Predratna politika Italije i postanak Londonskog pakta.

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Predratna politika Italije i postanak Londonskog pakta.

Post Postao/la LEGIONARI »

POLITIKA ITALIJE PRIJE VELIKOG RATA

1. UJEDINJENJE ITALIJE 1870 I IREDENTIZAM

Napisao: Ferdo Šišić
Split, 1933. godine

Napomena: Tekst iz knjige prenesen u cielosti u izvornom obliku:

Kad je 20 sept. 1870 ušla kraljevska talijanska vojska u Rim, bilo je završeno talijansko narodno ujedinjenje i oslobođenje na Apeninskom poluostrvu; od 1 jula 1871, Rim je glavni i prijestolni grad ujedinjene i slobodne Kraljevine Italije. To je bio plod mnogo godišnjih herojskih napora čitavoga naroda pod ravnanjem Savojske dinastije, duhovnim vodstvom Josipa Mazzinija, političkim Kamila Cavoura, a vojnim Josipa Garibaldi ja, Nina Bixija i tolikih drugih nesebičnih i idealnih patriota. Sada je poslije više decenija revolucio narnoga i ratnoga kretanja najposlije trebalo prijeći na promišljeni rad oko organizacije zapu štene i zanemarene zemlje, ili kako reče Kralj Viktor Emanuel II, Ujedinitelj: »Italija je slobo dna i ujedinjena; otsada zavisi samo od nas da postane velika i srećna (U Italia e libera ed una; ormai non dipende che da noi il farla grande e felice)«.

Krupna pitanja, kao Što su uređenje očajnoga stanja državnih finansija, obnova iscrpljene vojske i propale mornarice, jedinstvo administrativnih i sudskih principa i zakona, uvođenje jednoobraznoga Školstva i izgradnja najpotrebnijih željezničkih pruga, toliko su u prvi kraj zaokupila novu Kraljevinu Italiju, da su problemi spoljašnje politike sašli sasvim prirodno u drugi red. Šta više, ne samo široke narodne mase, nego i sam talijanski parlamenat potpuno su prepuštali te »okultne« poslove vladi. »Italija je zemlja kaže Colonna dl Cesaro u kojoj se javno mišljenje vazda slabo staralo za međunarodna pitanja; zato i jeste spoljašnju politiku redovito prepuštala Vladi. Ona je bila premlada, suviše siromašna i previše angažo vana unutrašnjim problemima ekonomske i i socijalne prirode, da bi mogla naći interesa za utakmicu među narodima. S druge pak strane slabo njeno iskustvo urodilo je tom posljedi com, da Italija dugo vremena nije uviđala, kako su dandanas, kod uzajamnoga uticaja među svjetskim tržištima, oni tek na oko lokalni i specijalni problemi, bal najtješnje povezani s međunarodnim odnosima i s rješavanjem međunarodnih pitanja«. Iz toga izišla je na javu i poznata opasna činjenica, da je »talijanski narod kako reče Ciancico Scudero veoma sklon da bude žrtvom uzbudljivih utjecaja, izazvanih izvjesnim djelima i događajima, kod kojih narod, jer nevješt, ne umije da razlikuje njihove prednosti od šteta, i koje su posljedice tih događaja. Zato i rađaju one impulzivne i bučne narodne izjave time, da nitko pravilno ne prosuđuje i ne shvaća ni događaja ni njihovih posljedica, od čega se onda stvara ona mučna i zagušljiva atmosfera, ono »imponderabile«, koje vrši tako moćan uticaj na odnose između različitih plemena i naroda«.

Dva su pitanja naročito mučila novu Kraljevinu: Vatikansko i Iredentizam.Materijalna snaga papinstva bila je doduše još 20 sept. 1870 uništena, ali talijanski državnici bojali su se pored svega toga i dalje virtualne snage Svete Stolice, koja je ostala intaktna. Jer Rimska Kurija još je uvijek lako mogla da izazove teških međunarodnih zapletaja ili je bar mogla da njima s uspjehom plaši vladu i da vrši presiju na nju, naročito kad bi se Svetom Ocu za leđima eventualno našla ili Francuska ili Austrija. Zato i jeste Italija svakom prilikom glasno isticala, da je Vatikansko pitanje »čisto unutarnje talijansko pitanje, a nipošto ne međunarodno«. Talijanski su državnici naime stalno naslućivali neke tajne makinacije rimske Kurije s Francuskom ili Austrijom, a u cilju da se obnovi Papina država ili da se bar omogući Papi bijeg iz Italije. Čak su i katolička hodočašća (hadžiluci) do grobova apostolskih pogla vica gledana sa sumnjivim okom i jakom nelagodnošću. Moralo je proći mnogo godina, dok su se talijanski političari primirili, premda Vatikanskog pitanja nisu nikad puštali s vida. Ali mnogo krupniji problem bješe za talijansku politiku, i spoljašnju i unutrašnju, Ireden tizam; čak ni danas nije još taj duhovni pokret potpuno sašao s dnevnoga reda talijanske politike. Iredentizam to jest ideja političkoga ujedinjenja i oslobođenja čitavoga talijanskoga naroda, čiji je nosilac uglavnom bila inteligencija nije tako star, kako bi tko možda mogao da pomisli. On je upravo plod epohe francuskoga racionalizma i enciklopedista u drugoj polovini XVIII stoljeća, a onda u mnogo većoj mjeri Napoleonskoga vremena (1796—1814). S tim u vezi prvi se puta javno manifestirala ova ideja na kongresu sjevernih Talijana, održanom početkom augusta 1797 u Bassanu (na podnožju Lessinskih Alpi), dakle u vrijeme, kad je Austrija već okupirala (u smislu tajnoga sporazuma s generalom Bonapartom u Leobenu 18 aprila) mletačku Istru (obala od Kopra do Pule i odavle do ušća Raše), Kvarnerska ostrva, Dalmaciju (bez Dubrovnika) i Boku Kotorsku. Taj je kongres naime išao za tim da sa terito rija nedavno maja) propale mletačke republike ujedini s Cisalpinskom republikom (Como, Milano, Mantova.Modena, Bologna, Rimini), i tom prilikom da se »spase« iz austrijskih ruku ne samo čitav nekadašnji mletački posjed, nego da mu se još doda i preostali dio austrijske Istre (Pazin, pa primorje od ušća Raše do Voloskoga) i Rijeka). I docnije još pomišljalo se na ujedinjenje čitave Italije, od Sicilije do Alpa, a s Rimom kao glavnim gradom, pod protekt oratom Napoleonovim. Francuski je car zaista nešto i učinio u tom pravcu. Požunskim mirom (na Božić 1805) oduzeo je Austriji čitav raniji posjed mletačke republike, to jest ne samo Veneciju (Terra ferma) i Furlaniju, nego i nekadašnju mletačku Istru, Kvarnerska ostrva, mletačku Dalmaciju i Boku Kotorsku, te povrh toga još je i na silu okupirao Dubrovnik, učinivši kraj nezavisnosti ove stoljetne naše republike, pa je onda 1806 sve ove krajeve, zajedno s bivšom Cisalpinskom republikom, ujedinio u »Kraljevinu Italiju). Kralj Italije bio je Napoleon sam (okrunio se sam svojim rukama u Milanu 26 maja 1805, langobardskom drevnom »željeznom« krunom), ali direktnu upravu »Kraljevine Italije« vršio je njegov pastorak, Eugene Beauharnais, kao potkralj Italije (Principe Eugenio Vice-Re d'Italia) sa sjedištem u Milanu. No već 1809 Schonbrunnskim mirom (14 okt.) car Napoleon raskide ovu administrativnu cjelinu te združi sve nekadanje mletačke zemlje na istoku rijeke Soče i Jadranskoga Mora sa svojim novostečenim jugoslovenskim zemljama u Koruškoj, Kranjskoj, Primorju (Goriško), Trstu, Istri (Pazin i Liburnija), Hrvatskoj s desne obale Save sa Rijekom i s hrvatskom Vojnom Granicom, u novu »nuzzemlju« francuskoga carstva, u Iliriju (ili »Provincije Ilirske«), a s Ljubljanom kao glavnim gradom) ; dakle ih je car odvojio od Kraljevine Italije. Uza sve to ipak je ova formacija i dalje postojala, sastavljena od ranije mletačke teritorije na zapadu rijeke Soče i Jadranskoga Mora te Cisalpinske republike. Toj pak »Kraljevini Italiji« dodao je onda 1810 car Napoleon iz čisto strateških razloga gotovo
sav južni Tirol, i njemački dio (Brixen, Bozen) i talijanski (Trento, Roveredo), dok je sjeverni dio Tirola sjedinjen s Kraljevinom Bavarskom. I kao što je Napoleonova Ilir. i : događaj u historiji ideje jugoslovenskoga ujedinjenja i oslobođenja, iako je živjela samo četiri godine (1809—1814), tako je isto za ideju talijanskoga ujedinjenja i oslobođenja od osnovna značaja kratkovremeno postojanje Napoleonove »Kraljevine Italije« (1806—1814). Francuske su dakle pobjede u Italiji tek rszisuiile najprije kod talijanske inteligencije, a s vremenom onda i citatom narodu osjećaj nacionalnoga ujedinjenja i oslobođenja. Čik je : tiranska trikolora (zeleno-bijelo-crvena) svečano proglašena itamdnmn zastavom u Milanu 7 januara 1797.

Poslije pada Napoleonova Italija je 1815 opet vraćena starim gospodarima (tako napuljskim Bourbonima, Papi i Savojskoj dinastiji u Piemontu s Turinom kao glavnim gradom i Genovom kao lukom), dok je Austrija dobila u direktni posjed čitava nekadašnju mletačku teritoriju zajedno s Lombardijom naime najveći dio Napoleonove »Kraljevine Italije« a neki članovi njenog vladalačkoga doma vlast u Parmi, Modeni i Toskani. Tako je sada u Italiji francuski utjecaj zamijenila jaka prevlast Austrije: uslijed toga postade ona najjačom zaprekom i glavnim dušmaninom ideje talijanskoga nacionalnoga ujedinjenja i oslobođenja a principe francuske revolucije zamijeni okrutni apsolutizam, praćen sumnji ćavom, nesmiljenom i stalnom policijskom inkvizicijom. Ali ideja ujedinjenja i oslobođenja Italije više se nije dala iščupati iz narodne duše, već se nasuprot sve većima širila i jačala u svim klasama narodnoga društva. Bilo je zato sasvim prirodno, da se u takim prilikama spas gledao jedino u revolucionarnom tajnom pokretu, nevidljivom budnom oku policije, i da je sve to gibanje bilo u prvom redu upereno protiv Austrije.

Taj je pokret pored bezbroja manjih tajnih udruženja i saveza imao dva glavna središta, i to za inteligenciju u slobodnozidarskim ložama, koje su se u Italiji pojavile još polovinom XVIII stoljeća, a za šire narodne slojeve u Karbonarskim kolibama. Karbonarizam nastao je u južnoj Italiji, u kraju oko Otranta, negdje na osvitu XIX St., otkuda se onda, naro čito poslije pada Napoleonova, naglo širio čitavom Italijom. Sam po sebi nije bio identičan sa slobodnim zidarstvom, ali kako su glavne i vodeće ličnosti karbonarizma mahom bile članovi slobodno-zidarskoga saveza, već je davno utvrđeno, da u karbonarizmu treba gledati borbeno, praktično, aktivno i pristupačnije produženje talijanske slobodno-zidarske organizacije. Vrhovni cilj bilo mu je talijansko nacionalno ujedinjenje i oslobođenje s republikanskom formom vladavine, no bilo je i podosta karbonara, koji su bili spremni priznati i primiti mona rhističku formu. Inače je karbonarizam kako piše 20 sept. 1820 njegovo vodstvo papi Piju VII u jednom službenom dopisu počivao »na evanđeoskom moralu i na vjeri Kristovoj«.

»Liturgija karbonara kaže se dalje inspirisana je jedino vjerom Isusa Krista; križ, znak religije kršćanske, glavni je dio njegovih obreda; Vjera, Nada, Dobrotvornost, glavna načela katoličke crkve po apostolu Sv. Pavlu, jesu one spone, koje vežu njegove članove«. Samo katolici imali su pristup u karbonarske redove. Ali papa Pijo VII ipak nije priznao karbonarizma, već ga je zabranio a privrženike njegove izopćio iz crkve. Glavni je razlog očito bilo republikanstvo i tijesno druženje karbonara sa slobodnim zidarima. Inače je sam Pijo VII — ako je istinito ono što priča Cesare Cantu sudio o karbonarskom patriotizmu povoljno; tako reče Ludoviku Porro: »Karbonari imaju u sebi talijanskoga osjećaja; pa i ja sam Talijan (grof Chiaramonti)«. Prvi istup karbonarizma značajan za naše raspravljanje čini tako zvani »Pakt Ausonije (Patto dell' Ausonia)« od godine 1818. U tom se paktu odmah u prvom članku kaže, da Italiji treba dati novo, zvučno i čisto ime Ausonija, Ona treba da bude slobodna i ujedinjena republika od triju morskih obala (Tirenskoga, Sredozemnoga i Jadranskoga Mora) do Alpinskih vrhova, od Malte do Trentina, od Boke Kotorske do Trsta sa svima obližnjim ostrvima, naročito s Korsikom, Sardinijom i Sicilijom, dok je od Balkanskoga trupa odvajaju pogranične planine (dakle Orjen, Dinara, Velebit, Bitoraj, Rišnjak, Snježnik). Na kraju članka kaže se: »Od Ilirije (t. j. od naših zapadnih Napoleonovih zemalja bez Dalma cije i primorja) ima se obrazovati zasebna država, koju će dobiti napuljski kralj kao otštetu za Siciliju (naime za »Kraljevinu obiju Sicilija)«.

Eto, to je bio maksimalni program, la grande charte, karbonarizma, u suštini doduše identičan s onim zaključkom donesenim na kongresu u Bassanu 1797, ali ipak mnogo jasnije i potpunije formuliran, i kao takav ostao je otsada dalje »zavjetna misao« talijanskoga Ireden tizma. Samo je vještačko ime Ausonija brzo napušteno i opet uzeto staro poznato ime Italija. Tražila se dakle prosto čitava na~sa obala, i dalmatinska i hrvatska i istarska, od Budve do ušća Soče, pa čitava Istra sa svima ostrvima, to jest više, negoli je ikad imala Venecija u svojoj vlasti, a osim toga još i engleska Malta i francuska Korsika. dok su Nizza i Savoja tada
još bile dio Kraljevine Sardinije hi Pijemonta (do 1859). Poznato je, kako je karbonarizam brzo došao u sukob s austrijskom policijom i koje su sve žrtve imali da rsodnesu njegovi članovi. Iako faktički, programatski, nije ništa postigao, ipak su te borbe snažno ojačale karbonarske redove i predočivale široke narodne mase za njegove ideje. U takvim se prilikama javio ideolog i apostol talijanskoga Iredentizma, Josip Mazzini u Genovi
1805. t u Piši 1872, osnovavši u francuskom Marseilleu, gdje je živio neko vrijeme kao politički emigrant, udruženje »Mlada Italija (la Giovine Italia)«. U »Općoj instrukciji za zbraćenike u Mladoj Italiji« (Istruzione generale per gli affratellad nella Giovine Italia), u 2, kaže Mazzini 1831 godine: »Italija obuhvata:

1. kopnenu Italiju i čitavo poluostrvo na jugu do mora, na sjeveru do gornjih visova Alpi (t. j. do Brennera), na zapadu do uvala rijeke Vara (zapadno od Nizze), a na istoku Trst;

2. sva ostrva, koja su po jeziku tamošnjega žiteljstva priznata kao talijanska (t. j. Korsiku, Sardiniju, Siciliju i Maltu) i određena, da sa specijalnom svojom administrativnom organizacijom uđu u političko talijansko jedinstvo. Naciju čini cjelokupnost Talijana, zbrati mljenih ugovorom, da hoće da živu pod jednim zajedničkim zakonom (t. j. ustavom)«. Kako vidimo, Mazzini ništa ne govori ni o Dalmaciji ni o hrvatskom primorju, pa ni o Rijeci i kvarnersko-dalmatinskim ostrvima. Ne kaže doduše izrijekom ništa ni o Istri, ali nema sumnje da je nju ipak računao k Italiji. To se najbolje vidi iz riječi, Što ih je napisao mnogo docnije, 25 augusta 1866, kad je protestirao protiv mira sklopljena s Austrijom poslije Custozze i Visa, a koji je Italiji donio iz ruku Napoleona III samo Veneciju, bez očekivana Trentina i Trsta. Onda reče Mazzini: »Nose su Julske i Koruške Alpe, koje ih produžuju. Istarsko je primorje istočni dio i dopuna mletačkoga. Nas je planinski dio Furlanije. Nama pripada s etnografs koga, političkoga i trgovačkoga razloga i Istra, tako isto potrebna Italiji, kao sto su potrebne dalmatinske luke južnim Slovenima (come sono necessari i porti della Dalmazia agli Slavi meridionali). Nas je Trst, nosa je Postojna i Karst, danas administrativno podložni Ljubljani... A Istra je ključ naie istočne granice, vrata Italije od strane Jadrana, most između nas, Madžara i Slovena. Napustimo li je, ovi će narodi biti naši neprijatelji; ako je imamo, ovi narodi neće
ući u neprijateljsku vojsku, nego će postati saveznici naše vojske. Nas je, ako je ikada koja talijanska zemlja bila naša, i Trentino, no's do Brunopola (Brunneck), do vrhova Retijskih Alpi. Ondje su Nutarnje Alpe ili Predalpe, i naše su sve vode, koje se silazeći ulijevaju s jedne strane u Adižu, a s druge u Addu, Oglio i Chiese, a sve zajedno potom u Pad i u mletački zaljev... Svi veliki vojnički autoriteti do Napoleona I označili su kao jedinu ispravnu granicu Italije već od prirode, one planinske visove, koji odvajaju vode Crnoga od onih Jadranskoga Mora« I opet vidimo, kako Macini izrično isključuje iz niza talijanskih nacionalnih aspira cija ne samo hrvatsko primorje s Rijekom, nego i svu Dalmaciju i sva ostrva od Kvarnera do Dubrovnika.

Ovako je mislio, pa čak i mnogo umjerenije što se tiče Istre i Trsta, i stvarač ujedinjene Italije, grof Kamilo Cavour, glavni ministar kralja Viktora Emanuela II. Dne 28 dec. I860, pisao je piemonteškom komisaru u Ankonitanskim markama, Lovri Valeriju, od riječi do riječi ovako: »Treba da zamolim Vašu Presvjetlost da izbjegava svaki izraz, iz kojega bi moglo slijediti, da nova Kraljevina Italija ide za tim, da zavlada ne samo mletačkom oblasti, nego i Trstom, Istrom i Dalmacijom. Ja znam, da u varošima duž obale ima sredina s talijanskim žiteljstvom, i po rasi i po težnjama. Značilo bi međutim beskorisno zavaditi se s Hrvatima, Srbima i Madžarima, i sa svima njemačkim žiteljima, kad bi se opazilo, da se tako prostranom dijelu Srednje Evrope hoće da uzme svaki pristup ka Sredozemnom Moru. Svaka fraza, izražena u tom smislu, bila bi strahovito oružje u rukama naših neprijatelja, koji bi čak pokušali da nam i samu Englesku učine neprijateljicom, a ta ne bi dobrim okom gledala, da je Jadran opet postao, kao u vrijeme mletačke republike, talijansko jezero«. Pa i naš zemljak Nikola Tommaseo 1802 u Šibeniku + u Firenci 1874), koji je gotovo sav svoj vijek proveo u Italiji i postao ne samo jednim od najplodnijih i najzaslužnijih talijanskih književnika, nego jednim od najidealnijih i najnesebičnijih talijanskih patriota, iskreno se protivio, u Italiji u vrijeme preporoda (Risorgimento), tome, da bi Dalmacija postala dijelom ujedinjene
Italije. Već 1842, izdavajući u Veneciji djelo »Canti popolari«, kaže u predgovoru četvrte knjige, da želi, da Srbi, Slavonci, Hrvati i Dalmatinci, imajući inače tri vjere (kat. prav. i islam), ujedine svoja rastrgana uda i da slušaju samo jednu volju. Docnije (I860—1861), kad je opet iskrslo pitanje sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, Tommaseo se doduše protivio tome, no kazao je izrično i to, da ako već Dalmacija ne treba saveza s Hrvatskom, »još manje joj treba savez s Italijom«, jer »ona danas ne može da bude prikrpina Italije«; a dođe li ipak do sjedinjenja s Hrvatskom, onda »ima Dalmaciji u krugu jugoslovenskih zemalja ostati nešto od njena zasebnoga života«. Tommaseo je čak želio, da Dalmacija bude najuglednija u kolu slovenskih sestara i da Austrija sjedini sve zemlje »ilirskoga primorja« s Dalmacijom kao središtem, a njegov Šibenik da toj oblasti bude glavnim gradom! Tommaseo je dakle išao za tim, da ono sporadično tali janstvo na dalmatinskoj obali spase od potpune propasti u našem narodnom moru.

Karbonarizam, ili bolje rečeno docniji njegov baštinik, Iredentizam, postigao je zaista glavne svoje ciljeve: ujedinio je i oslobodio Italiju izbacivsi iz nje Austriju uz pomoć cara Napoleona III (1859) i Bismarcka (1866), uklonio sve strane i domaće vladare i vladar čiće (I860—1861) (osim Savojske dinastije) i najposlije je (1870) oteo Papi Rim. Ali pored svega toga zamašnoga uspjeha Iredentizam ipak nije zaboravio ni Trentin ni Trst, pa ni Istru u smislu Mazzinijeva programa od 1866, a kad je izblijedilo sjećanje na poraz kod Visa i kad je Italija počela da osjeća svoju ujedinjenu narodnu snagu i ugledni međunarodni položaj, opet je u niz »pravednih nacionalnih aspiracija« ušla i Dalmacija, pa čak i Albanija, u vezi s ide jom apsolutne talijanske prevlasti na Jadranu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Predratna politika Italije i postanak Londonskog pakta.

Post Postao/la LEGIONARI »

2. ITALIJA POSTAJE ČLAN TROJNOGA SAVEZA (1870-1882)

Ništa toliko ne karakteriše politiku kao bezobzirnu, gotovo ciničku težnju, za čisto egoisti čkim ciljevima, koliko činjenica, da je Austrija već tako reći sjutradan poslije 1866 kad je na zahtjev pobjedonosne Pruske i talijanskoga posrednika cara Napoleona III bila izgurana iz Italije uzela pomišljati na savez s tom istom Italijom i s pobjedonosnom Francuskom, a protiv Pruske (između 1868 i 1869). Mržnja na Prusku i veća važnost austrijskih interesa u Njema čkoj, bile su dakle jače od svih gorkih uspomena na borbu s Talijanima za više od pola stolje ća (1815—1866), a tako i na ono poniženje, što je stiglo Austriju 1859 i 1866. Ali i Italija bila je voljna, unatoč nedavnih poraza (Custozza i Vis), da se odazove ponudi bečkoga Dvora uz uslov, da joj on, u slučaju pobjede nad Pruskom, otstupi Trentino, jer je taj kako već čusmo izmakao Viktoru Emanuelu II najprije kod sklapanja preliminarnoga mira u Pragu (23 aug.), a onda i kod definitivnoga mira u Beču (3 okt.). Međutim od svega toga ipak nije bilo ništa: apodiktički zahtjev bečkih vojnih krugova, da se Italija ima zauvijek odreći Trentina i Trsta, pa intransigentno držanje Napoleona III spram nove Italije u pitanju papinske svjetovne vlasti, a još više u pitanju zaštite Rima od talijanskih agresivnih težnja, brzo je onemogućilo svako zbliženje i diplomatsko raspravljanje u pitanju zamišljena saveza.

Uto je došlo do francusko-pruskoga rata (1870—1871) i proglašenja njemačkoga carstva (u Versaillesu 18 jan. 1871), što je ujedinjenu Njemačku uzdiglo na stepen prve vojne velike sile u Evropi. Teški poraz Francuske i propast Napoleona III (Sedan 1 sept.), Što je ujedno značilo koliko i definitivni slom austrijske vruće želje da se osveti Pruskoj za 1866, pružila je Italiji ne samo davno iščekivanu priliku, da se dočepa (20 sept. 1870), nezaštićena papina Rima, nego joj je i u sigurni izgled stavila niz mirnih godina u najbližoj budućnosti, inače joj i potre bnih, da se pribere, sredi i osnaži. U prvi kraj nova se kraljevina naumice nije nikako htjela da ističe na polju međunarodne evropske politike, misleći da će joj još najviše koristi donijeti potpuna neutralnost, to jest stav u neku ruku sličan nekad čuvenom principu Engleske: splendid isolation. Još su talijanska vlada i javno mišljenje najbudniju pažnju obraćali sada poslije otvorenja Sueskoga kanala - kolonijalnoj politici, bacajući kod toga u prvom redu poglede na susjednu sjevernu afričku obalu, na Tunis, Tripolis i Egipat, ali i na Albaniju, dakle mahom na turski teritorijalni posjed. Zbog toga ne samo da su ohladnjele veze s Francu skom koja se osim toga, na teško ogorčenje Talijana, već odavna navikla da gleda na Italiju kao na nešto i kulturno i politički inferiornije od sebe nego su se počeli i opet zamućivati odnosi spram Austro-Ugarske, i to najviše zbog nanovo procvalih iredentističkih aspiracija kod talijanske inteligencije, u prvom redu na Trentino i Trst (»Trento e Trieste«), a onda i na Istru i na Dalmaciju. Dabome, na taj je način Italija u sedamdesetim godinama XIX stoljeća igrala tek veoma čednu ulogu u koncertu evropskih sila i sve što je u to vrijeme naučila bilo je, da ne smije nikad da se nađe bilo u kakvom savezu ili političkoj situaciji, koja bi je slavila u protivnost ili čak dovela u neprijateljstvo s Engleskom. Zato je i bilo sasvim prirodno, da su talijanski vodeći državnici osjećali skoro nuždu da napuste stav neutralnosti i da nađu moćna saveznika, a to tim više, Što su se u Italiji stali pobojavati eventualna francusko-austrijskoga saveza u korist obnove papinske svjetovne vlasti.

Taj moćni saveznik, na koga je Italija bacila oko, bila je snažna Njemačka. Prije svega liberalnu Italiju vukao je k Njemačkoj tadašnji Bismarckov dušmanski stav spram Svete Stolice i katoličkoga klerikalizma (»Kulturkampf« započeo je u martu 1873), a onda sve to veća opreka spram Francuske, i opet zbog tamošnjega rojalističkoga klerikalizma, koji je išao za tim, da obori republiku i da povrati na kraljevski prijesto Bourhonsku dinastiju, što bi za Italiju značilo možda koliko obnova Papine države. Ali do saveza s Njemačkom moglo je doći samo poslije iskrena izmirenja s Austro-Ugarskom, gdje je ministarstvo inostranih djela bilo u rukama Madžara grofa Andrassyja (od 14 nov. 1871), a parlamentarnu su većinu, i u Beču i u Pešti, činili liberali, protivnici klerikalizma. S tim u vezi dakle, svjetovao je talijanski ministar inostranih djela, Visconti-Venosta, svome kralju Viktoru limanuelu II, da pođe u pohode caru Franji Josipu u Brc, gdje je baš tada aranžirana bila Svjetska izložba, što se i zbilo u septem bru 1873. Iz Beča pošao je kraljevski par u Berlin, gdje je takođe svečano i veoma srdačno dočekan. Ali do saveza nije došlo, pa čak ni do pregovora, jer je Visconti-Venosta, koji je pra tio kraljevski par na putu, mislio, da su svečani srdačni dočeci u Beču i u Berlinu zasada već dovoljno digli prestiž nove kraljevine Italije u Evropi, i zato da Italija može da čeka, ne kidajući još s Francuskom.

Potom su oba cara vratili posjetu talijanskom kralju, i to s obzirom na papu Pija IX, Franjo Josip u Veneciji (u aprilu 1875), a Wilhelm I u Milanu (u okt. iste godine). Naročito je car Wilhelm bio srdačno dočekan od nebrojena naroda, što se u Parizu shvatilo kao demonstra cija, uperena protiv Francuske. Na rastanku reče car Wilhelm kralju Viktoru Emanuelu: »Budimo mi i naši sinovi poslije nas vazda prijatelji«. No ni sada ne htjede Visconti-Venosta ništa da počne, ne htijući da još više kvari odnose s Francuskom, i tako ga je malo potom nenadano zateklo nepovjerenje talijanskoga parlamenta, Što je primoralo dosada vladajuću stranku (la destra = desnicu), da je 18 marta 1876 ustupila mjesto dojakošnjoj opoziciji (la sinistra = ljevica), kojoj su stali na čelo Augustin Depretis kao pretsjednik vlade i Franjo Crispt kao pretsjednik Narodne Skupštine (Komore). I Depretis i Crispi bili su dobro pozu.ni Čitavom talijanskom narodu kao nekadašnji borci za narodno ujedinjenje i oslobođenje, i tako se zgodilo, da su se u sjevernoj Italiji poslije njihova dolaska na vlast glasno uzele ispo ljavati iredentističke težnje, Što je u Beču izazvalo veliko negodovanje. Još više otuđilo je austro-talijanske odnose držanje Italije za vrijeme hercegovačkoga ustanka (1875) i srpsko-crnogorsko-turskoga rata (1876), kad je ne toliko vlada, koliko talijanski narod jasno i glasno pokazivao svoje simpatije za ustaše i Srbe, i najposlije uzeo u novinstvu i javnim sastancima tražiti teritorijalnih kompenzacija na račun Austro-Ugarske (t. j. Trentin, Trst, GoriŠko i Istru), ako bi ova okupirala Bosnu i Hercegovinu. S druge pak strane u Beču su čak sumnjali, da postoji tajni sporazum između Italije i Rusije, a onda i o tome, da Italija želi koristeći se ratnim zapletajima na Balkanskom poluostrvu da okupira Albaniju.

Sve je to bilo razlogom, da je Austrija u maju 1877 stala pojačavati svoju vojsku na talijan skoj granici, a to je dalo povoda, da su se Italijom prosuli glasovi, kako Austro-Ugarska misli da natrag osvoji Veneciju. Vrlo sumnjivim okom gledao se u Rimu i dolazak nekoga specijal noga austrijskoga poslanstva i velikoga broja (oko 2000) hodočasnika, da se poklone starcu Piju IX. U isto vrijeme (u maju 1877) pobijedila je i u Francuskoj klerikalna struja, našto je pretsjedništvo vlade primio vojvoda de Broglie, što se u Rimu objašnjavalo kao opasnost za jedinstvo Italije. U toj nelagodnoj situaciji talijanska je vlada najposlije uvidjela, da više ne može da ostane sama, već da mora da napusti neutralnost. Kako je još u maju 1877 njemački poslanik u Rimu, barun Keudell, u Bismarckovo ime izjavio talijanskoj vladi, da bi trebalo sadašnje prijateljske veze između Italije i Njemačke još jače povezati, Kralj Viktor Emanuel i pretsjednik talijanske vlade, Augustin Depretis, poslali su pretsjednika talijanskoga parla menta, Franju Crispija, u tajnoj misiji knezu Bismarcku, da s njime povjerljivo raspravi pitanje talijansko-njemačkoga saveza protiv Francuske u prvom redu, a onda i u svrhu, da se s Bismarckom porazgovori o pitanju teritorijalnih kompenzacija Italiji na račun Austro-Ugarske u Rimu pomišljali su baš na Trentino ako bi ona uvećala svoju teritoriju aneksijom tadašnjih turskih pokrajina, Bosnom i Hercegovinom.

Pod izlikom da se radi o nekom međunarodnom pravnom pitanju, zaputio se dakle Crispi potkraj augusta 1877, najprije u Pariz, gdje se u razgovoru s ministrom inostranih djela, vojvodom Decazesom i glavnim francuskim političarom Gambettom te još nekim drugim istaknutim ličnostima brzo uvjerio, da u Francuskoj prevladava raspoloženje nepovoljno za Italiju. Potom je 14 sept. stigao u Berlin, srdačno dočekan od sviju krugova, a onda se 17 sept. sastao s knezom Bismarckom u banji Gastein, gdje se njemački kancelar tada bavio liječenja radi. Bismarck je odmah glatko prihvatio ideju obrambena i navalna saveza protiv Francuske, jer je išao za njenom izolacijom u Evropi, ali o kakvom ugovoru, uperenom protiv Austro-Ugarske, ne htjede ništa ni da čuje, pogotovo ne o kakvom posredovanju u pitanju teritori jalnih kompenzacija (Trentino); šta više, Bismarck je Crispija izrično svjetovao, da je u interesu Italije, ako bude u dobrom prijateljstvu s Austro-Ugarskom, i zbog toga bilo bi dobro, ako on, Crispi, ltd« pođe i u Beč ka grofu Andrassyju. Najposlije još mu reče ove važne riječi: »Uostalom, ako Austro-Ugarska zauzme Bosnu, onda neka Italija uzme Albaniju ili koju drugu tursku pokrajinu na ]adranskom Moru (Del resto, se 1' Austria prendera la Bosnia, Italia si prenda f Albania o qualche altra terra Turca sull' Adriatico)«. Dne 28 sept. došao je Crispi u London. Kad je 5 okt. S Lordom Derbyjem, engleskim ministrom inostranih djela, raspravljao o Istočnom pitanju, učinilo mu se, kako na njegovu primjedbu da Italija ne može da dopusti, da se Austrija proširi na Balkanu, a da Italija ne dobije kompenzacije u Alpama (Trentino), Lord Derby nije ništa prigovorio; on je samo kazao, kao onomadne i Bismarck: »Uzmite Albaniju« (»Prendete 1' Albania«). Još više simpatija za Italiju pokazao je tadašnji glavni engleski političar Gladstone. Tako je Crispi pun zadovoljstva pošao u Beč, kamo je stigao 12 oktobra; ali kako je u isto vrijeme grof Andrassy bio u Ugarskoj, krene Crispi dalje. Dne 20 okt. sastao se u Budimpešti s grofom Andrassyjem, koji je odmah istakao iskrenu želju austro-ugarske vlade, da s Italijom bude u dobrom prijateljstvu, samo nipošto ne po cijenu teritorijalnih kompenzacija.

Grof Andrassy naročito reče Crispiju: »Kad bi vi (Talijani) uzeli Trst dabome, ako bismo ga mi vama dali vi se ondje ne biste mogli ni dana održati; žiteljstvo (t. j. Tršćani) bi vas prokli njalo «. Crispi pak reče kako sam priča u svojim memoarima ove značajne riječi: »Smiješna je tvrdnja da mi hoćemo da imamo Rijeku. šta bi mi s njome? Luke su ovdje da posreduju izvoz robe; onaj koji ih ima, treba još da ima i one zemlje, iz kojih ta roba dolazi (Di Fiume che potremmo farcene? I porti sono sbocehi necessari al commercio; ehi li ha, deve possedere il territorio donde vengono i prodotti)«. Dne 23 oktobra bio je Crispi opet u Rimu i mogao je uvjeriti talijansku vladu, da Bismarck nipošto ne želi da žrtvuje prijateljstvo Austro-Ugarske talijanskim iredentističkim aspiracijama, a raspoloženje u Beču da nije nimalo sklono Italiji. Crispi je sam još 15 okt. pisao iz Beča pretsjedniku vlade, Depretisu, ovako: »Pozicija je ovdje veoma teška. Štampa, političari, ministarstvo, Dvor, svi su nam protivnici (avversari). Tko je stvorio tu antipatiju protiv nas, ne znam; ja samo konstatujem činjenicu od krupna značaja. Rohilant koji mi je sve to ocrtao, reče, da Austrijanci nas smatraju uzrokom njihovih nedaća. Mi da smo oni, koji razbuđujemo duh narodnosti u tim krajevima, i navlas ga podr žavamo našim pretenzijama na Iliriju i na Trentino. Bez nas nikad ne bi bilo rata od 1866, čija je posljedica bila, da je Austrija izbačena iz njemačke konfederacije. Mi bismo čak mogli da postanemo i uzrok početku rasula (austrijske) carevine, budemo li insistirali na tome, da stečemo onaj talijanski kraj, što ga carevina drži s one strane Alpk«. Sve je to bilo razlogom, da su u Rimu držali, da se ne valja žuriti sa sklapanjem saveza s Njemačkom, a to tim više, Što je međutim u Francuskoj, ponovnim padom klerikalne a definitivnom pobjedom republi kanske struje (izborom od 14 okt. 1877), uklonjena opasnost intervencije u korist Svete Sto lice. U to se zbiše i krupni događaji, koji su stubokom izmijenili političku situaciju u Evropi.
Prije svega umro je 9 jan. 1878, kralj Viktor Emanuel II, a malo potom (7 fcbr.) najljući mu protivnik, papa Pijo IX. Već mjesec dana docnije pao je i čitav kabinet Depretisov (9 marta). Novi pretsjednik vlade, Benedikt Cairoli (od 24 marta do 12 dec. 1878), uze za ministra inos tranih djela nekadašnjega poslanika Kraljevine Italije u Carigradu, grofa Ludovika Cortija, iskrenoga zagovarača prijateljskih odnosa s Austro-Ugarskom, dakle protivnika Iredentizma. Njega je zapalo zastupanje kraljevine Italije kod međunarodnoga kongresa u Berlinu poslije rusko-turskoga rata. Kad je 28 juna došlo na dnevni red pitanje Bosne i Hercegovine, grof se Andrassy, baš »s obzirom na Italiju« kako reče grofu Cortiju zadovoljio samo okupacijom ovih zemalja, ne htijući da traži aneksiju, kako je to želio sam Bismarck.

S grofom Andrassyjem složio se bez ikakve primjedbe grof Corti, u smislu instrukcija, što mu ih je dala talijanska vlada pred polazak u Berlin, ali je ipak privatno kod grofa Andrassyja zagovarao zahtjev Turske, da se okupacija Bosne i Hercegovine ima smatrati samo »privre menom«, inače bez tačno određena roka, kad joj ima da dođe kraj. / tako je Italija u Berlinu ostala praznih ruku; ni o Albaniji, ni o Tripolisu, ili čak o Tunisu, nije bilo ni razgovora. Kako je poznato, Austro-Ugarska već je u augustu 1878, okupirala obje turske zemlje, dok se u Italiji digla i u novinstvu i na javnim skupštinama, pa i po ulicama talijanskih gradova (tako u Veneciji) tolika vika na grofa Cortija, Bismarcka i Austro-Ugarsku, da je grof Corti morao u oktobru demisionirati, što se smatralo uspjehom ojačala Iredentizma u zemlji. Te su stvari toliko ogorčile kneza Bismarcka, da je službeno poručio u Rim: Njemačka neće nikad dopu stiti, da Italija zauzme Trentino, Istru ili Trst. S rezultatima Berlinskoga kongresa nije bila nezadovoljna samo Italija nego i Rusija. Slavenofilski krugovi, kojih je djelo bio i nedavni ruskoturski rat, gledali su s ogorčenjem, kako su se plodovima ruskih pobjeda koristili drugi, a njihovo je mišljenje prešlo i na cara Aleksandra II i njegovu okolinu. Svi su oni gledali u Bismarcku glavnoga krivca, i zato se stade Rusija udaljivati od Njemačke, s kojom su je vezale davne prijateljske i rodbinske dinastičke veze. Bilo je sasvim prirodno, da su zbog toga ojačale austro-njemačke veze i konačna je posljedica toga bio Dvojni savez između Njemačke i Austro-Ugarske djelo kneza Bismarcka i grofa Andrassyja (sklopljen 7 okt. 1879 u Beču).

Savez imao je čisto obrambeni karakter i garantovao je Njemačkoj pomoć Austro-Ugarske, a Austro-Ugatskoj pomoć Njemačke, ako bi koju od njih napala Rusija; mir imao se zajednički zaključiti. Napadne li koja treća sila Njemačku (misli se Francuska) ili Austro-Ugarsku (misli se Italija), druga će ugovarajuća sila ostati neutralna. Ali ako bi tu treću silu pomagala Rusija, bilo aktivnom saradnjom, bilo vojničkim mjerama, koje bi pretstavljale opasnost, druga će strana priteći prvoj u pomoć. Savez sklapa se na pet godina i može se onda obnoviti na dalje tri godine, a treba da se čuva u tajnosti. Samo ruskom caru mogao bi se povjerljivo saopćiti, da zna, da bi eventualni ruski napadaj na jednu od ugovarajućih sila značio koliko napadaj na obje. Sjutradan poslije potpisa ugovora (8 okt. 1879), grof Andrassy je ostavio austro-ugarsko ministarstvo inostranih djela, a nasljednikom mu je imenovan barun Henrik Haymerle, još nedavno poslanik kod talijanskoga Dvora u Rimu. Ali atentat na cara Aleksandra II (13 marta 1881), opet je zbližio Rusiju Aleksandra III Njemačkoj i Austro-Ugarskoj, i tako je 18 juna u Berlinu obnovljen Trocarski obrambeni savez na tri godine. Tom prilikom je Austro-Ugarska dobila pravo, da »anektira Bosnu i Hercegovinu kad god nađe za potrebno (L'AutricheHongrie se reserve de s'annexer la Bosnie et Herzcgowine au moment qu'elle jugera opportun)«. Nekoliko dana poslije toga, 28 juna, Austro-Ugarska sklopi tajni ugovor na deset godina i sa Srbijom; ovim se ugovorom Srbija gotovo sasvim predala pod protektorat moćne svoje susjede, odrekavši se svake propagande u njenim zemljama (naročito u Bosni i Hercegovini te u Novopazarskom Sandžaku) i ograničivši punu slobodu svoje međunarodne politike i disponiranja sa svojom vojnom snagom. Kao za nagradu dopušteno je knezu Milanu Obrenoviću da uzme titulu Kralja Srbije, Što je izvršeno 6 marta 1882, i osim toga mu je obe ćano, da se Austro-Ugarska neće protiviti Širenju Srbije u pravcu Maćedonije. Najzad je od važnosti bilo i to, da je Engleska tada sa svojim simpatijama takođe bila na strani Njemačke i Austro-Ugarske. Tako je knezu Bismarcku uspjelo da Francusku gotovo sasvim izolira. A da je još više udalji od evropske velike politike i da u Italiji uništi frankofilsku struju, hrabrio ju je da zauzme Tunis. Na taj korak još je za vrijeme Berlinskoga kongresa Englez markiz Salisbury upućivao francusku delegaciju. Vijest o tima spletkama djelovala je u Italiji upravo porazno, i samo to, što se francuska vlada nije odmah mogla da riješi da provede svoju naka nu, održalo je u prvi kraj mir u Italiji, koju su Francuzi međutim nagovarali, da uzme Tripolis. No kad je Julijo Ferry primio pretsjedništvo francuske vlade, zauzmu iznenada njene čete Tunis i učine tamošnjega beja (sultana) francuskim klientom (u maju 1881). Taj krupni događaj izazva u Italiji, koja se smatrala prosto prevarenom, opće ogorčenje, a kad je i Engleska odbila molbu Italije da uloži protest protiv okupacije Tunisa, onda je u Rimu sazrela ideja saveza s Njemačkom i Austro-Ugarskom.

Jedan od glavnih propagatora te ideje, riječju i perom, bio je narodni poslanik barun Sidney Sonnino, Šef partije »parlamentarnoga centruma (Centro parlamentare)«. Tražio je prijatelj stvo s Engleskom i Što uži savez s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Da se to uzmogne postići treba budući da Italija nema s Njemačkom nikakvih opreka ukloniti sve nesporazume s Austro-Ugarskom, tj. okaniti se pitanja »neoslobođene Italije (sopra tutto bisogna mettere i isolutamente da parte la questione dell' Italia irredenta)«, Mime Trsta i ostalih krajeva s miješanim žiteljstvom (dakle: (ponekoga, Istre, Rijeke i Dalmacije). Izuzetak čini doduše čisti talijanski Trentino, ali prijateljstvo Austro-Ugarske vrijedi više od toga maloga kraja. »Oka nimo se stoga djetinjske politike (politica infantile), koja nas po cijenu da možemo Austriji biti neugodni, osuđuje na impotenciju. Prijateljstvo Austrije je za nas neophodni preduslov jedne odlučne i plodne politike . . . Izolacija znači koliko i propast«. Kad su mišljenje Sonn inovo odobrile i druge parlamentarne partije i većina talijanske Štampe, našla se talijanska vlada prinuđena, najviše pod neposrednim ličnim utjecajem generalnoga sekretara u minista rstvu inostranih djela, baruna Alberta Blanca, da započne s pregovorima. Prvo je bilo, da je novi talijanski Kralj Umberto I došao 27 okt. 1881 u Beč u pratnji pretsjednika vlade Depre tisa i ministra inostranih djela Mancinija, a onda se poslije četiri dana opet vratio u Rim. Kako je baš u to vrijeme iznenada umro austrougarski ministar inostranih djela, barun Haymerle (10 okt.), a nasljednik mu grof Kalnoky nastupio službovanje tek 21 nov., nije u Beču o savezu uopće bilo razgovora, iako je talijanski kraljevski par veoma srdačno dočekan. Potom poveo je barun Blanc u decembru prve razgovore o savezu u Rimu s njemačkim i austro-ugarskim
poslanicima, barunom Keudellom i grofom Wimpffenom, a onda počeše u januaru 1882 službeni pregovori u Beču i u Berlinu. Grof Robilant rekao je u Beču grofu Kalnokyju izrije kom, da »talijanski Kralj i Kraljica žele, da se pridruže politici Austro-Ugarske i Njemačke«, dakle je inicijativa kod toga posla dolazila od samoga vladara. Grof Kalnoky primio je izjavu talijanskoga poslanika veoma prijatno na znanje, ali u detalje eventualnoga saveza nije se upuštao. I Bismarck je dosta hladno primio talijanskoga poslanika, grofa de Launaya, pa mu je čak skrenuo pažnju na nestalnost (t. j. nepouzdanost) talijanske politike, Što da je posljedica demokratskoga parlamentarizma. Najposlije izrazio je želju, da se Italija najprije sporazumi s Bečom. Dne 20 febr. opet je grof Robilant došao ka grofu Kalnokyju i predložio mu ugovor o uzajamnoj garantiji teritorija. I Bismarck i Kalnoky znali su dobio Što to znači; istina je, Njemačkoj bile bi garantovane Alzacija i Lotaringija, a Austro-Ugarskoj njene »talijanske zemlje«, ali zato bi Njemačka i Austro-Ugarska morale preuzeti u korist Italije garantiju za nekadašnju Papinu državu s Rimom, a to nisu htjeli da prihvate ni Bismarck ni Kalnoky. No glasovi o ponovo ojačaloj slavenofilskoj struji u Rusiji, pa ustanci u Hercegovini i u Krivo Šijama (na početku 1882), konačno prinudiše grofa Kalnokyja, da je produžio s pregovorima, što je i Bismarck odobrio.

Ugovor o Trojnom savezu potpisan je u Beču 20 maja 1882, a glasio je tako: Austro-Ugarska i Njemačka obvezuju se, da će Italiji pružiti pomoć, ako bi je napala Francuska bez izazivanja, dok se Italija obavezuje, da će za slučaj ako bi Francuska napala bez izazivanja Njemačku, pružiti joj pomoć. To isto važi i za slučaj, ako bi Njemačka i Austro-Ugarska bile neprovo cirano napadnute od dviju ili više velikih sila (Rusije i Francuske). Ako bi pak jedna velika sila zaprijetila ma kojoj od sila potpisnica (Rusija Austriji), pa bi jedna od njih morala da ratuje, imale su druge dvije da ostanu neutralne zadržavajući sebi pravo, da same uđu u rat, ako to nađu za potrebno. Ugovor imao se čuvati kao tajna, a sklapa se na pet godina. Najzad po želji Italije svaki je od saveznika potpisao naknadno još i specijalan dodatak ugovoru (Declaration ministerielle), u komu se kaže, da ugovor nije ni u kom sluiaju uperen protiv Engleske (comme etant dirigees contre 1'Angleterre). Kako vidimo, Trojni je savez bio čisto dejenzivnoga karaktera. Engleski historik Gooch karakteriše ga ovako: »Iako je Italija tražila savez, on je ipak za nju vrijedio više negoli za Austriju, jer ako Francuska napadne Italiju, Austro-Ugarska je morala pomoći Italiju, ali za slučaj da Rusija napadne Austriju, Italija nije morala pomoći Austro-Ugarsku. Osim toga Austro-Ugarska nije uopće mogla napasti Italiju (dok je ugovor važio). Dalje, iako Italija nije dobila obezbjeđenje za svoju prijestolnicu Rim (kako je željela), ipak je bar pojačala svoj utjecaj u savezu. Uza sve to, Trojni je savez bio od koristi za sve tri sile potpisnice. Za Bismarka nestalo je straha da će Italija za slučaj napada prijeći Francuskoj, on je dobio čak i saveznika protiv nje. Austro-Ugarska opet nije se morala bojati, da će dobiti udar s leđa za slučaj da uđe u rat: s Rusijom, u rat na život i smrt; mogla je čak da računa na pomoć za slučaj Francusko-ruskoga napada«.

Ali od osobite važnosti bio je i pomenuti naknadni dodatak ugovoru, kojim Italija htjede ne samo da sebe izuzme od svake obaveze U eventualnom njemačko-engleskom sukobu u nepo znatoj budućnosti, već je čak kako izgleda pomišljala i na to, kako bi na osnovu te klauzule omogućila Engleskoj danas sutra, da se i ona pridruži Trojnom savezu zbog njenih tadašnjih sporova s Rusijom, a eventualno i s Francuskom. Najposlije a to je vrlo važno onaj je nak nadni dodatak značio još i to, da je ostajanje Italije u Trojnom savezu postalo ovisno od prijateljskih odnosa Njemačke i Austro-Ugarske spram Engleske, ili drugim riječima, Italija nije mogla da ostane u savezu, koji bi došao u sukob s Velikom Britanijom.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Predratna politika Italije i postanak Londonskog pakta.

Post Postao/la LEGIONARI »

3. ITALIJA ISKREN ČLAN TROJNOG SAVEZA (1882—1896)

U prvi kraj — imajući pred očima samo svoj antagonizam s Francuskom — Italija bila je zadovoljna sa sklopljenim ugovorom. Budući da je sam tekst ugovora imao da bude stroga tajna, ministri Trojnoga saveza ograničili su se u svojim parlamentarnim izjavama tek na konstataciju »dobrih odnosa« sa velikim silama. Tako reče Bismarck 12 juna 1882, da se Njemačka združila s onim velikim monarhijama, koje »žele da zaštićuju zajedničke interese i mir«. Pretsjednik talijanske vlade, Depretis, reče 8 okt., da su »odnosi između Italije i svih velikih sila dobri i prijateljski, ali pored toga postoji i srdačan sporazum sa centralnim silama (Njemačkom i Austro-Ugarskom), koje su u prvom redu interesovane oko očuvanja mira, izvršenja (evropskih) ugovora i evropskoga status quo«. Najzad izjavio se 31 okt. u ugarskim delegacijama i grof Kalnokv, dajući izvještaj o posjeti talijanskoga kralja Umberta u Beču. On reče: »Posjetu talijanskoga kraljevskoga para vodila su dva motiva: prijateljski osjećaji za austro-ugarski vladalački dom i želja Italije, da se pridruži konzervativnoj i miroljubivoj politici Austro-Ugarske monarhije. Ne samo da su oba cilja postignuta, nego tim se tragom pošlo poslije posjete kraljevskoga para i dalje, dok se nije do toga došlo, da su sada odnosi između obiju država najsrdačniji«.

No slabljenjem talijansko-francuskoga antagonizma, stade među talijanskim državnicima sve više rasti nezadovoljstvo s tekstom ugovora od 20 maja 1882. Kazivalo se, da ugovor ne donosi Italiji baš nikakvih direktnih koristi osim te, da su joj Njemačka i Austro-Ugarska u praksi (ali samo tako) priznale Rim glavnim gradom. Za tu uslugu Italija se angažovala protiv Francuske na strani Njemačke, dok se u korist Austro-Ugarske odrekla jednoga dijela svoga pedesetgodišnjega nacionalnoga programa: niti je postignuta korektura granice u Trentinu, niti je postignut ikakav liberalniji režim u Trstu. Ali najgore je to, da ugovor nije vodio baš nikakva računa o talijanskim interesima u Sredozemnom Moru; pa ipak je Italija »promijenila svoju politiku« samo i jedino baš zbog tih interesa. Na taj način lako da bi se mogla ponoviti scena ; Tunisom (naime: u Tripolisu). Najposlije ugovor daje Italiji nekih garancija na kopnu, a na moru upravo ništa!

Ove prigovore stadoše doskora jačati neki važni događaji. Prije svega bilo je pitanje o vraća nju posjete cara Franje Josipa kralju Umbertu. Italija željela je, da se to zbude u Rimu (»Roma o niente«), ali o tome nisu u Beču — odobrenjem Bismarckovim — htjeli ni čuti s obzirom na osjetljivost Vatikana. Kad se Beč i Rim nisu mogli da sporazume, onda je posjeta Franje Josipa tobože odgođena, u stvari pak nije uopće nikad do nje ni došlo. To se s pravom osjećalo u Italiji kao uvreda, ili — kako duhovito reče Crispi — to je bio onaj »istočni grijeh (errore d'origine) Trojnoga saveza od kojega je on vazda bolovao«. Najbliža posljedica bila je, da kralj Umberto nije onda na poziv Bismarckov htio da učini posjetu ni u Berlinu. Mnogo ozbiljnije bile su »bombaške afere« u Trstu. Dne 2 aug. 1882, zbio se atentat bombom na austrijskoga nadvojvodu Karla Ludwiga, brata careva; 18 aug. (na carski dan) zaplijenjene bjehu neke bombe talijanske fabrikacije i neki iredentistički proglasi; 16 sept. opet uhvaćen je vojni bjegunac Vilim Oberdank s dvije bombe), za koje su austrijski suci mislili, da su bile namijenjene caru Franji Josipu, kad dođe u Trst na proslavu 500-godišnjice njegova sjedinjenja s Habsburškim zemljama (u aug. 1382). Oberdank je 20 dec. obješen, no u Italiji proglašen je mučenikom, pa i svecem narodne religije (»il giovine santo« prozvao ga je Pompeo Molmenti, poznati historik Venecije) ; pače sam Crispi reče u Parmi javno: »Italija neće imati mira, dok ne osveti smrt Oberdankovu«. Da su sve zabrane i druge »protumjere« talijanske vlade malo koristile, razumije se samo po sebi; Iredentizam opet je digao glavu s glavnom borbenom lozinkom: »Trento Trieste«.Međutim je Austro-Ugarska sklopili u Beču 30 okt. 1883 na pet godina tajni ugovor s Rumunjskom, koji joj je garantovao rumunjsku pomoć za slučaj ruske navale, a tako isto i Rumunjskoj pomoć Austro-Ugarske za slučaj kakve strane navale uopće. Tome je ugovoru istoga dana 30 okt. u Beča pristupila i Njemačka. Skoro potom, 27 marta 1884 produžile su Austro-Ugarska i Njemačka svoj tajni ugovor od 18 juna 1881 s Rusijom na dalje tri godine. O oba ova ugovora ni Austro-Ugarska ni Njemačka nisu ni jednom riječi obavijestile Italiju. Šta vise. kad su se poslije toga lično sastala (15 sept.) u Skiernevcima (nedaleko od Varšave) sva tri cara, talijanski kralj nije bio pozvan, što se u Rimu osjećalo kao teška uvreda i degradacija.

Uto se sve više primicalo vrijeme kad je trebalo produžiti Trojni savez. U Beču i u Berlinu bili su jako zadovoljni, kad su saznali da je Depretis 6 okt. 1885 pozvao iz Beča u Rim tamošnjega poslanika grofa Robilanta i uzeo ga u svoj kabinet za ministra inostranih djela. Ali još pred svoj odlazak iz Beča grof Robilant posjetio je grofa Kalnokvja i rekao mu je otvoreno, da ne misli produživati ugovor Trojnoga saveza s dojakošnjim tekstom, već da bi trebalo u novom tekstu voditi više računa »o općim talijanskim interesima«. Kalnokvju to nije bilo pravo; spočitnuo je Italiji iredentističke smutnje, koje nisu prestale ni poslije sklopljena Trojnoga saveza, a onda mu je kazao, da se talijanski opći interesi nimalo ne tiču Austro-Ugarske. jer su van njene interesne sfere (naime u Africi). Ali car Franjo Josip, kad mu je to referirao grof Kalnokv, izrazi želju, da se ugovor svakako obnovi, jer Italiju »treba bar nekako privezati uz monarhiju«. Budući da je vrijeme kad je trebalo ugovor obnoviti bilo još dosta daleko (sredinom 1887), to su dalji pregovori sada — po Bismarckovu savjetu — prekinuti.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Predratna politika Italije i postanak Londonskog pakta.

Post Postao/la LEGIONARI »

No malo potom došlo je do nenadanih događaja na Balkanu: Bugarska i Istočna Rumelija sjedinile su se
(u sept. 1885), što je izazvalo ne samo srpsko-bugarski rat i onda zbacivanje kneza Aleksandra Battenbe
rškoga s bugarskoga prijestola 1886, nego i veliko neraspoloženje samoga cara Aleksandra III spram Austro-Ugarske. To je bio razlog, da se Trocarski savez, produžen još 27 marta 1884 na tri godine, sada raspao i
da je izgledalo veoma vjerojatno, da bi čak moglo doći do austro-ruskoga konflikta. Stvar je bila samo još
više komplikovana istovremenom protunjemačkom akcijom u Francuskoj, kojoj su stajali na čelu sam ministar vojni, general Boulanger, a kao agitator Pavao Deroulede. U takim prilikama došlo je vrijeme, kad je već trebalo povesti pregovore o produženju Trojnoga saveza. Značaj Italije je porastao. I Bismarcku trebala je ona protiv Francuske i Austriji zbog ruske opasnosti.

Razgovori započeli su opet u Rimu ( u okt. 1886). Grof Robilant želio je da se sklopi nov ugovor, koji bi Italiji
s jedne strane garantovao, da Njemačka i Austro-Ugarska neće dopustiti, da Francuska uzme Tripolis, a s druge da Austro-Ugarska i Rusija ne podijele same, bez učešća Italije, tursku baštinu, to jest, Rusija da uzme Carigrad, a Austro-Ugarska Solun. Zato je tražio, da u ugovor uđe stavka, koja bi obavezala Austro-Ugarsku, da ima Italiji na vrijeme povjeriti sve svoje namjere na Balkanskom poluostrvu, kako bi i ona uzmogla da dođe
u položaj, da takođe iziđe sa svojim zahtjevima. No grof Kalnokv opre se ovim željama Italije, ne htijući nikako, da Italija uzima učešća kod balkanskih i onako zamršenih poslova. Ali knez Bismarck bojeći se, da se Italija ne pridruži Francuskoj, koja ju je tada zaista i mamila k sebi zatraži apodiktički u Beču popuštanje. Poslije višemjesečnoga pregovaranja u Rimu, Berlinu i u Beču, došlo je najposlije 20 febr. 1887 do sporazuma.

Trojni je savez od 20 maja 1882 produžen do 30 maja 1892. Izrađena su dva različita teksta ugovora;
jedan između Austro-Ugarske i Italije, a drugi između Njemačke i Italije, svaki s jednom novom tačkom;
Austro-Ugarska i Italija naime sporazumjele su se za Istok, a Njemačka i Italija za Zapad. U austro-talijanski ugovor ušla je ova tačka (I članak) : »Austrija i Italija, želeći da održe sadanje teritorijalno stanje
na Istoku (status quo territorial en Orient), staraće se da spreče svaku teritorijalnu promjenu, koja bi bila na štetu jedne ili druge sile potpisnice ovoga ugovora. One će jedna drugoj saopštavati sva obavještenja,
podobna da ih izmjenično informiraju o njihovim vlastitim dispozicijama, a tako i o dispozicijama drugih sila.
No ako bi u toku događaja postalo to stanje neizdržljivo na Balkanu (dans les regions des Balkans) ili na
obalama i ostrvima otomanskim u Jadranskom i Egejskom Moru, ili ako bilo neka treća sila, bilo inače neki događaj izazove promjenu u status auo, pa Austro-Ugarska ili Italija nađu da treba da one izvrše budi privre
menu budi stalnu okupaciju (parune occupation temporaire ou permanente de leur part), ova će se okupacija izvršiti tek poslije sporazuma obiju pomenutih sila, i to na osnovi uzajamnih kompenzacija (compensation reciproque) za sve teritorijalne ili ine prednosti, koje bi svaka od tih sila (Austro¬ugarska ili Italija) stekle
povrh sadašnjega status quo, dajući tako zadovoljštinu interesima i opravdanim (bien fondees) pretenzijama obiju sila (Austro-Ugarske i Italije)«.

U njemačko-talijanski ugovor pak, ušla je ova nova tačka: Ako Francuska pokuša da proširi okupaciju, protektorat ili svoj suverenitet nad Tripolisom ili Marokom, a Italija osjeti da mora zbog očuvanja svoga
položaja u Sredozemnom Moru preduzimati neku akciju u tim pokrajina ma ili čak i rat protiv Francuske u
Evropi, ratno stanje između Italije i Francuske biće na zahtjev Italije smatrano kao poziv Njemačkoj, da i
ona stupi u rat. Ako u takvome ratu Italija zatraži neke teritorijalne kompenzacije, Njemačka neće raditi
protiv toga, već će je, ako bude trebalo, i pomagati. Klauzula o Engleskoj je taj put otpala, jer je Italija u
isto vrijeme pregova rala i u Londonu s Velikom Britanijom, i s njome onda sklopila još 12 febr. 1887 tajni
pakt prijateljstva, kojim bješe utvrđeno:

1) Sadanje stanje u Sredozemnom, Jadranskom i Crnom Moru ima se držati što duže može. Moraju se preduzeti mjere, da se spriječi svaka promjena na štetu obiju sila.

2) Bude li sadašnje stanje neodrživo, onda neće biti promjena bez prethodnoga spora¬zuma.

3) Italija je spremna da u svemu pomaže Englesku u Egiptu; Engleska pak voljna je, ako bi neka treća sila (Francuska) smetala, da pomogne Italiju na svakoj tački na sjevernoj obali Afrike, a naročito u Tripolisu i Cirenajki.

4) U svakom sporu između ove dvije sile i neke treće sile (Rusija, Francuska), Engleska i Italija će se, kolik
ogod mogu, uzajamno pomagati. Uz ovaj pakt još je istoga dana 12 fehr. 1887 s engleske strane izdana i
ova deklaracija: Izjava o talijanskoj politici primljena je (od Lorda Salisburyja) sa velikim zadovoljstvom,
jer ona omogućava Vladi (engleskoj), da izrazi želju za saradnju u pitanjima zajedničkoga interesa. Kakva
će ta saradnja biti, odrediće se, kad se za to prilika ukaže. Obje sile žele da obale Crnoga. Egejskoga i Jadranskoga Mora. kao i sjeverna obala Afrike, ostanu u istim rukama. Ako bi kakav nesrećni događaj doveo
do toga, da se to stanje ne mogne držati, obje strane žele, da nijedna treća država (Rusija ili Francuska) ne metne ruku na te obale«. Ovaj je pakt prihvatila Austro-Ugarska 24 marta, dok ga je knez Bismarck doduše odobrio, ali zbog Rusije nije dao nikakve pismene izjave.

Deklaracija Austro-Ugarske glasila je ovako: »Austro-Ugarska je srećna da vidi u tome pak tu ista načela, kojima se vodi i njena politika. Uvjerena, da će ciljevi te politike biti najbolje očuvani našom saradnjom, Austro-U gorska je spremna da potpise izjavu o prijateljstvu i jed nakosti političkih pogleda u noti od 12
febr. Austro-Ugarska je zadovoljna za ovo političko pribli-ženje sa Engleskom. Iako Sredozemno More ne
ulazi u naše interese, austro-ugarska vlada je uvjerena, da Engleska i Austro-Ugarska imaju iste interese
u istočnoj politici kao cjelini i istu potrebu za održanjem sadašnjega stanja na Istoku, i za sprečavanje, da
kakva druga sila (Rusija) ne ojača na račun drugih.

Malo dana poslije prihvata ovih ugovora otsrupio je čitav kabi¬net Depretisov (24 marta). Sada je iz vlade
ispao grof Robilant, a ministarstvo inostranih djela preuzeo je u novoj vladi, zaje dno s pretsjedništvom
vlade, sam Depretis. No brzo potom (29 jula) umro je Depretis, našto je i pretsjedništvo vlade i ministarstvo nutarnjih i ministarstvo inostranih djela preuzeo kao kaki diktator Franjo Crispi. Crispijeva era značila
je za Trojni savez ojačanje i iskreno zbliže nje. Na predlog Crispijev sklopljena je čak i vojna konvencija
između Italije, Njemačke i Austro-Ugarske (u Berlinu 28 jan. 1888). U protokolu, potpisanom od pretstavnika
sva tri generalštaba, kaže se, da za slučaj rata sila Trojnoga saveza s Rusijom i Francuskom, glavna će talijanska vojska udariti na francusku alpinsku granica, dok će šesr talijanskih armija s dvije konjičke divizije doći u Njemačku, da operiraju pod njemačkom vrhovnom komandom na lijevoj obali gornje Rajne (u Alsaciji). Ove će talijanske čete prijeći željeznicom preko austrijske teritorije na tri različite pruge. Italija je ujedno 15 maja 1888 u Beču pristupila i savezu s Rumunjskom, koji je s Austro-Ugarskom i Njemačkom postojao još od 30 okt. 1883. Osim toga Crispi ušao je u otvorenu borbu s Iredentizmom te je u julu 1889 raspustio »Odbor za Trentino i Trst«, a iduće godine još neka iredentistička udruženja.

Međutim, iako je u Njemačkoj otstupio knez Bismarck s kancelarstva (u martu 1890), a onda i Crispi sa
svoga mjesta (31 jan. 1891), ipak je novi talijanski kabinet markiza Rudinija produ žio Trojni savez (6
maja 1891), s tom važnom promjenom, da je mjesto tri ugovora sada redi govan samo jedan zajednički
ugovor, u koji su unesene stavke ranijih ugovora od 1882 i 1887, a imao je važiti šest godina uz klauzulu:
ako se ne otkaže godinu dana pred rokom kad je imao da isteče, onda se smatra da je automatski produžen
za daljih šest godina. Novo bilo je u tekstu ugovora još i to, da je talijanskoj vladi uspjelo, da se Njemačka obavezala na diploma tsko podupiranje talijanskih interesa na obali sjeverne Afrike, pa čak i u Tunisu, a
osim toga data je ta promjena do znanja i Engleskoj. Sada je ugovor o Trojnom savezu dobio svoju definitivnu formu; članak o sporazumu s Austro-Ugarskom o kom¬penzacijama u korist Italije (odnosno Austro-Ugarske)
za slučaj teritorijalnih promjena na Balkanskom poluostrvu, postao je sada tacka VII po redu, dok je talijansko-njemački sporazum uvršten u ugovor kao članak IX). U specijalnom pak protokolu fiksirane su bile želje Italije
s obzirom na Englesku. Sve su te talijanske zahtjeve primile Austro-Ugarska i Njemačka poglavito zbog njiho
vih tadašnjih zategnutih odnosa s Rusijom, a još više zbog glasova i jasnih simptoma, da neposredno pret
stoji utanačenje rusko-fran¬cuskoga saveza, što se zaista i zbilo 27 augusta 1891. Ali je s druge strane istina
i to, da je baš druga obnova Trojnoga saveza i prista¬janje Engleske uza nj, posp ješilo obrazovanje rusko-francuskoga »Srdačnog sporazuma« (Entente cordiale), a potkraj decembra 1893 i vojne konvencije, uperene protiv Trojnoga saveza. Tako je Italija postala važan faktor u evropskoj međunarodnoj politici.

Markiz Rudini nije dugo preživio produženje Trojnoga saveza; morao je otstupiti našto ga je za kratko
vrijeme zamijenio Ivan Giolitti (25 maja 1892), koji je prije svega umio da sebi novim izborima obezbijedi
jaku većinu u parlamentu (6 nov.). Ipak mu ni to niie mnogo pomoglo; zbog finansijalnih teškoća i skandala »Rimske banke« (Banca Romana Tanlongo) morao je već 24 nov. 1893 otstupiti. Sada se vratio Crispi (15 dec. 1893), i to po želji goleme većine naroda. Sebi je pridržao uz pretsjedništvo i nutarnja djela, dok je minista
rstvo inostranih djela povjerio barunu Blancu, a finansije barunu Sidnevu Sonninu. Ali nutarnje teškoće zato
ipak nisu bile uklonjene, pa čak i Iredentizam opet je smjelije digao glavu, kad je austri jska vlada stala pomagati Slovence i Hrvate u Istri i u Dalmaciji. Grof Kalnokv nije se ipak dao smesti Crispijevim prigovorima,
i čak je 30 marta 1895 kazao njemačkom bečkom posla niku grofu Filipu Eulenburgu ovo: »Austrija raspolaže
s dosta sredstava da drži na uzdi Iredentizam talijanskih podanika. Dosta je da posije na granicu nekoliko bataljuna vojske više i da podupre slovensko žiteljstvo; Sloveni će sami svojom numericnom većinom ugušiti
sve, sto je talijansko«

Uz ovakve prilike Italija nije zaista mogla pokazati većih uspjeha u spoljašnjoj politici. Zateg nuti odnosi
s Francuskom ostali su nepromijenjeni, ponajviše zato, jer se u Parizu željelo obo riti Crispijev germanofilski kabinet. Osim toga a to je bilo mnogo važnije počela se i Engleska za pretsjednika vlade Vilima Gladstone-a
(16 aug. 1891 do 3 marta 1894) i grofa Arhibalda Rose-bervja (od 5 marta 1894 do 23 juna 1895), sve više
tuđiti od Trojnoga saveza, naročito od Italije. Tek kad je na čelo engleske vlade opet došao italofil markiz Salisburv (26 juna 1895 do 12 jula 1902), mogao se Crispi nadati boljim odnosima. Sada je talijanski ministar inostranih djela i nekadašnji glavni agitator ideje Trojnoga saveza, barun Blanc, u julu 1895, stavio Njemačkoj
i Austro-Ugarskoj pitanje, misle li saveznici braniti talijanske interese od fran-cusko-ruskoga smetanja (u Abisiniji), jer »inače moraće se Italija riješiti, da promiijeni politiku«. To isto poručio je i engleskoj vladi na diskretan način.

U Berlinu : Beču bili su veoma neraspoioženi; reklo se, da Italija zaboravlja da je značaj Troj noga saveza u prvom redu defenzivan, a Italija ga sada hoće da preobrazi »u tečevno društvo talijanskih interesa«. Markiz Salisburv svjetovao je Rim, da se okani svojih neplodnih afričkih planova i više zainteresuje za susjednu
Albaniju i Tripolis, kod čega će Velika Britanija podu-pirati Italiju. Ali kad su iz Berlina poručili u London, da
bi se zbog Albanije znale zavaditi Italija i Austro-Ugarska, onda je Salisbury zazirući od take mogućnosti
odmah povukao svoj savjet glede Albanije i skrenuo Italiji pažnju na Tunis i Maroko. Samo iskreni prijateljski osje ćaji Salisburvjevi za Trojni savez (zbog Carigrada i pitanja moreuza) spriječili su, da Italija nije već
tada za vlade »germanofila« Crispija i Blanca izazvala krizu u Trojnom savezu.


Uto je u Beču zamijenio grofa Kalnokvja Poljak grof Agenor Goluchowski (15 maja 1895), odrešit protivnik
Rusije u rješavanju istočnoga pitanja. Zato se i brzo složio s Engleskom, da na Balkanu ima ostati status quo,
što je i barunu Blancu bilo po volji (u nov. 1895). No u isto vrijeme stali su se sve više mutiti dobri odnosi
između Njemačke i Engleske, a kad je car Wilhelm II, uoči burskoga rata u južnoj Africi, počinio nesmotrenost
i odaslao 3 jan. 1896 onu poznatu depešu na pretsjednika transvalske republike Kriigera, onda su se ti i
onako napeti odnosi sasvim pokvarili; čak se jedno vrijeme mislilo, da bi moglo doći do njemačko-engleskoga rata. Sada je Italija bila ozbiljno dovedena pred alternativu: hoće li i dalje ostati u Trojnom savezu ili da »promijeni politiku«, jer njeno je držanje bilo zavisno od Engleske; bez nje, a pogotovu protiv nje, Italija
bila je u bilo kakvom ratu upravo nemoćna. To je barun Blanc otvoreno kazao njemačkom poslaniku u Rimu, Bern-hardu Biilowu (od 25 jan. 1894). Nato je novi njemački kancelar, knez Klodvig Hohenlohe-Schillingsfiirst
(od 26 nov. 1894), odgovorio (1 dec. 1895), neka se Italija čuva ostaviti Trojni savez, jer će pasti u šake Francuske, Rusije i Papinstva;

Njemačka bi za taj slučaj morala tražiti sporazum sa Svetom Stolicom, Austro-Ugarska pak izmirila bi se s Rusijom, a onda bi ona opet bacila svoje poglede na Italiju, za koju je sada našla otštetu u jugoslavenskim plemenima (um die Einbusse an italienische Untertanen durch sudslawische Volksstamme zu ersetzen). No
barun Blanc, kao cinički realista, nije mnogo mario za te fantastičke prijetnje. Šta više, on je knezu Hohenlohu vratio milo za drago poru čivši mu u istom stilu, ne bi li možda moglo doći do »njemačko-talijansko-francusko-ruskoga saveza« bez Austro-Ugarske!

Sve je to teško zabrinulo starca Crispija. Došao je u tim časo¬vima čak na misao, da otkaze učestvovanje
Italije u Trojnom savezu i da traži zbliienje s Francuskom. Ali u Parizu odgovo rili su mu: »Francuska nije zaboravila Alsaciju i Lotaringiju. Dok god je Italija u savezu s Njemačkom, ona se s njome neće upustiti ni
u kake pregovore«. Malo potom zadesi Italiju već dugo izgledani katastrofalni poraz u Abisiniji kod Adue (1
marta 1896). Sada je sve skočilo na nedužnoga Crispija. Dne 3 marta je demisionirao i povukao se s političke pozornice; umro je 11 aug. 1901 u Palermu u osamdeset i drugoj godini života. Poraz kod Adue nije bio samo poraz talijanske nepromišljene kolonijalne politike, nego i poraz Trojnoga saveza; nije samo negus Menelik pobijedio, nego još i Rusija i Francuska.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Predratna politika Italije i postanak Londonskog pakta.

Post Postao/la LEGIONARI »

4. LOM I SLOM TROJNOG SAVEZA (1896-1914)


Konačni pad Crispijev važna je tačka u historiji moderne Italije; njime naime počinje ona epoha, kad su u Italiji stale sve to više prevladavati težnje, koje su je poslije dva decenija otprilike dovele u tabor neprijatelja njenih dojakošnjih saveznika. Ta se osamnaest godišnja epoha jasno raspada na tri uže etape: između 1896 i 1903. Italija je doduše dva puta produžila svoje učestvovanje u Trojnom savezu, ali se u isto vrijeme približavala i Francuskoj, s kojom se najposlije izmirila na račun Trojnoga saveza; između 1903 i 1909 Italija dolazi doduše sve više u Opreku s Austro-Ugarskom, no ipak još ne kida s njome; najzad između 1909 i 1914 spremao se u Italiji onaj preokret, i duhovni i moralni, koji bješe nuždan, da joj se omogući istup iz Trojnoga saveza.


A) 1896—1903


Prvu etapu 1896 - 1903 naročito karakterišc naglo izmjenjivanje ministarskih kabineta šest promjena u sedam godina pa jačanje socijalizma prema njemačkom marksističkom uzoru, neprekidni unutrašnji nemiri i štrajkovi, borbe između konzervativnih i liberalnih principa, te napuštanje skupocjenih a šturih planova u Abisiniji. Prvi je kabinet poslije pada Crispijeva složio frankofil markiz Antonije Rudini (od 10 marta 1896 do 15 jula 1898), u kojem je ministarstvo inostranih djela u prvo vrijeme (do 20 jula 1896) imao u rukama pored pretsjed ništva on sam. Kako se primicalo vrijeme za eventualno automatsko produži nje Trojnoga saveza (u maju 1896), Rudini je izjavio austrougarskom poslaniku u Rimu, barunu Pasettiju (16 marta), da on doduše svakako želi da Italija ostane i dalje u Trojnom savezu, ali ako Njemačka i Austro-Ugarska mogu da budu u dobrim odnosima s Francuskom, a da se kroz to nimalo ne dira u defenzivni značaj Trojnoga saveza, mogla bi to da bude i Italija. Malo dana potom pozvao je u Rim bečkoga talijanskoga poslanika grofa Konstantina Nigru pa mu je kazao, da želi da se ugovoru o Trojnom savezu opet dometne ona klauzula iz god. 1882, da savez nije uperen protiv Engleske što je bilo napušteno 1887 i 1891 jer zbog tadašnjih zategnutih odnosa između Engleske i Njemačke nije isključeno, da bi se Engleska mogla povezati s Francuskom, a za taj slučaj »Italija nikako ne bi mogla primiti obavezu, da ratuje protiv obiju ovih sila«.

No Njemačka i Austrija direktno su odbile ovu želju Rudinijevu kao nepotrebnu, jer da se u ugovoru, u članu trećem, jasno kaže, da za slučaj engleskonjemačkoga sukoba Italija nije obavezana da učestvuje u ratu, a osim toga francuskoruski savez isključuje svaku suradnju engleskofrancusku zbog opreka što postoje između Engleske i Rusije. Rudini nije bio s takim obrazloženjem zadovoljan i najposlije je 27 apr. 1896 opet poslao u Berlin i Beč notu, u kojoj je izrijekom kazao, da za slučaj, ako bi Engleska i Francuska za¬jedno napale bilo Njemačku bilo Austro-Ugarsku, za Italiju ne nastupa casus foederis, jer ona zbog svoga geografskoga položaja i slabih bojnih sredstava nije u stanju da vodi rat u isti čas i s Prancuskom i s Engle skom. Na kraju je Rudini još kazao i to, da ne čeka odgovora iz Berlina, već da se zadovoljava s time, da je to svoje stanovište dao njemačkoj vladi službeno do znanja. Ali Berlin se požurio s odgovorom; izjavio je jasno, da ne prima do znanja talijansko stanovište, jer ono znači koliko iskrenuti defenzivni karakter Trojnoga saveza, a oštricu njegovu okrenuti protiv Rusije. U Beču je grof Goluchowski u prvi kraj smatrao iskrenu izjavu Rudinijevu »aktom lojalnosti«, ali kad je saznao za stajalište Berlina, onda je i on odbio Rudinijevo saopćenje. Uto je i isteklo vrijeme kad je Italija mogla da otkaže svoje učestvovanje u Trojnom savezu, i tako je on automatski produžen na daljih šest godina, to jest do 1902.

Vrlo je vjerojatno, da su u Francuskoj nešto saznali o tim raspravama u Trojnom savezu, jer ujedared zavlada u Parizu mirnije mišljenje o francuskotalijanskim odnosima; onaj zahtjev, da Italija ima prije svakoga razgovora s Francuskom istupiti iz saveza s Njemačkom, zamuknuo je, a francuski poslanici u Rimu, najprije Albert Billot (od apr. 1890 do dec. 1897), a onda Kamilo Barrere (od dec. 1897 do 1922), zadobivali su sve više utjecaja. Međutim je 20 jula 1896 preuzeo talijansko ministarstvo inostranih djela, stari frankofil, markiz Emilije Visconti Venosta. Sada je u sept. 1896 najprije između Italije i Francuske uređeno pitanje Tunisa; Italija priznala je francusku okupaciju i zadovoljila se garantijama za Talijane, nastanjene u zemlji. Potom je sklopljen u nov. 1898 nov talijansko-francuski trgovački ugovor uglavnom djelo Visconti Venoste veoma povoljan za Italiju, Što je opet razbudilo stare simpatije talijanskoga naroda za Francusku. I najzad 21 marta 1899 obećale su Francuska i Engleska Italiji svoje neinteresovanje u Tripolisu, a to je obećani Francuska onda 14 dec. 1900 i pismeno dala. Još prije toga, 24 oktobra 1896, oženio se talijanski prestolonasljenik Viktor Emanuel crno¬gorskom princezom Jelenom, Što je talijanski kraljevski dom dovelo ne samo u rodbinske veze s ruskim carskim dvorom, nego je i ojačalo interes Italije za balkanska pitanja uopće, a za Albaniju napose. To je i bilo razlogom, da su se 5 i 6 nov. 1897 sastali u Monzi (nedaleko od Milana) markiz Visconti Venosta i grof Goluchowski te su se usmeno sporazu mjeli, da za slučaj, ako bi Albanija izišla iz sklopa turskoga carstva, ima da postane autono mna (nezavisna) država. Taj je sporazum tek docnije 20 decembra 1900 s talijanske, a 9 febr. 1901 s austrijske strane i pismeno fiksiran u formi izmijenjenih diplomatskih nota obiju ministara inostranih djela, a povod dale su parlamentarne izjave i pisanje talijanske štampe, da se ima započeti borba za »drugu obalu« (V altra sponda).

Uto zadesi Italiju teška nesreća, kad je 29 jula 1900, njen plemeniti kralj Umherto u Monzi pao žrtvom gnusnoga anarhističkoga atentata. Taj je odvratni zločin samo učvrstio monarhiju u Italiji, u kojoj su socijalisti i republikanci već uhvatili čvrsta korijena, a olakšao je poziciju tadašnjega ministarstva Josipa Saracea (od 24 juna 1900 do 15 febr. 1901) i njegova naslje dnika Josipa Zanardellija (od 15 febr. 1901 do 29 okt. 1903), čiji je ministar inostranih djela bio Julije Prinetti (od 15 febr. 1901 do 29 okt. 1903), nasljednik markiza Visconti Venoste. Sada je približavanje Italije Francuskoj uzelo još šire dimenzije. Broj političara, koji su tražili Što uži savez sa zapadnim silama (Francuskom i Engleskom) rastao je od dana do dana, naro
čito pod utjecajem spretnoga Barrera, koji je na početku 1902 rekao Austrijskom poslaniku u Rimu, barunu Pasettiju, da je sporazum između Francuske i Italije u pitanju sredozemnih interesa potpun, dok je ministar inostranih djela u Parizu, Teofil Delcasse, Italiji čak nudio tuđu zemlju na Jadranu, Albaniju. Pa i sam novi kralj, Viktor Emanuel III, sin i nasljednik Umberta I, držao se spram saveznika, naročito spram Austro-Ugarske, dosta hladno.

Sve je to zabrinjavalo u Berlinu i u Beču, tim više, Što se je primicalo vrijeme produženju Trojnoga saveza; osjećalo se, da će Italija i opet doći s novim političkim i ekonomskim zahtjevima. I zaista, kad su novi pregovori počeli, ministar Prinetti tražio je prije svega novih pogodnosti za uvoz talijanskoga vina u Austro¬ugarsku, a onda i to, da i Italija ima, pored Rusije i Austro-Ugarske učestvovati kod sređivanja zamršena maćedonskog pitanja, jer da postoji opravdana bojazan, da bi se obje one velike sile mogle sporazumjeti u diobi interesne sfere na Balkanskom poluostrvu, a kad bi Rusija zauzela Carigrad i stekla slobodan prolaz kroz Bospor i Dardanele, Italija bi se srozala na silu dru¬goga reda u Sredozemnom moru; jer otkad su se Francuska i Engleska sporazumjele u afričkom pitanju (21 marta 1899), na prijateljsko držanje Engleske ne može se više računati. Berlin je na ovu poruku Prinettijevu odgovorio tako, da je Rim uputio na Beč, gdje da se riješavaju balkanska pitanja. Sada je Prinetti zatražio od Beča, da se u novi tekst ugovora unesu i klauzule o eventualnoj »slovenskoj akciji (action slave)« protiv Carigrada, ali još i to, da se u uvodu u novi tekst izrično umetne, da »Italija nije primila na se nikakvih obaveza, opasnih po Francusku«. Dabome, ni Berlin ni Beč nisu htjeli ni da čuju o tim talijanskim predlozima, ali Prinetti nije popuštao, već je apodiktički tražio, da se sve tri sile potpisnice ugovora imaju uzajamno obavezati, da će »oponirati« protiv svakoga pokušaja neke treće velike sile (Rusije), koji bi smjerao na to, da se »na Istoku« izmijeni te-ritorijalni status quo. Dalje je Prinetti zatražio, da se i na ostale balkanske zemlje primijeni princip uzet za Albaniju, to jest, da i one postanu za slučaj raspada Turske autonomne (neza-visne) države; onda, da se Italiji dadu slobodne ruke u Tripolisu i najzad, da se uvaže talijanske ekonomske želje. No i taj put Berlin i Beč odbili su Prinettijeve predloge s obrazloženjem, da je Trojni savez defenzivnoga karaktera, a trgovačke klauzule ne spadaju u tekst ugovora. Jedino grof Goluchowski pristao je na zahtjev Italije glede Tripolisa uz uslov, da iz toga pristanka nikako ne slijedi obaveza, da bi za slučaj talijanskofrancuskoga rata Austro-Ugarska morala da pomaže Italiju. Na to je Prinetti odgovo rio, da u takim prilikama ne može da vodi dalje pregovore (u febr. 1902). Ali već u martu Prinetti se opet javio, i sada se zadovoljio klauzulom glede Tripolisa i obećanjem, da će idući trgovački ugovori između Italije te Njemačke i Austro-Ugarske voditi računa i o ekonomskim interesima Italije. Tako je najposlije došlo do sporazuma (3 maja 1902), no ugovor je potpisan tek 28 juna u Berlinu, našto je austro-ugarski poslanik u Kimu, barun Pasetti, predao 30 juna notu svoga ministra grofa Golu chowskoga, kojom Italiji ostavlja slobodne ruke u Tripolisu.

Međutim je u isto vrijeme Italija tajno pregovarala s Francuskom preko njenoga rimskoga poslanika Barrera.
Prva javna manifestacija talijanskofrancuskoga približenja i izmirenja bio je svečani doček talijanske mornarice pod komandom Vojvode Genovskoga (Duca di Genova), strica kralja Viktora Emanuela, u Toulonu (od 8 do 11 apr. 1901). Na taj doček došao je iz Pariza i sam pretsjednik francuske republike, Emil Loubet, te se srdačno pozdra vio s Vojvodom. Entuziazam u Italiji bio je toliki, da je poslanik Barrere javio u Pariz Delkasseu već 12 aprila, kako su mu došle mnoge uvažene talijanski ličnosti, i iz kraljeve okoline,i kazale, da će toulonske svećanosti imati jaka utjecaja na prestojeću raspravu o produženju ugovora o trojnom savezu I zaista, u Italiji stala je lagano sazrijevali želja kako da se ona nekako ukloni obavezi, da ima ući u rat na strani Njemačke, napadnu
li je FRANCUSAKA i Rusija.

Započela su tajna pregovaranja, u kojima je Italija zaželjela da se Francuska izjasni glede talijanskih aspiracija na Tripolis, a eventualno i na koji dio Maroka. Na to je po¬slanik Barrere odgovorio da se prije svakog pregovaranja ima raščistiti pitanje obveza što ih je Italija preuzela na sebe u Trojnom savezu protiv Francuske. Ministar Prinetti našao se tako u teškom položaju; htio je i da obnovi Trojni savez i da se u isti čas izmiri i sprijatelji s Francuskom. Zato je i kazao Barerru (25marta 1902), da je Trojni savez potpuno defenzivna karaktera, i stoga Italija, koja ne misli napasti Francusku, nije ni angažovana protiv nje. Najposlije obećao je, da će franaiskoj vladi saopćiti

sadržinu novoga tajnoga teksta, koliko se tiče talijansko-francuskih odnosa. To se zaista i zbilo, kad je talijanski poslanik u Parizu, grof Tornielli, 4 juna 1902, pročitao ministru Delcasse-o. depešu svoga ministra Prinettija, u kojoj je bil«o rečeno, da »u obnovljenom tekstu Trojnoga saveza nema ničega agresivnog, ni posredno ni neposredno, protiv Francuske; ništa ne veže Italiju, da u ma kakvoj prilici uzme učešća u napadu protiv Francuske; nikakve odredbe nema, koja bi ugrožavala beztbjednost i mir Francuske (od strane Italije)«. A jer se francuska vlada u prvom redu interesovala za tajne vojne konvencije, Prinetti je u depeši produžio još i ovako: »Nikakvi ni protokol ni dodatak ugovoru o Trojnom savezu, kojima bi se izmijenio njegov defenzivni i dobio nekakav agresivni karakter protiv Francuske, nisu dodati ugovoru«. Ali ni Barrere ni Delcasse nisu bili potpuno umireni s tom izjavom, jer im je defenzivni karakter Trojnoga saveza već davno bio dobro poznat. Za njih bilo je prvo i glavno da čuju, nije li možda ipak došlo do obnove i ponovnoga raspravljanja o vojnoj konvenciji između Njemačke i Italije). Osim toga saznali su i vidjeli, kako je talijanski poslanik u Parizu, grof Tornielli, veoma nerado a i to poslije dužega oklijevanja izvršio naređenja svoga ministra kod Delcassea, jer je držao, da Francuska stoji na pragu revolucije, pa da joj se zato takve tajne stvari ne mogu povjeriti.
Međutim je 28 juna u Berlinu potpisan akt o produženju Trojnoga saveza, na što je njemačka službena novinska agencija (»Wolfova«)) tu novost javila svijetu. Sada je Delcasse držao, da je došao» zgodan čas, da javno prikaže Trojni savez kao nešto trulo i beznačajno. U tu svrhu izjavio je on u francuskoj komori 3 jula, na interpelaciju narodnoga poslanika Chasteneta, ovo: »Dok se s govornica mno¬gih parlamenata slušalo, da pretstoji produženje Trojnoga saveza, mi smo se zanimali pitanjem, kako bi se taj diplomatski akt dao dovesti u sklad s interesima prijateljstva, Što su ga tako razborito obnovile Francuska i Italija (naime u Toulonu). Naše je zanimanje bilo sasvim prirodno, a ja hitam da kažem, da nije ni mnogo vremena trajalo, jer je sama talijanska vlada preuzela brigu, da objasni i pročisti situaciju. I zaista, izjave (les decla-rations) Što smo ih primili, uvjerile su nas, da politika Italije, u smislu njenih savezničkih obaveza, nije uperena protiv Francuske, ni direktno ni indirektno i da ona ni u kom slutaju ne znati kakvu opasnost za nas, ni pod formom diplomatskom, ni po međunarodnim vojnim protokolima i ugovorima, i da ni u kojem slutaju i ni u kojoj formi Italija neće postati ni instrumenat ni pomoćnica kakve navale na nasu zemlju«.

Kako vidimo, to je uz neznatnu izmjenu ono isto, što je Prinetti depeširao u Pariz. Mi danas znamo iz zbirke francuskih diplomatskih dokumenata, da je Barrere tekst Delcassćova govora dao najprije na uvid talijanskom kralju Viktoru Emanuelu III i ministru Prinettiju, i kad su se oni njime zadovoljili, Delcassć ga je onda objavio 3 jula u komori. Zato su mu poslije govora i čestitali, pa Čak čitava je Italija bila usplahirena od iznenađenja govoreći, da je sada Trojni savez postao »negativan« i »diskrtditovan«. U Austro-Ugarskoj i Njemačkoj pak, gdje dabome nisu ni slutiti mogli, što se upravo odigralo između Italije i Francuske, bili su naročito službeni krugovi uglavnom čak i zadovoljni s izjavom Delcasse-ovom, jer da znači, kako su i u Francuskoj najzad uvidjeli, da je Trojni savez apsolutno defenzivna karaktera! Odmah potom došlo je novo iznenađenje, kad je službena talijan ska agencija javila, da kralj Viktor Emanuel, u pratnji ministra inostranih djela Prinettija, polazi u Petrograd u posjete caru Nikoli II, a onda da će potkraj augusta posjetiti i cara Wilhelm.i u Berlinu. Na posjetu u Beču nije se moglo ni misliti, otkad rat Franjo Josip nije htio da vrati posjetu kralju u Rimu. I zaista, talijanski kralj otputovao je iz Rima 10 jula i idući preko Švicarske i Njemačke stigao je u Petrograd 13 jula, gdje se bavio do 17, dok se u Berlinu i Potsdamu zadržavao od 27 do 31 augusta.

Međutim je francuski poslanik Barrere, po instrukcijama svoga ministra Delcassee, nagovarao talijansku vladu, da sklopi s francuskom vladom pismeni tajni sporazum u onom smislu, kako su se izjavili najprije ministar Prinetti (4 juna), a onda ministar Delcassć u komori (3 jula), to jest, da se obje sile (Italija i Francuska) uzajamno obavežu, da će ostati strogo neutralne za slučaj, ako bi jedna od njih bila provocirana s treće strane da ratuje. Rasprava između Barrera i Prinettija trajala je nekoliko dana; ali kad su se Rim i Pariz sporazumjeli, Što se ima shvatiti pod »provokacijom«, onda je Barrere postigao svoj davno željkovani cilj. Dne 30 juna potpi sali su i izmijenili Barrere i Prinetti dvije tajne note u kojima se kaže »u ime talijan ske vlade odnosno »u ime francuske vlade ovako: »Za slučaj ako bi Francuska (odnosno Italija) bila direktno ili indirektno napadnuta od strane jedne ili više sila, Italija ostaće strogo neutralna Taj sporazum ima voziti dok traje Trojni savez. Osim toga Francuska daje Italiji slobodne ruke u Tripolisu, a Italija Francuskoj u Maroku. Ali, jer su kralj Viktor Emanuel i ministar Prinetti željeli, da taj akt ne nosi tako reći isti datum kao i akt o produženju Trojnoga saveza (t. j. 28 odnosno 30 juna), predložili su, da ga se datira s 1 ili 2 novembra. No opreznosti radi to jest za slučaj ako bi još prije 1 nov. umro bilo Prinetti bilo Barrere sporazumjeli su se najposlije tako, da će biti napisana i potpisana dva primjerka sporazuma; jedan s datumom 10 jula dakle onoga dana, kad su kralj Viktor Emanuel i ministar Prinetti krenuli na put u Petrograd a drugi s datumom 1 nov.; dozive li Prinetti i Barrere taj dan, onda se ima primjerak s datumom 10 jula poništiti, kako se zaista i zbilo. Ipak se Italija stidila, što je već 30 juna potpisala jedan akt, koji doduše nije bio s riječima, ali svakako u protivurječju sa smislom dva dana ranije potpisana ugovora o produženju Trojnoga saveza. Italija bi dakle, kako kaže engleski historik Gooch, ovim ugovorima »jednom nogom stajala u Trojnom, a drugom u Dvojnom savezu«; a to znači: Italija je otsada dalje bila u stvari za Trojni savez samo jedna veoma nepouzdana figura, svaki čas spremna ili da ostavi savez, ili da svojim saveznicima pravi teškoća, kako su to zaista pokazali idući događaji.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite