale Hrvatsku zastavu kao obiteljsku dragocjenost; brojne su džamije Bosne i Hercegovine bik ukrašene Hrvatskom trobojnicom a Ali- paša Rizvanbegović ratovao je pod Hrvatskom zastavom. Sjevero
zapadni dio Bosne (Krajina) nazivao se sve do ulaska Austrije turskom Hrvatskom.

Turska uprava u Sarajevu naziva bosanski jezik hrvatskim (1876.), a hrvatski jezik bio je drugi diplomatski
jezik na dvoru Turske carevine. Hrvatsko osjećanje Omer-paše Latasa bilo je spomenuto u pismu i. r.
Jukića Ljudevitu Gjaju (1850), u kome spominje počast, koju je Omer-paša ukazivao banu Jelačiću, šaljući
mu Fazli-pašu s izrazima svojega štovanja. Niz je drugih razloga, prvenstveno klasične i neizbrisive nepodnosljivosti između srba i muslimana, što su muslimani Bosne i Hercegovine bili daleko skloniji prihvatiti manje od dva zla i prikloniti se radije Austriji negoli srbiji, koja je insistirala na aneksiji Bosne i Hercegovine.

Činjenica da muslimani Bosne i i Hercegovine dugo vremena nijesi, imali jasne predodžbe o svome
pravom podrijetlu i svojoj pripadnosti ima svoj korijen u čimbeniku naobrazbe stanovništva, koja je
bila suprimirana, i to sjasnom tendencijom, da se muslimanima onemogući visoko školovanje. Ta je
tendencija bala realno prisutna u vremenu od pokreta među sianovnišivon današnje jugoslavije za
odbacivanjem utjecaja tuđinaca i samostalnošću, Čim su muslimanski intelektualci imali prilike zboriti
u ime svoga naroda, bila je jasna orijentacija muslimana Bosne i Hercegovine Činjenica je, međutim,
da takovi stavovi nisu imali uvijek jednaki odjek kod muslimana, jer je pojam Hrvatske pripadnosti bio
vezan uz pojam koji je krivo srastao s pojmom Hrvat, a to je pripadnosi Rimokatoličkoj Crkvi, koja je u
povijesti imala jednako neprijateljski stav prema širenju Islama kao što su ga imali i srbi prema turskoj okupaciji. Stoga je razumljivo oklijevanje muslimana za izjašnja vanje Hrvatima, jer je povijest bila
pisana krvavim slovima na granici katoličke Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

Ta je vjerska podvojenost bila uzrokom, da su muslimani radije ostajali na neutralnim pozicijama u
vezi s nacionalnim momentom, jer se steklo uvjerenje da su muslimani u mogućnosti da budu izigrani
jednako od strane Hrvatske kao i od strane srbije. Takovi stavovi nisu bili gušeni niti u samom Hrvatskom katoličkom žiteljstvu, u kojemu je pojam muslimana dugo vremena krivo tumačen i prema kome je
umjetno održavana atmosfera udaljenosti. Muslimai nisu imali osjećaj pravoga mjesta, zahvaljujući kratkovidnosti onih Hrvata, koji su poistovjećivali pripadnost rimskoj Crkvi s pripadnošću Hrvatskom
narodu. Energičan borac protiv tih vitalno opasnih stavova za budućnost Hrvatskih muslimana u Bosni I Hercegovini bio je sam Ante Starčević, koji je bio borac za stavljanje muslimana na mjesto koje im
pripada, priznavajući im kvalitet najstarijeg i najćišćeg plemstva Hrvatske.

Zadaća raščišćavanja pojma vjere i pojma nacionalnosti pripala je intelektualcima Bosne i Hercegovine,
koji su, u prvome redu preko pera književnika muslimana, kao i preko časopisa Behar (Sarajevo 1900 –
1910) i Biser (Mostar 1912 - 1918) doveli do širenja pokreta Hrvatske misli medju muslimanima bio je
niz drugih časopisa, kao Gajret, muslimanska svijest, narodna uzdanica i dr, koji su njegovali Hrvatsku nacionalnu svijesi muslimana, a medju imenima koja su ostala u povijesti tih pokreta, vrijedna su spomena:
kao Osman Hadžić, Hamid Džinić, Safvet-beg Bašagić, Ekrem Mulabdić, časni poglavar Reis-ul- ulema Džemu
ladin Čaušević, Halidbeg Hrasnica, Musa Čazin Ćatić, Džafer beg Kulenović, Hamdija Kreševljaković i mnogi drugi.

O jasnoj Hrvatskoj orijentaciji muslimana Bosne i Hercegovine govori i sam Svetozar Pribičević, u svom
djelu „Diktatura kralja Aleksandra“, u kojem medju ostalim jasno navodi istovjetnost bosansko- hercego
vačkih muslimana s ostalim Hrvatima. Unatoč prosvjetitelj skim stavovima koji su jednako održavali ideju Hrvatstva, kako dolazeći od strane katoličkog, tako i od muslimanskog stanovništva Bosne i Hrvatske, još
je i danas ostalo Još je i danas ostalo negativnih stavova od strane Hrvatskog katoličkog stanovništva o
mjestu muslimana u Hrvatskoj zajednici.

Ti stavovi koji se u pravilu zasnivaju na vjerskom momentu, toliko su štetni i negativni, da o
njihovom energićnom likvidiranju u mnogome ovisi i pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana
Bosne i Hercegovine.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
Crnac
Vojnik
Postovi: 62
Pridružen/a: pet tra 29, 2011 9:52 pm
Lokacija: Sarajevo

Re: Mjesto muslimana u Hrvatskoj narodnoj zajednici:

Post Postao/la Crnac »

Lijep napis, vrlo historijski i utemeljen.
Odgovorite