Poglavnikov govor u Saboru 28. veljače 1942 godine

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Poglavnikov govor u Saboru 28. veljače 1942 godine

Post Postao/la LEGIONARI »

Tema sadržajno urednički modificirana.


Visoki Hrvatski Državni Sabore!


Danas je dan, obljetnica smrti, Oca i učitelja Ante Starčevića. Nama članovima Hrvatskog Državnog Sabora pristoji najveće pravo i najveća dužnost, da se ovoga dana sjetimo uspomene toga velikog hrvatskog Oca, koji je ujedno i otac hrvatskog saborovanja, jer u Hrvatskom saboru u prošlosti, u doba njegovo bio je onaj, koji je dao pečat težnjama i volji hrvatskog naroda, da Sabor ne bude spravišče, nego da bude pravi hrvatski Sabor.

On je u Hrvatskom Saboru dao najizrazitije obilježje čežnjama i težnjama, borbi i radu hrvatskog naroda za uzpostavu podpunu, za uzpostavu samostalne i Nezavisne Države Hrvatske i za podpuno označenje hrvatskog naroda kao samostalne, jedinstvene etničke jedinice. On je u Hrvatskom Saboru u jednom teškom i velikom času dao bogoduhom providnošću i pređvidjanjem onu veliku parolu, da u Hrvatskoj i hrvatskim narodom nema vladati nitko nego Bog i Hrvati!

Ja ću stoga zamoliti predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora, da pri koncu ove sjednice stavi Hrvatskom Saboru priedlog, da mi svi članovi Hrvatskog Državnog Sabora poslie današnje sjednice podjemo korporativno na dva groba dvaju velikana hrvatskog naroda, na grob Stjepana Radića i Ante Starčevića.


HRVATSKI NAROD SE JE BORIO ZA ŽIVOTNA PRAVA


Hrvatski državni sabore!

Hrvatski narod je kroz decenije, kroz viekove vodio borbu, da postigne svoju državnu samostalnost. To je znano nama, a to je znano danas u cielome svietu; vodio je borbu, za državnu samostalnost, svjestan, da svojih poslova ne može valjano i koristno rješavati, ako ih ne rješava sam, svjestan ,da sve napore, sva pregnuća, sav trud i rad, što ga vrši čitav narod, ostaju bez ikakva rezultata, jer s plodovima toga rada, s plodovima toga truda nije odlučivao on,nego su odlučivali drugi, odlučivala je državna vlast, koja je stajala izvan njega, a koja je vrlo često stajala i proti njemu. U tome i takvome razdoblju nije ni moglo biti bolje, niti je smjelo biti člana hrvatskoga naroda, koji bi imao pravo reći: »Ja se ne bavim politikom!« — jer to nije bila politika, to je bila borba za goli život pojedinca i za život cieloga naroda.

A kakva je mogla biti ta borba, kakov je mogao biti taj rad? Onakov, kakvoga su ga pružale i davale prilike. Bio je to rad osviešćivanja širokih slojeva naroda, bio je rad za prikupljanje sila i snaga, bio je rad riečju, bio je rad i potajni, rad konspiracijom, a kada je trebalo i kada je došlo do zadnjih i do gustih, bio je rad i s bombama.

Hrvatski narod je konačno postigao svoi najviši politički, državopravni cilj, stekavši uzkrsnulu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Sada u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije niti za čas prestala dužnost nijednog člana naroda raditi, boriti se. Samo su se izmienile metode, samo se izmienio način, na koji treba svojim dužnostima udovoljavati. Hrvatska država je tu, ona je danas sredstvo, s kojim se ima služiti narod i sredstvo, koje narodu ima služiti za njegovo dobro. Država nije sama sebi svrhom, nego je ona sredstvo za narodne svrhe.


DRŽAVA JE DOBRO NARODA

Prve mjesece nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, ja sam proveo sve, što sam smatrao za najhitnije i najnužnije, da država, uzkrsnula iz ruševina jedne nedržave, počme i da bude mogla funkcionirati. Nu, na tome poslu mora suradjivati cieli narod, jer je — kako sam rekao — ona njegova, jer je ona njegovo sredstvo za njegovo dobro. Zato, kada sam našao, da je došao čas, da u tome poslu sudjeluju svi, pomislio sam i promislio, tko je u prvome redu pozvan, da na tome poslu sudjeluje i radi.
Bilo mi je iasno, da ste u prvome redu pozvani Vi, članovi ovog današnjeg Hrvatskog Državnog Sabora, Vi, koji ste dielom bili izabrani od naroda još prije prošlog svjetskog rata, Vi, koji ste pod tudjinskom vlašću na posljednjim izborima od naroda povjerenje dobili i Vi koji ste predstavnici dviju starih i jedinih hrvatskih stranaka, i Vi koji ste predstavnici novog, mladog Hrvatskog ustaškog pokreta.

Evo, radi toga, nepozvan po nikome, nesiljen, pa niti ne moljen od nikoga, donio sam zakonsku odredbu, da se uspostavlja Hrvatski Državni Sabor kao starodrevni hrvatski državni i narodni ustavni čimbenik i na temelju te zakonske odredbe pozvao sam Vas i zamolio, da dodjete ovdje u staru hrvatsku Sabornicu, da izpunite, da svi zajedno izpunimo prema narodu i prema domovini svoje deržanstvo.

Kada je izišla ta zakonska odredba, dolazili su mi glasovi, jer su mnogi pitali: Pa kako je spojivo — parlamenat s autoritativnom državom, kako je spojivo, da jedna demokratska ustanova, kao što je parlamenat, kao što je Sabor, može raditi u državi, koja je postavljena na autoritativnim načelima?


USPOMENE KOJE NAM JE OSTAVILA DEMOKRACIJA

Bilo je ljudi, koji su si ozbiljno to pitanje stavljali. Za mene to nije bilo nikakovo pitanje, jer — pitam ja Vas— gdje je bila demokracija, kada je Hrvatski Sabor obstojao? Zar je demokracija jedini način, putem kojega svaki narod može izražavati svoju volju? Zar je to jedino sredstvo, putem kojega može narod vršiti svoje narodne poslove i o njima odlučivati? A mi znamo, da je Hrvatski Sabor rješavao svoje narodne i državne poslove prije tisuću godina, kada još nitko praktički nije znao, niti da postoji francuzka niti englezka revolucija, kada još nitko nije znao, da postoji praktička demokracija. A sigurno ne će nitko imputirati ni kralju Tomislavu, ni kralju Zvonimiru, ni našim Zrinjskim i ostalim našim velikašima i predjima, pa i narodnim ljudima, da su bili demokrati. Nu kad sam spomenuo riječ demokracija, koju smo mi inače brisali iz našeg rječnika, zato da se izbrišu i sramotne uspomene, koje je demokracija iza sebe ostavila, kad su je izbrisali i najprosvjećeniji, najbolji i najmoćniji narodi, onda neka mi bude slobodno, da spomenem samo nekoliko rieči o onome, što smo mi u toj demokraciji, recimo parlamentarnoj formi, proživjeli. Može biti da je tkogod rekao, da je naš Poslovnik, koji je zakonskom odredbom uspostavljen, reakcionaran — može biti, da je tko bio takovog mišljenja, jer je bilo ljudi, koji su mislili, da će ovaj Sabor biti jedna karikatura parlamenta, a ja Vam kažem ,i Vi ste se mogli osvjedočiti iz Poslovnika, da bolje prilike za rad ne može se imati nego što je propisana u Poslovniku.

Evo zašto! Ja sam, gospodo, pročitao zapisnik od posljednjeg Hrvatskog Sabora, zato da naučim onu staru formu, kojom se sabor otvara, i makar sam to onda prije dvadeset i sedam, osam godina proživio na galeriji, gledalištu, jako me je kod čitanja tih zapisnika boljelo i neugodno me se dojmilo, kako se otvarao sabor. Otvarao se uz buku, otvarao se uz galamu, uz otimanje zastupnika o predsjedničko zvonce, o otimanje, tko će sjediti na predsjedničkoj stolici, o tome, kad će se sjednica sazvati i o tome, tko će donijeti špricer predsjedniku na tribinu na njegovo mjesto. I trebali su dani — gospoda, koji su bili u tom saboru, to dobro znadu — trebali su dani, da je obavljena jedna sitna mala formalnost. Ne bih htio reći, ne bih htio dušu ogriešiti, nu kako je taj sabor, kako je počela ta institucija 1918. godine, kad je uz najbolju volju svih muževa, uz najbolji patriotizam i uz njihovo dostojanstvo kod odličnih ljudi počeo, tako je i završio, jer je ipak izgledao kao neki sprovod.

Hrvatski Državni Sabore! Ali to, što je bilo u posljednjem, pa valjda i u prijašnjim Hrvatskim Državnim Saborima, to je eviet naprama onom, što su naši zastupnici doživili u beogradskoj skupštini. Tko se ne sjeća one jahaće škole, tko se ne sjeća onoga cirkusa, koji je imao predstavljati najviši ustavotvorni faktor jedne države. Tko se ne sjeća čajeva i čašica rakija, koje su išle od sjedala do sjedala, tko se ne sjeća one rakijašnice, koja je stajala kraj Sabornice, kraj zastupničke dvorane i tko se ne sjeća onih razbojničkih lica, koja je u to predstavništvo slalo, ne narod, nego komitske čete. Tko se ne sjeća onih izraza, sramotnih i za najgore društvo, koji su padali u kući, koja bi imala biti najviši i najreprezentativniji dom naroda i države?

Mi Hrvati sjećamo se toga razdoblja, sjećamo se te kuće i toga mjesta sa najdubljom boli u svojoj duši i u svojim srcima, jer samo u onakvom ambijentu, samo u onakvoj razbojničkoj špilji mogao se dogoditi atentat na vodju hrvatskog naroda.

Pitam vas, tko je mogao raditi u beogradskom parlamentu, tko je mogao govoriti ozbiljno u beogradskom parlamentu, tko je govorio. A govorio je Stjepan Radić, te je zato morao i poginuti.
Evo, i ako tužna uspomena, ali nama škola.


SVI NA JEDNOJ PRUZI ZA HRVATSKI NAROD

Kad sam uzpostavljao snagom državničkog vrhovničtva, koga izvršavam, kad sam uzpostavljao Hrvatski Državni Sabor i pozvao Vas ovamo, bilo mi je na umu, da li će ovaj Sabor biti u svakom pogledu pravo ogledalo hrvatskoga naroda ili će biti nešto slično, što smo proživjeli u prošlosti.
Zato kad se sastajemo ovdje, vršimo najveću dužnost. Ne sastajemo se, da govorimo kroz proz o r, ne sastajemo se, da se nadmudrujemo, ne sastajemo se, dasedielimo, da stvaramo jedan, dva, tri tabora Hrvata, koji noževima jedni na druge idu, nego da svi zajedno složno, svi u plemenitom natjecanju, tko će bolje, pametnije, tko više, svi na jednoj pruzi za hrvatski narod i za njegovu otadžbinu raditi.

Hrvatski državni sabore!

Koliko se u svietu govorilo o okolinama, koje postoje danas i kaže se, gospodo, ovaj je dobar, samo svaki, gdje god se nalazi, mora imati neku okolinu.

Prijatelji, ja nemam okoline u izvršavanju vrhovničkih dužnosti i prava, ali sam mislio, da je ipak potrebno imati okolinu i zato sam sazvao Hrvatski Državni Sabor, jer hoću da Vi budete moja okolina. Okolina odredjena zakonom i voljom naroda, a ne okolina mračnih egzistencija, koje bi se kupile svagdje tamo, gdje se vlast vrši i gdje se vlast dieli.

Hrvatski Državni Sabore! Živio sam dugo u Italiji, gdje sam uživao upravo bezprimjerno gostoprimstvo, ja i moji drugovi, koji su imali čak prilike oružje nositi. To spominjem, da Vam kažem, da sam u tih 13 godina hodanja po svietu vidio mnogo toga, a moram reći i naučio mnogo toga. Nu zapazio sam i jednu malu stvarcu, koja mi je ostala duboko u pameti. Vidio sam u jednom poduzeću, u jednoj poslovnici, ne sjećam se može biti baš u jednoj gostionici, jedan natpis na zidu, na kojemu je nisalo: »Ako ste dobro podvoreni, recite svakome, a ako ste loše podvoreni, recite meni, ravnatelju, vlastniku«.

Ima ih, ima ljudi, koji ne smatraju većom svojom dužnošću nego gdje god opaze kakvu manjkavost, gdjegod opaze kakav nedostatak ,pa i kakvu pogriešku, ne nalaze ništa za važnije nego da je telale i na bubanj daju po cielom svietu, a time ne samo da tu pogriešku i taj nedostatak ne isprave nego ga još pogoršaju. To je razumljivo samo po sebi.

Vi kao zastupnici naroda i članovi Hrvatskog Državnog Sabora sviesni, ja vas tek podsjećam, što god ne valja, što je god pogriešno, zlo, što god je zlonamjerno, recite meni, pa ćemo zajedno to iskorjeniti.

Hrvatski Državni Sabore!

Neki od Vas su se već time i poslužili i meni stavili jedan upit, na kojeg ću ja vrlo rado, zdušno, savjesno i ozbiljno odgovoriti. Pitali su me, što je sa dr. Mačekom ? Ja ću Vam sada o njemu, Vama svima u cieloj hrvatskoj javnosti lojalno i pošteno na to odgovoriti. Prije toga neka mi bude dopuštena jedna mala disgresija.


DUHOVNA BAŠTINA ANTE STARČEVIČA I STJEPANA RADIĆA

Mi smo, Hrvatski Narod, imali dva velika ogromna kapitala. Jedan veliki ogromni kapital, što ga je stvorio Ante Starčević, a iza njega drugi velik i ogroman kapital narodni, što ga je stvorio Stjepan Radić. Od prvoga velikog kapitala hrvatski narod je imao u svoje vrijeme i veliku korist. Nu priznajem mnogi nasljednici Ante Starčevića proigrali su taj veliki kapital, i ja Vam kažem, da je 1918. godine pravaštvo, starčevićanstvo, bilo ono, što je bilo 40 godina prije toga, ne bi Srbija nad nama bila zavladala 1918. godine.

Što su bili razlozi, što je do toga dovelo, danas nije od važnosti nego samo da konstatiramo činjenicu. 1918. godine, mi svi znamo, bila je Hrvatska, ali nije bilo na mjestu Hrvata da je uzmu. To je bila povijest. A onda je došao drugi veliki muž, koji nije nastavio na Starčevićevim djelima, na njegovim djelima revolucije, ne, nego je to razvio, proširio, i prostorno a i idejno, i dao toj velikoj misli hrvatske državne samostalnosti veliki unutrašnji i socijalni značaj, značaj čovječne i seljačke pravice i čovječnosti. Napravio je ogroman kapital. Muž uman, sposoban, radin kao crv, marljiv i požrtvovan za svoju stvar, za stvar svojeg naroda. Znamo, kako se čitav hrvatski narod, okupio u čvrstu falangu na jednom cilju, na jednom programu: hrvatski narod, hrvatska država ili kako se onda reklo, hrvatska seljačka republika. Znamo da je za to on svoju glavu dao. Isto, što sam rekao za kapital Ante Starčevića, dozvolite mi, a siguran sam da ste i Vi toga osvjedočenja bilo je i sa kapitalom Stjepana Radića.
Prvih dana mjeseca travnja 1941. godine opetovala se 1918. godina, samo u sretnijoj formi.

Hrvatski narod je bio u predvečerju da dobije svoju državu, da dobije svoju narodnu i državnu samostalnost. Vodstvo je zatajilo. Ne ćemo pitati zašto. Daleko sam, a budite uvjereni da sam najdalje od toga, da bi ikada taknuo u čije poštenje. Može biti sila, može biti prevara, može biti slučajna okolnost, ali činjenica je, da je tada to vodstvo zatajilo. J a vam kažem, sreća je bila da ste bili sviesni Vi, sreća je bila, da je bio sviestan čitav hrvatski narod, sreća je bila da je bilo oružja i da jebilokoga, tkojemogaotooružje pograbiti.

A ja Vam kažem ovdje: sreća je, dasu naši saveznici imali ipak nekoga u koga su imali povjerenje. Da je bilo po onome, kako se je vodstvo držalo, danas Hrvatske ne bi bilo, bilo bi od nje ono, što je od Slovenije. Nitko nikome za to ne inkriminira, nitko nikoga za to ne poziva na odgovornost. Mi smo svi sretni, mi smo svi zadovoljni, da je stvar tako prošla i tako svršila. Nu posljedica neminovna, posljedica toga jest, da ljudi, koji su u predvečerju oslobodjenja hrvatskog naroda bilo milom, bilo silom, bilo kojim načinom vezali sudbinu, bolje pošli vezati sudbinu hrvatskog naroda s prevratničkom generalskom vladom u Beogradu, koja je puč provela za to, da vodi rat proti našim saveznicima i protiv uzpostave Hrvatske Države, ne mogu aktivno, ne mogu djelatno i na vrhovima suradjivati danas u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

O nama svima, o cielom Hrvatskom narodu ovisi, što će biti za pet godina, što će biti za deset godina. Vrieme gradi kule niz kotare, vrieme gradi, vrieme razgradjuje. I ja sam odmah prvih dana u brizi, da se ne dogodi koji nemio dogadjaj — jer to ćete dozvoliti, d a nema nikoga tako pametnog, tako sposobnog, tako jakog, koji bi u času revolucije, u prvim danima, prvim mjesecima mogao sve tako udesiti i državu stvoriti da tako funkcionira da se ništa ne dogodi bez njegove volje. Ja sam radi toga postavio stražu, da se brine, da se ne dogodi nikakvo zlo imetku, ni komu osobno. To je bilo izvršeno i ništa se nije dogodilo. Kad je prvo burno vrieme prošlo, burno vrieme barem za ovaj gornji dio naše države, onda sam to uklonio. Medjutim dogodilo se, nešto drugo. Nekolicina ljudi otišli su u inozemstvo i nalaze se u Londonu, Kairu i drugdje. Neki su članovi neke imaginarne tobožnje vlade bez naroda, bez vojske, bez teritorija i bez zemlje.

Ima medjutim po koji čovjek, koji misli, da mora s njima podržavati veze. Vi znate, što to znači za nas naprama državi, što to znači prema državnim zakonima, a najgore je, da je takva nekolicina htjela i druge u to uvesti, pa su polazili dru Mačeku i htjeli stvoriti situaciju, da i on može doći pod udar kaznenog zakona i protiv svoje volje. Ja to nisam mogao, ja to nisam smio dozvoliti i zato sam odredio za njega jedan prisilni boravak utoliko, da bude onemogućen ovaj i ovakav kontakt u interesu njegovom, u interesu naroda i u interesu državnom. Jedna izolacija kulturna, dostojna čovjeka i dostojna bivšeg predsjednika i uopće dostojna nas sviju. Ja sam o toj stvari odmah kao čovjek sudio sam po sebi, pa sam mislio, kako je meni bilo, kad sam bio u tamnici, kad sam bio u internaciji, pa sam ovako rezonirao: Ja sam jedan od onih, koji sam se posvetio politici. Politika je za svakog čovjeka, za njega osobno veoma sklisko tlo, jer mora biti pripravan i da će biti zatvoren, mora biti pripravan da će biti interniran, da će biti sudjen, mora biti pripravan, da će ga netko raztaviti i sa životom, ali sam bio uviek zadovoljan i miran, kad sam znao, da je barem moja obitelj poštedjena od tih i takvih nepogoda. Zato sam mislio i u ovom slučaju: nemam prava, nitko nema na to prava, nije ni dobro ni čovječanski, da se i obitelji ograniči sloboda, pa sam radi toga, da ne bude izvrgnut kakvoj neprilici ljudi koji bi mogli upropastiti njega, obitelj i mnoge druge, odredio izolaciju.
Budite osvjedočeni, a imat ćete prilike i osvjedočiti se o tom, da se hrvatska državna vlada ne će ogriešiti o obraz koji je nasljedila od naših predja.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Poglavnikov govor u Saboru 28. veljače 1942 godine

Post Postao/la LEGIONARI »

IZVJEŠĆIVALI SMO O DOSADANJEM RADU

Hrvatski državni sabore!

Koliko ima problema u životu jednog naroda, koliko ima pitanja, koliko ima stvari, koje treba uočiti, na kojima treba raditi i koje treba izvesti ? Kad bih ja htio ovdje o svemu tome govoriti, ne bi bilo pametno, ne bi bilo ni zrelo. Te sve stvari, ta sva pitanja proći ćemo zajedno u ovom Državnom saboru i njegovim odborima, a napose u upravnom odboru, gdje su prisutni svi članovi Sabora, gdje ćete vi svi biti, gdje će svaki pojedinac dati sve što treba, gdje će izvršiti svaku potrebitu kritiku, gdje će dati svaki potrebne savjete i gdje će vlada sa svoje strane stajati na razpolaganju, da sporazumno, dogovorno s hrvatskim narodom, s Vama, pri-stupi uredjenju svakog važnijeg pitanja, svakog važnijeg problema po obcenitost, narod i državu. Mi znamo, koliko je trebalo, da se probije jedan mali zakon kroz beogradski parlamenat, ako se ga uobće moglo probiti. Mi imamo mogućnost, da svaku stvar brzo, hitno, ali i temeljito priedjemo i da svaku stvar i uzakonimo. Ima zakona, koje sam, da se udovolji potrebama hitnog života naroda, donio ja sam, a sada ćemo, nakon što proučimo u odborima, donieti sve što bude važno i što budemo smatrali potrebnim po probitke hrvatskog naroda i hrvatske države. Za to nemojte očekivati od mene, da ću sada o tom govoriti. Ja ću se dotaći samo najvažnijih pitanja. Vidite, ne znam točno, ali znadem, da su se govori ministara u parlamentima prigodom proračunskih razprava sastojali obično u tome, da liepim riečima zamažu nebulozne, maglovite brojke, koje su se u tim proračunima nalazile. Ondje nije bio običaj, da se iznosi pred narodno predstavničtvo svoj rad, ondje se iznosilo ono, što će se raditi, a gotovo nikada ono, što se uradilo. Ja sam smatrao potrebnim, da zamolim članove državne vlade, da ovdje pred Vas iznesu u kratkim crtama ono, š t o su n a p r a v i l i i k a k o s u n a p r a v i l i . Vi ste čuli sva izvješća, bili ste s jednim zadovoljni, s drugim zadovoljni, s trećim možda niste bili zadovoljni, ali je taj posao trebalo u nekoliko dana obaviti. Ja sam htio, da Vi odmah u početku dobijete barem časoviti hitni pregled o svemu onome, što je ovdje bilo, što se radilo, da možete prosuditi, što je dobro, a što nije dobro, što je koristno, a što nije koristno, što bi trebalo izpraviti, što bi trebalo nadopuniti, a da možete onda na sjednicama iznieti svoje priedloge pa da ono, što je bilo dobro, da se nastavi i poboljša, a što nije valjalo, da se popravi.

DANAS SMO SVI JEDNO

Može biti da je g. ministar Puk u svojem govoru izkazao jednu malu neistinu, barem se tako činilo. Brat je mio, koje vjere bio.
(P l j esa k . — T a k o j e ! )

Mi imamo jedan veliki dio naroda, koji je katoličke vjere. Imamo Muslimana, imamo evangeličke vjere. Ima i pučanstva, koje je u pravoslavlju. Državni je interes, da ne bude u državi nikada nikakvih nesporazuma, a najmanje vjerskih trzavica. Nama je to posebni interes, jer mi znamo, da smo na granici Balkana, mi znamo da smo s istim Balkanom osobito bili vjekovima u doticaju. Mi znamo, da smo bili i pod balkanskim pritiskom, mi znamo da se na Balkanu do nedavno narod razlikovao po vjerama, da je narodnost, bila ne ću reći zamrla, ali tako prikrivena uslied života, uslied dogadjaja, da je vidljiva bila samo vjera i da su se ljudi po vjeri razlikovali. To je momenat prošlosti. Danas smo svi jedno , mi smo u jednoj drža vi, jer imamo narodnu nacionalnu sviest i obilježje i ne možemo i nesmijemo , da bi drugi momenti — pa i vjerski momenti — unosili u našu zajednicu trzavice .
(Tako je. —P l j e s a k ) .

Mene je iznenadilo, da sam počeo dobivati neke poslanice, neka pisma od svećenika katoličke crkve, koja su se slala izravno na mene. U tim pismima tužilo se na progone katoličke crkve. Bilo je više ovakovih pisama, koja su bila pisana na istom pisaćem stroju, sa istim riečima, sa istim sadržajem i na istome papiru. Jedno je pismo došlo iz istočnoga diela zemlje, drugo iz zapadnoga diela i t.d. Bilo je očito, da je neko poslao dotičnim liudima jedan cirkular, po kojemu su ta pisma sastavljena. To su bila dakle pisma, u kojima se tuži na progon katoličke crkve, ali koji progon je svršio u tome, da je jedan kanonik osudjen na 20 godina tamnice. Prije nego što sam došao do bilo kakovog zaključka u ovoj stvari, došlo je još jedno pismo, koje je pisao jedan od podpisnika gornjih poslanica. U njemu on opozivlje sve što je podpisao. Sada se je ustanovilo, da pisanje ovih pisama nije "sugerirao niko drugi, nego onaj kanonik, koji je u zatvoru i koji se hoće pokazati mučenikom svoje vjere. Mi znamo, da je on sudjen po zakonu, jer se je ogriešio o državu i njene zakone. Jednoga dana jedan ugledni gospodin došavši k meni kazao mi je: «Vi ste odlučili sagraditi džamiju u Zagrebu. Protiv toga nema nitko ništa, ali čemu ovu džamiju graditi u središtu grada. To ne bi smjelo biti!». Ja sam mu odgo-vorio: «Kada sam došao ovamo, odmah su došli ljudi, koji su mi donijeli dva gotova nacrta za gradnju džamije. Ja sam ove nacrte pregledao i vidio sam, da bi po njima ova džamija imala biti sagradjena negdje u Kraljeveckoj šumi, da kle četiri do pet kilometara udaljeno od središta grada. Ja sam im kazao, da mi više ne dolaze s ovim nacrtima, ali im nisam stavio do znanja što namjeravam. Opazio sam, da je umjetnički paviljon na Trgu N najpodesniji, najzgodniji i najdostojniji, da se tamo sagradi džamija za Muslimane. Tada mi je došao jedan drugi gospodin, koji je kazao, da se ovaj hram umjetnosti nije smio pretvoriti u džamiju. Ja sam mu odgovorio: «Ovaj hram umjetnosti nosi na sebi žig našeg robovanja.
( Takoje ! — Burni pljesak ) .

Ja ne mogu ovaj žig dostojnije obrisati, nego da iz ovoga hrama učinim džamiju. Zašto? Zato, jer je Muslimana u Srbiji nestalo onda, kada je srušena zadnja džamija.
( Burni pljesak i odobravanje ) .

Kao znak, da ih u hrvatskom narodu ne će nestati , postavlja se u glavni grad njihova džamija Dogodilo se, da su mi u razgovoru više ljudi, a i stranci rekli: «Gospodo, vi imate više nutarnjih pitanja. Vi imate muslimansko pitanje». Ne, mi nemamo muslimansko pitanje. Države, koje imaju kolonije, imaju muslimansko pitanje.
( P l j e s a k ) .

U tim kolonijama ima naroda muslimanske vjere, koji niesu ista krv i tielo s narodom u materi zemlji. Muslimanska krv naših muslimana jest hrvatska krv. ( Živio ! )

Ona je hrvatska vjera, jer su na našoj zemlji njeni pripadnici hrvatski sinovi. ( P l j e s a k ) .
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Poglavnikov govor u Saboru 28. veljače 1942 godine

Post Postao/la zummann »

U PRAVOSLAVLJE NE DIRA NITKO, ALI U HRVATSKOJ NE MOŽE BITI SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE


Visoki Hrvatski državni sabore! Jedna stvar, koja je toliko puta u hrvatskom narodu, u hrvatskoj domovini imala svoje reperkusije dobre, pa i zle, jest pitanje pravoslavne crkve. Ne vjere, jer vjera je kršćanska, već crkve. Crkva je pravoslavna. Mi smo u hrvatskoj domovini imali grko-istočnu crkvu. Grko-istočna se zvala zato, jer su bili pripadnici pravoslavlja u našoj zemlji podvrgnuti grčkom patrijarhu, koji se za njih brinuo samo toliko, što je od biskupa, da ih pomaže, dobivao velike nagrade. Onda je koliko se sjećam, i u hrvatskom saboru stvoren jedan zakonski članak, po kojem su svi pripadnici pravoslavlja u Hrvatskoj podvrgnuti srpskoj patrijašiji i tako je postala srpsko-pravoslavna crkva.

Nema nikoga u Hrvatskoj, tko ima što protiv pravoslavlja. Svatko se moli Bogu prema svojoj savjesti, prema onom kako je to u mladosti naučio, po rodjenju, školama i odgoju, kako smatra, da je za spas njegove duše najbolje. Nije naša stvar, da ulazimo u tu najintimniju stranu čovječjeg života, u pitanje spasa njegove duše. Jer, gospodo, i mi živimo životom svakodnevnim, životom koji je sastavljen od toliko mizerija. Idemo kroz ovu suznu dolinu, kako tko može, ali kada se približi zadnji čas, pomišlja se: je li sa mnom gotovo? Netko se tješi time, da je za njega uobće sve svršeno, a netko se nada, da će poslije toga nastati za njega bolji život. Dakle to je najintimnija strana svakoga čovjeka.

Nije istina, da hrvatska država nastoji, da pravoslavne prevede na katoličku vjeru. To nije politika. To je pušteno svakome na volju. Ja sam osobno napisao okružnicu i zamolio, da se to dostavi nadležnim oblastima, da oblasti vode evidenciju o prelazu ne samo na katoličku, već i na muslimansku i evangeličku vjeru i da izdaju dozvolu samo onda, ako se osvjedoče, da je to pošten čovjek i ako to radi iz uvjerenja.

U toj sam okružnici i izričito naveo, da se ima svim sredstvima spriečiti, da bi tko god u tome pogledu bilo kakvo nasilje duhovno ili fizičko vršio, Ja dopuštam, da se usprkos tome dogodilo kakvo nasilje, ali ako se i dogodilo, to nije napravila država, to nije napravljeno s voljom i pristankom države, nego je to napravio jedan čovjek, koji je ili poradio izvan svojega prava, ili pak, ako je to radio u svome djelokrugu rada, onda je taj djelokrug prekoračio.

Gospodo! U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve. Kažem još jednom: ne može biti srpske, a ne može biti ni grčko-pravoslavne crkve. Zašto? Zato, jer su svagdje na svietu pravoslavne crkve nacionalne crk v e. Srpska pravoslavna crkva jest sastavni dio srpske države, Srbije. Hijerarhički je srpska pravoslavna crkva vodjena po državnoj vlasti Srbije. Srbija, njezini državni predstavnici postavljaju patrijarha ili bar u najmanju ruku pretežno sudjeluju kod njegova postavljanja, a od njega ovisi čitava državna hijerarhija od župnika do kapelana. Sve to ovisi o državnoj vlasti Srbije. To može biti u Srbiji, možda je to moglo biti u bivšoj nesretnoj Jugoslaviji, ali u Hrvatskoj državi to ne može i ne će biti!

U hrvatskoj državi može biti internacionalne crkvene organizacije, koja ne ovisi o ni jednoj državnoj vlasti, jer ima i takvih organizacija. Ali ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda može biti samo hrvatska, onda može biti samo takva organizacija crkvena, koja u svome duhovnom životu vrši i uživa potpunu dohovnu slobodu, slobodu savjesti, ali u svima drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih oblasti.

U nikakvu ruku ne ćemo dozvoliti, da bilo koja crkva postane jednim političkim sredstvom, sredstvom napose uperenim protiv obstanka hrvatskog naroda i hrvatske države. Zato će pametni ljudi, ljudi, kojima je i do vjerskih probitaka, znati se snaći, znati skupiti glave i proučiti, promisliti i to pitanje na zadovoljstvo pravoslavlja, na zadovoljstvo naroda i na probitak Hrvatske države riešiti.



MORAMO USPOSTAVITI ČISTI NAŠ HRVATSKI JEZIK

Neka mi bude slobodno, da spomenem još jednu — na oko — malenkost. Mi smo nasliedili od dvadesetgodišnje ili dvadesettrigodišnje Jugoslavije mnogo zla, pa su se kroz to vrieme — kako sam to rekao i u svojoj Poslanici Hrvatskom državnom saboru — mnogi poroci uvriežili u hrvatskome narodu. Mi ćemo te poroke izliečiti svim sredstvima i načinima, svi složno, pametno i jedinstveno. Ni jednoga poroka ne ćemo zaboraviti. Ovdje bih htio dati zavičajnost još jednoj stvari, htio bih ovdje spomenuti još jednu stvar, da stekne obću saborsku zavičajnost, a to je pitanje jezika.

Pjesnik nam reče: »I svoj jezik Horvati pozabit hote«. Nikada ga toliko nisu »pozabit hoteli« kao u ovih 23 godine. Koliko se god kod nas govorilo o jezičnome pitanju, o germanizaciji, o madžarizaciji itd., nikada kroz stoljeća hrvatski narod na svome jeziku nije toliko pretrpio koliko kroz ovih dvadesettri godine, jer je — ne radi istovjetnosti, nego radi sličnosti — bio tome još teže izvrgnut. Mi imamo književnost od šest, sedam, osam stoljeća, pa se naš jezik uviek zvao hrvatskim jezikom. U zadnjem našem robovanju imao je hrvatski jezik i to ime izgubiti i postati »srbsko-hrvatskim« i »jugoslavenskim« jezikom. Najveće nedjelo i nasilje, što se može na jednome narodu napraviti, jest napraviti atentat na njegov jezik, koji ga podpuno i točno obilježuje.

Ljudi se naviknu — ne na zlo — na zle stvari i navike mnogo prije nego li na dobro. Vjerujte mi, za nas, koji smo bili u vanjskome svietu više nego jedno desetljeće i tako sretnim slučajem bili izuzeti iz pogibelji, da si kvarimo jezik, za nas je bilo strašno čuti, kako se u Hrvatskoj, kako se u Zagrebu, piše i govori. Najprostije, najgrdje, najgadnije balkanske rieči postale su sastavnim dielom hrvatskog jezika, i to po riečima, po značenju i po obliku, kako su se donosile i kako su se izgovarale. Naš lijepi jezik, naš zvučni jezik, naš kulturni jezik, u pravome smislu rieči gospodski jezik — jer je cieli hrvatski narod i seljak i radnik, gospodski narod — taj je jezik bio postao običnim žargonom, u kojemu smet ljudskoga društva u noćnim kavanama razgovara.

Ja sam se mučio i s gospodom ministrima i sa sastavljanjem zakonskih odredaba i zakonskih naredaba, izgubio sam više puta po nekoliko sati na dan ispravljanjem jezika.

Kada smo uzpostavili našu državu i kada imamo našu nezavisnost, narodnu individualnost, moramo uzpostaviti i naš jezik, čisti, onakav kakav jest. Zato sam ja izdao zakonsku odredbu o imenu i o čistoći hrvatskog jezika, da ga nitko nema prava više zvati nekim prišivenim imenima i da ga nitko nema prava i ne smije više nagrdjivati, kvariti i sramotiti. Koliko će mi profesori u tome pomoći, vidjet ćemo.


POLITIKA BEZPOSLENJAKA

Visoki Hrvatski državni sabore, da li znadete, što sve ljudi znadu. Nema gluposti, nema ludosti, koje kavana ne zna. Nema budalaštine, koju bezposleni ljudi ne šire. Što ćete, kruži vijest, da će 10 km. od granice svi Hrvati biti izseljeni. Kuda? — U Poljsku! Zašto baš u Poljsku ? Ima tome već mjesec dana, kako taj glas kruži. A jednoga se dana proširilo, da će ne samo 10 km. od granice, nego čitav hrvatski narod biti preseljen. Ovaj put u Rusiju.

Jedna ophodnja naših dombbranaca hodala je po svojoj dužnosti i vidjela iza jednog stoga sijena — u Velikoj Župi Sani — jednog čovjeka, kako se pred njima skriva. Naravno ophodnja je pošla da vidi čovjeka, pred sobom, koji je stajao iza stoga sijena. Kad je izišao — jer oni su ga pozvali, da dodje van — počeo je razgovor. Domobranci su bili kajkavci iz Zagorja, a čovjek iz Sane, Bošnjak. On je čuo, da razumije, ali mu je bilo čudno, pa ih je pitao, niste li vi Rusi. Oni su u šali odgovorili: Jest, Rusi smo! — A on će na to: Znao sam ja, da ste vi Rusi, pa poznato se već pripovieda, da ste vi već na Savi. A nikada više ni na Dnjepar, a kamo li na Savu!

Nema smisla opetovati sve te gluposti, koje besposleni, zlonamjerni ljudi šire. Nije čudo, ima neprijateljska promičba, koja to po svojoj dužnosti čini, a ima i ljudi, koji tobože nose ime Hrvat kad je do riječi, nu mjesto da idu u Foču, mjesto da idu u Vlasenicu braniti svoju zemlju, cieli dan sjede i kartaju u zagrebačkim kavanama.

Tako se govori svašta. Pripovijeda se i o našem radu, takodjer o našim državničkim aktima.

Ja sam smatrao po hrvatski narod neophodno potrebnim uspostaviti za nosioca suvereniteta. Hrvatske države i naroda Krunu Zvonimi¬rovu.
I izvršio sam dani akt i ponudio je jednom članu slavne Savojske kuće. Nisam nikad dozvolio, da se o tim velikim, visokim stvarima raspravlja, i da bude predmet kavanskih razgovora i uličnih kortešacija.
Tko Vas pita, tko nas pita: Što ćete dalje napraviti ?
Napravit ćemo sve ono, što odgovara našem obrazu i što odgovara potpuno interesima Hrvatskog naroda.

NEMA VIŠE CIJEPANJA U TABORE I STRANKE

Visoki Hrvatski Državni Sabore! Ja sam u početku rekao nešto o jednom radu na jednoj prugi u interesu i za korist naroda. Ne može više biti, da se narod dieli u neprijateljske tabore, unutar svoje vlastite domovine, svoje vlastite zemlje.

Ja vam kažem, te tabore, te stranke u onom obliku, to su izmislili Židovi i kapitalisti.

Mi smo se u prošlim vremenima s tim sredstvom služili, jer drugog nismo imali, u intencijama koristiti narodu, radeći sve i tim putem.
Danas imamo svijetle uzore, koji su nam dokaz, da se mnogo bolje i mnogo vriednije može učiniti za narod i za državu u jednom jedinstvenom sistemu.
Znate što? Bilo je prijatelja koji su rekli meni: napravite vladu u inozemstvu. Vladu? — Oni što su sada otišli u tudjinu, ušli su u vladu u Londonu. Doduše ja sam otišao pod drugim okolnostima, ja nisam otišao sa vladom, mene nije nitko izbacio sa sedla, bio sam proleterac, i otišao sam van. Rekao sam vladu će praviti Beograd, a mi ćemo praviti nešto drugo, mi ćemo organizirati Hrvate, koliko ih ima u inozemstvu, pisati i raditi da informiramo vanjski svijet o hrvatskom narodu i o onome šta se radi u Jugoslaviji, organizirati, pisati i po mogućnosti vojnički izobražavati i naučati ljude, to sam i radio.

Gospoda, koja su sada otišla u tudjinu, otišla su ravno u vladu, i to u vladu generala Simovića pa onda prof. Slobodana Jovanovića, u srpsku vladu. Danas na krugovalu govore hrvatskom narodu, da bi trebalo uspostaviti Jugoslaviju pod krunom, pod žezlom kralja Petra.

Može biti da se njima ne svidja nedemokratski sistem. To je stvar ukusa. Može biti da im nije drago da pobjedjuju naši saveznici, sile osi, može biti da žele i maštaju, može biti da vjeruju i oni, da će pobijediti zapadne demokracije. Da smo mi živi i zdravi, da nam Bog da zdravlja a oni neka čekaju pobjedu zapadnih demokracija.

Da su oni otišli u inozemstvo i rekli, mi ne ulazimo u nikakvu jugoslavensku niti srpsku vladu, nego ćemo raditi da Hrvatska država bude i da opstane, onda bi im mogao svatko skinuti kapu.

Ja sam medju svojim prijateljima stvorio hrvatski oslobodilački ustaški pokret znajući, da politička sredstva, koja stoje narodu na raspolaganju pod beogradskom diktaturom ne mogu dovesti do izražaja volju naroda, a kamo li da bi mogli polučiti uspjeh za narodno oslobodjen j e. Tu je mogao netko postati ministar, netko senator, netko je mogao postati državni odvjetnik, netko je mogao dobiti plaću i orden, ali hrvatski narod nije mogao svoje slobode tim putem dobiti.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Poglavnikov govor u Saboru 28. veljače 1942 godine

Post Postao/la zummann »

VIDIO SAM I ZNAO, DA DOLAZI NOVI SVIJET, NOVI DUH I NOVA EVROPA


Vidio sam i znao sam, da dolazi novi sviet, da dolazi novi duh i nova Europa. Obratio sam se na naše prijatelje, kada sam već začeo, spremio pokret, koji je imao i koji je to izvršio, uskladiti interese hrvatskog naroda, uskladiti nazore na život, uskladiti rad, uskladiti životne prilike hrvatskog naroda sa novim velikim pokretima fašizma i nacional-socijalizma.

Ja Vam kažem, da je i ta činjenica opstojnosti i obstanka ustaškog pokreta u velike snažno, odlučno doprinijela tome, da Vi danas sjedite ovdje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u Hrvatskom državnom saboru i da hrvatski narod ima svoju političku slobodu.

Bilo je odlučno ,da ni jedno selo, — da ne govorimo grad u Hrvatskoj zemlji, nije bio bombardiran za vrieme rata.

Hrvatski ustaški oslobodilački pokret nije stranka nego pokret vodjen idejom, vodjen mislima izraženim u ustaškim načelima, koje ću ja ovdje, dozvolite mi, opetovati samo u dvie rieči.

Hrvatska narodna individualnost. Mi nismo privjesak niti moguće dio bilo kakvog stranog tiela ili kakovog drugog naroda. Mi smo narod sam po sebi, jer smo takvi uviek bili i konstatno bili ovdje, imali smo svoju narodnu državu, svoju nezavisnu državu Hrvatsku. Mi smo za tu državu sposobni i ekonomski i gospodarski i vojnički i politički.

U hrvatskom narodu seljaštvo nije samo izvor svakoga dobra i bogatstva nego je i samo po sebi narod, koji znade gospodariti i odlučivati a ne samo biti sredstvo izrabljivanja.

Danas, imamo svietle uzore, koji su nam dokaz, da se mnogo bolje i vriednije može učiniti za narod i državu u jednom jedinstvenom sistemu. Kada se govori o demokraciji, "demos" znači grčki narod, a »kratein« vladati, znači, da bi narod trebao vladati. Pitam ja Vas, u 23 godine demokracije Jugoslavije, kada, gdje i koliko je narod vladao? Pitam ja Vas, koliko ste vladali i vi na državnim poslovima i samo upliva imali, kao najizrazitiji predstavnici naroda ? Da je demokracija narodna volja, onda bi u našoj domovini već 1921. godine Stjepan Radić vladao. Nu ta demokracija ne samo, da mu to nije dozvolila, nego ga je i ubila. Ko je vladao? Vladale su klike, vladale su mračne sile, vladali su slobodni zidari, vladali su Židovi, vojničke i gradjanske klike, a narod je bio samo zato da daje kuglice, zastupnik samo zato da se jedi, da se srdi, ali odlučivati nije mogao, sudjelovati na radu nije mogao.

Svako vrieme nosi nove polete, nove pokrete, a ja Vas pitam, kada se kaže da narod vlada, gdje više narod sudljeluje u političkom, u ekonomskom, pa i u svakom drugom polju, nego li što to danas u Njemačkoj i Italiji sudjeluju.

Koji vodje imaju u zapadnim demokracijama uz sebe, za sebe i na djelu i na radu tako narod kao dva velika vodje tih naroda, bez demokracije, mimo demokracije i protiv demokracije ?

Ja sam poslije atentata u skupštini beogradskoj vidio, da Hrvatskoj, dok je jugovine, nema više slobode naroda u političkom smislu, nema više mogućnosti političkog ozbiljnog rada. Ja sam znao, da se u Hrvatskoj politički ne će moći ništa više u cilju oslobodjenja i u cilju uspostave države učiniti, dok se ne sruši beogradska diktatura, a s njom i jugoslavenska država i otišao sam u inozemstvo.

Radnik kao važna grana naroda ima častno i dostojno mjesto, jer je po istom načelu samo rad mjerilo vriednosti osobe.

Niti porod, niti znanje kao takovo niti bogatstvo, ništa, samo po radu se može čovjek mjeriti i po njemu zasluge imati i po radu na svoje pravo mjesto dolaziti.

Ne čudite se, da su tako plemenite i čestite misli, da su žrtve toliko plemenitih ljudi, koji su za te misli i ideje život dali, da je trud krvav i znojan tolikih čestitih i plemenitih ljudi u tom ustaškom pokretu bio više puta profaniran po najgorem elementu. Od toga nitko nije imun, a pogotovo u ovakovim vremenima, u doba revolucije, u doba velikog svjetskog rata. Ne čudite se, da se je to dogodilo, da je odielo činilo čovjeka, da su po gdje-gdje i u ime ustaškog pokreta počinili najveće lopovštine i zla djela.

Ja sam svojedobno odredio, da oni, koji su nedostojni, koji su pa i zločinci, da se odstrane da ne vrše nikakove službe. Zašto? Zato, jer nema razlike, dapače, gori je svaki onaj, koji u ime ustaše zlo čini nego najgori četnik.


KAKOVE ČINOVNIKE TREBAMO

To je u najviše slučajeva već prestalo, ali se još dogadja, a na nama je svima, da na to prstom upiremo i da u tom pravcu i polju liečimo i svakoga na pravo mjesto ili na posao ili u tamnicu dovedemo. Ja Vam kažem, da je velika krivnja u mnogim takovim i sličnim stvarima nasljedje, koje smo naslijedili od Jugoslavije. Imamo toliko čestitih, dobrih i poštenih činovnika i rodoljubnih i marljivih, ali ja sa ovog mjesta imam dužnost reći, da je ogroman broj činovništva, kojeg smo mi naslijedili, i nesposoban i neradin i nepouzdan. Ne govorim o malom činovništvu, o malim mučenicima, koji jedva zaradjuju onu malu koricu kruha, nego govorim o većem i visokom činovništvu, koji su naučili u prošlim vremenima ne raditi, nego politizirati, kritizirati, po uredskim sobama dangubiti i ako se ovdje kaže tračati i pisarice gledati. To je jedno zlo i porok, koji smo naslijedili. Kad bi svi činovnici bili na svom mjestu, svi činovnici diljem ciele domovine, ne bi se nikada mogao sa ni jedne strane nikakav izgred dogoditi.

Meni je došao — recimo — glavar jedne oblasti čisto zdvojan i veli: »Molim Vas učinite mi red u mom kotaru«. Kad bih ja bio kotarski predstojnik u jednom kotaru, ja bih htio vidjeti tog nastašu, koji bi došao u moj kotar prčkati. Vi ste vidjeli i na sebi oćutjeli razne stvari ,a ja ću Vam reći samo jedan slučaj; nije doduše fizički, ali je još gori. Jedan logornik ,koji je razriešen dužnosti prije 6 mjeseci, šalje mi brzojav u ime 3.000 radnika i traži bez-odvlačnu i hitnu i neodložnu audijenciju. Ono mjesto, a niti onaj kotar nema 300 radnika, a ne znam, da li i ciela župa imade toliko radnika, i on mene hoće terorizirati, vršiti na meni teror, zato jer se sastaje Sabor i on se boji, da će protiv njega izaći kakva svinjarija i misli, da sa 3.000 radnika to popravi.

Kad sam govorio o činovničtvu, moram reći, da ima, ne ću reći korupcije, ali sabotaže, jer ovo, što ću sada reći, ne smatram drugim, nego sabotažom. Jedan veliki župan naš kaže slijedeće: Ministarstvo koje se bavi s prehranom naroda doznačuje mojoj župi onu malu količinu koju može dobiti ne za najesti se nego samo prehraniti, jer je župa posve pasivna, i odredjuje da se doznači i činovnik napravi doznaku na jedan paromlin, da doznači 20 ili ne znam koliko vagona kukuruza. I taj paromlin za 14 dana odgovara: »Mi nemamo oupće na raspolaganju kukuruza, taj se nalazi drugdje«. Taj činovnik ili je znao da nema kukuruza, onda je činio najobičniju sabotažu, ili ako nije znao, onda ga treba metnuti u zatvor, jer nije dorastao za taj posao, jer je nesposoban. Ja ću se pobrinuti, da se ustanovi tko je to. Ima drugih slučajeva. Jedan kraj dobiva cbaviest, da mu je doznačeno žito za prehranu, samo neka odmah pošalje novac i vreće, 200 vreća ili koliko, i ljudi odmah u svojoj muci u tren oka šalju 200 vreća i nakon 8—10 dana dobivaju odgovor: »Ne možemo poslati jer nema 200 vreća nego 199, a osim toga 2 su vreće poderane, pa vas molimo, da se pošalje 1 vreća, koja fali i još jedna od koje ćemo ostale pokrpati, a onda ćemo vam poslati kukuruz«.

Hrvatski državni sabore! To nije Hrvat, to nije hrvatski način, to smo mi naslijedili od žalosne uspomene predšasnice, jer jedan Hrvat po osjećaju ne bi mogao tako drzovito uživati nad tim, da desetke hiljada Hrvata u jednom kraju gladuje, dok on šaljive listove piše.

Visoki državni hrvatski sabore! Sav seljački narod , cjelokupno hrvatsko radničtvo, shvatilo je veličinu momenta, da je hrvatski narod dobio svoju hrvatsku nezavisnu državu, shvatio je tu vriednost, neprocjenjivu vriednost koju je hrvatski narod dobio. Vidimo dnevno iz razgovora, iz držanja, iz čina, iz rada i hrvatskog seljačtva i hrvatskog radničtva. Ovo ja ovdje naglasujem, da ostane u analima zabilježeno u čast hrvatskog seljačtva i radničtva. Isto tako neka ostane u analima hrvatskoga sabora i hrvatskoj poviesti, da mnogo i mnogo takozvanih intelektualaca, mnogo i mnogo gospode tu veliku istinu nisu mogli spoznati, jer kad bi je spoznali i kad bi znali njenu vriednost, ne bi radili ono, što danas mnogi rade, a što rade mi znamo: Bave se tricama i kučinama, prigovaraju i gledaju, kako će se obogatiti i kako će se visokog položaja domoći. I to prigovaraju oni, koji bi najmanje razloga za to imali, oni, koji za oslobodjenje hrvatskog naroda ni koliko je crno pod noktom doprinijeli niesu. I oni, koji danas niti najprimitivnije dužnosti državljanina ni gradjanina ne vrše, i oni, koji sjede, u toplim sobama, koji imaju smočnice i pivnice pune, šetaju pod zaštitom velike oružane i redarstvene sile i onda kritiziraju rad onih ,koji noć i dan na svom mjestu stoje i svoju dužnost vrše. Kritiziraju oni koji niti ne znaju što trpi seljak u okolici Stoca u Hercegovini, koji ne znaju i ne će da znaju, jer ih interesira samo, je li redarstvena ura u 11 ili 12 sati, u Zagrebu. Jer tu je njihov komoditet, a ne znaju, da za seljaka u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini nema uopće sata, živi dan i noć pod puškom, živi bez kruha i bez obitelji, koju su mu četnički zločinci sa noževima poklali.


PONOSNI SMO NA NAŠE SELJACTVO I RADNIČTVO

Mi znamo za to sve, ja znam za muke i patnje pojedinih krajeva, jer sam Vam rekao, ja nemam okoline, kavanska ili ulična gospoda ne mogu biti moji savjetnici, ali znam i identificiram sve one, koji hrvatskom narodu i hrvatskoj državi iza kavanskih stolova, iza karata, iza špricera i šampanjca, nož u ledja zabadaju. Ne govorim o seljacima. Nemam mnogo kazati o njima, jer bi to bilo suvišno. Mi znamo, tko je hrvatski seljak, kakova je njegova vjernost, kakovo je njegovo rodoljublje. Jer ako jedna domovina, može biti ponosna da ima tako sviesno, prokušano seljaštvo u svome krilu, onda je to hrvatska domovina.

Mnogo manje se čuje i govori o radničtvu. Nu ja smatram svojom dužnošću, upravo svetom dužnošću, da ovdje kažem dvie rieči o hrvatskom radničtvu.

U najtežim časovima, u najteže vrieme, u času prevrata hrvatsko je radničtvo po svojoj izgradjenoj sviesnoj organizaciji, Hrvatskom radničkom savezu, stavilo sebe podpunoma na raspolaganje hrvatskom narodu i državi. Hrvatsko radničtvo se je pokazalo, da je svjesnije nego što su to mnogi očekivali. Ja sam to očekivao. Ja sam bio medju onima, medju onom desetoricom proletaraca, koji su osnovali Hrvatski radnički savez. Ja sam bio odvjetnik, te nisam htio biti radnički vođja. Zamolio sam jednog služnika, da on bude predsjednik. Zamolio sam jednog vri jara radnika, da on bude tajnik. Oni su ovaj savez vodili, a s vremenom su ih nasliedili drugi čelični i pravi radnici. Ovom ću prilikom spomenuti našeg zastupničkog druga vodju Hrvatskog radničkog saveza, koji je toliko sviestno radio i koji je kao radnik i umro. To je bio naš zastupnički drug Ivan Peštaj. Njegove muke i posao nasliedio je današnji naš zastupnički drug Pečnik, koji je baš u najteže vrieme proveo Hrvatski radnički savez kroz svu buru na ponos i diku te korist čitavog hrvatskog naroda. Ja Vam hoću samo jedno reći: Boljševizam i komunizam je razprostro svoja ticala po cielomu svietu. Pitajte vašeg zastupničkog druga Tonkovića, koji se je borio i radio protiv komunizma godinama, što znači komunistička organizacija, komunističko prepadanje i najezda. Ja Vam ovdje kažem: U Zagrebu i u cieloj hrvatskoj domovini naše oblasti, kojima je dana dužnost da pobijaju komunizam, nemaju posla sa radnicima komunistima, jer medju hrvatskim radnicima komunista tako rekuć nema. Sav kontigenat komunistički sačinjavaju intelektualci....

Pod znakom čekića i srpa ide onaj, koji nikada u ruci čekića imao nije. Pod tim znakom djeluju oni, koji možda svojim vlastitim očima u naravi nikada srpa ni vidjeli nisu.


Hrvatski državni sabore!

Što je komunizam namijenio čovječanstvu, to danas znade svako diete. Najbolja europska snaga digla se je, da uguši ovu najstrašniju pogibelj. To smo učinili s veseljem i mi Hrvati. U tom poslu sudjelujemo, kako ste to čuli od našeg Vojskovodje, i na istočnoj fronti i u domovini.



OBRAČUNAT ĆEMO S KOMUNIZMOM!

Nema sa strane državne vlasti, nema ni ne smije, a i ne će biti nigdje da se bilo koga, tko živi u našoj zemlji, progoni, da se bilo koga lišava slobode, zdravlja ,a možda i života samo zato, jer bi to možda kogod po svojoj političkoj zamisli htio ili želio. Ali sa svim onim što u vidu komunizma i komunističkog četovanja u našoj zemlji, u našoj državi ugrožava živote i imetke našeg naroda, obračunat će hrvatskinarodsasvojomvojskom, svojom obrambenom snagom, sa svojim saveznicima, s na ma svima skupa do najkrajnijih granica, jer ili ćemo o stati mi ili komunizam!

Ja sam slobodan spomenuti Vam samo još dvie rieči, o nama unutra. Rekao sam i smatram potrebnim, da članovi vlade iznesu pred Vas svoj rad, a na Vama je svima dužnost proučiti i promisliti o svemu, što ste vidjeli i opazili pa da se sastanemo u odborima, da se svaki pripravi da iznese podatke i činjenice, kako se gdje radi i što se dogadja, te što valja, a što ne valja. Ja ću tražiti od članova vlade, da Vas ima obaviestiti o tome.

Tako da kada se sastanemo sliedeći puta, uzmognemo temeljito i nesmetano bez fotografa i svietla reflektora, raspraviti sve važne stvari, da se dogovorimo, te da se onda opet na-djemo. u sabornici i opet, kao što smo i ovih osam dana dostojno hrvatske prošlosti, dostojno nas kao ljudi, dostojno hrvatskog seljaka i radnika, dostojno velikih naših Učitelja Stjepana Radića i Ante Starčevića pred očima naroda, pred očima vanjskoga svieta ljudski dostojanstveno, čisto i za narod marno i koristno iskupimo svoju dužnost za sreću Naroda i Domovine, za sreću i budućnost naših pokoljenja i Nezavisne Države Hrvatke, svoje dužnosti i svoje deržanstvo izpunimo te da budemo uviek, kako ovih dana tako i u budućnosti

ZA DOM

Svi prisutni prihvaćaju:

— SPREMNI!
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite