Abdullatif Dizdarević-Demokracija naših dana....

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Abdullatif Dizdarević-Demokracija naših dana....

Post Postao/la zummann »

slika

Zagreb,1937.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Abdullatif Dizdarević-Demokracija naših dana....

Post Postao/la zummann »

Svako svanuće, svaki budući sat i minuta donosi nam nove "brige i razočaranja, nosi nas u bezizlazan i mutan kaos, u kojem se na muke stavljeni ljudski životi vrzu kao furije u paklu. Laž bestidna i strahovita elementarnom snagom nas mrvi i sarkastično se cereka nad uništenim dušama, nad slomljenim karakterima, nad obterećenim savjestima i nad otupljelim ljudskim srcima.

Čitavi je svijet jedna bijedna mrcina. Danas u njem osim ogromnih ubojnih sredstava za rat i onih, koja su uperena na eksploataciju slabih i nemoćnih, nema drugog sistema. Svi poredci su pali, sve ustaljenosti pokolebane. Povjerenje ljudi nestalo je u ništa. Zazi-remo jedan od drugoga kao od kuge, znajući pouzdano i tvrdo, da se pod maskom svakoga bližnjega krije himba i laž, kod nekog rođena i prirodna, a kod nekog opet nametnuta bijedom i strahom.

Nikakova tragedija nije tako strašna i jezovita, nijedna nije tako potresna do deliriuma i kraha, kao što je tragedija današnjice, u kojoj na očigled ljudi umire istina, na strašan način, u prisustvu njenih apostola, koji, osuđeni od nesmiljenog usuda, prisilno gledaju njene zadnje trzaje, a nemogu joj pomoći.

Pa kad se u toj atmosferi inkvizicijskih lomača pripovijeda o nekoj demokraciji u svijetu, o nekim demokratskim načelima, iz kojih bi imala da proisteče neka pravda, koja bi na nekoj zemljinoj tački imala nekoga da zaštiti, tada se to bez sumnje može razumijeti i smatrati kulminacijom laži, vrhuncem tragičnog umiranja istine i svega onoga, što je njoj služilo i radi nje postojalo. Demokracija ne samo da je izigrana i pogažena kao i sve istine, nego još i više, ona je profanirana najnesavjesnijim, bolje rečeno prljavim, spekulacijama pojedinaca ili pojedinih grupica, koje ni u kom slučaju ne mogu niti su mogle biti predstavnici nikakove veće cjeline a kamoli neke političke većine. Demokracijom kao parolom zaradile su se masne i grdne pare, ali su usporedo s time istovremeno i neizostavno u ponor survani sve novi i novi milijoni jadnika. Demokracija je dakle poslužila da se sruši demokraciju dotle, te se može bez pretjerivanja i ikakvog grijeha ustvrditi, da demokracije danas uopće i nema. Grabež, odnosno uzurpacija najsvetijih prava, koja proističu iz mogućnosti individualnog stvaralaštva, danas su na dnevnome redu. Kraj takovih prilika se nemože ni govoriti o temeljnim principima demokracije kao jedne socijalne doktrine, koja u svom programu, kao prvi uvjet sebe, ističe napredak svakog čovjeka uopće, a po njemu čitavog ljudskog društva, do onog životnog nivoa, na kojem stojeći svaki pojedinac mogao bi da prizna, da je zadovoljan.

Nedosljednost ljudske neđograđene duše nije nigdje tako brutalnom i bezobzirnom gestom zahvatila, kao što se je to zbilo u ideji narodne slobode i ravnopravnosti, u ideji socijalne pravde. Srozale su se do stepena najnižeg mešetarenja najviše ideje, koje su nedohitnom snagom duha nikle u spoznaji velikana, da oplode milijone onih nemoćnih socijalnih jedinica, koje u gomili obezumljene vape za pravdom. Pored svega ogromnog progresa, kojeg današnji vijek usdiže do neslućenih vrhunaca, čovjek je danas najvećma pregažen i ponižen.

Ološ je došao do izraza. Ljudi, koji su veliki sadržinom duše i plemenitošću srca i svojom istinskom duhovitošću, koja im proističe iz intelektualne snage, dakle stvaraoci po prirodi, po istini, koju u sebi nose, ljudi, koji su pozvani, da stvaraju, daju i u život provode principe demokracije, stoje u prikrajku, sapeti siromaštvom i zaglušeni prostačkom vikom elemenata, koji u svojoj podsvijesti imadu uvjerenje, da se njih samo u mutnim situacijama može čuti, zato i osjećaju, da je današnje vrijeme baš njihovo vrijeme. To je taj ološ i nezdravi elementi, koji vladaju danas i, koji su sreću čovjekovu tako kukavno zatjerali u ćorsokak. Njihova duševna sadržajnost jednaka je nuli. Moral im je ništavan, oni ga uopće nemaju. Sve što ih pokreće kao živuća bića je jedna obična samoživost, izražena kroz porive instinkata, čijem zadovoljenju ne prezaju da podvrgnu interese ne jednoga naroda, nego čitavog niza naroda, dapače cijelog svijeta, ako bi im to moglo poći za rukom.
Takovoj jednoj sterilnoj bagri robuju danas veliki duhovi. Oni su u životu nezapaženi. Njihova djela, velika iznašašća na svim poljima ljudske znanosti i kulture, upotrebijena su ne za svrhu oslobođenja čovjeka i za njegov napredak, koji su ti stvaralački duhovi imali u vidu, već za svrhu gadne eksploatacije i tlačenja. Mašina nije pomagač čovjekov, ona je njegov moloh, koji ga ždere. Ona mrvi njegove udove, ona lomi njegovu dušu i u prah pretvara njegovo pravo i nadu i baca milijone u naručaj najstrašnije aveti gladi. Mašina je pala u dio špekulaciji, postala je svojina kretena, koji život znadu samo po sebi i za sebe, svode ga samo na sebe i o sebi čine ovisnom sreću čitavog čovječanstva. Glad, poniženje i smrt i hiljade neizrecivih patnja, što ih podnosi devedeset posto ljudi, koji svojim stvarnim radom čine život životom, za njih je samo jedan prirodan slijed stvari i to, da genije umire u užasnom brlogu gradskih kanala i sličnih zakutaka, dok se oni koriste plodovima njegovog uzvišenog rada, oni smatraju zgodnom, zabavnom varijantom iz svojih dnevnih luksuznih proživljavanja.

I, što koristi tu klicaj: pravde, pravde, i slobode za čovjeka?! Istini je zatjeran klin u leđa, a po tom i demokraciji. Učinjen je mučki prepad, hajdučki a ne junački napadaj na svetinju, koju je ljudstvo vijekovima nosilo u svojoj duši kao luču, kao zvijezdu vodilju, ka većem ljudskom napredku, ka većem progresu duha i, što je najglavnije, ka oslobođenju jadnih potištenih i poniženih od škorpionske vrste, koju je davno jednom pred toliko vijekova jedan veliki i plemeniti čovjek korbačem istjerao iz hrama, dok je istovremeno plemenitom požrtvovnošću prigrlio gubave i kljaste. Pred očima nam ie dakle evidentan fakat najstrašnijeg i najrafiniranijeg sistema, koji je upregao sve najviše tekovine kulture i sve najviše umove svijeta u kola nemilosrdnog moloha, koji na svom putu ždere žrtve nemoćnih, nasilnim putem u kretenstvo i idiotizam pretvorenih siromaha.

I tako tražiti istinu u sterilnoj sadašnjosti znači biti krvopija samome sebi, znači lajati na zvijezde i lokati more do dna, da bi izlokao mjesec, koji izmiče nedohvatljiv kao varava nada.

Ali pored svih brana, koje svojom neprobojnošću ulijevaju strah u degenerirano stvorenje, koje se zove čovjek, živi još uvijek duh u čovjeku vidovit i neodoljiv, možda još većma izoštren, što je većma stavljen na muke izolacijom od života, u kojem je vazda, u svim naime normalnim vremenima, bio glavni oslonac i poticaj, jer je sasvim razumljivo, da svako zdravo ljudsko djelo mora biti obasjano duhom. Danas se međutim odsustvo duševnoga smatra za zgodno, moderno i kako se sve ne zovu glupavi bombasticizmi, koji današnjeg razvodnjelog čovjeka drže u vlasti kao muhu, koja uhvaćena na lijepku nemože nikud, pa stoga zuji i bezsmisleno zvrnda dok ne crkne. Zato čovjek od duha i djela, koji je pozlijeđen i radi toga razjaren u pravom smislu riječi, s pravom napada sve elemente, koji ga spriječavaju do izraza. No kada se smiri duh čovjekov i time postane sposoban za objektivno rasuđivanje i kada, prezrijevši zemaljski brlog, u kojem se gore od skota guši čovjek najplemenitiji živući stvor, počne da gleda na stvari sa idealne visine, tada on postavlja vječno i neiscrpljeno pitanje: šta je život? Šta je istina, kojoj čovjek tako žedno smjera? Odgovoriti na ovo pitanje, znači dati vidljive obrise smionim ljudskim predpostavkama, da se u život mogu unijeti elementi istinske pravde, u čijem bi okviru život mogao biti ljepši i više zanimiv.

Demokracija je trebala da dokrajči čovjekove muke, istrgavši ga iz robstva. Ona je trebala biti ona žuđena pravda, u kojoj bi kulminacija ljudskog napredka izgledala moguća i dokučiva. Ovo je idejna koncepcija i zato stvarna definicija demokracije. Kao takova ona je istovjetna sa svim sličnim koncepcijama, koje su nastale u ma koje doba, ako su smjerale istini. Ali budući se je u svim vremenima i u svim prilikama našlo mogućnosti, da istina u praktičnom životu bude izigrana, to nas osim idejnog okvira, i programatski okvir demokracije mora znimati, bar koliko je nužno, da uzmognemo uočiti niti izvjesnog tkanja, kojeg obavljaju tkalci iz zakulisja, tvorci mutnih situacija i kaosa. Programatski okvir demokracije naime, pokušaje formirati se u političkom životu kao, iako naravno prividna, stvarnost uzvišenih načela, kao ostvarenje iluzorne misije čovjekove žudnje za spasom u socijalnom poredku, u kojem pravda nije puka riječ ni tlapnja, već istinsko postojanje. Kroz taj program kočopere se bombastičke priredbe raznih političko varietetskih tačaka, u kojima se pred publikom klovnskim načinom izvikuju parole demokracije: demokracija u opasnosti! Demokraciju spašavajte! Demokraciji se posvetite! Demokraciji žrtvujte! I, kad narod, napola u bunilu od takove šarene dreke, kao od uboda moskita, dade svoje povjerenje demokraciji, sa stvarnom žudnjom u svojoj podsvijesti za istinskom demokracijom, tada mu se priređuje sudbina kao na tavi pečenoj ribi, bez obzira, da li riba hoće, da bude pečena i, da li je njoj drago, da je peku.

I tu, rekao bi, da mora stati pamet i prestati djelovati dub. vječno aktivan i vječno u tražnji. Demokracija u teoriji i demokracija u praksi dva su tipična antipoda. Takav demanti svega logičnoga uistinu je sposoban da na moment u zabunu dovede i snažne duhove, kamoli nebi tumbe preokrenuo vjeru mase, koja, razočarana, nezna drugo, već zdvajati. No kritički duh ne može ostati u stavu servilnog iščekivanja milostinje. On vječno traži istinu. On bukti plamenom revolucije makar i latentne. Survati jednu istinu, oplijeniti jedan čitavi narod i jedan čitavi svijet za njegovo istinsko, i ako naivno povjerenje, nemože se bez kazne. Pravde, pravde i: suda! Tako kliču veliki i smioni. A stvari u praktičnom životu odvijaju se dalje svojim tokom. Nemogavši shvatiti načela visokog morala, uzurpatori svijeta podvrgavaju interese njegove interesima svojim. I nakon svega toga ako se pitamo: što je demokracija, moramo odgovoriti, da je demokracija istina jedna iluzija rođena i oplođena u dušama velikana, a bolno željkovana od groa ljudi, koji su radi svojega prirodnog zdravlja u stanju, da se dive jednom velikom djelu, jednoj istini, koja svagda, ako je pravilno primijenjena može da bude samo na korist ljudskoga društva. Ali budući postoji još jedna demokracija: programatska, i to baš tamo, to jest u životu, gdje bi trebale da budu pod uvjetom uzvišene savjesti primjenjivane istine onakove kakove jesu, neoskvrnjene i neoblaćene, koja se zato jer je praktično primijenjena, a zapravo samo zato, jer su je primjenjivali neznalice i neljudi u najviše slučajeva, potpuno razlikuje od idejne demokracije, kao crno od bijeloga, to smo prisiljeni, da o njoj povedemo računa, jer ona, fiktivna demokracija i jest zapravo predmet našeg pisanja. U odgovoru na pitanje: šta je ona, možemo da izrečemo samo jednu riječ: ništa. Ništa je naravno samo u usporedbi sa prvom istinom, dok je u životu i te kako ozbiljna, teška stvarnost, koja tišti naše duše kao tereti od milijuna tovara. U smislu neke koristi za čovječanstvo kao produkat potpuno neproduktivnih stvorenja, ova kriva demokracija je prouzrokovala, da se je sa idilom jednog sunčevog zalaska prava demokracija istina povukla sa zemljina područja u svoj praizvor i time prestala biti stvarnost. Danas je ona naša idealna želja, kao i istina, kojoj smjeramo svim oblicima svojih voljnih težnji. Ali budući prava demokracija kao istina nemože biti uništena, to je možemo očekivati u nekoj novoj formi istine i pravde, da će doći i da će utješiti napaćenog čovjeka.

I tako stojimo licem u lice sa današnjom demokratskom stvarnošću, koja prema prilikama poprima izglede upravo onakove, kako to konvenira vrlo malenom broju visoke gospode, koju se može susresti: za zelenim stolovima, po klubovima, na raznim diplomatskim banketima, na upravama silnih trustova, kompanija, ili udruga, a najvećma tamo, gdje se sa smiješkom presitog zadovoljstva trpaju cekini u vlastite džepove. Ta gospoda nijesu nitko drugi nego novopečena kasta apsolutista, koja se od francuske revolucije na ovamo počela formirati, da se konačno nakon svjetskog rata u jasno ocrtanim oblicima svijetu prikaže na vrhuncu svoje moći i slave, jadne slave. U rukama te organizacije nalazi se kormilo životne lađe svijeta. Ali pravda, koju su oni u svijet inaugurisali, slična je udavu koji vreba iz zasjede. Oni tu pravdu zovu demokracijom. Na njenim temeljima stvorena je hegemonija jačih proti slabijih. Eksploatacija podjarmljenih jedinica odavno je već poprimila razmjere groteske.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Abdullatif Dizdarević-Demokracija naših dana....

Post Postao/la zummann »

Eksploatacija, eksploatacija! Krv, groznom torturom istisnuta, kaplje kap po kap iz žila nevinih žrtava na žrtvenik toga sistema demokratične eksploatacije, pred kojim se u računskom zanosu klanjaju žreci oblih trbuha i masnih podbradaka. I dok malena djeca, upotrebljena kao nadničari, piste od boli radi mašinom smrvljenih udova, a majke u blagoslovljenom stanju hraču krv iz tuberkuloznih i uništenih grudiju, dok se muževi od najboljih godina i u najjačoj dobi skrhavaju na krevete kad u kasnu noć stignu sa posla sirotinjskim domovima, gotovo obezumljeni od umora i iznurenosti, dotle se obli trbusi sve većma zaobljuju, a masni podbradci postaju sve većma masni. Ali demokracija dvadesetog vijeka i dalje triumfira i ističe svoje zasluge i parlamentarne pravice, vjekovne tekovine napora pojedinih nacija i njihovih slavnih boraca. A za zelenim stolovima prilikom internacionalnih sastanaka i dogovora, ministri i poslanici drže kilometrične i kićene govore o slavi i uspjesima demokracije u njihovim zemljama i nimalo se ne srame, što svjesno i hotimično prešućuju ono strašno naličje stvarnosti, koje toj demokraciji pljuje u lice. Ali Englez neda nipošto da on nije demokrata; ta Engleska je majka i domovina demokracije. To isto neda ni Francuz, jer je Francuska kolijevka kulture. Ne zaostaje u tom za njima ni Amerikanac. I on hoće, da je Amerika zemlja velikog napredka i socijalne pravde. Prirodno da se za njima povode i drugi. I oni hoće demokraciju za sebe. I svi su demokrati, ali u priči. Jer pravi Englez, Francuz i t. d., mišljeno onaj Englez i onaj Francuz, koji kao i u svim zemljama stvara uvjete obstojanja svoje zemlje, to jest radnik, bilo intelektualni, bilo manuelni radnik po tvornicama, na polju, i po svim onim zvanjima u kojima djelujuće ljudske ruke stvaraju historiju svijeta, pitanje je, dali bi demokraciju svoje domovine izdizao na tako visoki stepen u svojim priznanjima. To čine političari i diplomate, čije je zvanje da vječno hvale sistem čiji su plaćenici. Tu i tamo naravno i među tim graktajućim vranama ima pogdjekoja bijela. Nađe se naime i među službenim političarima pogdjekoji istinski čovjek, a možda ih ima i lijep broj, ali šta oni svojim dobrim željama i namjerama mogu učiniti proti postojećega sistema, koji nemilosrdno mrvi svaku volju, koja mu se usprotivi. Ima isto tako u tom današnjem poredku i pogdjekoja institucija, koja je i kulturna i socijalna, jer ju možda vode i upravljaju pravi ljudi od savjesti i časti, ili je možda sam sistem našao za shodno, da ju u vlastitom interesu uspostavi i podržava, kako bi imponirao kritici, koja se na njega obara, ali što koriste sve te uredbe čovjeku, kad one nemogu da poprave njegov bijedni položaj, već mu svojim injekcioznim metodama produljuju život, da poslije taj isti život bude raspet. Danas je na primjer poznato divljenje stranog svijeta Englezima i njihovoj demokraciji. Englez i demokrata to dvoje nemože se jedno bez drugog ni razumjeti. A dali je istinita ta reklamska ploča, koja se svjetluca sjajem fate morgane? Priznati se mora, da se u Engleskoj naiđe na pogdjekoje ljudsko djelo, kojemu se čovjek mora pokloniti u poštovanju. U Engleskoj na primjer vođa političke opozicije prima državnu plaću kao i predsjednik državne vlade i ima naslov: vođa kraljevske opozicije. Veličini ove liberalnosti mora da se pokloni svaki onaj čovjek, u čijoj zemlji političku opoziciju progone kao divlju zvjerad, jer se političke kolege, koje se nalaze na vlasti, strašno boje, da tu vlast nebi izgubili iz ruku. Pa i engleskom radniku kažu da je bolje nego radnicima u drugom svijetu. Radi toga što mu je dobro, vele, da se Englez ne organizira u redove revolucionera. Ako je uistinu tako i to je priznanje vrijedno. Ali tako to sve ružičasto nije. U Engleskoj je radniku bolje zato, jer je Engleska zemlja naj¬većeg bogatstva na svijetu i, jer je u takovom bogatstvu moguće dati makar i skromnu egzistenciju svakome Englezu, naročito, kad se uzme u obzir, da se hladnim engleskim rasuđivanjem dolazi do zaključka, da je bolje i pametnije službenika zadovoljiti davši mu minimum, da on poslije, kad se tokom vremenskog trajanja produbi i osvijesti, nebi zahvatio maksimum.

Ogromni engleski posjedi dakle, koji obasižu ogromne prostore, daju mogućnosti Englezima, da suvišak svoje radne snage plasiraju u razna zanimanja u njihovim kolonijama i tako uklone mogućnost protesta od strane gladnih beskućnika, kojih po drugim siromašnijim zemljama na milijone ima. Time međutim nije ni u kom slučaju uklonjena ona ogromna razlika u prosperitetu između bogataša i siromaka, nego je dapače još oštrije istaknuta, budući se u prilikama kakove imadu Englezi, kasta bogataša mogla dovinuti uistinu najvećeg bogatstva, što ga danas uopće ima. Jedan divan, klasičan primjer prilika, koje vladaju u smislu te razlike među bogatima i siromasima, može da posluži djelo velikog amerikanskog pisca Jaka Londona pod naslovom: Ljudi sa ponora, u kojem je autor istakao vlastita iskustva i doživljaje u sredini one bijedne sirotinje, koja bačena u bezdan i osuđena na propast vijekovima luta bez egzistencije i bez ikakova pristaništa po zapuštenim predjelima prijestolnog engleskog grada Londona. No najjača i odsudna karakteristika za engleski demokratizam jesu svakako engleski posjedi, iliti kolonije, u kojima vijekovima engleski mač kroji pravdu narodima, koji nemaju ništa stvarno zajedničkog sa Englezima, niti su, osim silom im nametnute engleske volje, imali kada namjeru, da sa Eenglezima dijele sudbinu na način kako su to danas prisiljeni da čine. Ako prema tome pođemo sa stanovišta: d a je slobodan i, da zna šta je sloboda, samo onaj, koji slobodu zna dati, a nikako, samo je uzeti, tada će ona naglašavana engleska demokracija a s njome sve iste i slične demokracije izgledati sitnija nego što ih se hoće i nastoji prikazati. Englez do dana današnjega nije nikome dao slobode. To nije nikad učinio ni Francuz, ni Španjolac, ni Portugalac, ni Holandés, ni Amerika, ni itko u Evropi ili u čitavom svijetu. Svi su samo znali prigrabiti. Meni, meni, ah meni! A ništa: tebi! Ti: crkni! Tu i tamo popuštane su uzde u pojedinim kolonijama i to samo u danim časovima, kada su narodi tih zemalja spoznavši svu tragediju svoga pada, ustali da vlastitim životima obrane najuzvišenije dobro, što ga ima svaki narod i svaki čovjek, to jest svoju slobodu, došavši time u zategnute odnose sa milostivom majkom Engleskom, Francuskom i t. d. Kakovo onda pravo imadu Englezi ili Francuzi, Amerikanci, ili ma tko drugi, u čijoj se državi na sličan način podržaje vlast silom proti svih prava ljudskih i prirodnih zakona, da govore o demokratskim pravicama. Može se shvatiti, ako narod čija je zemlja prenapučena ili inače siromašna traži sebi izlaza u slobodne bogate i slabo napučene prostore. Ali odkuda pravo Evropi ili recima bijeloj rasi, da prema svome nahođenju kroji pravdu milijonima ljudi, koji i hoće i sposobni su, da sami svoju sudbinu opredjeljuju. Odkuda to pravo bijeloj rasi? Ne počinja li bijela rasa samoubojstvo takovim uzurpacijama? Ovako se pitaju svi pošteni zabrinuti bijelci. Ali Japan ne pita tako. On svom snagom uzvikuje: napolje! Nemože se doduše za takove postupke odgovornim činiti čitavi narod engleski kao ni francuski, ili ikoji drugi, jer sve što se čini, čini se po nalogu i za račun nekolicine diktatora kao i nekolikih hiljada njihovih ulizica.

U znaku tih današnjih pravica odvijale su se sve prilike u svijetu naročito poslije rata i naročito u Evropi. Kad je svijet izišao iz rata iskrvaren i do skrajnjih granica stradao, imao je da zagleda u oči nove budućnosti, koja bi svakako trebala da bude bolja nego što je bila prošlost, jer su to trebale donijeti one silne žrtve i pokošeni životi, koji su pali na bojnim poljima i to u devedeset i devet postotaka sasvim nevini i potpuno desinteresirani i za rat i za njegov ishod. I uistinu taj napaćeni svijet imao je šta i vidjeti. Mirovni ugovori stvorili su novu bazu za novi svjetski rat i novo još strasnije krvoproliće. Ta nova baza bila je toliko sigurna, da nije prošao valjda nijedan dan, a da se narodi u njem nijesu grozničavo pripremali za novi obračun. Sva sredstva i kapitali, koja su potrošena za oporavak svijeta od rata upravo su malena spram kapitala, koji su potrošeni za novo naoružanje. U središtu ekonomske borbe i strašne ekonomske krize, jedina ratna industrija ostala je pošteđena i na visini prosperiteta. Naravno da se svi masni dobitci koji rezultiraju iz tih poslova slijevaju opet u poznate kanale, dok siromašni radnik ostaje i nadalje prikraćen za najminimalniju egzistenciju, na koju bi imao pravo i onda, kad bi bio istinski kreten, dakle neproduktivan član ljudskoga društva, a kamoli čovjek, ne samo zdrav, nego jedino produktivan i radi toga sa mnogo više prava na život od umišljenih lijenčina, koji se već radi svoje nepokretnosti moraju degenerisati.

Produkat poslijeratne duševnosti, koja je zahvatila mnoge, a među njima i istinske ljude, je i liga naroda, nedonošče moderne demokracije, pod čijim krovom je izrečena najsjajnija definicija i istovremeno sud o toj demokraciji, koja se sa stotinu lica i stotinu različitih boja reklamira kao artikal problematične vrijednosti, čija sigurnost prođe leži samo u vještini njegova vlasnika, da naglim blijeskom različitih reflektora zabliješti prolaznika i time ga pridobije. Današnja demokracija htjela se naime predstaviti u svijetlu svoje velebne humanosti ustrojivši: društvo naroda. Divna, zvučna riječ, koja tim više privlači, kad se zna, da je u programu rada toga udruženja uvjetovano i osigurano samoodređenje naroda ... I kad se nakon svega toga snebivanjem pitamo: kako je moguće, da takova divna institucija, kao što je liga naroda, nemože pravilno funkcionirati, kako je moguće, da joj je sudbina zapečaćena i daljnji rad onemogućen, tada moramo da upremo prstom opet u današnju fiktivnu demokraciju i da rečemo: eto uzročnika! U okviru istinske demokracije htjelo se učiniti jedan uistinu veličanstven napor, kojem su inicijatori htjeli i trebali da budu ljudi od obraza i časti, od velikog uma i širokih horizonata. Ti ljudi imali su u vidu jedan idealni forum, kao što je i međunarodno sudište u Haagu, kod kojeg bi svi narodi pravde željni i potrebni našli svoje utočište. Ali misteriozni faktori, kojima nije išlo u prilog, da se tu pod njihovim nosom i na domak njihovih šija, stvara institucija od tako širokih mogućnosti, stavili su dinamit već pod prvi kamen temeljac lige naroda, sa svrhom da torpediraju sve što bi plodno proizašlo iz njenog djelokruga. I eto opet jednog napadaja na pravu demokraciju u namjeri da se na njeno mjesto postavi kriva demokracija. Koliko je uspješno bilo to nastojanje vidi se već po tom, što nakon ne puna dva decenija liga naroda predstavlja jedno obično sastajalište, jedan internacionalni klub, u kojem se od vremena na vrijeme sastanu na crnu kafu i na partiju preferanca ili pokera stari znanci ministri vanjskih poslova pojedinih nacija, koje još respektiraju članstvo lige naroda iz puke pristojnosti a i radi reprezentativne svrhe. Tamo se doduše izmijenjivaju govornici na tribini, sve sami prokušani oratori, tretirajući ovo ili ono političko pitanje od svjetske važnosti, ali svaki slušatelj i govornik unaprijed zna, da su to sve samo puke govorancije i da te govorancije zapravo nemaju nikakova smisla ni svrhe. Svaka odluka ligina rasplinjuje se i onako u dimu rigajućih baterija, koje se pojave sad ovdje sad ondje, sad u Mandžuriji, sad u Španiji, sad opet na manevrima velikog stila, na Atlantiku ili Pacifiku, ili u Sredozemnom bazenu, ili na nekoj granici obkoljenoj neprobojnim utvrdama i zaštićenoj grudima raje, koja još uvijek sluša, ali: kako dugo? I sve to liga promatra u stavu skromne skrušenosti, dok se na njena leđa trpaju odluke od nedogledne važnosti i njezin program, koji je imao biti idealan, obterećuje upravo nevjerojatnim balastom apsurdnih tumačenja, koja kao posljedicu za sobom povlače opet: odium na ligu. U program naime ligin ušlo je između ostalog i ovo pravilo: narodi koji nemogu sami sobom upravljati, jer nijesu za to sposobni, dodijeljuju se na mandatno upravljanje onim državama, koje za to sposobne jesu. I kad su se mandati razdijelili, kad je svaki sudionik na tom sudnjem danu dobio svoj dio, da bude stvar potpuno u stilu, proglasu je se jedna velika država, jedan veliki narod, čija se je kultura u bezbroj oblika manifestirala u svijetu i dostigla vrhunce, koje nije nitko još nadišao, to jest narod njemački, nesposobnim da upravlja mandatnim i kolonijalnim područjima, radi čega mu se ta područja u cijelosti oduzimaju, iako je prije rata i te kako njima vladao i znao vladati. A zašto i na temelju kakovih mogućnosti se to moglo dogoditi?

Zato jer je njemački narod u ratu bio pobijeđen. Humanitarno odjeljenje današnje demokracije tu kao i u drugim slučajevima došlo je do izraza, a kao aureolu za svoj požetvovni rad postignuto je to, da su šefovi toga odjeljenja zaradili grdne pare u nesnosnoj utrci naoružanja, koja je nastala časom, kad se je svijet raspodijelio u dva tabora, koji je dan na drugog strahovito reži. A narodi, koji su proglašeni nesposobnima da sobom upravljaju, žive i divno se razvijaju, ali ne kulturno, već fizički, budući su potrebni njihovim gospodarima kao herkuli a ne kao Sokrati, jer se kvalitete herkulske mogu unovčiti. A kvalitete intelektualne? To nije potrebno sa nekulturne i nedorasle barbare. A ipak, pored sve nesposobnosti da sobom upravljaju, ti narodi ne dobiše nikakovo tutorstvo, osim tutorstva na ono malo sirovina, što treba evropskoj gospodi i njihovim domaćim tržištima. Tutori, koji bi zbrinuli egzistenciju jadnih divljaka, gospoda evropski spasioci nijesu imali namjeru, da postanu, ali okrnjiti sirotinjsku egzistenciju urođenika u ime svetog prava tutorskog i džepa civiliziranog, to se može i to nije nedopustivo. I dok su gomilali tako mandate jedni, a drugi gledali iz prikrajka, neimajući mogućnosti da zahvate istom snagom, neprijateljstvo je postajalo sve više, a Evropa sve većma i sve oštrije bježala u dva tabora. Kad se Italija zaratila s Abesinijom, ta dva tabora jasno su se ispoljila i raspodijelila svakako jače nego u vrijeme japanskog upada u Mandžuriju, kad je Evropa a s njom i cio svijet čkomila u dobrohotnoj namjeri, da Mandžuriju pusti do stotinu đavola, samo da bi se spasilo vlastitu komociju i ničim ne povrijedilo vlastite šanse. No građanski rat u Španiji najjače je privukao na sebe pažnju tih dvaju interesenata, dvaju tabora, koji danas ili sutra, a najdalje prekosutra, imadu da uđu u borbu.

I eto u takovoj otrovnoj atmosferi, u kojoj se nagomilaše smradovi svih mogućih vrsta, živi današnji jadni moderni čovjek i sve se nečem nada, dok se snage njegova morala sve većma gube i nestaju. Licemjerstvo i laž obuhvataju ga sa svih strana, pa im je upravo nemoguće odoliti. Sistem traži svoje žetve: traži preobražaje, traži oborene svijetle karaktere i zarobljene svijetle umove.
A ipak ništa nije žalosno kao fakat, da se u ovakovom nezdravom vremenu čak i zdravi elementi povode za primjerom licemjerja, koje na površini današnjeg sistema vidljivo izbija. To je opet jedan dokaz ljudske slabosti, ali istovremeno razumljiv i prirodan odraz utjecaja prilika na ljude, pa makar bili i kako moralno jaki. Današnjica je klasičan primjer toga. Mi vidimo i dnevno susretamo ljude za koje sigurno znamo, da u svojoj srži nijesu pokvareni niti to mogu biti, kako čine stvari protivne svakom etičkom čak i estetičkom osjećanju. Razlika u prosperitetu smrvila je njihovu otpornost, jer dok oni žive skromno, oskudno, siromašno, ili čak i gladno, dotle vide, kako oni koji nemaju skrupula ni osjećaja časti ni obraza niti ikakova obzira, žive bogovski. Živjeti se svakome hoće, taj nagon je neodoljiv. I tako dolazi do fatalnog i katastrofalnog povođenja poštenih za nepoštenima, uzvišenih za gadovima. Na taj način je nastao kaos u čitavom svijetu. Na svakom koraku gaze se najelementarniji principi pravednosti. Narodi i svijet trpe petu jačega na svojoj šiji. Vrši se eksploatacija dobrote, plemenitosti i naivnosti i toj eksploataciji dnevno niču poklonici u redovima sinova i djece svih tih naroda, i ti sinovi i ta djeca hoće, da ih se nazove najboljim sinovima i dobrom djecom svoje majke domovine. Na taj način je i u širim slojevima došlo do stvaranja jedne neviđene i nečuvene forme apsolutizma. Apsolutizam mračnjaka. Upravo kao i na najvećim vrhovima društvenim. Tko je jučer bio nitko i ništa danas predstavlja činjenicu. Nježnosti mesara i ukuse smeti jara susrećemo dnevno. Ratni bogataši se uzdigoše na fantasmagorijske pjedestale. Prodajući odrpane cunje i ganjajući fijakere, a na svakom koraku i u svakoj prilici guleći narod dočepaše se para a otuda i prosperiteta. A narod kaže, da se i kuja od plemena traži.

Rezultati od svega toga jesu, da se nikako nemože susresti pravoga čovjeka, ili vrlo rijetko upravo nevjerovatno rijetko. Mogli biste zapaliti ne svijeću, već milijone reflektora u sred bijela dana, pa biste opet teškom mukom u toj kreveljećoj se masi našli čovjeka. A ako ga nađete, on će se sigurno biti ošugao ako ne i ogubao, jer su ga jadi satjerali u takove brloge iz kojih ni životinja žive ni zdrave glave nebi mogla iznijeti. Inače se susreće u životu fine parfimirane, naličene i namirisane gospode, i svaki čas morate reći: pardon madam, pardon mesije. Topite se prosto od učtivosti, kad vidite prolaziti lakajski ukočene mazgove, za koje unaprijed znadete da su dresirani kao cirkusti konji i da se okreću kako sunce sija i vjetar puše. Upravo su dirljivi pojedini dokazi ljudske servilnosti. Kad vidite na primjer jednog umišljenog pseudo intelektualca, koji u kafani ili na nekom drugom mjestu prestavlja neoborivu kulu ljudskog dostojanstva, kako se kukavno klanja pred svojim šefom mašući repom kao ponizno psetance za kukavnu egzistenciju, koja mu pruža još kukavniju udobnost, šlag hoće da vas trefi od radosti. A takovih susrećete dnevno na milijone i u svim mogućim situacijama, od javnog klozeta pa sve tamo visoko, visoko . . . Ljudi su jako posrnuli; jaki i najjači među njima izgubio je kompas.

Nema više prave kontrole ni kritike. U rukama diktatora nalaze se uzde svemu tome. Ljudi koji bi trebali da nastupaju kao kritičari jadno su se prodali za pare. Za kukavnu hiljadarku i vlastitu mater je današnji čovjek pripravan uhvatiti za vrat. Zato štampa kao javno slovo i jedino sredstvo kritike i stoji u rukama onih koji se kritike boje. Znadu oni odakle bi mogao naletiti udarac u rebra. Štampa je dakle upravljana prema njihovoj želji, a svi mozgovi misle za njih i radi njih. Ako se gdjekoji smioni istinski čovjek istakne, da reče istinu, dobije jednostavno maljem po glavi. Takove udarce oni nazivaju kritikom valjanom i punovažnom. Šta znači to za jedan tako ogroman broj svijeta, u kojem se svake minute rađaju novi ljudi, ako se dnevno nailazi na pogažene talente i genije kao u prahu satrvene crve. Njih će se već nadoknaditi. Razne redakcije su pune piskarala. Glavno je da živi rasica arcikretena, kojima kao da se je mozgovna supstanca pretvorila u trbušni obujam, a osjećaji srca jednostavno nestali umrli zajedno sa svim ljudskim viteškim osobinama, koje u normalnim prilikama rese ljude.

Demokracija naših dana obuhvatila je kao polip sva područja života. Ah jadna demokracija! Šta je ona kriva, što su ljudi složeni u svojoj nutarnjosti od različitih vrsta bestijaliteta i što se radi te složenosti gomilaju, skandalozne stvari, pritišćući sve većma čovjeka, onoga, koji nema kruha ni krova, koji nema egzistencije ni mogućnosti obstanka, za koga nema ni Boga. Ali na tebe pada odgovornost jadna demokracijo, što se u Americi i po drugim stranama svijeta baca dnevno po milijone metričkih centi žita, kave i drugih raznih plodina, koje bi mogle nahraniti milijone od gladi umirućih stomaka. Ti si demokracijo okvir koja omeđuješ taj sistem nemilosrđa, koji je od tebe napravio laž. I ta laž nastupajući mjesto istinske demokracije stvara jad i užas, omogućuje, da ljudske duše, duša cijelog svijeta, oboli od lepre. I dok se svijet trza u zadnjim agonijskim trzajima, dok na garištu morala crkava i zadnji obzir stida i obraza, dotle se u napaćenim redovima obezumljene i neodgovorne sirotinje na svijetlo dana pomalja komunizam, to monstruozno čedo današnje fiktivne demokracije, da dade zadnji udarac čovjeku, da mu oduzme ono što ga je činilo čovjekom i razlikovalo ga od zvijeri i, da mu protumači, da njegove, to jest ljudske potrebe jednake su potrebama životinja, budući ljudski intelekt, ljudsko čuvstvovanje, ljudsko čisto moralno stvaranje, koje nadilazi i granice samoga razuma, po komunizmu i po Marksu uopće ne postoji. Postoji samo materija, za čovjeka na važan način izražena u bivstvu hrane, i rad na privređivanju tih prehranbenih sredstava i to rad u redovima organiziranog kolektiva i ništa više. Moral! ? Ismijan. Duša!? Degradirana. To su triumfalni emblemi Marksovih doktrina.
Apsolutna odgovornost današnje demokracije za sve negativno i rušeće, što se događa u svijetu i što prijeti da svijet bude uništen, proteže se osobito na utjecaje, koji su iz demokratskih centara, odnosno mnogo naglašavanih centara kulture, preneseni u centre manjih naroda i država i to kako u svim manjim državama, tako i kod nas.

Kod nas se stvar razvijala pod sličnim okolnostima, kao što se događalo u drugom svijetu. Na našu zdravu naciju je u stvari izvršen jedan duhovni prepad. Mi smo u svojoj mladosti i naivnosti, u našem nerazvijenom poimanju današnjega svijeta, doživili, a danas već i preživili, kalemlenje jedne nama sasvim nepotrebne nastranosti. Naš narod je u stvari imao vrlo jak nagon za jednom istinskom demokracijom, jer je u svojoj srži zdrav i pošten. Njegova demokracija sastojala se u njegovom poštenju i u njegovoj vjeri u poštenje dakle u istini. Od srca do srca ima put, kazao je opet u prošlosti jedan drugi veliki duh. Po tom principu srčane uzajamnosti upravljao se je naš svijet u prošlosti. On je imao tako duboko uvriježen smisao za čast, obraz, za ljudsko dostojanstvo, da su najveći neprijatelji vjerovali jedan drugom na zadanu riječ. Takovih poimanja bilo je i u drugim krajevima Evrope a i danas ih ima u nekim krajevima svijeta, ali su u glavnom proživljena u zemljama, gdje prodire duh takozvanih modernizama. Ti takozvani modernizmi počeli su nažalost prodirati i kod nas, uzevši neovlašćeno i neukusnom drskošću obličje kulturnog i progresivnog, da na taj način zavedu stranputicom i naš narod, razvivši u njemu, kao što se je to dogodilo svim zdravim, ali mladim narodima, koji trpe tuđinske utjecaje, shvaćanja sasvim oprečna onim shvaćanjima, koja su prilagodljiva našoj duši, našem rođenome snažnom intelektu, našoj veličini. Mi smo u mnogim stvarima proglasili za kulturno ono, što kulturno nije, za emancipatorsko ono, što nema ništa zajedničkog sa emancipacijom. I dok smo na drugoj strani, kraj naše mladosti, upravo nevjerovatnom brzinom napredovali u stvarima istinske kulture, što je rezultat našega zdravlja i naše nadarenosti, dotle na ovaj način trpimo strane presade u našu sredinu, koje nam koče i paraliziraju normalan razvoj. Ali se je uistinu teško danas tome ugeti. Da se to uzmogne treba imati pregalaštva, požrtvovnosti i sposobnosti ispravnog gledanja na stvari.

To navedeno naše podlijeganje, to naše naglo dekadentstvo, naročito se ispoljilo u našoj demokraciji. Mi smo imali našu osebujnu demokraciju. Osebujnu radi toga, jer smo se u svijetu modernizama nalazili kao malena oaza u zatišju. U stvari je takova demokracija, kakovu smo mi imali, svojstvena svim zdravim narodima, koji su sposobni, da u svom biću izgrade osjećaj za ljudsko dostojanstvo osjećaj jedino opravdan i jedino stvaralački. Ali je ta naša uzvišena demokracija, koja je bila upravljana nagonom našeg poštenja izživila svoj vijek, kad su je u život počeli provoditi ljudi sa apetitom, koji se je izrodio tokom njihova šegrtovanja kod naše spasiteljske rase bankarčića, trgovčića, poduzetničića, advokatičića i činovničića, koji su davno nekad, gonjeni nemirnim duhom u kojem bi trebalo da bude nešto plodno, bar tako oni kažu, a mi znamo, da oni te svoje sposobnosti u vlastitoj domovini na nešto plodno nijesu mogli upotrijebiti, doselili k nama iz bog ti ga zna kojeg kraja i koje zemlje i, zaustavili se tu, kad ih je zaustavio miris sa naših bezkrajnih plodnih polja, na kojima živi narod, koji također po malo miriše, ali miriše na neznanje, naivnost i na dobrotu, onu svetu dobrotu, kojom je priroda uresila sve svoje stvorove, i kojom su se naročito u prošlosti resili svi zdravi narodi, a i danas se rese. Demokracija je naša dakle u času njena zametka doživila neuspjeh. Jurišali su na nju uzurpatori, kao i u drugom svijetu, koji su znali i znadu, da je teže šićariti u jednom probuđenom narodu. Uspjeli su tim više, što su u našoj sredini našli poklonika i sluga u osoba¬ma onog škart svijeta, kakovog svaki narod u svojoj sredini ima i, koga teško eliminira, jer su to pretstavnici licemjerstva, talenti kameleonske šarenosti, utjelovljenje aprilske nestalnosti kukavni puzavci pred dobitkom makar kakove vrsti.

I dok se tako prilike u našoj zemlji odvijaju u znaku ne baš prozračene atmosfere, dok sićušnim ličnim interesima uzrokovan razdor među braćom sve većma raste i postaje opasniji, a narod nam strada, jer su i njegovi najbolji sinovi gurnuti u kraj, dotle se po našim gradovima koče razne bankovne palače, industrijska poduzeća, trgovine i razni trustovi. Sva ta razna poduzeća sjaje se od poslovnog uspjeha i napretka. A neprestano kukaju, kako im je zlo. Pritisla ih kriza i porezi državni. Trebalo bi da narod u svojoj vlastitoj zemlji i porez za njih plaća. Jer oni su se jako umorili radeći za taj narod. Zato i stoji gotovo cijela narodna imovina kao dug zapisana u njihove teftere. Polazeći sa stanovišta demokracije, ali njihove demokracije, uvjetovane njihovim moralom, oni narodu zaračunaše masne kamate. I tako oni danas nose svileno rublje i najskuplja odijela, stanuju kraljevski i žive kao Lukulo, dok istovremeno narod, u čijoj se sredini nalaze invalidi i borci iz nedavnog strašnog rata, prodaje u bezcjenje vlastite produkte, ako su sa njegova polja ili ina neka njegova tvorevina, da bi skupo platio bogataške proizvode, skuplje nego bi to i po, kakovom pravednom odnosu cijena i vrijednosti artikala, moglo i smjelo biti. Dok se dakle siromašni narod muči radeći u znoju lica od izlaza do zalaza sunca, trošeći prekomjerno vlastite plemenite energije, da bi zaradio na¬sušni kruh, dotle naša gospoda žive bezbrižno i divno. Ništa njih ne dira i ništa ih se ne tiče što je prosječna nadnica radnika spala na osam dinara, kao ni to što među našim poštenim svijetom ima takovih čiji dnevni standard pada ispod jednog dinara. Oni se lijepo demokratski oblače i šeću, demokratski misle i rezonuju i, apsolutistički postupaju, kad treba platiti tuđi trud.

I šta, da se reče konačno, nakon što naprijed izložismo bilanc današnjih prilika i definiciju teške stvarnosti, u kojoj gnjijemo svi, kako mi u našoj zemlji, tako i svi narodi, sve države, sve zemlje, cio svijet. Ni u kom slučaju nije ozbiljno ostati samo kod konstatacija, kad znamo, da je lijek barem toliko nuždan, ako ne i više, od diagnoze same bolesti. Robska podložnost mase, koja se u osjećaju servilnosti klanja pred gospodarom i ugnjetavačem u istoj tolikoj je mjeri opasna, kao što je neplodna žučna polemika intelektualaca, koji se nešto nad tu sredinu izdižu, o tom, da li je danas čovjek u istinu gladan i na sve načine ponižen ili nije. Međutim, dok je ta ista masa, u danom momentu pripravna, da napravi strahovita zločinstva, iako potpuno neodgovorna, jer je u takovim slučajevima nesvjesna, i dok je taj isti intelektualac pripravan, osim časnih iznimaka, da pod stanovitim okolnostima, mijenja svoje mišljenje za sto osamdeset stupnjeva, dotle stvarnost ostaje potpuno ista, čak je moguće, da se i pogorša, ako elementi bez glave i mogućnosti savjesne saradnje na djelu ljudske sreće, dobiju vlast u svoje ruke.

Zato, radi zabune, koja u svijetu vlada, radi neodlučnosti, u koju čovjeka bacaju nemoguće prilike, nuždan je više nego ikada, svrhi shodan klik: pravde, pravde i: suda! Poštenja nam treba; treba nam osjećaja savjesti, treba samoobveze i samozataje, treba osjeća za moral, treba poštenja. Tko nije sposoban da postane takav, toga treba pred sud. Kada desetci, stotine i hiljade onih bezsavjesnih među nama svojim životima plate za nedjela, kojima su svijetu nanijeli nedogledne štete, jer su bezpravnom uzurpacijom nad dobrima, koja im nijesu pripadala, zatjerali čitav svijet u očaj, tada će biti učinjen prvi korak sređenju prilika u svijetu.
Ali ta pravda, koja neminovno treba da se vrši, ako „svijet hoće biti spašen,i ne smije biti ruglo, ne smije biti zločinstvo zaodjeveno u forme paragrafa, koje se može svaki čas i svaki put izigrati. Pravda ta, ne smije značiti odriješene instinkte i raspuštene bijesove. Ona ne smije biti krvoproliće nad nemoćnim, nejakim, nezaštićenim, i neodgovornim. Pravda, koju ljudstvo treba ako hoće biti spašeno, mora biti uzvišena. Neumoljiva u kažnjavanju zločina, a velika u pomaganju čovjeka do uzdignuća, samo takova pravda je sposobna da spasi. Ali dok pravda, bude vršena, trebalo bi da čitavi narodi cijelo čovječanstvo, stoji u špalirima, zatomljenog daha i u dubokom osjećaju poštovanja za veliko djelo, što ga je ljudski duh u stanju da da. Svijet treba biti disciplinovan u času kad se bude vršila pravda; disciplinovan kao svijestan stvaraoc vrednota, a ne kao poslušni rob, koji vrši naloge. Najviša revolucija je discipli-novana revolucija, u kojoj svaki akter zna što treba činiti i dokle seže njegova vlast. Revolucija raspuštenih bijesova i odriješenih instikata je ubitačnija od svega što čovjeka može zadesiti. Borba u prirodi je uvjetovana po prirodnim zakonima, ali nije uvjetovano uništavanje, rušenje ni parazitiranje. Nikakvo zločinstvo nije tako strašno kao što je ugnjetavanje i ubijanje nevinih za djela, koja su počinili drugi.

Trebamo ljudi, trebamo karaktera, trebamo visokih morala i velikih duhova, koji će znati lučiti pojam svoga od pojma općega, pa će nad otvorenom državnom blagajnom, blagajnom narodnom, znati, da stoje mirno u osjećaju dužnosti, a ne zagrabiti punom šakom, da bi što prije svoje džepove natrpao. Sve puzavce pred vlastitim dobitkom treba eleminirati iz ljudskog društva. Pravo na obstojanje ima samo onaj koji pokraj sebe da i drugom živjeti, ne uzurpirajući vlast nad tuđim pravima, prema kojima svaki čovjek i ima i, treba, da ima, jednake uslove za razvoj svojih sposobnosti.

Pravde uzvišene idealne treba čovjeku i ljudskome društvu. Nemogu biti razumijeni, ne imaju čak ni prava da budu razumljivi, ljudi, koji zamišljaju neku pravdu sa obrisima materijalističkih shvaćanja. Čovjek je predaleko napredovao, a da bi jedini uvjeti njegova obstojanja mogla biti hrana i žderanje. Kad bi, nakon svih ljudskih djela znanosti i umjetnosti, čovjekova svrha bila samo, da se zbrinu ljudski stomaci, tada uistinu čovjek nebi imao prava na život. Materijalističko poimanje života, to treba, da zapamte svi, koji idu kapitalističkom ili makrsističkom stranputicom, izživilo je svoj vijek. Marksov dialektički materijalizam bio je vrhunac, do kojeg je to poimanje i taj sistem, koji je Marksovom reformom trebao biti samo produljen i tu i tamo izmijenjen, kao svoje najviše tačke doprlo. Sa toga vrhunca materijalističko shvaćanje može samo da se ruši, a nikako da nekim daljim vrhuncima grede.
A to je i prirodno. Jer Marksizam upravo kao i današnja demokracija uzima, uzurpira si pravo, da se proglašuje nekom revolucijom.

Međutim on nije nikakova revolucija kao što to nije ni demokracija naših dana. Prava se revolucija nalazi na strani ideje i u dušama onih ljudi, koji idu za tim da stvore novog čovjeka, oslobođena od svih predrasuda, ali moralna, u svakom slučaju moralna čovjeka i otuda velikog.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite