dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

TALIJANI DOVODE ČETNIKE I U SVOJU »INTERESNU SFERU«

Kada su četnici izvršili pokolj hrvatskog pučanstva i palež hrvatskih domova u svojoj »interesnoj sferi«, onda je trebalo poklati i nešto hrvatskog pučanstva u čistoj talijanskoj »interesnoj sferi«.

Zato II. Armata upriličuje u kolovozu, rujnu i listopadu 1942. podhvate tobože protiv partizana u području Biokova i u okolici Omiša.

Podhvati su uistinu vodjeni protiv nezaštićenog hrvatskog pučanstva, dok od partizana nije gotovo nitko stradao.

Kao svaki, tako i ovaj podhvat pripremali su Talijani uz veliku buku, prevozili danima svoje i četničke čete u područje podhvata, tako da su partizani, koji i inače izbjegavaju otvoreni sukob s vojskom, na vrieme znali za ovaj podhvat i povukli se iz Biokova.
Za klanje i ubijanje ostalo je samo nezaštićeno pučanstvo, kao i ono, koje se partizanima nije ni pod silu htjelo priključiti.

Tako četnici kolju prilikom te akcije u mirnim hrvatskim selima Dragljani, Kozica i Rašćani 147 nezaštićenih ljudi, medju njima i 3 svećenika. U ovim selima zapalili su četnici 702 zgrade.

Nakon zlodjela u Rašćanima pošao je u četničko zapovjedničtvo župnik sela Don Ivo Čondić, da posreduje u korist nezaštićenog naroda. Don Ivo Čondić bio je odmah od četnika uhićen, mučen i zaklan. Njegovo truplo ležalo je na vidljivom mjestu kraj ceste 5 dana. Tuda je prolazila brojna talijanska vojska, gledajući mirno, kako gladni psi razdiru mrtvo tielo katoličkog svećenika.

Prijatelj umorenog Čondića DonJosip Brainović, župnik sela Župa, uputio se mjestnom zapovjedniku talijanske posade u susjednoj Turiji, u pratnji cestara Brune Luetića, te ga zamolio, da zaštiti pučanstvo pred četničkim klanjem.

Talijanski zapovjednik uputio je Brainovića i Luetića talijanskim vojničkim motornim vozilom četničkom zapovjedniku u Rašćane s jednim popratnim pismom Talijanski vozač vratio se nakon toga u Turiju bez župnika Brainovića i cestara Luetića, a njihove iznakažene Iješine nadjene su 4 dana kasnije u blizini sela Rašćana.

Ista sudbina zatekla je i mnoga druga biokovska sela, osobito Aržano, Lovreć i Studence.
Prilikom ovog podhvata zapaljeno je na stotine kuća, koje su priie toga opljačkane od četnika i talijanskih vojnika. Opljačkani predmeti odvučeni su talijanskim vojničkim kamionima, a od pljačke nisu poštedjene ni crkve, iz kojih je odnesena ne samo zlatnina i srebrenina, nego i crkveno ruho.

Odmah, čim je saznao za zlodjela četnika, veliki župan velike župe Cetina Luetić posjetio je u Splitu zapovjednika XVIII. zbornog područja talijanske vojske generala Umberta Spiga te u ime hrvatske vlade uložio prosvjed i zatražio, da se sa zvjerstvima prestane.
General Spigo izgovarao se je, da te podhvate vodi zapovjedničtvo VI zbornog područja talijanske vojske u Dubrovniku, pa da on ne može ništa učiniti. Tom zgodom on »izražava žaljenje« velikom županu nad dogadjajima u Biokovu i daje mu častnu rieč pred kotarskim predstojnikom kotara Omiš drom Rajevićem i pred domobranskim satnikom Celeginom, da se na području njegovog zbora tako nešto ne će dogoditi.

Ali od tog "svečanog obećanja" nije prošlo ni nekoliko dana, a general Spigo izdaje nalog, da iz Knina krene u Omiš jedna skupina četnika u podhvat protiv susjednih sela. Četnici kreću iz Knina pod vodstvom Mane Rokvića i kaludjera Kalika, željeznicom u Split, a odatle talijanskim vojničkim brodovima u Omiš.

Istoga dana nastavljaju četnici svoj put pod vodstvom talijanskih častnika u sela Gata, Naklice, Zvečaje i Cistu. Tu su odmah poklali 180 osoba, pretežno žena i djece. Sela su opljačkali i zapalili.

Istu sudbinu doživjela su i sela Dugopolje, Kotlanica, Doljnji Dolac, Srinjani i Ostrvica.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

TALIJANSKI GENERALI ORGANIZIRAJU NOVI POKOLJ HRVATA.



Podhvatom protiv Dugopolja ravnao je već prije spomenuti bivši jugoslavenski poručnik Veljko Ilić, Srbijanac, koji je oslobodjen iz zarobljeničtva u Italiji, i kojemu je povjereno zapovjedničtvo četničkog »odreda« u Kninu. Kada je u ovom podhvatu Ilić ubio pred očima jedne majke njeno diete, onda je majka ubila Ilića. Tom istom Iliću priredjen je u Kninu dne 5. listopada 1942. svečani sprovod, na kojemu je uz oboružane četnike sudjelovao i jedan odjel talijanske vojske, predvodjen od novog zapovjednika talijanske divizije »Sassari«, generala Paola Berardia.

Na sprovodu su nošeni vienci sa srbskim trakama.

slika

Na ponovan prosvjed velikog župana Luetića, dobio je zapovjedajući talijanski pukovnik Boscchi 5. listopada nalog, da obustavi ovaj podhvat.

Četnici su se vratili u Knin 5. listopada 1942., sa ogromnim plienom, koji je do Knina prevezen talijanskim vozilima. Uzgred rečeno, posvadili su se u Kninu četnici oko diobe pliena, nakon čega je iz kninskog četničkog odjela izstupilo 70 četnika.

Već prilikom podhvata u Biokovu u kolovozu i rujnu 1942. ulaže hrvatska vlada preko svoga obćeg upravnog povjerenika na Sušaku dra Rušinovića najoštriji prosvjed kod generala Roatte. General Roatta izjavljuje dru Rušinoviću 8. rujna 1942., da će povući četnike iz čistih hrvatskih krajeva, ali uzprkos tome obećanju ne srpječava četnički podhvat, koji je usliedio 24 dana kasnije, 1. listopada, u okolici Omiša.

General Roatta ne srami se saobćiti 8. rujna 1942.dru Rušinoviću, »da je morao upotriebiti četnike u Biokovu, jer su u svojim mjestima bezposleni još opasniji«.

Kako vidimo, general Roatta se brine, da četnici ne budu »bezposleni«, pa ih dovodi u čiste hrvatske krajeve, da potrate svoje vrieme klanjem i ubijanjem nedužnog pučanstva, u prvom redu žena i djece. Liepu zabavu izmislio je »kulturni gospodin« general Roatta.
Poslije toga, i uzprkos obećanjima generala Roatte, sliedi pokolj hrvatskog muslimanskog i katoličkog pučanstva u selu Drežnici i u Prozoru, u Hercegovini. Nije valjda ni slučajno, da su četnici pod talijanskim zapovjedničtvom krenuli vlakom u ova mjesta baš 1. listopada 1942 iz Trebinja, dakle isti dan, kada je general Spigo naredio pokolj u okolici Omiša.

Već na svome putu iz Trebinja do Drežnice i Prozora vrše četnici nasilja nad hrvatskim pučanstvom, gdje im se god ukaže prilika. Prema Prozoru nastupa 5.000 četnika i to 2.000 preko Goranaca kraj Mostara, a 3.000 preko Drežnice. U Gorancima, Drežnici i Prozoru zaklali su četnici preko 1000 Hrvata katolika i muslimana, a u samoj jednoj kući u Drežnici zapalili su pred očima talijanskih častnika 60 živih članova jedne velike seljačke zadruge.

Jednak pokolj izvršen je i u selu Bitelići kod Sinja 21. listopada 1942., dakle 44 dana kasnije, nego je general Roatta dao »svoju častnu rieč«, da četnike ne će upotrebljavati u podhvatima, gdje živi hrvatsko pučanstvo.

U Biteliće stiže jedan odjel talijanske vojske zajedno s kninskim četnicima, nakon čega počinju paleži i umorstva. Četnici su tom zgodom zaklali 9 osoba, mučili, zaklali i onda izmrcvarili 11 osoba, ustrielili 8 osoba, bacili živog u vatru Franu Buljana, bacili niza zid Mariju Čurković, ženu Franinu, a Marti Hrgović, ženi Markovoj, poklonili život uz odkupninu od Kuna 50.000.—

U selu Bitelići živjelo je dvije trećine katolika, a jedna trećina pravoslavnih. Četnici su zato prije ubijanja ustanovili najprije katoličke domove, tako da ni jedan pravoslavni nije stradao.

Iz Biletića pobjegle su tom sgodom 363 osobe, koje su se poslije odlazka talijanske vojske i četnika vratile u selo, pokopale žrtve i smjestile se kod svojih znanaca. Ovom zgodom zapaljeno je u selu 229 domova i gospo¬darskih zgrada.
Ovo su samo pojedini primjeri pokolja izvršenog nad golorukim hrvatskim pučanstvom. To su organizirali

talijanski generali II. Armate. Daleko smo od toga, da gornjim navodima nabrojimo makar i znatan dio žrtava, koje je hrvatski narod doprinio u ratu, koji mu je naviestila »saveznička« II. Armata.

Od talijanskih častnika i od svojih viših zapovjednika nahuškane i razularene četničke bande, naučne na krv, nisu vidjele, kakvo su oružje postale u rukama svojih nesavjestnih vodja, sluga i plaćenika talijanskih generala pa su se upustile u klanje i ubijanje svojih suseljana, s kojima su živjele nekoliko stoljeća.

Same političke zadjevice iz prošlih vremena nisu mogle biti dovoljnim razlogom ovakvim zvjerstvima, za koja zato u prvom redu snose odgovornost talijanski generali i po njima najmljeni četnički viši zapovjednici.

Da je ovo naše stanovište točno, vidi se i iz toga, što su se niži četnički zapovjednici pokušavali osloboditi krvave mreže, u koju ih je uvuklo više četničko zapovjedničtvo, ali im to više ne uspieva, jer je mreža i suviše jaka, a oni su slabi, da se iz nje oslobode.
Mi smo već naveli nekoliko takvih primjera, koji su nam bili poznati, a navadjamo i slučaj Branka Bogunovića iz Knina, koji je najoštrije osudio pokolj hrvatskog pučanstva u okolici Omiša, te slučaj Milana Uzelca i Stanisavljevića Cicvare iz Gračaca, koji su odklonili izvršavati talijanske naloge na štetu Hrvatske i hrvatskog pučanstva. Valja spomenuti i to, da su u mjesecu prosincu 1942. Talijani uhitili i zatvorili oko 70 četnika u kninsku tvrdjavu, jer nisu htjeli ići u nove podhvate, u kojima ie trebalo klati hrvatsko pučanstvo.
Spomenuli smo, da je hrvatska državna vlada preko svojih predstavnika na Sušaku i u sjedištima velikih župa ulagala bezbrojne prosvjede protiv zlodjela talijanske vojske i četnika.

Osim toga upozoren je general Roatta osobno na sve ove dogadjaje dana 19 kolovoza 1942., prilikom svoga boravka u Zagrebu, dana 27. kolovoza 1942. u Dubrovniku na sastanku s drom Lorkovićem, drom Vrančićem, drom Rušinovićem. drom Đačićem, zatim dana 19. rujna 1942. na sastanku u Zagrebu i dana 2. listopada 1942. na sastanku Roatta-Vrančić na Sušaku.

Na svim ovim sastancima zahtievala je hrvatska vlada od generala Roatte povlačenje t. zv »dobrovoljnih protukomunističkih milicionera« iz područja, nastanjenih Hrvatima katolicima i muslimanima, zatim odstranjenje zapovjednika, dovedenih iz Srbije, Crne Gore i Italije, s čitavog hrvatskog državnog područja i primjenjivanje kazne na one članove milicije, koji su se ogriešili o život i imovinu hrvatskih gradjana.

U jednoj obširno izradjenoj spomenici izneseni su svi ti podatci i predani generalu Roatti. a posebno su iztaknuti tadanji dogadjaji u Hercegovini i u Biokovu.

Tom je zgodom generalu Roatti skrenuta ponovo pažnja na to, da je hrvatska vlada bila u svoje vrieme protivna legaliziranju četničkih odjela na području Nezavisne Države Hrvatske, jer joj je poznato, da oni rade po nalogu Draže Mihajlovića i po nalogu Londona, te da je na to legaliziranje pristala u Zagrebačkom sporazumu od 19. lipnja 1942 u vjeri, da će talijanska vojska ove bande disciplinirati i da će četnici priznati vr-hovničtvo Nezavisne Države Hrvatske, koju je obavezu general Roatta osobno preuzeo.
Budući da ni jedan od uvjeta Zagrebačkog sporazuma nije od strane II. Armate izpunjen, zatražila je hrvatska vlada bezodvlačno razoružanje četnika, kao eksponenata Londona i otvorenih protivnika Nezavisne Države Hrvatske.

Generalu Roatti naglašeno je i to, da postojanje 30 bojna talijanskih četnika s 10.000 dobro naoružanih ljudi u obalnom pojasu , koliko priznaje da ih ima i sam general Roatta, znači opasnost i za same sile Osi, jer se četnici smatraju dielom poražene jugoslavenske vojske, koja čeka čas, da svoje oružje okrene protiv vojske sila Osi.

Hrvatska vlada naglašava, da se nada, da će biti usvojeno njezino gledište i da će sporazumno s njome biti poduzete mjere radi uzajamnog osiguranja javnog reda i sigurnosti u obalnom pojasu.

Na ovaj prosvjed hrvatske državne vlade došao je general Roatta u Zagreb dne 15. listopada 1942., pa mu je tom zgodom stanovište i mišljenje hrvatske vlade ponovo priobćeno.

General je Roatta tom zgodom pokušao odkloniti »kao netočne« zle namjere talijanske vojske prema hrvatskom pučanstvu u Hercegovini i u obalnom pojasu te pokušao prebaciti svu odgovornost za klanja na same četnike, koji da to čine samo iz mržnje prema katoličkom i muslimanskom pučanstvu. Nije ga smetala primjedba, da tu mržnju talijanski častnici nisu suzbijali, nego povećavali.

Pritisnut konkretnim navodima iz iztočne Hercegovine i Biokova uza zid, pristaje general Roatta odstraniti četničke vodje, koji nisu rodom iz Hrvatske, povući četnike u iztočnoj Hercegovini iztočno od crte Kalinovik—Ulog—Nevesinje—Stolac—Ravno, da bi se omogućio povratak hrvatskim izbjeglicama u svoje domove, pristaje da četnici iz Kninske krajine ne će biti upotrebljavani u vojničke podhvate izvan područja nastanjenog pravoslavnim življem, daje svečanu obvezu, da ne će naoružati ni jednog četnika više, nego da će ih postepeno razoružati, i pristaje, da hrvatska vlada uputi u Hercegovinu 3.000 vojnika, koji će zaposjesti Nevesinje, Stolac i okolna mjesta radi osiguranja gore navedene crte. U svrhu naoružanja ovih hrvatskih vojnika, dat će general Roatta odgovarajući broj pušaka, strojnica i streljiva.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

GENERAL ROATTA I NJEGOVA »ČASTNA RIEČ«

Već prilikom razgovora u Zagrebu 15. listopada 1942 izgleda, da je general Roatta osjetio, da je hrvatskoj vladi obećao više, nego je mogao izvršiti, jer nije vodio računa
o svojim obvezama prema četnicima.

Zato on već istoga dana pokušava uvjeriti hrvatsku vladu, da »nije potrebno žuriti odašiljanjem hrvatskih postrojbi u Hercegovinu«, kako je izpunio svoje ostale obveze, zajamčene »častnom riečju«, vidjeti ćemo iz daljnjih dogadjaja.

General Roatta ne samo da je spriečio dolazak hrvatske vojske u Nevesinje, Stolac i Ravno, ne samo da je i dalje naoružavao četnike u iztočnoj Hercegovini, u Kninskoj krajini i u okolici Ogulina, nego je u prosincu 1942. ponovo doveo četnike iz iztočne Hercegovine i Crne Gore u Mostar i u Knin, gdje su oni ugrozili ne samo javni red i sigurnost, nego i živote i imetak sviju tamo živućih Hrvata.

Koliko vriedi častna rieč generala Roatte, pa i onda, kada se radi o velikom savezniku Njemačkom Reichu i o sudbini čovječanstva, pa konačno kad je u pitanju i čast vojničke zastave njegovog vlastitog naroda, vidjeli smo to i 9. rujna 1943., kada je general Roatta svojom »častnom riečju« zajamčio poslaniku Njemačkog Reicha u Rimu, da viest o kapitulaciji Italije ne odgovara istini, »nego da je to samo izmišljotina saveznika«.

Mi ćemo ovdje navesti slučajeve, u kojima je Roatta pogazio svoju rieč, danu hrvatskoj vladi 15. listopada 1942 godine.

Odmah poslije toga dogovora odputovali su na Sušak radi preuzimanja oružja državni tajnik dr. Vrančić i ustaški pukovnik Servatzi. Talijanski častnici, osobito pukovnik Grignolo, zavlače na sve moguće načine predaju ovog oružja. Oni ne žele, da hrvatske postrojbe dodju u Hercegovinu. To ne žele zato, jer su Jevdjeviću dali obvezu, da hrvatske postrojbe ne će nikada preći lievu obalu Neretve.

General Roatta ipak nije mogao izbjeći svojoj obvezi o davanju oružja, pa je hrvatska vlada to oružje primila polovicom studenoga 1942.

Nakon toga su hrvatske postrojbe krenule iz Sarajeva u Mostar 19. listopada 1942., pod vodstvom pukovnika Jure Francetića i u pratnji državnog tajnika dra Vrančića. Zapovjednikom četa imenovan je pukovnik Šimić.
Već na granici III. zone, u Bradini kod Konjica, bile su ove čete zaustavljene od talijanske posade, koja je pokušala spriečiti im daljnji prolaz. Nakon energičnog nastupa pukovnika Francetića taj je prolaz dopušten.
O daljnjem razvoju dogadjaja savezno s dolazkom hrvatskih postrojba u Mostaru neka govori izvještaj dra Vrančića, koji u nastavku donosimo. Dr. Vrančić izvješćuje o tome ovako:

»Postrojbe su stigle 19. IX. t. g. u Mostar, te su smještene u vojarne. Istoga smo dana govorili pukovnik Francetić i ja sa zapovjednikom talijanske divizije »Murga«, generalom Negri, radi smještaja postrojba u Nevesinju, ali smo iz razgovora s njime došli do zaključka, da taj smještaj ne će ići bez potežkoća. Sam general Negri preporučio nam je, da se stavimo u vezu sa zapovjednikom VI. armejskog korpusa u Dubrovniku, generalom Santovitom.«

»Na 20. XI. t. g. posjetili smo generala Santovito, koji je odklonio dati pristanak, da se naše postrojbe smjeste u Nevesinje i u Stolac, jer da on za to nema uputa. Upozorio sam ga, da mi nismo došli voditi s njime nikakve pregovore, nego da on mora izvršiti ugovor od 15. X. t. g. Zaprietili smo mu, da ćemo, na čelu bojna pukovnik Francetić i ja, umarširati u Nevesinje i Stolac, bez obzira na posljedice.« Zatim je Dr. Vrančić upravio generalu Roatti brzojav sliedećeg sadržaja:

»Čete određene za Nevesinje i Stolac, najavljene pravodobno preko talijanskog vojničkog izaslanstva u Zagrebu, djelomično stigle u Mostar, a djelomično, po nalogu VI. zbornog područja, zaustavljene u vlaku na pruzi Sarajevo—Mostar. Molim saobćite odmah VI. zbornom području sadržaj ugovora od 15. listopada, označujući ugovoreni smještaj četa Po nalogu Poglavnika došao sam zajamčiti, da će smještaj biti izvršen u najboljem redu i najboljoj stezi četa.«

General Santovito uputio je na to dru Vrančiću sliedeće pismo:

»Vaš brzojav upućen Ekselenciji Roatta, zapovjedniku Superslode (II. Armata), bit će večeras prosliedjen. Medjutim vas, kao vojnički zapovjednik svih četa talijanskih i hrvatskih, smještenih na području zapovjedničtva VI. zbornog područja, upozoravam na težke posljedice, kojima bi išli u susret, ako se čete, koje su stigle, maknu iz Mostara protivno izričitim nalozima, datim od mene zapovjedniku divizije »Murge«, prije nego Ekselencija Zapovjednik »Superslode« odgovori na moju i na vašu brzojavku.«
»Radi vašeg ravnan ja saobćujem vam, da se svih 3.000 domobrana nalazi već na području VI-zbornog područja: oni koji još nisu stigli u Mostar, zaustavljeni su u Jablanici.«

Na 22. studenog odputovao je ustaški pukovnik Francetić iz Dubrovnika u Mostar k postrojbama, a dr Vrančić je na poziv generala Roatte odletio zrakoplovom s generalom Santovito na Sušak.

Nakon razprave između generala Roatte i Santovita, kojoj dr. Vrančić nije htio prisustvovati, jer nije imao što izmieniti na dogovoru od 15. listopada, donio je general Roatta pod brojem 23041 od 23. XI, rješenje, koje je u izvorniku dostavljeno dru Vrančiću, a u priepisu zapovjedniku VI. zbornog područja, generalu Santovito. i u kojemu se odredjuje, »da će jedna od dvije bojna biti upućena u Stolac, Ravno i — ako bude potrebno — u druga mjesta ovog područja«; »da će druga bojna biti poslana u Nevesinje i — ako bude potrebno — u druga mjesta u okolici, čim to prilike dozvole«. U rješenju se dalje doslovce veli, »da se ovo izvrši, govorit ću osobno s Jevdjevićem«.

I zaista, istim zrakoplovom, kojim se dr. Vrančić vratio u Dubrovnik, odletio je Jevdjević na sastanak s generalom Roattom na Sušak.

Jevdjević, koji je u medjuvremenu bio odlikovan od razkralja Petra iz Londona Karadjordjevom zviezdom, vraća se u Dubrovnik, a onda odlazi u iztočnu Hercegovinu, o čemu hrvatska vlada dobiva iz Dubrovnika sliedeći izvještaj:

»Zapovjednik četnika Dobrosav Jevdjević našao se ponukanim da obidje sva četnička zapovjedničtva od Nevesinja do Trebinja i da im dade nove upute. Nakon njegova povratka (iz Sušaka, op. pisca), četnici su počeli užurbano praviti bunkere oko Nevesinja, Bileće i Lastve kod Trebinja, te su dali odmah mobilizirati, izjavljujući da će se oprieti dolazku vojske u Nevesinje, Bileće i Trebinje. Isto su tako postavili zasjede kod Stolca i kod Ljubinja te kod Gabele u Hercegovini, e da tako sprieče prolaz vojske za gore spomenuta mjesta.«

I sada se dogsdja ono najljepše. General Roatta povlači početkom prosinca 1942. talijanske posade iz Posušja, Imotskog i Zadvarja, dakle u području zapadno od Mostara, a pukovnik Šimić dobiva nalog, da sa svojim četama, odredjenim za Nevesinje, Stolac i Ravno, zaposjedne od talijanske vojske izpražnjena mjesta , zapadno od Mostara.

Pukovnik Šimić morao je taj nalog izvršiti, jer je podhvatno-vojnički podredjen generalu Roatti.

Eto, tako je general Roatta održao svoju »častnu« rieč, danu u Zagrebu 15. listopada 1942. hrvatskoj vladi.

Kako je general Roatta izpunio svoja ostala» častnom rječju« zajamčena obećanja, tako da u. hrvatske krajeve ne će više dovoditi četnike, vidjeti ćemo iz dogadjaja koji su sliedili, a koje ćemo ovdje prikazati.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

GENERAL ROATTA MOBILIZIRA ČETNIKE

U mjesecu prosincu 1942. bio je naime sklopljen sporazum izmedju mjerodavnih činbenika, da se po¬vede vojnički podhvat većih razmjera protiv partizana, koji su u srpnju 1942. došli u zapadnu Bosnu iz Crne Gore, te koji su, kako je već poznato, kroz vojnički nezaštićenu III. zonu prodrli sve do Bihaća.

U ovom podhvatu trebale su sudjelovati njemačke, hrvatske i talijanske postrojbe. Talijanske postrojbe uzele .su na sebe zadaću spriečiti prodor partizana prema Lici i prema Hercegovini.
Savezno s time naređuje general Roatta mobilizaciju četnika u iztočnoj Hercegovini, a na njegov zahtjev izvršava se takva mobilizacjia i u Crnoj Gori. Ove četnike kani Roatta upotrebiti u Hrvatskoj protiv partizana.
Budući da je kod četnika nastalo radi toga nerazpoloženje, to njihov zapovjednik u Crnoj Gori Blaž Djukanovic izdaje u prosincu 1942. jedan proglas Crnogorcima, u kome ih poziva, da se jave u četničke »odrede«.
Ovaj proglas završava riečima: »Sve nadležne starešine (t. j. i Draža Mihajlović, op. pisca), odobrile su ovaj naš pothvat«.

Ovaj proglas izliepljen je po cieloj Crnoj Gori, a mjestni odbori izdaju savezno s time i svoje posebne proglase. Tako Milivoj N. Mitrović, zapovjednik četničkog odreda u Budvi, izdaje 14. XII. oglas, u kojem kaže:

»U vezi proglasa predsjednika glavnog nacionalnog odbora gospodina generala Blaža Gjukanovića, upućenog narodu Crne Gore za upisivanje u dobrovoljne četničke odrede, koji će ići u pomoć braći Ličanima i Bosancima pod komandom hrabrog majora Lašića, glavna nacionalna komanda odredila je, da i ova opština dadne izvestan broj ljudi, koji će dobrovoljno stupiti u ove odrede.
Odredi će se zadržavati oko mesec i po dana i po tom vratiti svojim kućama.
Upisivanje će se vršiti u kancelariji nacionalnog odbora svakog dana, počev od 14. o. mj., i trajat će svega 5 dana«.

Iste viesti stižu i iz Knina, gdje se po nalogu II. Armate ponovno dieli oružje četnicima. Tako je navlastito naoružan veliki broj četnika u Pađanama i u okolici Drniša. U jednom izvještaju velike župe Knin od 15. prosinca 1942. javlja se, da je rad talijanske vojske u čitavom obalnom pojasu, a osobito u Kninskoj krajini, u podpunoj suprotnosti s utanačenjima Zagrebačkog sporazuma. Nema ni govora o tome, da bi četnici priznavali hrvatsko državno vrhovničtvo, već oni i dalje polažu zakletvu razkralju Petru II., nose jugoslavenske kokarde i druge vanjske znakove bivše jugoslavenske vojske. Njihov je cilj: danas napadaj i borba protiv Hrvatske, a sutra — u pogodnom času — borba i napadaj protiv Osovine sa svrhom preuzimanja vlasti u ovim krajevima u ime jugoslavenske vlade u Londonu.
U izvještaju se dalje naglašava, da je jasno, da se talijanska vojska, a osobito divizija »Sassari«, ne drži Zagrebačkog sporazuma i utanačenja od 15. listopada 1942. Jasno je. da zapovjedničtvo II. Armate jedno nama obećaje, a sasvim drugo podredjenim talijanskim jedinicama naredjuje. Ovo posljednje zaključuje se i iz toga, što je general Berardi 13. prosinca rekao, da njegova divizija i on nisu dobili nikakve upute za obuzdavanje četnika, jer da bi on — kao vojnik — četnike i razoružao, kad bi dobio takav nalog od zapovjedničtva II. Armate.

Izvještaj dalje javlja, da se u posljednje vrieme na. području tamošnje velike župe pripremaju takvi dogadjaji, koji najozbiljnije ugrožavaju državne i narodne probitke. Ide se očito za tim, da se, makar i privre¬meno, odstrani hrvatsko državno vrhovničtvo, da se promiene državne granice na našu štetu, a osim toga prieti opasnost, da dodje do podpunog uništenja hrvatskog pučanstva u tim krajevima.

U izvještaju se dalje javlja, da su talijanske postrojbe koncem studenog 1942. bez ikakvog upozorenja, napustile Vrliku, gdje žive većinom Hrvati katolici. Pred odlazak iz Vrlike podielili su Talijani više sanduka bomba četnicima i predali im vlast u Vrlici. Četnici su poslije toga počeli pljačkom i proganjanjem hrvatskog pučanstva, a kada su nakon kratkog vremena u Vrliku ušli partizani, onda su se ovi četnici priključili sa svim oružjem partizanima. To se je dogodilo i u selima Markovac, kotar Knin, te Kanjani i Lunići, kotar Drniš.
Na 1. prosinca predaje zapovjednik talijanske posade pukovnik Zanotti, četnicima vlast u Gračacu na traženje četničkog vodje iz Knina popa Momčila Djuića. Četnički zapovjednici iz Gračaca Milan Uzelac i Stanisavljević-Cicvara nisu htjeli preuzeti vlast, pa su zatvoreni u kninsku tvrdjavu.

Tko se god uobće protivi nalozima Djuića, toga Talijani uhite i odvode u kninsku tvrdjavu.
Talijani dovode nove bivše jugoslavenske častnike, rodom Crnogorce i Srbijance.

Prvih dana prosinca stižu prvi vlakovi četnika Crnogoraca i Hercegovaca preko Splita. Željeznički vagoni izpisani su raznim nadpisima protiv hrvatske države. Do 15. prosinca stiglo je u Knin 2.300 naoružanih četnika iz Hercegovine, a očekuje se daljnjih 6.000 iz Hercegovine i Crne Gore. Prema njihovim izjavama zadaća im je preuzeti vlast na području Like, Dalmacije i zapadne Bosne.

U izvještaju se dalje veli, da su Talijani priečili svaki rad Velike župe na smirivanju, jer su neprestano pomagali baš najnepomirljivije četnike, u prvom redu popa Momčila Djuića, a kada to nije bilo dosta, doveli su desetke častnika Srbijanaca, koji su takodjer protivni smirivanju, a sada dovode nekoliko tisuća vojnika Draže Mihajlovića. Talijani organiziraju četnike i na području Splita i dovode ih u Knin. To su u glavnom bivši jugosokolaši. Postoji velika opasnost, da nezaštićeno hrvatsko pučanstvo moradne bježati u šumu, gdje će postati žrtvom partizana. To osobito vriedi i za okolicu Šibenika, gdje talijanske vojničke i gradjanske oblasti nemilosrdno i s odredjenim ciljem uništavaju hrvatski živalj. Četnici su izvršili nove pokolje u selu Banovcu, u Vrlici, u Žitnicu i u Kanjanima.

slika


Četnici pjevaju otvoreno:
»Oj Hrvati, mi ćemo vas klati,
Kad se Pero iz Londona vrati.
Italija vojsku hrani,
a ta vojska Petra brani!«

ali uzprkos tome ne štede ni Mussolinia, pa pjevaju pred samim talijanskim vojnicima i častnicima:
»Mussolini ti si treći,
Tebe ćemo živa peći!«

Fašistički console (pukovnik) Angelo Sommavilla, jedan od riedkih talijanskih častnika, koji je od prvih dana osudjivao rad talijanske II. Armate, saobćuje 13. prosinca 1942. velikom županu Sinčiću, da on više ne može gledati, kako talijanska vojska naoružava neprijatelje Hrvatske i Italije, te da se stvaraju svi preduvjeti, da fašisti nakon rata provedu još jednu revoluciju u Italiji. (Iz izvješća Velike župe Bribir i Sidraga, broj 16-248-1942.)

Nakon toga upućuje Sinčić oštar prosvjed zpovjedničtvu II. Armate i prieti prekidom suradnje sa spomenutim generalima.

Ministar Lorković u svome pismu generalu Roatti od 24. XII. 1942. iznosi takodjer sva nova zlodjela četnika i traži od generala Roatte, da u izvršenju sporazu¬ma od 15. listopada 1942. izvrši smjesta: odstranjenje svih častnika Srbijanaca i Crnogoraca iz redova četnika; da sprieči dolazak četnika iz Crne Gore; da sprieči izazivanje protiv Hrvatske i da konačno uvede kazne za umorstva i izazivanja.

General Roatta u svome pismu od 13. siečnja 1943. izvlači se i opet raznim smicalicama i obećaj e, da će udovoljiti zahtjevima hrvatske vlade.

Hrvatska vlada ulaže 26. siečnja 1943. veliku prosvjednu notu talijanskoj vladi u Rimu, u kojoj iznosi razvoj događaja nakon sklapanja Zagrebačkog sporazuma od 19. lipnja 1942. te iztiče nelojalan rad generala Roatte.

Međutim se u području Knina nije ništa na bolje promienilo. Sto više, zapovjedničtvo nad četnicima preuzima Crnogorac, bivši bojnik Jugoslavenske vojske B a č o v i ć, koji otvoreno nastupa kao opunomoćenik Draže Mihajlovića. Birčanin i Jevdjević nastavljaju punu suradnju s II. Armatom.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

JEVDJEVIĆ LAŽE ČETNICIMA

Iz Knina se dalje javlja, da su pridošle nove grupe četnika, medju njima i veliki broj Crnogoraca. Četnički zapovjednici održavaju sastanke po selima. U svojim govorima naglašuju, da su tu došli kao borci kralja Petra i Draže Mihajlovića i da im je zadatak preuzeti vlast u Bosni, Hercegovini, Lici i Dalmaciji. To se ima izvršiti po nalogu Draže Mihajlovića. U veća mjesta i gradove ne će za sada dirati, jer da će oni sami od sebe pasti u času, kad bude preuzeta vlast po svim selima. U druge hrvatske zemlje ne će za sad dirati, ali će ti krajevi skoro pasti pod vlast kralja Petra i Draže Mihajlovića, jer predstoji slom Osovine, a oni će u tom času preuzeti vlast silom oružja i voljom saveznika.

Broj četnika u okolici Knina penje se polovicom siečnja na 8.000. Jevdjević drži 15. siečnja 1943. javni sastanak u Kninu, na kome medju ostalim kaže: »Svi moramo vjerno služiti Draži Mihajloviću, koji se ne bori za ničije interese, nego za interese kralja i otadžbine«.

Izgleda da su te rieči Jevdjevića bile jako potrebne, jer su konačno i četničke gomile počele uvidjati, da ih njihovi vodje vode na klaonicu za račun II. Armate. Zato Jevdjević mora u svome govoru u Kninu reći i ovo: »Ja sam odmah u početku vidio (t. j. 1941., opazka pisca), da mi moramo u našoj borbi imati što manje neprijatelja i da je potrebit netko, tko će nas pomagati« (t. j. II. Armata, opazka pisca).

U nastavku svoga govora Jevdjević se izražava posve jasno, pa veli: »Kad sam ja poveo i započeo saradnju s Talijanima, Draža Mihajlović nije prihvaćao to-moje delo. Medjutim razvoj dogadjaja je meni dao pravo i Draža sada u potpunosti odobrava moju politiku«.

Ova izjava Jevdjevića slaže se s proglasom generala Gjukanovića, izdanim povodom mobilizacije četnika u Crnoj Gori, dne 4. XII. 1942., a koji smo napried spomenuli.

Budući da se medju četnicima pokazao nemir, što moraju sudjelovati u borbi protiv crnogorskih partizana u Hrvatskoj. Jevdjević se u svome istom govoru obara na komunizam, a da prikrije svoj služinski odnos prema talijanskoj vojsci, on u svome govoru doslovce veli: »Mi moramo saradjivati sa svima, koji se bore protiv komunizma, s hrvatskim domobranima i čak s ustašama«. (Iz izvještaja Velike župe Knin 10/257—1943.).

Medjutim se nemir medju četnicima povećava. Vjera u Jevdjevića, koji se vozi skupocjenim američkim samovozom, koji je kupio za novac, primljen od II. Armate, poljuljana je.

Kada zapovjedničtvo XVIII. zbornog područja talijanske vojske u Splitu u drugoj polovici siečnja 1943., izdaje nalog zapovjedniku divizije »Sassari« generalu Berardi, a kasnije i zapovjedniku odsjeka Dinara, generalu Giannuzzi, da pomoću hercegovačkih četnika, pod vodstvom bojnika Bačovića, poduzme podhvat protiv partizana u Vrlici, koju su prije toga napustile talijanske postrojbe, kako smo to napried spomenuli, onda se četnici protive tome nalogu i ne će da izvrše podhvat.

Talijanski zapovjednik general Berardi obustavlja četnicima hranu kroz 3 dana. U Knin stiže i sam vojvoda Trifunović Birčanin, i pod prietnjom naredjuje četnicima, da taj podhvat moraju poduzeti. Birčanin dolazi u ime zapovjednika zbornog područja generala Spiga.
Vrlo nezadovoljni izgladnjeli četnici odvedeni su talijanskim vojničkim vlakovima u Zitnić kod Drniša, odakle je počeo podhvat. Gdje god je došlo ovih 800 gladnih četnika, počelo je pljačkom u selima, pravoslavnim i katoličkim. Nahuškani od nekoliko domaćih pravoslavaca upalili su katolička sela Gradac i Otavice, te ubili nekoliko ljudi. Uništili su do temelja i pravoslavna sela Štikovo i Polača, a zatim su opljačkali i sva druga sela, kroz koja su prošli. Na 23. siečnja stigli su u Vrliku, iz koje su se partizani bili povukli, jer su znali za taj podhvat. Stradala su sela, a ni jedan partizan nije poginuo. (Iz izvještaja Velike župe Knin, broj 10/263—1943. od 31. siečnja 1943.).

U istu svrhu doveli su Talijani oko 9.000 četnika u Mostar. I ovdje se pokazuje nezadovoljstvo medju četnicima, jer moraju u podhvat protiv crnogorskih partizana. Zato Jevdjević stiže početkom veljače u Mostar i obećaje četnicima pripojenje hrvatskih krajeva Crnoj Gori, da ih umiri. Oko 9.000 naoružanih i razpojasanih četnika šeće se po Mostaru i dovodi javni red i sigurnost u pitanje. Jevdjević vodi pregovore s talijanskim zapovjednikom divizije »Murge« generalom Gherzi o preuzimanju vlasti u Mostaru. On izdaje cieli niz letaka, koji vrve neistinama, ali koji su potrebni, da se bar nečim zadrži nezadovoljne četničke gomile.

U prvom letaku, izdanom početkom veljače 1943., on fingira tobožnju pobjedu četnika u Lici i veli sliedeće:

»ODLUKA JE PALA!

»Pošto smo izvojevali jednu sjajnu pobjedu u Lici i učinili za srpski narod ono, što se je očekivalo od nas, mi se vraćamo i ovde formiramo jednu vojsku od preko 20 hiljada ljudi, besprekorno organizovanih, jednodušnih i silno naoružanih. Nju će sačinjavati hrabri vojnici iz Sandžaka, Hercegovine i Bosne. Ta hrabra vojska, oprobana već u svim današnjim težkim bojevima, dovršit će definitivno čišćenje svih ustaških i partizanskih odreda.«

Zatim Jevdjević dolazi s novim izmišljotinama, pa u svom letaku nastavlja:

»Po najnovijim i sigurnim izveštajima, u čiju će se verodostojnost uveriti svak, četničke trupe zauzele su Rudo, Goražde i Čajniče sa svim kulama i gradovima.«

»Trupe iz Srbije prešle su Drinu i Lim i spojile se sa našim snagama«.

»Na frontu u Lici zauzeli smo gradove Gračac, Korenicu, Srb i druga mesta, pa se prema tome cela Lika nalazi u sastavu slobodnih srpskih zemalja.«

»U zapadnoj Bosni zauzeli smo sve do Bosanskog Grahova«.

Zatim Jevdjević u svome letaku govori, kako su oni tobože potukli partizane u Lici i suzbili ustaše, te poziva dapače i same Hrvate pod zastavu »našeg ministra vojske i mornice Draže Mihajlovića«.

Jevdjević se konačno u svome letaku prieti riečima:

»Ne odazvati se znači ogrešiti se o vojne zakone, što snosi teške posledice, koje vas mogu snaći najskorije«.

Poznato je iz našeg prikaza, kakva su »junačtva« pokazali četnici u Kninsko] krajini, na koje se junačtva Jevdjević poziva u svome letaku. Poznato je, da se nigdje nisu sukobili s partizanima, nego da ih je general Berardi gladju prisilio na podhvat protiv Vrlike, a taj se zapravo pretvorio u pljačku i palež katoličkih i pravoslavnih sela bez razlike i na ubijanje nedužnog pučanstva. Istina je, da su četnici preuzeli vlast u Rudom, Goraždi, Čajniču. Gračacu i okolici, ali ih je u tu vlast uvela vojska talijanske II. Armate.

Poslije toga izdaje Jevdjević drugi letak, u kome opet izmišlja tobožnja junačtva četnika, pa u njemu doslovce veli:

»STANOVNIŠTVU HERCEGOVINE!«

»Četnička divizija pod komandom majora Bačovića zauzela je Glamoč i nadire prema Livnu. Crnogorske trupe pod komandom Djurišića i pukovnika Stanišića forsiranim maršem idu u susret bosanskoj diviziji podpukovnika Jovanovića, da bi posve zatvorili obruč oko razbijenih zlikovaca komunističkih, koji bježe pred Bačovićem i Bjelajcem«.

»Provedena je opšta mobilizacija svih srpskih snaga i novih 6.000 boraca stoje spremni kao rezerva u našim bazama. Kroz 4 dana sastat će se junački pobjednici iz Like i zapadne Bosne sa svojom braćom u Hercegovini«.

Da bi umirio pučanstvo, uzbudjeno zbog pljačke, koju su četnici izvršili u okolici Mostara, on nastavlja:

»Ne nasedajte propagandi izdajnika srpskog naroda. Sačuvajte mir i hladnokrvnost. Ne treba nam nikakve pomoći od vas, niko vam neće da oduzima hranu, kao što to rade komunisti. Niko, bez obzira kojoj vjeri pripadao, neće biti dirnut, ako se nije ogrešio o naš narod.«
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

TALIJANI DOVODE ČETNIKE U MOSTAR


Medjutim je djelatnost protiv partizana u okolici Bihaća počela 19. siečnja 1943. Partizani su se povlačili u jugoiztočnom smjeru prema Grmeču, a zatim preko Petrovca prema Grahovu i Livnu u želji, da se probiju u Crnu Goru Njima se je priključio i jedan veliki dio pravoslavnog pučanstva iz tih krajeva.

Kada su se partizani primakli Prozoru, traži talijansko vojničko zapovjedničtvo od četničkih vodja, da četnike pošalju prema Jablanici, da sprieče prolaz partizana preko Neretve. U četničkim redovima osjeća se nemir i vodje se boje, da će im se vojska razići.
Zato Jevdjević mora izdati i treći letak, koji je opet pun izmišljotina, kako bi četnicima pokušao podići moral. On se boji, da se četnici ne pridruže partizanima, kako su se u svoje vrieme i partizani priključivali četnicima, kada im je to odgovaralo. U tom letku, upućenom »Stanovništvu Hercegovine«, kaže on sliedeće:

»Komunističke rulje bežeći ispred pobedonosnih trupa iz Like i zapadne Bosne približuju se Hercegovini, sejući strah i užas i pokolj srpskog stanovništva. Crveni zlikovci u pr.vim redovima svojih jedinica vode odbegle robijaše, medjunarodne agente svih udruženih neprijatelja srpskog naroda. Njihov kraj je blizu. Pored junačkih 30 bataljona Hercegovine i istočne Bosne, oko komunističkih bandita steže se obruč dveju divizija hrabrih Crnogoraca i Bosanaca«.

»Hercegovci! Svi oni, koji podlegnu komunističkoj propagandi, izdajnici su svoje otadžbine. Svi oni, koji ne izvrše svoju dužnost, izdajnici su svoje otadžbine. Svi oni, koji stoje na strani posljednjeg obračuna, izdajnici su svoje otadžbine. Sve će ih ovih dana stići zaslužena kazna. Svi će oni umreti od zrna četničkih osvetnika. Njihova imanja biće uništena, njihove kuće popaljene, a njihove porodice izbrisane za uviek iz srpske narodne zajednice.«

»Hercegovci! Svi oni, koji danas likuju očekujući spas za svoja nedela prema našem narodu od vojske zlikovaca, prevariće se grdno Na povratku naše pobedonosne vojske izvuće ih se iz miših rupa i zaokrenuti im prljavom šijom. Bije se poslednji boj. Niti ćemo boreći se imati milosti prema nepri¬jatelju, niti ćemo zaboraviti zasluge vernih sinova otadžbine«.

»Sa verom u Boga za kralja i otadžbinu!«

»Delegat vrhovne komande vojvoda Dobrosav Jevdjević.


Moramo ovdje naglasiti, da se do toga časa, kada je Jevdjević, u prvoj polovici veljače izdao ovaj novi proglas u ovom podhvatu protiv partizana, nije sukobio ni jedan četnik s partizanom, niti u Lici, niti u Bosni, niti u Hercegovini. Sam Jevdjević upozoruje svoje ljude, što će im se dogoditi, ako podlegnu komunističkoj promičbi.

Zapovjednik divizije »Murge« u Mostaru, general Gherzi, traži ponovo od Jevdjevića odašiljanje četnika prema Prozoru, jer su partizani ugrozili tamošnju jaku talijansku posadu, koja se nalazi u panici. Za uzvrat traži Jevdjević od generala Gherzia, da mu ovaj preda vlast u Mostaru. Četnici se slobodno kreću gradom, naoružani do zuba, pa prieti opasnost pokolja hrvatskog pučanstva. Jevdjević traži četničko pojačanje iz Crne Gore, da bi unio malo više duha u redove svojih četnika.

Savezno s time izdaje Jevdjević oko 15. veljače 1943. daljnji proglas sliedećeg sadržaja:

»Komunistički front probijen je na Ravnima. Bande zlikovaca beže u paničnom strahu prema Prozoru. Uhvaćeni su mnogobrojni zarobljenici i zaplenjeno oružje«.

»Večeras stiže u Mostar prva hiljada Crnogoraca, koji su pohitali da pomognu braći u borbi«. »Pozivamo gradjanstvo, da ih srdačno dočeka«.

»Iz komande operativnih jedinica vojno-četničkih odreda«.

Tek se sada usudjuje Jevdjević poslati prve predstraže četnika do Drežnice i Bielog Polja. Četnici vrše zulum nad tamošnjim hrvatskim pučanstvom, koje na¬pušta svoje domove.

Dok se sve ovo odigravalo, nalazi se s jednom njemačko-hrvatskom skupinom na Ivan Sedlu državni tajnik dr Vrančić. Kad su mu stigle viesti o težkom položaju u Mostaru, on moli da mu njemačko zapovjedničtvo u Sarajevu stavi na razpolaganje jedno jato zrakoplova, koji će izvršiti demonstraciju nad Mostarom. Zahvaljujući uvidjavnosti njemačkih mjerodavnih zapovjednika u Sarajevu, kreće dr Vrančić 23. veljače u Mostar, te — odgovarajući na razne neistine iz Jevdjevićevih proglasa, — daje preko mjestnog razglasa u Mostaru sliedeću izjavu:

»HRVATI HERCEGOVCI!

Na 19. siečnja počele su operacije osovinskih oružanih snaga protiv oružanih partizanskih bandita u zapadnoj Bosni. U ovom čišćenju sudjeluju hrvatske, njemačke i talijanske divizije. Druge oružane snage nisu upotrebljene u ovoj akciji.

Partizani, sastavljeni od skoro samih stranaca, koji su došli u Hrvatsku prošle jeseni, obkoljeni su u prvom dielu ove akcije na području Grmeč planine, te hametice potučeni i uništeni. Prebrojeno je do sada preko 6.000 mrtvih i oko 4.000 zarobljenih bandita. Plien osovinskih oružanih snaga je znatan.

Započeo je ovih dana drugi dio ove velike akcije, uslied čega su partizani, koji su se nalazili na području južno od Grmeča, počeli panično bježati prema onim krajevima, iz kojih su došli.

To je povlačenje prouzrokovalo neprijateljski pritisak na neke dielove Hercegovine, ali se pred njima nalaze hrvatske i talijanske oružane snage, koje ih prieče u njihovoj namjeri, nanoseći im osjetljive gubitke. Za leđima neprijatelja nalaze se hrvatsko-njemačke trupe, koje im ne daju zaspati ni odahnuti.

Talijansko zrakoplovstvo s juga, a njemačko i hrvatsko zrakoplovstvo sa sjevera, sastavljeno od strovalnika, od bombarderskih i izvidničkih skupina sudjeluje u ovim borbama već u sjevernom dielu Hercegovine nanoseći smrt i uništenje neprijatelju.
U potvrdu onoga, što sam vam reKao, uvjerit ćete se još danas, kada se na vašem plavom nebu nad Mostarom pozdrave hrvatski i njemački zrakoplovci sa svojim talijanskim drugovima u znak najuže suradnje, a za najkraće vrieme sastat će se hrvatsko-njemačke čete sa sjevera sa svojim hrvatsko-talijanskim drugovima s juga, baš ovdje u Mostaru.

Ove će njemačke, hrvatske i talijanske čete zajedničkim nastojanjem zavesti red i mir u ovom kraju, pa ako se netko usudi sadanji časoviti položaj izkoristiti u svoje mračne svrhe, pozivajući bilo koga na vršenje i najmanjeg nereda, osjetit će vrlo brzo zasluženu kaznu, kako podstrekač tako i počinitelj i najmanjeg incidenta.
Hercegovci, budite razboriti i spriečite svakog pojedinca, koji bi mogao izazvati bilo kakav nered. Posebno molim sve Mostarce, da sačuvaju hladnu krv i da svojim razboritim držanjem dadu primjer drugima.«


Točno u 14 h pojavilo se nad Mostarom 26 njemačkih i hrvatskih zrakoplova, koji su nakon govora dra Vrančića ostavili dubok dojam. Položaj je u Mostaru bio spašen, četnici su bili utučeni viešću o dolazku hrvatske i njemačke vojske.

Za vrieme govora dra Vrančića predao je veliki župan Zlatar tekst govora talijanskom zapovjedniku generalu Gherziu, a nakon toga posjetio ga je osobno dr. Vrančić u pratnji stožernika župe Hum Mancea.

Iako je govor održao sa svim potrebnim obzirima prema talijanskoj vojsci prigovorio je general Gherzi dru Vrančiću, što je govorio bez njegova znanja i što je spomenuo dolazak njemačkih četa u Hercegovinu. Dr. Vrančić mu je odgovorio, da je počinio pogrešku, što nije obaviestio njega, kao zapovjedajućeg generala, o sadržaju govora, samo u slučaju, ako je i Jevdjević podnosio svoje proglase na predhodni uvid generalu Gherziu, a to posebice vriedi za proglas, koji je Jevdjević netom izdao i koji glasi:

»Dok naše trupe ginu i vode borbu, a hrvatski vojnici leže u kasarnama, hrvatski ministar Vrančić, govori u Mostaru gluposti.«

»Utvrđujemo jednom za svagda, da je za Mostar jedini odgovorni faktor talijanski general, komandant mesta, i samo njegove izjave imaju važnosti.«

»Mi sa talijanskim carstvom imamo jasne sporazume i nema ni govora o nelojalnosti.«

»Vojnici će vršiti i dalje svoju dužnost, a građani biti mirni i spokojni.«

Što se tiče dolazka njemačkih četa u Mostar, odgovorio je dr. Vrančić, da je njemu poznato, da je zapovjednik VI. zbornog područja II. Armate, general Negri, takvu pomoć službeno zatražio.

Kako se iz zadnjeg proglasa Jevdjevića od 23. veljače vidi. izazvao je govor dra Vrančića, a osobito naglašena činjenica, da u dosadašnjim podhvatima protiv partizana nisu sudjelovale četničke jedinice, kao i najava dolazka hrvatskih i njemačkih postrojba, veliku zbrku među četnicima u Mostaru, pa Jevdjević mora umirivati svoje ljude, pozivajući se, kako smo vidjeli, na »jasne sporazume s talijanskim carstvom«, koji se odnose na iztočnu Hercegovinu sve do Neretve, kao i na svojedobno utanačenje, da hrvatske i njemačke čete ne će nikada doći u Hercegovinu, pa zato u svome proglasu naglašava, da »nema ni govora o nelojalnosti«, t j. da II. Armata ne će biti nelojalna i dopustiti dolazak hrvatskim i njemačkim postrojbama u Hercegovini. Isto tako naglasuje Jevdjević, da je ono, što kaže pomoćnik predsjednika hrvatske vlade u Mostaru, »glupost«, jer je »za Mostar jedini odgovorni faktor talijanski general, komandant mesta, i samo njegove izjave imaju važnost.«

Nakon ovoga dogođaja još nam je jasnije manevriranje generala Roatte, kada je svojedobno u prosincu 1942., spriečio dolazak hrvatskih postrojba pod zapovjedničtvom pukovnika Šimića u Nevesinje, Stolac i Ravno. Sada nam je jasno, zašto je general Roatta povukao svoje čete s područja Imotskog i Zadvarje i narekao pukovniku Šimiću, da zaposjedne ta mjesta.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

TALIJANI NA PROSLAVI VIDOVDANA

Poslije neposrednog odlazka Dra Vrančića iz Mostara, dne 23. veljače 1943. naredio je, na zahtjev Jevdjevića, general Gherzi, da se na mjestnom razglasu svakih 10 minuta objavi sliedeća viest: »Nije istina, da će njemačke postrojbe doći u Mostar«. Ovu objavu morao je vršiti namještenik mjestnog razglasa, koji si je pomogao na taj način, da je nakon svake objave dao igrati ploču: »Nek baba brunda, brunda . . .«

Kad je i na to general Gherzi bio upozoren od Jevdjevića, onda je namještenika razglasa zatvorio, a mjestnu razglasnu postaju dao demontirati.

Na 26. veljače podniela ie talijanska vojnička misija u Zagrebu u ime generala Robottia. zapovjednika II. Armate, prosvjed protiv govora dra Vrančića, ali je dobila od prilike isti odgovor, kao i general Gherzi u Mostaru.

Medjutim su se partizani probili do talijanskih postava u Bradini i Prozoru, koje su skoro bez odpora, kapitulirale, premda su se nalazile u jakim utvrdama. Prema izjavi vojničkih stručnjaka, slučaj Prozora je upravo klasičan primjer kukavičluka talijanskih častnika.

Nisu se bolje držali ni sami četnici, koji su koncem veljače upućeni prema Drežnici. odakle su se povukli i zaposjeli crtu Zimlje — Nevesinje, da sprieče prodor partizana u Crnu Goru
Kad je došlo do sukoba kod Nevesinja. Četničke su se postrojbe razbježale, pobacale su oružje i pobjegle prema Mostaru. Sam Jevdjević napao je tada svoje borce najgorim riečima u jednom letaku. Predbacujući im, da su bježali kao najveće kukavice, i da se u tom biegu nisu zadržali 30 km., sve do Blagaja.

Njemačke postrojbe, progoneći partizane, stigle su do Širokog Briega kod Mostara, ali im vrhovno talijansko vojničko zapovjedništvo nije dopustilo prieći na lievu obalu Neretve, da bi i ovom zgodom udovoljilo svojoj obvezi prema četnicima. Njemačko zapovjedničtvo provelo je tu namjeru prilikom nastavljenog progona partizana u području Durmitora, izgleda, bez pitanja talijanskog zapovjedničtva.

Kako iz svega ovoga vidimo, ovisnost izmedju zapovjedničtva II. Armate i četničkih vodja Jevdjevića i Birčanina bila je obostrana. Zapovjedničtvu II. Armate bili su potrebni četnici za iztriebljenje hrvatskog pučan¬stva iz Dalmacije i Hercegovine, dok su četničke vodje uvjeravale svoje gomile, da to oni rade u probitku srbstva Zato je II Armata stavila Jevđjeviću na razpolaganje ogromne svote novaca, što mi je osobno sam general Roatta u više navrata i priznao, a četnicima je povrh toga davano oružje, strjeljivo, hrana, a mjestimično odjeća i obuća.

U ovoj neprirodnoj suradnji, u kojoj je srbstvo trebalo izkorieniti i samo sebe, ratujući za račun II. Armate, dolazilo je izmedju novih »saveznika«, četnika i talijanske vojske, i do vrlo komičnih zgoda.

Tako se četnički vodje nisu žacali u svojim govorima javno napasti i same Talijane, kako smo to već vidjeli i iz govora Mile Šantića, održanog u Trebinju u srpnju 1942., kako smo to napried naveli.
Jedna takva smiešna situacija zbila se i na Vidovdan. 28 lipnja 1943 . na Kosovu kod Knina.

O tom dogadjaju javlja Velika župa Knin izvještajem od 3 srpnja 1943. iz kojega ćemo iznieti neke pojedinosti.

Kako je poznato, na Vidovdan 1389 propalo je na Kosovu polju, kod današnje Mitrovice srbsko carstvo u borbi protiv Turaka.

Srbi su taj poraz, koji ih je koštao 500 godina robovanja Turcima na vrlo vješt način pretvorili u neku vrst »pobjede«, pa je tako nastao vidovdanski mitos, koji je najprije srbski narod bodrio na borbu protiv Turaka i za oslobodjenje Srbije, a onda se pretvorio u izraz imperijalističkih težnja, u borbu za Veliku Srbiju, koja bi imala obuhvaćati sve krajeve, u kojima živi makar i jedan Srbin.
Poznato je, da su Velikosrbi izabrali Vidovdan 1914. i za umorstvo austrijskog priestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije u Sarajevu.

Tako je u lipnju 1943. četnički vojvoda Kninske krajine pop Momčilo Djuić, izdao nalog, da se Vidovdan svečano proslavi, i da cjelokupno pravoslavno pučanstvo iz okolice Knina mora doći na ovu proslavu.


slika


Na mjestu proslave bila je podignuta tribina, okićena srbskim zastavama, izmedju kojih se nalazila slika razkralja Petra II. Na proslavi je palo više govora. Prvi je govorio pop Ljubomir Vrcelj o značenju Vidovdana. Zatim su sliedili drugi govornici, a na kraju je uzeo rieč sam pop Djuić, koji je medju ostalim rekao i ovo: » U ovim časovima (kada je englezka vojska napredovala u Africi, op. pisca), svi Srbi moraju biti oprezni. Mi ne vjerujemo ni Churchillu, ni Mussoliniju, ni Stalinu, nego samo svom kralju Petru. Talijani, naši saveznici, veoma lojalno su se pokazali prema Srbima. Svaki talijanski vojnik štitio je Srbe. Mi s Talijanima moramo ostati najveći prijatelji, dok su oni s nama, a kad vidimo, da više ne možemo skupa s njima, mi ćemo ih njihovim vlastitim oružjem tući.« Ovom govoru prisustvovalo je pod tribinom više talijanskih častnika, medju njima i tumača, koji su razumjeli Djuićev govor.

Poslije Djuićeva govora došao je na tribinu zapovjednik dinarskog područja general Francesco Giangreco, te se smjestio izpod slike kralja Petra. Izpred njega i popa Djuića izvršen je mimohod četa, u kojemu su nastupili redom glasba talijanskih bersagliera, predvodjena jednim bivšim glasbarskim častnikom jugoslavenske vojske, zatim jedna bojna »Bersagliera« i konačno četnički »odredi«.
Poslije mimohoda posjetio je general Giangreco kuću kaludjera Kalika, a nakon toga otišao na ručak na otvorenom polju. Na ručku su održali zdravice pop Momčilo Djuić i general Giangreco.

Ovom dogodjaju nije potreban komentar.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

II. ARMATA I PARTIZANI

Napried smo, prikazujući djelovanje II. Armate talijanske vojske protiv Nezavisne Države Hrvatske i hrvatskog naroda, iznieli i nekoliko slučajeva, iz kojih se moglo vidjeti, da II. Armata nije vodila ozbiljnu borbu ni protiv partizana, čijom je prisutnošću u II. zoni stalno obrazlagala svoje zadržavanje i podupiranje četnika, koje je tobože upotrebljavala u borbi protiv partizana.
Iz opisa talijanskih podhvata u Biokovu, u okolici Omiša, u okolici Sinja, u okolici Prozora i Vrlike, vidjeli smo, da ti podrivati, ne samo da nisu vodjeni protiv partizanskih banda, nego da su se ti podhvati pretvorili u uništavanje nezaštićenog i nedužnog hrvatskog življa, koji nije stigao umaći ovim podhvatima.

Ali ne samo da II. Armata nije imala namjeru uništiti partizane na svome posadnom području, nego je ona partizanski pokret i izravno pomagala, kako bi hr¬vatski živalj što više stradao, bilo od partizana, bilo od talijanske vojske i četnika.

Razpolažemo brojnim dokazima o tom radu II. Armate, pa ćemo u nastavku navesti nekoliko primjera, koji potvrdjuju ovu činjenicu.
Velika župa Knin javlja u svome izvještaju od 17. listopada 1942., da su partizani u Lici i Dalmaciji naoružani talijanskim oružjem i obučeni u talijanske odore. Strjeljivo je u ogromnoj većini talijanskog podrietla. Istina je, da su partizani razoružali mnoge talijanske posade, ali je dokazano i to, da su Talijani u zamjenu za zarobljenike i za živežne namirnice davali partizanima i svoje oružje. Tako su u mjesecu studenom 1942. Talijani predali partizanima sve oružje svoje posade u Bolu na Braču, zato što su partizani pustili nekoliko talijanskih zarobljenika na slobodu. Isto tako poznato je cieloj srednjoj Dalmaciji, da je talijanski lučki zapovjednik u Makarskoj, pomorski častnik Fienga, organizirao zamjenu oružja za ulje. Ova zamjena izvršavana je nekoliko puta u Podgori kod Makarske.

Iz Bugojna se javlja, da su partizani, koji su došli iz Crne Gore, naoružani talijanskim oružjem najnovijeg tipa. Oni razpolažu talijanskim puškama, težkim i lakim strojnicama te bacačima mina i navalnim bombama. Strjeljivo je izključivo talijanskog podrietla. Partizani se u prometu s pučanstvom služe talijanskim lirama

Iz Crikvenice se javlja 25. lipnja 1942., da je Rudolf Klarić organizirao dobavu hrane, oružja i strjeljiva partizanima. Talijanske vojničke oblasti prieče hrvatskih oblastima, da uhite Klarića, te ga uzimaju pod svoju zaštitu.

Iz Omiša se javlja, da je 25. kolovoza 1942. uhićeno u Omišu nekoliko partizana i njihovih pomagača, među kojima se nalaze i neki vojni bjegunci. Hrvatske oblasti kanile su uhićene uputiti preko Metkovića u Zagreb, ali ou ih talijanske vojničke oblasti oduzele i pustile na slobodu.

Iz Makarske se javlja 29. kolovoza 1942., da partizani prevoze strjeljivo u Biokovo. Strjeljivo je izključivo talijanskog podrietla, a kupljeno je u Splitu.

Iz Karlovca se javlja 15 studenog 1942., da su odmetnici, koji su napali Slunj, obučeni svi u talijanske odore, a tankovi, bacači mina i strjeljivo su izključivo talijanskog podrietla.

Iz Stolca se javlja: »Kada je u svibnju 1942. bio napadaj partizana na Stolac, onda su na mjestu zvanom Krajšina na zidu bili izpisani razni komunistički nadpisi. Nadpise je napisao i podpisao partizan Vojko Djurić iz Poplata. Kasnije je Djurić uhićen i predan u talijanski logor, ali je istoga dana pušten s oružjem, samo je mjesto partizanskog znaka imao četnički.«
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

PARTIZANI POD OKRILJEM II. ARMATE


Iz Omiša se javlja, da je početkom lipnja 1942. uhićen u Postirama na otoku Braču Stipe Ostojić, duhovni vodja partizana u tom kraju. Uhićen je radi toga, jer je u svom stanu sakrivao dva ranjena partizana. Ostojić je bio upućen preko Metkovića u Zagreb, ali su ga talijanski karabinjeri u Metkoviću silom oteli hrvatskoj oružničkoj pratnji i pustili na slobodu. Nekoliko dana kasnije odmetnuo se Ostojić u šumu i preuzeo vodstvo partizanskih banda na otoku Braču.

Iz istog mjesta se javlja, da su hrvatske oblasti u srpnju 1942. upozorile talijanskog zapovjednika divizije »Bergamo«, generala Piazzonia, i zapovjednika talijanske posade u Omišu, pukovnika De Turrisa, da odvjetnički pripravnik Božo Mimica stoji na čelu jedne bande od 10 ljudi, koja u Omišu organizira i provodi sabotažu na brzoglasnim, brzojavnim i električnim vodovima u okolici Omiša. Popis tih ljudi dostavljen je pukovniku De Turrisu, nakon čega je usliedilo uhićenje okrivljenih, ali ih De Turris sutradan po uhićenju pušta na slobodu. Dva dana kasnije odmetnuo se Mimica s cielom svojom družinom u šumu i priključio se partizanima.

U travnju 1942. javlja se iz Supetra na Otoku Braču da su dužnostnici Ustaške mladeži Jakelić, Kovačević i Dinka Perajicu pri povratku iz Supetra u Omiš bili u Postirama skinuti s broda od partizana, a onda mučeni i ubijeni.

Na brodu su se nalazili i jedan domobran i oružnički satnik Lav Grubić, te 2 talijanska vojnika. Partizani su razoružali domobrana i satnika Grubića, a dvojici talijanskih vojnika su rekli: »Drugovi, vi se ne bojte, vama se ne će ništa dogoditi!«
Zatim su partizani sišli s broda i prema njemu opalili nekoliko hitaca. U neposrednoj blizini ovoga broda nalazio se jedan vojnički talijanski brod, krcat talijanskom vojskom.

Uzprkos tome, što su od oružničkog satnika Grubića bili na talijanskom jeziku zamoljeni za pomoć, talijanski su se vojnici držali pasivno, a talijanski je zapovjednik naredio, da njihov brod krene dalje u Makarsku.

Iz Hvara se javlja, da je 1. travnja 1942. napadnuta u Jelsi od partizana prostorija Ustaške mladeži. Živežne su namirnice opljačkane, a pokućstvo polupano. Prostorije Ustaške mladeži nalazile su se u istoj zgradi, u kojoj je smješteno i talijansko mjestno zapovjedničtvo.
Talijanska straža, koja se je nalazila pred zgradom i u zgradi, nije ovo zlodjelo htjela spriečiti.

Istim izvještajem se javlja, da su u ožujku 1942., partizani opljačkali poštanski ured usred biela dana. Talijansko mjestno zapovjedničtvo smješteno je u neposrednoj blizini poštanskog ureda, ali napadaj nije spriečen.

Isti takav napadaj izvršen je u ožujku 1942. u Starom Gradu na otoku Hvaru na porezni ured i na obćinu. Talijansko mjestno zapovjedničtvo nalazi se i ovdje u neposrednoj blizini ovih dvaju ureda.

Iz Sinja se javlja, da je za vrieme podhvata hrvatskih oružanih snaga protiv partizana na Vještici gori u proljeću 1942., kojom su zgodom partizani bili obkoljeni od hrvatskih i talijanskih snaga u jednoj kotlini, te su mogli biti uništeni, bez ikakvog razloga talijanski vojnički zapovjednik naglo prekinuo podhvat i izdao nalog za povlačenje talijanske vojske. Hrvatske snage nisu mogle same nastaviti podhvat, pa je on propao, a sami pripadnici fašističke milicije, koji su sudjelovali u ovom podhvatu, prosvjedovali su protiv ovoga naloga, ali su ga morali izvršiti.
Isti slučaj ponovio se malo kasnije i kod Aržana, kada se je hrvatska milicija s hrvatskim oružničtvom po nalogu talijanskog zapovjednika morala povući sa svojih postava, premda je bila već obkolila jednu veću skupinu partizana, koja je stajala pred uništenjem.

Osim ovih ima i bezbroj drugih slučajeva, iz kojih jasno proizlazi, da II. Armati talijanske vojske nije bilo stalo do uništenja komunističkih banda, nego da je njihov rad podupirala, gdje god to nije išlo na štetu same talijanske vojske.

Nastojanje II. Armate, da se partizanski pokret u Hrvatskoj ne likvidira, bit će još bolje osvietljeno, ako promotrimo i sliedeći slučaj:
Hrvatske oblasti dobivale su vrlo često poruke, da bi se pojedine skupine partizana u obalnom pojasu predale hrvatskim vojničkim oblastima, ali uz uvjet, da ne budu izručene talijanskoj vojsci. Talijanske su vojničke oblasti do tada, gdje god su to mogle, oduzimale hrvatskim oblastima one partizane, koji su se predali, obrazlažući to time, da su to pobunjenici protiv talijanske vojske.
To je napose vriedilo za one ljude iz Dalmacije, koji su pred strahovladom talijanske vojske i četnika pobjegli iz svojih sela u šumu, da spase gole živote, a onda i ne htijući upali u mrežu vještih partizanskih vodja.

Mnogi od ovih odbjega željeli su se osloboditi partizanskog terora, ali im povratak kući nije bio moguć, jer ih je tamo čekala težka sudbina, ako zapanu u ruke talijanske vojske, pred kojom su već jednom morali spašavati svoje živote, bježeći u šumu.

Hrvatska je vlada bezbroj puta pokušala, da II. Armata promieni svoje stanovište u tom pitanju, ali joj to nije uspjelo.
Konačno je u mjesecu ožujku 1943. hrvatska vlada dobila obaviest iz Sinja, da je jedna veća skupina partizana, sastavljena dielom od pripadnika anektirane Dalmacije, dielom od pripadnika Nezavisne Države Hrvatske, poručila, da je voljna predati se hrvatskim vojničkim oblastima uz uvjet, da ne bude predana talijanskoj vojsci.
Hrvatska je vlada uputila radi toga na pregovore s novim zapovjednikom II. Armate, generalom Robottiem, državnog tajnika dra Vrančića.

Pregovori su održani u Splitu polovicom ožujka 1943., a prisustvovao im je s hrvatske strane i upravni povjerenik kod II. Armate David Sinčić.

Nakon dugih pregovora uspjelo je dru Vrančiću, uz pomoć splitskog prefekta Zerbina, kojemu su partizani u okolici Splita bili dodijali, prinukati generala Robottia, da dadne svoj pristanak, da se spomenuti partizani mogu predati hrvatskim vojničkim oblastima, koje ih nisu dužne izručiti talijanskoj vojsci. Ovaj pristanak vriedio je samo za partizane, koji potječu s hrvatskog državnog područja, jer general Robotti nije mogao dati isti pristanak i za one, koji potječu iz anektirane Dalmacije. General Robotti saobćio je, da za to mora imati privolu vrhovnog zapovjedničtva talijanske vojske u Rimu.

General Robotti zamoljen je, da izhodi i taj pristanak, a na to su se dr Vrančić i Sinčić uputili u Sinj, gdje su sa zapovjednikom talijanske divizije »Bergamo«, generalom Becuzziem i dojavnim častnikom II. Armate pukovnikom Bignolom, trebali sačiniti točan ugovor o predaji partizana i dati upute hrvatskom mjestnom vojničkom zapovjedničtvu.

I baš dok je taj ugovor bio pisan, nazvao je iz Splita general Spigo, zapovjednik XVIII. zbornog područja, pukovnika Bignolo i naredio, da se u ugovor o predaji partizana unese uvjet, da se ta predaja ima izvršiti u roku od 15 dana, iako o nekom roku prilikom razgovora u Splitu, nije bilo govora.

Dr Vrančić, ozlojedjen ovakvim postupkom, odklonio je podpis takvog ugovora s motivacijom, da o roku predaje nije bilo govora, i da se ciela II. Armata nije mogla u roku od godinu i pol riešiti partizana iz obalnog pojasa, pa nije ni on nikakav čarobnjak, da bi to mogao učiniti u roku od 5 dana. Nakon odlučnog nastupa dra Vrančića i povjerenika Sinčića pristala je talijanska strana, da se u ugovor ne stavi nikakav rok.

General Spigo, poznavajući politiku i namjere vrhovnog talijanskog vojničkog zapovjedničtva u Rimu bolje, nego njegov predpostavljeni zapovjednik, general Robotti koji je upravo pred kratko vrieme bio preuzeo zapovjedničtvo II. Armate i po prvi put djelovao na području Nezavisne Države Hrvatske, pa prema tome nije još mogao biti ni upućen u sve smicalice, koje je do tada II. Armata činila, pokušao je već u početku omesti predaju partizana hrvatskim vojničkim oblastima, jer mu smirenje u Hrvatskoj, a napose u Dalmaciji, nije išlo u račun.

General Robotti zaista se obratio na vrhovno vojničko zapovjedničtvo u Rim i tražio pristanak za predaju partizana, podrietlom iz anektirane Dalmacije, hrvatskim oblastima, ali je vrhovno zapovjedničtvo dalo niečan odgovor.

Hrvatskom poslaniku u Rimu dru Periću uspjelo je ipak izhoditi takav pristanak kod ministarstva vanjskih poslova koncem ožujka 1943., jer se to ministarstvo smatralo nadležnim donieti mjerodavno rješenje.

Savezno s tim sačinjen je početkom travnja 1943. sporazumno izmedju upravnog povjerenika Sinčića i zapovjedničtva II. Armate tekst letaka, kojim će se partizani na području Dalmacije upoznati sa sadržajem sporazuma i pozvati na predaju hrvatskim oblastima
Letači su tiskani i bačeni u dotično područje, ali da stvar ne bude ipak podpuno u redu, jer to ne bi odgovaralo ni željama ni predaji II Armate, bačeni su talijanskim zrakoplovima u okolici Sinja posebni letači, u kojima se partizanima stavlja rok za predaju od svega nekoliko dana.

Medjutim su se na području II. zone partizani počeli predavati hrvatskim vojničkim oblastima, koje su ih trebale odpremiti izvan područja II. zone, u gornju Hrvatsku. Neke od ovih partizana, koji nisu vršili zlodjela, pustile su hrvatske oblasti na slobodu, da bi se i drugi partizani vratili svojim kućama i nastavili mirnim životom.

II. Armata je ovaj postupak smjesta izkoristila, da proglasi sporazum, postignut u Rimu nevažećim, pa je general Robotti 2. svibnja 1943 svojom okružnicom broj 5600-AC stavio zaista izvan snage spomenuti sporazum i o tom obaviestio svoja zborna područja, kao i hrvatsku vladu preko obćeg upravnog povjerenika na Sušaku
Hrvatska je vlada raztumačila i opravdala postupak svojih oblasti, te je, da bi sporazum ponovo stupio na snagu, izdala najstrožiji nalog, da se u buduće svi partizani, koji se predaju, moraju uputiti u gornju Hrvatsku.

Uzprkos tome nije general Robotti nikada stavio izvan snage svoju okružnicu broj 5600, jer mu je već bila jasna uloga njegove Armate u Hrvatskoj.

Prilikom svoga boravka u Makarskoj, 19. srpnja 1943., kada je vojska II. Armate uz pomoć 200 u talijanske odore obučenih četnika ponovo bjesnila po Biokovu i na otoku Braču, te palila zadnje kuće po preostalim hrvatskim selima, i kada je dr Vrančić kao vladin izaslanik pokušao ublažiti nevolju pogodjenog pučanstva, zamolio je generala Robottia, da povuče svoju okružnicu broj 5600 s time, da će hrvatska vlada smjesta ponovo izdati najstrožiji nalog, da se svi predani partizani upućuju u gornju Hrvatsku.

Sporazumno s njime uputio mu je dr. Vrančić i jednu pismenu predstavku o tom predmetu, ali generala Robottia ništa ne smeta, da svojim listom od 2. rujna 1943. broj 4233 saobći dru Vrančiću putem talijanskog vojničkog izaslanstva u Zagrebu, da u tom predmetu nije dao nikakva obećanja i da njegova okružnica 5600 prema tome ostaje na snazi.

Generala Robottia nije smetalo ni to, da je to obećanje zaista dao u prisutnosti velikog župana župe Cetina Luetića i generala Piazzonia.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

ŽALOSTAN ALI ZASLUŽAN SVRŠETAK IL ARMATE

Uobće je uobičajeni postupak kod II. Armate bio, da se dato obećanje opovrgne, da se krivo izvrši, ili uobće ne izvrši. Taj je duh vladao cielom II. Armatom, od njezinog zapovjednika pa do zadnjeg vojnika. Nije čudo, da nakon dvije i pol godine ovakve igre u Hrvatskoj ciela II. Armata nije vojnički predstavljala ništa, jer je sve u njoj bilo demoralizirano. Visoki častnici nisu zaista mogli poslužiti liepim primjerom svojim vojnicima, pa nije nikakvo čudo, da se ta Armata 9. rujna 1943. prosula kao šaka prašine kod prvog ozbiljnog udarca vjetra.

Dok se u službenim slučajevima prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i prema Njemačkoj nastupalo pred častnicima i vojnicima najbiranijim riečima bogatog jezika o prijateljstvu, savezničtvu i suradnji, dotle se u svim drugim zgodama širio protuhrvatski, protunjemački i protuosovinski duh, koji je onda mogao konačno u prvim danima rujna 1943. biti i otvoreno izpoviedan.

Tako je na primjer zapovjednik VI. talijanskog zbornog područja u Dubrovniku general Sandro Piazzoni pod podpisom S. P. objavio u talijanskom vojničkom listu »Sentinella«, br. 214. od 6.—7. rujna 1943. jedan članak, u kome otvoreno i na bezstidan način napada svoga dojučerašnjeg saveznika Njemačku.

U članku pod naslovom »Liberta« analizira general Piazzoni pojmove kršćanske i družtvovne slobode. On navodi, da nije sloboda, ako se robuje drugim narodima, niti ako se u svojoj kući mora podleći prevlasti stranaca, a zatim doslovce nastavlja:

»Nije sloboda, ako si zgrabljen od delinkvenata, koji ti naredjuju, kao kakav razbojnik: — Propadni, ili umri!
»Danas se želi, s onu stranu Alpa, naturiti nama Talijanima, dakle kršćanima, punim zdravog smisla za družtvovnu slobodu, samo takva sloboda, da propadnemo pred tudjom silom, te se preko mnogih usta i pomoću mnogih pera poziva nas i od degeneriranih i prodanih Talijana, da poslušamo ovaj glupi i okrutni poziv«.
»Ne, Talijani čiste krvi i čiste pasmine, ne, borci na svim frontama, na kopnu, na moru i na nebu!«
»Mi hoćemo svoju slobodu. Mi hoćemo slobodu pravu i čistu. I za to se borimo danas, i borit ćemo se sutra protiv svakoga«.

Kada su se par dana kasnije pojavile njemačke čete na vratima Dubrovnika, general Sandro Piazzoni predao je skupa s 32 tisuće svojih vojnika oružje njemačkim i hrvatskim vojnicima. Pisac gornjeg članka, »borac za slobodu«, nije ni ovoga puta održao svoju rieč.

I ostali generali II. Armate završili su žalostno svoju vojničku karieru, onako, kako su to i zaslužili.

General Amico ubijen je od podredjenih mu fašista. On je bio prvi, koji je 25. srpnja 1943. izbacio iz svoga zapovjedničtva, hotela »Excelsior« u Dubrovniku, sliku Mussolinia na ulicu. On je bio onaj, koji je smjesta razoružao fašističku stražu, koja je do tada vršila trajnu službu na ulazu njegovog zapovjedničtva, i zabranio ulazak fašističkim milicionerima u zgradu svoga zapovjedničtva.Sudbina je neizbježiva. Kugla iz puške uvriedjenog fašiste dokončala je život izdajničkom generalu.

General Gherzi "doživio je, da ga je u vili »Argentina« u Dubrovniku, razoružao jedan ustaša.

Generala Cigagliu i generala Becuzzia, koji su se pridružili partizanima u Splitu i predali im cjelokupno oružje, razoružale su njemačke SS-postrojbe.

Kruna je svima ipak general Robotti, zapovjednik II. Armate. On poziva hrvatskog obćeg upravnog povjerenika za obalni pojas Davida Sinčića dne 9. rujna u svoje zapovjedničtvo na Sušaku i saobćuje mu, da se Italija nalazi u ratu s Hrvatskom te da je radi toga on, general Robotti, izdao nalog svim zbornim zapovjedničtvima, da predaju oružje partizanima, ili da se pridruže njima, jer će partizani zaposjesti cielo područje, na kojem je do sada bila II Armata talijanske vojske.

Savezno s time proglašuje Sinčića uhićenim i naredjuje mu, da se sa svojom obitelji mora uputiti u Rim, u talijansko zarobljeničtvo.

Istodobno pozivlje general Robotti, preko do javnog ureda svoje Armate, vodju partizana iz Gorskog Kotara ing Babica, da preuzme vlast na Sušaku. Ing Babić dolazi najprije s 15 partizana, iza kojih sliede daljnje 200, pa oni razoružavaju mjestnu talijansku posadu na Sušaku.

Kada je počelo i razoružavanje častnika, onda general Robotti 10. rujna bježi sa svojim stožerom na brodu »Iliria« u Lošinj Mali Njemu se pridružuju i ostali častnici II. Armate, bježeći na manjim brodovima koje su zatekli u riečkoj luci Napola svučeni i razoružani talijanski vojnici lutaju Sušakom kao bez glave, dok partizanske rulje pljačkaju grad i provode prisilno novačetnje mužkaraca od 15—60 godina.

General Robotti stigao je sa svojom pratnjom u Lošinj Mali 11. rujna. On vodi sa sobom zarobljenike Davida Sinčića, i niegovu obitelj, suprugu s dvoje djece, više činovnika obćeg upravnog povjereničtva, kao i generala Rumlera, zapovjednika hrvatskih postrojba u obalnom pojasu, skupa s njegovim stožerom.

U Lošinju se stječe još oko 30 brodova krcatih talijanskim častnicima. Na 12. rujna puče u Lošinju glas, da dolaze njemačke čete. Ta viest djeluje kao grom iz vedra neba.

Talijanske častnike zahvaća nevidjena panika. Brodovi, koji su u luci usidreni pod punom parom, pokušavaju bježati iz luke, a da nisu imali vremena ni konope odvezati. Konopi pucaju i u luci nastaje obći metež, kakav se ni u filmovima ne vidja. Svaki brod hoće prvi iz luke, pa dolazi do nekoliko sudara izmedju brodova. Sve se vrti, kao da more pod brodovima vrije. Častnici i vojnici, koji su bili na kopnu, skaču u more, da bi se dokopali brodova, koji bježe. Drugi, koji bi željeli ostati na otoku, skaču s brodova u more i pokušavaju domoći se obale. Neki na obali pokušavaju se domoći čamaca i stići na brodove. Obća pomutnja dostiže vrhunac.
Povjerenik Sinčić sa svojom obitelji i činovnicima, kao i general Rumler, ukrcavaju se na jedan brzi brodić obalne plovitbe, kojim zapovieda hrvatski zapavjednik, pa se izvan luke odvajaju od skupine bježećih brodova i uzimlju pravac prema sjeveru, prema Hrvatskoj. — Ostali brodovi s talijanskim častnicima bježe u pravcu Ancone.

Ali, nedaleko Lošinja, pojavljuje se jedna njemačka podmornica. Zapovjednik podmornice odlučno naredjuje cieloj skupini brodova: »Pravac Mietei!« Obezglavljena skupina sluša nalog njemačkog morskog vuka. Tužna povorka brodova kreće prema Mletcima, vozeći sobom kukavičke častnike neslavne II. Armate.

Pred samim Mletcima pokušava jedan brod bieg u Anconu. Podmornica drži pred sobom glavnu skupinu i tjera je, kao čoban stoku, dok se na nebu pojavljuje jedan »Dornier«, kojim upravlja hrvatska posada iz Zagreba. Ona opazi bieg ovog broda, pa ga uzimlje na cilj. Dobro spuštena bomba pogadja brod u sredinu. Brod za čas tone i vuče sa sobom u dno oko 60 častnika upravnog i obskrbnog stožera II. Armate talijanske Vojske.

Glavna skupina stiže zatim u Mletke, gdje njemački vojnici već drže stražu, te razoružavaju generala Robottia i njegovu pratnju.
U toj pratnji nalazi se i general Squero, zapovjednik V. zbornog područja, koji je dne 9. rujna tiskanim proglasom objavio u Crkvenici, da je vlast u Hrvatskom Primorju predana partizanima, te istodobno izdatj nalog divizijama »Lombardia«, smještenoj u Karlovcu i okolici, »Murge«, smještenoj u Senju i »Macerata«, smještenoj u Delnicama, da svoje oružje preda partizanima.
»Lombardia« je medjutim razoružana od domobrana i ustaša generala Tomaševića i ustaških dopukovnika Rogoza i Oreškovića.
»Macerata« se pridružuje partizanima, a »Murga« predaje svoje oružje partizanima u Senju. Njih je u Senj doveo zapovjednik divizije, general Quarra Sito, te im predao oružje i vlast. Isti general pozvao je tom zgodom sve činovničtvo Senja i saobćio mu, da se je Osovina slomila, da Englezi dolaze, da će vlast preuzeti partizani i da će poslije toga doći kralj Petar II. i uzpostaviti Jugoslaviju. Generala Quarru ne smeta zbrka misli, koje je iznio, pa on poziva činovničtvo, da prizna partizansku vlast i da nastavi radom.

Stožernika župe Vinodol i Podgorje, Zubrinića. daje uhititi u namjeri, da ga izruči partizanima. I već je Zubrinić u zatvoru talijanske vojske, ali mu čudom uspieva bieg.

Kada je sve to obavio, general Quarra napušta svoje čete i bježi na Rieku, a odavle u Lošinj, dok njegovi bivši vojnici na pola goli, svučeni i razoružani od partizana, idu cestom Senj—Sušak, na povratku u domovinu, koja im je dala ovakove zapovjednike. Tužna povorka jedne slomljene vojske vuče se kao sjena prema zapadu, ostavljajući za sobom žalostne tragove dvogodišnjeg divljanja.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite