dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

slika


"Tipografija"d.d.,Zagreb,1943.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

IZA KULISA PROTUHRVATSKE POLITIKE TALIJANSKIH GENERALA


Možda još za vrieme ovoga rata, ali sasvim sigurno nakon njegovog svršetka, pružit će se prilika, da se objave izprave sačuvane u hrvatskoj državnoj pismohrani i u ostalim pismohranama o politici i o tadašnjim ciljevima onih talijanskih vojničkih krugova, koji su, okupljeni oko maršala Badoglia, a sporazumno s kraljem Viktorom Emanuelom, pripravljali nečuvena izdaju Nove Europe, i pokušali je izvršiti.

Ova politika talijanskih generala bila je razplela svoje mreže u svim pravcima, osobito na području Nezavisne Države Hrvatske i na znatnom dielu Balkana, gdje su generali Ambrosio, Roatta i Robotti bili njezini najiztaknutiji eksponenti.

Kada je Mussolinijeva Italija, slupivši u rat protiv Jugoslavije, priznala Hrvatsku kao suverenu državu i kao činbenika novog europskog poredka, počeli su vodeći krugovi talijanske vojske odmah provoditi svoje već prije izradjene osnove glede Hrvatske i Balkana, lako se nisu mogli pohvaliti, da su bilo kako sudjelovali u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske — dapače njih je same sačuvao od strašne sramote u ratu protiv Grčke samo opravdani pohod grubo izazvanog Njemačkog Reicha na europski jugoiztok! — ipak su pokušali proširiti svoju okupatorsku politiku na cielo područje hrvatske države. Ponajprije su pokušali vršiti pritisak na Mussolinija u tome smislu, da bi trebalo od hrvatskog državnog organizma odkinut i ne samo cielu hrvatsku jadransku obalu zajedno sa otocima.
nego i zonu hrvatskog područja daleko u zaledju. Kada nisu s time uspjeli, izradili su osnovu, prema kojoj bi se njihov cilj imao postići tako, da bi se tokom rata hrvatska država, premda ju je Italija već priznala i premda je primljena kao saveznik u veliki europski blok država Trojnog ugovora, perfidnom okupatorskom politikom spriečila u početnom učtvršćenju svoga organizma i time takodjer i u konsolidiranju, kako bi im bilo lakše, da je kasnije razkomadaju. Ovdje su odmah stvorili dodirna mjesti s neprijateljima Nove Europe i stupili u vezu s neprijateljima hrvatske države!

Kroz pune dvie godine vršili su unatoč brojnih odlučnih prosvjeda hrvatske državne vlade najteže progone hrvatskog stanovničtva u anektiranim dielovima Dalmacije, kao i u cielom okupiranom području — u zapadnoj, južnoj i jugoiztočnoj Hrvatskoj. Preko 17.000 Hrvata iz obalnih područja moralo je, kao tobožnji nepomirljivi neprijatelji talijanskog naroda, otići u sabirne logore. To je bila jedna u nizu mjera i sredstava vlasti, koje su služile njihovoj politici i njihovim ciljevima. U području gornjeg Hrvatskog Primorja i u širokom području, koje su zaposjele njihove okupatorske čete, vršili su svoj postupak na temelju paklenski smišljene osnove: smišljenog nečuvenog izazivanja hrvatskog stanovničtva, od kojega su velik broj očajnika na taj način otjerali u šume. Zatim su se stavili u dodir sa četnicima Draže Mihajlovića, kojima su na hrvatskom području pod njihovom okupacijom ostavili podpuno slobodne ruke za njihovu djelatnost protiv hrvatskog naroda. Mihajlovićeve četničke bande puštali su najspremnije iz Crne Gore i Srbije u Hrvatsku, da, zvali su ih i upravo slali; osim toga huškali su onaj dio srbsko-pravoslavne manjine, koji nije bio odan hrvatskoj državi, da sudjeluje u četničkim protuhrvatskim djelatnostima. Dok su na jednoj strani organizirali gradjanski rat jednog diela pravoslavne manjine protiv hrvatskog naroda, na drugoj su strani na svaki način podupirali buntovno djelovanje Moskve u krugovima pravoslavne manjine na hrvatskom području, davajući im oružje, streljivo i živežne namirnice. I nakon što su u hrvatskom obalnom području svojim terorom otjerali brojne Hrvate u šume, ustali su protiv hrvatskog stanovničtva još i oružjem u ruci, razarajući i paleći hrvatska sela, ubijajući Hrvate i prouzročivši težki prehrambeni položaj.

Machiavelli, sa svojom perfidnom politikom bio je prema njima samo skromni početnik ...

Premda je prilikom sklapanja rimskih ugovora, kojima su bili odredjeni politički odnosi izmedju obih jadranskih država, hrvatskom državnom poglavaru bilo dano svečano obećanje, da će se talijanska vojska povući iz Hrvatske, budući da njezina prisutnost u Hrvatskoj nipošto nije potrebna; generali Ambrosio, Roatta i drugi znali su to izigrati, te su se što više trudili, da bi proširili okupacionu zonu na cieloj liniji sve do Save. Hrvatskim su četama branili svaki pristup u zaposjednutu zonu, što više i onda, kada su pro gonile pobunjeničke bande. Ne samo to — svaki se oružani podhvat hrvatskih ili njemačkih oružanih snaga protiv boljševičkih banda Titovih ili četničkih bandu Mihajlovićevih morao zaustaviti na crti, koja je u Hrvatskoj označivala granicu talijanskog okupacionog područja. Unutar zaposjednutog područja spriečavali su osim toga svako stvaranje hrvatske vojske. Dok su širokogrudno oboružavali partizane i četnike, ostala su sumo na papiru sva obećanja, prema kojima će Talijani savezničkoj hrvatskoj državi pomagati u naoružavanju njezinih oružanih snaga, a zbog svake pomoći, koju je pružao Reich hrvatskim oružanim snagama, pokazivali su prave napadaje biesa.

Kadgod je započeo dobro pripremljeni podhvat većeg slila protiv partizana ili četnika, pružali su talijanski generali banditima, koji su bježali, utočište u području okupacione zone, odakle su zatim, obskrbljeni talijanskim oružjem, ponovno upadali u netom očišćeno područje.

Bez obzira na ostvarivanje gore navedenih ciljeva, pokušavali su talijanski generali na područjima Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Grčke, kao i u Sandžaku, Novi Pazar i u zapadnoj Macedoniji stvorili temelje za akciju, koja je trebala biti uperena protiv Njemačke i koja bi za njih prilikom sklapanja poseb nog mira sa zapadnim velevlastima ili prilikom izdajničkog prelaza na drugu stranu trebala služiti kao povoljna hipoteka.

Jasno je, da mlada hrvatska država nije bila u položaju niti je imala mogućnosti onemogućiti ovu urotničku djelatnost na svom vlastitom državnom području. Raznovrstni razlozi i važni obziri doveli su hrvatsku državnu vladu u položaj, u kojemu se morala ograničavati samo na to, da diplomatskim putem ulaže prosvjede i da pokuša koracima u službenom Rimu doskočiti ovoj macchiavellističkoj igri.

Politički riečnik za sada ne razpolaže s izrazima, koji bi mogli podpuno označiti perfidnu politiku talijanskih generala u cieloj njezinoj si raboti. U isto doba, kada je Italija na afričkom tlu na strani Njemačke vodila rat protiv saveznika, u isto doba. kada su njezine čete, iako samo u skromnom broju, sudjelovale na iztočnom bojištu u borbi protiv boljševizma, suradjivali su na području Nezavisne Države Hrvatske, talijanski generali s Mihajlovićevim četnicima, koji su klicali bivšem kralju Petru, Churchillu, Rooseveltu i Staljinu, na uništenju hrvatskog naroda i države i činili sve, kao pomagači boljševičkih partizana, kako bi omogućili što veći polet boljševičkoj akciji u Hrvatskoj. Jasnije i oštrije nego bilo gdje ocrtavali su se na području hrvatske države obrisi njihove politike uperene protiv Nove Europe i novog europskog duha.

Vjerojatno nije potrebno posebno naglasiti, da su na cielom području Hrvatske, koje su zaposjeli, nemilosrdno pljačkali. Nemoguće je opisati biedu i patnje hrvatskog stanovničtva pod njihovom vladavinom. Oni su činili sve, kako bi gospodarski i novčano uništili hrvatsku državu. Ugovorom odredjene granice prema Italiji imala je Hrvatska kroz cielo to vrieme samo na papiru! Povlačenje crte zaposjednutog područja kroz samu sredinu Hrvatske, značilo je podupiranje kriomčarenja i odvlačenje svih mogućih hrvatskih proizvoda u Italiju, ujedno i sredstvo za nabijanja ciena u Hrvatskoj kao i sredstvo za rušenje vriednosti hrvatskog novca.

Tisuće i tisuće Hrvata pale su žrtvom ove odvratne macciavellističke politike. Nažalost morali su takodjer i mnogi junački sinovi njemačkog naroda na području hrvatske države položiti svoj život kao žrtve ovih talijanskih generala, koji su pojam savezničke i vjernosti (kako su ga oni shvaćali) i pojam časti doveli ad absurdum, nanoseći medjutim ovom prilikom i i om narodu moralnu i materialnu neprocjenjivu štetu.

Svršetak ove prikazane djelatnosti predstavljao je pokušaj, da se u času nečuvene izdaje Njemačkoj i Europi zabode bodež u ledja, da se sprieči ujedinjenje nepravedno odkinute jadranske Hrvatske s maticom zemljom i da se veliki dio Balkana potakne na oružanu pobunu protiv Njemačke i Europe. Za Njemačku, za ovu Europu predstavlja Hrvatska sa svoje strane nepokolebljivo vjernog saveznika, ne samo po mjeri žrtava, koje je hrvatski narod doprinio za svoju vlastitu slobodu, kao i za slobodu Europe do danas na iztočnom i na ovdašnjem bojištu, nego i prema čvrstoj i neslomivoj odluci hrvatskog naroda, da ostane vjeran zakonima svog vlastitog života i obstanka, koji ga zakoni nerazdruživo vežu s Europom i Velikim Njemačkim Reichom — tim više, što mu je njemački narod pomogao, uspješno završiti stoljetnu borbu za slobodu i državnu nezavisnost.



Z a g r e b , polovicom studenoga 1943.


MATIJA KOVAČIĆ
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

UVOD

Kada je 27. ožujka 1941. došlo do rata izmedju Jugoslavije s jedne strane i Njemačkog Reicha i Italije s druge strane, onda je talijansko vrhovno vojničko zapovjedničtvo preuzelo na sebe obvezu vojnički zauzeti do daljnjega zaposjesti hrvatske otoke na Jadranu i područje hrvatskih zemalja, koje se proteže izmedju morske obale i crte, koja polazi s kasnije hrvatske granice izpod Bregane, te ide na Klinča selo, zatim neravnom crtom zapadno od Gline, onda crtom do Sasine kod Sanskog Mosta. Jezera kod Jajca, na Donji Vakuf, zatim planinom Štit, južnim rubovima Bjelašnice i Jahorine na na Ustipraču i Bielo Brdo, na iztočnoj granici Hrvatske.
Ova je crta tada dobila ime »demarkacione crte«, pa će i u našem prikazu biti kao takva spominjana.

slika

Postavljenu vojničku zadaću preuzela je na sebe II Armata talijanske vojske. Kako je ona tu zadaću izvršila, prepuštamo ocjeni vojničkih stručnjaka, jer nije naša zadaća, da se time bavimo.

Medju ostalim činbenicima talijanskog javnog i političkog života nastojali su i generali talijanske II. Armate, na čelu sa tadašnjim svojim zapovjednikom generalom Ambrosiom, svim silama izkoristiti slom bivše države za ostvarenje svojih imperialističkih težnja, kojima je imala pasti žrtvom ne samo ciela Dalmacija, nego i jedan široki pojas u njenoj pozadini.
Odmah nakon ulazka u Dalmaciju nastoji zapovjedničtvo II Armate naći ljude, koji će talijanskoj vladi upraviti predstavke za pripojenje ciele Dalmacije Italiji. Ali II Armata nalazi samo malu skupinu bivših jugoslavenskih političara pravoslavaca iz Kninske krajine, na čelu s drom Nikom Novakovićem zvanim Longo, koji takvu predstavku i šalje u Rim posredstvom talijanskog prefekta u Zadru. Drugu predstavku poslala je skupina od nekoliko Talijanaša iz Dubrovnika, koja je tražila pripojenje Italiji i ovog starog hrvatskog grada i hrvatskog kulturnoga središta.
Nastojanje II. Armate domoći se Dalmacije osjetilo se i za vrieme pregovora o razgraničenju, vodjenih izmedju Hrvatske i Italije. Zahtjev talijanskih generala išao je za tim, da se Hrvatskoj nametne granica, koja bi išla duboko u unutrašnjost hrvatskog narodnog područja.
Kada to generalima nije u cielosti uspjelo za vrieme odredjivanja granica, onda su oni tražili i postigli, da se pojas iza nametnute granice — do crte, koja polazi kod Severina na Kupi, zatim ide ravna na Tounj, Plitvička jezera, pa onda Plješivicom, ravnom crtom na Šator planinu, Cincar planinu, Prenj planinu i svršava kod Volujaka na lztočnoj granici Hrvatske — razvojači, ito je došlo do izražaja i u Rimskim ugovorima od 18. svtbnja 1941.

Tokom svog kasnijeg djelovanja nazvalo je zapovjedničtvo II. Armate iz upravno-tehničkih razloga područje anektirane Dalmacije I. zonom, hrvatsko državno područje izmedju nametnute granice u Dalmaciji i napried spomenute crte II. zonom, a područje sjevero-iztočno od ove crte do demarkacione crte III. zonom.

I mi ćemo se u našem prikazu češće poslužiti imenom ovih zona radi jednostavnosti, a i radi toga, jer su ova područja bila podvrgnuta različitim vojničkim i upravnim postupcima, koji opravdavaju i uporabu ovih naziva.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

POLITIČKI CILJEVI II ARMATE


Osokoljeni laganim »uspjesima« u svome »pohodu« u Dalmaciji u travnju 1941. godine, gdje je, uzgred rečeno, talijanska vojska bila kao saveznička prijateljski dočekana od hrvatskog pučanstva i gdje nije naišla ni na kakav odpor, jer je srbska vojska već bila razoružana od hrvatskog pučanstva, preuzeli su generali II. Armate na sebe zadaću, da na drugi način dodju do svoga cilja, do pripojenja ciele Dalmacije talijanskom imperiju.

Zapovjedničtvo II Armate izabralo je u tu svrhu tri puta: uništiti izravno što više Hrvata u anektiranoj Dalmaciji, poništiti sve povjestne hrvatske znakove Dalmacije i izkoristiti stare političke zadjevice izmedju onih pravoslavnih, koji se ne osjećaju Hrvatima, i Hrva. ta katolika, te nahuškati jedne na druge, da se u medjusobnoj borbi potamane.

Za provedbu svoje namjere, nalazi II. Armata pomoćnike u bivšim velikosrbskim političarima dru Niki Novakoviću, dru Novici Kraljeviću, Dobrosavu Jevdjeviću, četničkom vojvodi i predsjedniku srbske »Narodne odbrane« vojvodi Iliji Birčaninu Trifunoviću, generalu Blažu Gjukanoviću i drugima.

Za usluge, koje će ovi političari učiniti II. Armati, obvezuje se ona prema njima na teritorialne ustupke hrvatskog državnog područja Crnoj Gori i Srbiji, pa se tako ova borba prenosi i na pravoslavno pučanstvo Hercegovine i jugoiztočne Bosne, koje, po nalogu svojih vodja i po želji II. Armate, preuzimlje na sebe zadaću izkorieniti hrvatsko muslimansko i katoličko pučanstvo u tim krajevima.

Dok II. Armata imade pred očima imperialističke ciljeve Italije na Balkanu, dotle srbski političari vjeruju u pobjedu englezkog oružja i pripremaju tlo za buduću Veliku Srbiju.

II. Armata talijanske vojske i srbski političari imaju različite konačne ciljeve, ali im je blizki cilj jednak: uništiti što više hrvatskog pučanstva na hrvatskom narodnom i državnom području, koje žele dobiti talijanski imperialisti, odnosno Velikosrbi.

U svrhu postignuća ovoga cilja osnivaju se navalna središta protiv Hrvatske u Splitu. Zadru i Dubrovniku. U tim mjestima rade ruku o ruku spomenuti srbski političari i talijanski generali uz pomoć talijanskog guvernera u Zadru i talijanskog konzula u Dubrovniku.

Već od svoga dolazka u Hrvatsku cielo je zapovjedničtvo II. Armate u rukama dvorskih ljudi, anglofilskih generala: Ambrosia, Dalmazza, Monticellia, Spiga, Piazzonia. Armellinia, Amica i drugih, pa zato rad zapovjedničtvu II Armate na razaranju Nezavisne Države Hrvatske nije težak, jer ne mora imati obzira ni prema odredbama Rimskih ugovora, kojima je talijanska vlada preuzela »jamstvo za političku nezavisnost i teritorialnu cjelovitost« Hrvatske, niti prema Osovini, koja je nosilac novog europskog poredka, a čijim se sastavnim dielom II. Armata nije zapravo nikad ni osjećala, niti je prema duhu sporazuma djelovala, a da i ne govorimo o možebitnim obzirima prema Hrvatskoj.

Tako je mlada hrvatska država, još neorganizirana i bez odgovarajuće oružane snage, imala protiv sebe već od prvog dana svoga obstanka jednu vojsku od preko 200 tisuća vojnika, koji su se nalazili na hrvatskom državnom području i bili vodjeni od biranih častnika, vještih zakulisnoj i nepoštenoj borbi. Kao lojalan član Trojnog pakta i čuvajući svim sredstvima težko stečenu državu, hrvatska je vlada mogla tome neprijatelju suprotstaviti samo nejednaka sredstva borbe diplomatskim putem. Hrvatska je vlada posredovala i prosvjedovala kod II. Armate i u Rimu tia tisuće puta, zapravo prilikom svakog pojedinog prestupka talijanske II. Armate na hrvatskom narodnom području, a uložila je preko svoga poslanika u Rimu dra Perića bezbroj najoštrijih prosvjeda talijanskoj vladi.

Nije naša zadaća prikazati ovdje cielu diplomatsku djelatnost hrvatske vlade, jer bi time prešli postavljeni zadatak; mi želimo upoznati javnost sa sustavnim radom II. Armate na uništenju hrvatskog življa i rušenju hrvatske države, pa ćemo zato objaviti najvažnije dogadjaje iz te nejednake borbe.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

PROGONI HRVATA I PODPOMAGANJE POBUNJENIKA


Da bi došla do svoga cilja uništiti što više Hrvata ; zavesti obći nered u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kako bi na osnovu toga mogla poduzeti daljnje korake za rušenje Nezavisne Države Hrvatske, počela je II. Armata već u svibnju 1941. s progonima hrvatskog življa u anektiranoj Dalmaciji, s pripremanjem pobune pravoslavaca protiv Nezavisne Države Hrvatske i s rušenjem autoriteta hrvatske vojske i hrvatskih gradjanskih oblasti, dakle već u prvim danima obstanka mlade države, kada se crnilo na Rimskim ugovorima, »o podupiranju svim sredstvima političkog razvoja i napredka« Hrvatske još nije bilo ni osušilo.

Zapovjedništvo II. Armate talijanske vojske ušlo je već tada u neobjavljeni rat protiv Nezavisne Države Hrvatske, te je taj rat vodilo najpodmuklijim sredstvima, koja su hrvatski narod koštala more krvi i miliarde narodnog imetka, i nastavilo ga sve do svoje neslavne propasti u rujnu 1943., kada je ta ista II. Armata bila razoružana od domobrana, ustaša i savezničke njemačke vojske.

II. Armata nije se ni tada zadovoljila s onim nedaćama, koje je naniela hrvatskom narodu, nego je prije svog razoružanja, gdje je mogla ,predala ratno tvorivo partizanima, ili sama nastavila borbu na strani partizana proti hrvatskoj i njemačkoj vojsci.

Prvi progoni Hrvata u anektiranoj Dalmaciji i na otoku Pagu, koji je sastavnim dielom hrvatskog državnog područja, počinju u svibnju 1941. Tada su u anektiranoj Dalmaciji uhićeni iztaknuti Hrvati, koji su sudjelovali u Ustaškom pokretu.

Na otoku Pagu prisiljava se radnike solane, da svoju djecu upišu u »Fascio«.

U anektiranoj Dalmaciji razoružava se sve Hrvate, a Srbima se dopušta zadržati oružje.

U Zadru se kupi, pod vodstvom dra Novakovića i dra Mijovića, srbska politička emigracija, koja nalazi punu pomoć talijanske vojske i talijanskih gradjanskih oblasti.

Talijanski dužnostnici stvaraju odmah veze sa srbskim elementom u anektiranoj Dalmaciji i uzimaju u službu bivše jugoslavenske oružnike pravoslavce, koji po talijanskom nalogu vrše uhićenja iztaknutih Hrvata.
Poslije odredjivanja granice, u drugoj polovici svibnja 1941., prevoze Talijani vojničkim kamionima veliki broj odraslih pravoslavnih mužkaraca iz Kninske krajine u anektiranu Dalmaciju.

Talijanska vojska upotrebljava te prebjege za organiziranje četničkih postrojba na anektiranom području te ih huška protiv Nezavisne Države Hrvatske.

U lipnju 1941. pojačavaju se progoni Hrvata u anektiranoj Dalmaciji. Gdje je to moguće, prepušta se taj progon pravoslavnom elementu, kako bi se što jače zavadilo pravoslavne i katolike. U tu svrhu dopušta se organizacija četnika u Kistanju, Bribirskim Mostinama i Smilčiću, a uredjuje se i jedan četnički logor na otočiću Lazaret kod Preka.

Koncem lipnja 1941. četnici već počimlju ubijati hrvatske seljake u okolici Zadra. U selu Rupe ubijen je medju ostalim i 73-godišnji starac Šime Mandušić. U lipnju 1941. mora bježati iz Kistanja 20 uglednih Hrvata pred strahovladom četnika, a to talijanske vlasti mirno promatraju.
Napadaji na hrvatsko pučanstvo sliede u okolici Obrovca, kod Bruška i u Bilišanima.

Četnici se skupljaju u većim skupinama kod Žegara, a oružje se za njih skuplja u selu Medvidja u anektiranoj Dalmaciji. Jedan logor četnika organiziran je sa znanjem talijanske vojske u Donjem Erveniku.
Hrvatska vlada prosvjeduje najoštrije protiv ovakvog rada II. Armate i gradjanskih oblasti u Zadru, ali dobiva odgovor, »da ti navodi ne odgovaraju istini i da tvrdnje o pomoći četnicima vriedjaju osjećaje talijanske vojske.«

Progoni Hrvata počinju tada i u ostalom dielu anektirane Dalmacije.
U Trogiru su težko zlostavljani Hrvati Vicko Rigi i sudac Matejčić, a u Šibeniku obkoljena je 11. srpnja 1941. Narodna kavana, iz koje su izvedeni ugledni Hrvati, na čelu s bivšim narodnim zastupnikom Danom Škaricom, pa su zatim tučeni i prisiljeni uzimati ricinus, pomiešan s mineralnim uljem.
Progoni se nastavljaju u Šibeniku, Splitu, Kaštelima Trogiru, Solinu i u drugim mjestima anektirane Dalmacije u srpnju 1941.
U Kaštelima je zlostavljan i poznati kipar Marin Studin.

Talijanska vojska II. Armate ne ograničuje se samo na progon Hrvata u anektiranoj Dalmaciji, nego već počinje s tim progonima i na području Nezavisne Države Hrvatske. U selu Strožanac kod Omiša napali su talijanski vojnici i tukli sakupljeni hrvatski narod, a kada je protiv toga prosvjedovao prisutni veliki župan župe Cetina Ante Luetić, navalili su i na njega nataknutim bodovima, pa se samo njegovoj hladnokrvnosti ima zahvaliti, da nije došlo do većeg zla.

Na prosvjede hrvatske vlade izmotavale su se talijanske vojničke oblasti raznim izmišljotinama, a kada je uložio prosvjed i jedan visoki crkveni dostojanstvenik kod zapovjednika talijanske vojske u Splitu, dobio je odgovor, da on, zapovjednik »ne osudjuje te postupke, jer se Dalmatinci ne bi smjeli osjećati Hrvatima, nego bi morali biti sretni, što im se omogućuje da postanu Talijani«.

Uzporedo s time poduzete su u lipnju 1941. razne mjere, da se izbriše svaki hrvatski vanjski značaj dalmatinskih gradova.

Na Rabu je 19. lipnja 1941. skinuta i razbijena spomen-ploča »Liepe naše«, u Korčuli je skinuta spomen-ploča Kralja Tomislava ,u Splitu spomen-ploča Trumbiću, odstranjen je Meštrovićev spomenik Grgur Ninski a početkom srpnja razbijeni su u Splitu pod zaštitom redarstva svi hrvatski nadpisi na trgovinama. Istu sudbinu doživljava i Trogir par dana kasnije. Sva hrvatska družtva u anektiranoj Dalmaciji zatvorena su i zabranjena.

U medjuvremenu se nastavlja s organiziranjem pobunjenika proti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U tu svrhu potreban je talijanskoj vojsci Obrovac, koji je razgraničenjem pripao Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i Obrovac je važna točka za prebacivanje pobunjenika na hrvatsko državno područje. Radi toga imenuje Zadar sporazumno s II. Armatom svoga političkog komesara za Obrovac u osobi Cettinea, a radi toga odstranjeni su 14. hpnja 1941. silom i hrvatski oružnici iz Obrovca na traženje Cettinea, koji otvoreno suradjuje s pobunjenicima. Na 18. lipnja 1941. spriečen je zatim dolazak jedne hrvatske oružane postrojbe u Obrovac. Karabinjeri tuku tom zgodom one hrvatske seljake, koji su hrvatskim vojnicima donieli hranu. Na 9. srpnja 1941 izagnan je iz Obrovca hrvatski kotarski sudac Lucijan Hanzalek glavar, poreznog ureda Gajo Karari, koji moraju ići pješice do najbliže željezničke postaje Gračac. Cettineo zatim odpušta iz obćine sve namještenike Hrvate i namješta dva Srbina, od toga jednoga, koji je bio kažnjavan zbog prostog zločina.

Hrvatska državna vlada prosvjedovala je u Rimu nekoliko puta u slučaju Obrovca, ali na prosvjede nije nikada dobila pravog odgovora.

Tako Obrovac postaje središtem četničke organizacije za anektirani dio Dalmacije i nesmetan most za prebacivanje pobunjenika u Hrvatsku. Što više. talijanske Oružane snage spriečile su u tu svrhu i zatvaranje toga diela hrvatske granice, kako bi mogle, u svrhu podizanja pobune u Hrvatskoj, nesmetano prebaciti četnike preko hrvatske granice.
U drugoj polovici srpnja 1941. stižu iz Zadra i Šibenika viesti, da četnici otvoreno govore, da će po nalogu srbske vlade iz Londona, a pošto je Sovjetska Unija ušla u rat doskora napasti hrvatsko državno područje, ('etnički prvaci vidjaju se u družtvu predstavnika talianskih vojničkih i političkih oblasti u Zadru, Splitu i Šibeniku. Dr. Niko Novaković stalno je na putu izmedju Zadra, Šibenika i Splita. On u zapučku nosi znak dalmatinskog grba, zavijen napola u crninu u znak žalosti, što ciela Dalmacija nije pripala Italiji. Istim znakom kite se i talijanski vojnici i iredentisti u Dalmaciji.

Kako vidimo, talijanski su generali vrio vješto izkoristili stare političke borbe izmedju pravoslavnih i katolika u Dalmaciji, što je njihovim namjerama vrlo dobro dolazilo, jer se time počelo iztrebljavanjem i katoličkog i pravoslavnog elementa u Dalmaciji, na čije bi mjesto, imali doći kolonizatori iz Italije, koji bi Dalmaciji imali dati talijanski značaj.

Gdje nije bilo pravoslavnog elementa, nego su živjeli izključivo katolici, tamo se II. Armata poslužila drugim postupcima. To osobito vriedi za Split i okolicu, gdje je od prije postojao stanoviti komunistički pokret medju lučkim i tvorničkim radnicima II. Armata naravno nije poduzela ništa proti komunistma, nego je u okolici Splita, u Kaštelima, Solinu, Trogiru pa i na hrvatskom državnom području u Klisu, počela nemilosrdno zlostavljati mirne hrvatske seljake, tako da je nezadovoljstvo protiv talijanske vojske postajalo danomice sve veće.

Da bi ti progoni bili još obsežniji i žešći, počinju komunisti Splita s djelima sabotaže na cestama, željeznicama, brzojavnim i brzoglasnim uredjajima. Komunisti su bili sviestni, da će to izazvati nove progone nedužnog pučanstva i da će na taj način natjerati vodu na svoj mlin. Prva takva djela sabotaže dogadjaju se 14. srpnja 1941. u okolici Splita. Talijanska oružana snaga počela je na to obćim progonom pučanstva, ne tražeći i ne ustanovljujući krivce, nego kažnjavajući od reda nedužan narod. Vodeći komunisti Splita izkorišćavaju ove dogadjaje te počinju organizirati pobunu zlostavljanih i poniženih pod svojim vodstvom.

Prva skupina komunista napušta Split početkom kolovoza 1941., prikuplja se u Mravincima i Solinu, a poslije toga odlazi u Mosor i na područje sinjskog kotara, odakle 10. kolovoza 1941., počinje velikom sabotažom na prometnim vezama.

Talijanska oružana snaga, sliedeći proračunano svoj cilj, uzima to kao novi povod za zlostavljanje seljačkog pučanstva u okolici Splita, koje se od tada nalazi izmedju batine talijanske vojske s jedne strane, i vješto postavljene komunističke promičbe s druge strane, vodjene zamamnom parolom »borbe protiv okupatora«. Tako hrvatski dalmatinski seljak, nezaštićen i izložen najgorem zlostavljanju, gord i ponosan, spašavajući svoj goli život pred pobješnjelom soldateskom II. Armate, bira put u šumu, da tu protiv svoje volje postane kasnije sliepim orudjem u rukama komunista, koji mu se prikazuju kao prijatelji i obećavaju mu oslobodjenje od talijanskog robstva.

Talijanska II. Armata odtjerala je batinom hrvatskog dalmatinskog seljaka u šumu, izručivši ga na milost i nemilost vještim komunističkim vodjama.
Tako je konačno II. Armata postigla u anektiranoj Dalmaciji ono, što je htjela: ona je organizirala četnike i nahuškala ih protiv Hrvata i Hrvatske, ona je upotriebila pravoslavce za progon hrvatskih prvaka i time produbila jaz izmedju pravoslavnih i katolika, ona je batinom otjerala hrvatske seljake iz okolice Splita u ralje komunističkih vodja. Krvavo kolo u Dalmaciji zaigrano je na veselje generala II. Armate.

II. Armati uspjelo je u roku od nepuna 4 mjeseca gurnuti pravoslavnima nož u ruku protiv Hrvatske, da oni mjesto Talijana povedu borbu protiv hrvatskoga naroda, žrtvujući time i sami sebe.

II. Armata talijanske vojske otvorila je time istodobno sve žile na tielu hrvatskog naroda i na tielu onih pravoslavaca, koji se ne osjećaju Hrvatima, iz kojih je onda potekla krv, čije se prolievanje ni danas nije zaustavilo na zlurado zadovoljstvo naših zajedničkih neprijatelja.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

POBUNA U KNINSKOJ KRAJINI


Oko 20. srpnja 1941. pojačavaju se viesti o pohodu četnika iz anektirane Dalmacije na Hrvatsku. Na ponovne prosvjede hrvatske vlade, talijanska vojska, posve naravno, ne poduzimlje ništa protiv toga. Četnici s anektiranog područja u stalnoj su vezi s četnicima u Kninskoj krajini, koji su osokoljeni držanjem talijanskih vojničkih vlasti, pa 26. srpnja 1941. dižu pobunu u okolici Knina i Gračaca, pošto su im u velikom broju pridošli četnici, naoružani i postrojeni u anektiranoj Dalmaciji.

Prije podizanja pobune postignut je sporazum između talijanskog vojničkog zapovjednika u Zadru i Kninu i četnika. Talijanski se zapovjednici obvezuju dopustiti nesmetani prielaz četnicima na hrvatsko državno područje. Oni četnicima jamče, da će na granici spriečiti svaki hrvatski odpor. Četnici se obvezuju, da ne će napadati prometna pomagala, koja nose talijansku zastavu, a kasnije je došlo i do posebnog sporazuma s gračačkim četnicima o pruzi Knin—Gračac.

Koncem srpnja 1941. prikupljaju se četnici iz anektiranog diela Dalmacije kod sela Bukovice i prelaze na hrvatsko područje na očigled pučanstva i prisutne talijanske vojske, koja im, naravno, ne čini nikakve smetnje. Oko dvie tisuće pobunjenika pod crvenim i srbskim zastavama, kličući Stalinu i Rusiji, upućuje se prema Gornjem Erveniku. Kod Gornjeg Ervenika držali su stražu oružnici pod zapovjedničtvom ustaše Dragana. Kada su se ovi pripremali na odpor, upozoreni su od talijanskih častnika, da su pobunjenici vrlo jaki i da je bezizgledno pružati odpor. Preporučili su maloj hrvatskoj posadi, da na svoju sgradu pribije talijansku zastavu, jer im pobunjenici u tom slučaju ne će ništa učiniti, a hrvatski oružnici neka na njih ne pucaju. Kada to bude učinjeno, dat će talijanski vojnici četnicima znak da mogu nesmetano proći.

Sve prema priedlogu talijanskih častnika bilo je i izvršeno, našto su talijanski vojnici izpalili 2 topovska hitca. Kratko vrieme iza toga nastupilo je množtvo naoružanih ljudi pod crvenim i srbskim zastavama i uz poklike: »Živjela Italija!«, »Napried crvena armeja!«.

Mala hrvatska posada, njih 80, bila je onda od Talijana razoružana i odpraćena u Donji Ervenik. Pobunjenici su međutim nesmetano palili kuće i pobili stoku u Gornjem Erveniku, a pučanstvo se razbjeglo na sve strane
Iz Donjega Ervenika odpraćeni su razoružani hrvatski vojnici u 3 talijanska vojnička kamiona u Knin.

Pobunjenici su zatim nastupili prema Kninu. Talijanska vojska drži se posve pasivno, a slabe hrvatske posade nisu kadre pružiti odpor. Na traženje hrvatskih mjestnih oblasti, da talijanska vojska sprieči ulazak pobunjenika u Knin, odgovoreno je, da će biti najbolje, ako hrvatske čete i hrvatske oblasti napuste Knin, jer će u tom slučaju Knin biti od pobunjenika pošteđen.

Hrvatske mjestne oblasti i hrvatske oružane snage napuštaju pod pritiskom događaja Knin, nakon čega talijanska vojska reflektorima i s 2 topovska hitca daje pobunjenicima znak, da je njihovom zahtjevu udovoljeno. Pobunjenici su na to obustavili pucanjem i odustali od ulazka u grad.
Odmah nakon toga talijanska vojska razoružava i malu hrvatsku posadu u Polačama kod Knina i upućuje ju razoružanu u katoličko selo Kijevo kod Vrlike.

Pobuna se međutim proširila i na okolicu Gračaca, pa ovi pobunjenici 28. srpnja 1941. prekidaju željezničku prugu Knin—Gračac, kojom se je sgodom srušio 1 talijanski vojnički prievoz u provaliju. Talijanska vojska ne reagira na ovaj čin pobunjenika, pa ni onda, kada pobunjenici sliedećeg dana napadaju jedan drugi talijanski vojnički prievoz puščanom vatrom. Prievoz se radi toga mora vratiti u Knin.

Naprotiv, već 31. srpnja 194L stupaju Talijani u pregovore s gračačkim četnicima i postižu sporazum o nenapadanju i uzajamnoj pomoći.
Na 4. kolovoza 1941, talijanski zapovjednik u Gračacu, pukovnik Cessari, objavljuje, »da će svaki građanin, koji se nađe na željezničkoj pruzi s oružjem u ruci, biti strieljan«.

I zaista, Talijani strieljaju 7. kolovoza 1941. Hrvata Milu Tomičića, koji je bio obučen u građansko odielo i zatečen s oružjem u ruci nedaleko željezničke pruge. Tomičić je strieljan uzprkos toga, što je zapovjednik hrvatske posade potvrdio, da je Tomičić služio hrvatskim oružanim snagama kao vodič u vojničkom podhvatu, koji je toga dana bio poduzet.
Naprotiv tome dolaze 8. kolovoza 1941., dakle jedan dan nakon strieljanja Tomičića, naoružani pobunjenici na postaju Medak, sjeverno od Gračaca, gdje se nalazi talijanska straža. Pobunjenici oduzimlju hrvatskom željezničkom osoblju dvie puške, koje su služile za obranu postaje. Talijanska posada nije poduzela ništa protiv pobunjenika, jer naredba pukovnika Cessari ne vriedi i za pobunjenike. Talijanski vojnici goste se s pobunjenicima na čitavoj pruzi Knin—Gračac.

Upada u oči, da i popravak razorene pruge Knin— Gračac počinje 4. kolovoza 1941. Pruga je popravljena za nekoliko dana radom jedne jedine talijanske obko-parske satnije, koja nije imala na mjestu popravka nikakve vojničke zaštite. Talijanska vojska odklanja suradnju hrvatskog stručnog osoblja, što novi zapovjednik talijanske posade u Gračacu, pukovnik Salvatores, obrazlaže time, da »radi postojeće situacije ne može snositi odgovornost za hrvatsko tehničko osoblje te ima razloga vjerovati, da bi prisustvo hrvatskog osoblja na željezničkoj pruzi izazvalo reakciju kod pobunjenika, i ponovno razaranje pruge te kompromitiralo mogućnost rada talijanskog vojničkog osoblja«.

Da bi omogućio slobodno kretanje pobunjenicima uzduž željezničke pruge, a naprotiv spriečio hrvatskim oružanim snagama uspješno vođenje podhvata protiv pobunjenika, određuje zapovjednik divizije »Sassari« iz Knina, general Furio Monticelli, pod brojem 3085-S. od
10. kolovoza 1941.,

»da će od toga dana samo talijanski vojnici vršiti osiguranje pruge, te se nalaže svim hrvatskim vojničkim osobama i drugim naoružanim dužnostnicima, da se suzdrže od krstarenja duž pruge ili zadržavanja na samoj pruzi, bilo u svrhu čuvanja pruge,bilo u druge svrhe, s time da talijanski vojnici, čuvari pruge, imaju nalog otvoriti vatru na svakoga, tko se
pruzi približi. Služba hrvatskih oružnika ima se ograničiti samo na nadzor putnika unutar samih postaja«.

Ovim je general Monticelli oduzeo hrvatskim oružanim snagama svaku mogućnost djelatnosti protiv pobunjenika, jer su pobunjenici nesmetano prelazili željezničku prugu i na njoj se zadržavali u prisustvu talijanskih vojnika i baš ovu prugu izkorišćavali kao zaštitu protiv podhvata hrvatskih oružanih snaga.

Dne 16. kolovoza 1941 uvodi general Monticelli talijansku vojničku službu na pruzi Knin—Gračac, pa se rješava svakog Hrvata s te pruge, kako bi mogao nesmetano surađivati s pobunjenicima.

Prema dogovoru s pobunjenicima prolaze za vrieme ove pobune nesmetano samo ona prometna vozila, koja nose talijansku zastavu. Talijanski vojnički vlakovi obskrbljeni su s više ogromnih zastava, prebačenih s vanjske strane vagona, a talijanska motorna vozila nose na prednjem dielu upravo smiešno velike talijanske ratne zastave.

O tome podnosi izvješće i zamjenik ministra vanjskih poslova dr. Vrančić poslije svog putovanja iz Zagreba do Gračaca, obavljenog između 12. i 17. kolovoza 1941 , te u svom izvješću javlja, da svi talijanski samovozi putuju od Karlovca do Knina nesmetano pod zaštitom velikih talijanskih zastava. On javlja, da mu je general Ambrosio izjavio, da je putovanje sigurno jedino pod talijanskom zastavom, jer pobunjenici ovu zastavu poštuju. Sam general Ambrosio napravio je 8. kolovoza jedno takvo putovanje samovozom iz Karlovca preko Obrovca do Zadra.

Ovaj ugovor o nenapadanju i uzajamnoj pomoći, zaključen prvotno u srpnju 1941. između predstavnika II. Armate i pobunjenika u anektiranoj Dalmaciji, proširen je početkom kolovoza 1941. i na područje Knina i Gračaca, a 4. kolovoza 1941. i u unutrašnjost Hrvatske.

To potvrđuje i »Štab gerilskih odreda za Bosnu« — kako su se onda pobunjenici nazivali — koji pod nadnevkom 4. kolovoza 1941. izdaje u Donjem Lapcu proglas, upućen talijanskoj vojsci, u kojem se među ostalim doslovce kaže:

»Obraćamo se svoj gg. oficirima, podoficirima i njihovim vojnicima, da ne gledaju u srpskom narodu svoga neprijatelja, već naprotiv svoga prijatelja.
Srpski narod primit će sve oficire i vojnike italijanske vojske kao prijatelje, garantujući im bezbjednost. Srpski narod i njegova hrabra vojska, koja se danas bori za časnu i svetu stvar, uvjereni su, da u talijanskoj vojsci neće naći protivnika u ovoj pravednoj borbi«.

Na prepisu ovoga proglasa, koji se upućuje »Svim borbenim jedinicama na području štaba«, daju se sliedeće upute i nalozi:

»Dostavlja vam se prednje saopćenje štaba za Bosnu, koje je bosanski štab dostavio i talijanskim oficirima.

Ujedno vam se priopćuje da je potvrđena vijest, da je sa Talijanima postignut sporazum o zaposjedanju ovih krajeva po njihovim četama. Nama se garantira potpuna sloboda i mir pored toga što oni zavode svoju vlast. Obavijestite o tome sve naše borce neka se pri nailasku Italijana pridržavaju točno već izdatih uputstava u tom pogledu«.

U isto vrieme kada je usliedila pobuna u prostoru Knin —Gračac, provalili su pobunjenici i iz Crne Gore u iztočnu Hercegovinu i u jugoiztočnu Bosnu sa znanjem i uz pomoć tamošnjih talijanskih posada.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

PONOVNO ZAPOSJEDNUĆE II. ZONE PO II. ARMATI TALIJANSKE VOJSKE



Organiziranjem četnika u anektiranoj Dalmaciji, pomaganjem pobune u okolici Knina i Gračaca, nesmetanim prolazom četnika iz Crne Gore u iztočnu Hercegovinu i jugo-iztočnu Bosnu stvorila je II. Armata u hrvatskom širem namjere.

Organiziranim memorandumima i vlastitim koracima uspjelo je II. Armati postići pristanak vlade u Rimu za reokupaciju II. zone.

O toj namjeri obavieštena je hrvatska vlada prvi put službeno od talijanske strane 16. kolovoza 1941. Hrvatskoj vladi stavljeno je do znanja, da će II. Armata morati ponovo zaposjesti spomenuto područje radi »obrane obale od neprijateljskog napadaja s mora«, kao i da se odkloni opasnost, »da se pobunjenici spuste do mora, što bi moglo poslužiti neprijatelju«.

Ako danas razčinimo razloge, kojim je II. Armata hrvatskoj vladi obrazložila potrebu ponovnog zaposjedanja obalnog pojasa, onda se moramo upravo snebivati, kakvom je podlošću II. Armata išla svome cilju.

II. Armata talijanske vojske najprije je sama izazvala obći nered u obalnom pojasu, koji je pod njezinom kasnijom upravom skoro podpuno popaljen i opustošen, a pučanstvo poubijano ili otjerano u šumu Sama je II. Armata dovodila pobunjenike na samu obalu, da izkoriene tamošnje hrvatsko pučanstvo, da bi onda konačno ta ista II Armata. sada podpuno bez krinke na licu, u rujnu 1943., pripremila Englezima, onim gore spomenutim »neprijateljima«, tlo za izkrcavanje u Dalmaciji i Hrvatskom Primorju, i naoružala partizane na Sušaku, u Bakru, Kraljevici, Senju i Splitu, te skupa s njima pružila odpor svojim dojučerašnjim »saveznicima«, vojnicima obalnom području onakvo stanje, kakvo joj je trebalo, da provede svoje daljnje Njemačkog Reicha i Nezavisne Države Hrvatske.

Talijanski zahtjev za ponovno zaposjedanje obalnog pojasa od 27. kolovoza 1941, tražio je, da se u obalnom pojasu, do tako zvane crte o razvojačenoj zoni. predaju II. Armati podpune gradjanske i vojničke ovlasti a to sve tobože »u interesu zajedničkog vodjenja rata« kako je to onda bilo obrazloženo s talijanskog mjerodavnog mjesta.

Nakon duge razprave uspjelo je hrvatskoj strani ublažiti taj zahtjev na razgovorima od 27 kolovoza 1941 u toliko, da su u obalnom pojasu ostale hrvatske gradjanske oblasti, ali je II Armata tražila bezuvjetno za sebe ovlast održavanja javnog reda i sigurnosti.

Ovaj zahvat II Armate u hrvatsku gradjansku i vojničku upravu u II. zoni, postao je. kako ćemo kasnije vidjeti, težkim unutarnjim pitanjem za Hrvatsku, jer su talijanski častnici sada nastavili punom parom širenjem viesti o aneksiji ciele Dalmacije Italiji, pojačali su u suradnji s pobunjenicima progone hrvatskog življa i uveli konačno obći kaos u tom. području, što naravno nije moglo ostati bez posljedica i za hrvatsko javno mhienje, koje nije moglo shvatiti otvorenu neprijateljsku politiku II. Armate u isto vrieme, dok je Hrvatska bila saveznica Italije, koja je povrh toga Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. »preuzela jamstvo« za Hrvatsku i »preuzela obavezu« podupirati »svim sredstvima politički razvoj i napredak« hrvatske države.

Zapovjednik II. Armate general Ambrosio počeo je svoju novu djelatnost kao vojnički upravljač II. zone s očitom namjerom još više Hrvatskoj naškoditi i uništiti najbolji hrvatski živalj, koji baš živi u tom pojasu.
Opravdavajući se time, da će samo talijanske čete držati red u II. zoni, stavio je general Ambrosio odmah zahtjev, da se broj hrvatskih četa u tom području smanji na najmanju mjeru. Sama činjenica, da su mu hrvatske čete u tom području bile podčinjene, nije generala Ambrosia zadovoljavala-
General Ambrosio odstranjuje zatim sve ustaške postrojbe iz obalnog pojasa, i to njih baš zato, jer su se izticale svojom borbenošću protiv pobunjenika, a general Ambrosio nije ni imao namjeru pobunu ugušiti i zavesti red, pa taj posao nisu smjele obaviti ni hrvatske čete.

Ponovno zaposjedanje II. zone i uvadjanje talijanske vojničke uprave u njoj proglasio je general Ambrosio poznatim »Bando« (proglas) od 7. rujna 1941.
Poslije oznake granica ovog pojasa, general Ambrosio u svome »Bandu« izričito naglašuje:

»Podredjene mi čete brinut će se za obranu gore navedenih područja protiv zajedničkog neprijatelja: U tu svrhu one će poduzeti potrebne mjere radi vlastite sigurnosti i za očuvanje javnog reda.«

Kako se je general Ambrosio »brinuo« za obranu gore navedenih područja protiv »zajedničkog neprijatelja«, vidjet ćemo iz daljnjeg prikaza, pa se ne će nitko moći sada oteti dojmu, da je general Ambrosio »zajedničkim neprijateljem« svojim i svojih saveznika pobunjenika smatrao u prvom redu Nezavisnu Državu Hrvatsku, a zatim i Njemački Reich, jer su sve kasnije mjere II. Armate bile upućene baš protiv Hrvatske i protiv Njemačkog Reicha.

Jedan od najstarijih primjera pravog razpoloženja visokih častnika II- Armate vidi se iz izvješća, koje je Zagreb primio iz Dubrovnika još 3. rujna 1941. U tom izvješću veli se:

»U Dubrovniku je general Amico održao sastanak s gradjanima neprijateljski razpoloženim prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.«

Zatim se u izvještaju javlja:

»Talijanski častnici govore otvoreno za Englezku i protiv Njemačke, te se čuje, da vojska teži za posebnim mirom, pa je i njezino držanje tome prilagodjeno«. •

U spomenutom proglasu od 7. rujna 1941. objavljuje general Ambrosio i uvadjanje talijanskih ratnih sudova u II. zoni te pozivlje pučanstvo, »da pod prietnjom smrtne kazne preda oružje i eksplozive talijanskim oružanim snaga«.

Ova mjera trebala je tobože pridonieti ugušenju pobune i smirenju II. zone, ali general Ambrosio nije to kanio provesti, nego je naprotiv razoružao samo hrvatsko katoličko i muslimansko pučanstvo, dok je pravoslavnima ostavio oružje.

Ovom nejednako primjenjenom mjerom prema katoličkom i muslimanskom pučanstvu, s jedne strane, i prema pravoslavnom pučanstvu, s druge strane, išao je general Ambrosio za tim, da još više produbi jaz izmedju pučanstva lojalnog i nelojalnog prema državi Hrvatskoj. Lojalno pučanstvo trebalo je izložiti progonima, kako bi ono izgubilo vjeru u svoju vlastitu državu, jer ona ne će biti kadra zaštititi ga od podpunog uništenja. Ovakvo držanje II. Armate trebalo je poljuljati kod hrvatskog pučanstva i vjeru u samu Osovinu i u novi poredak u Europi, jer je i svakom djetetu bilo jasno, da ono, što je radila II. Armata. nije u skladu ni s politikom Osovine, niti s novim poredkom.

Da se general Ambrosio nije žacao već par dana nakon objave svoga proglasa od 7. rujna pokazati svoje prave namjere, pokazuje nam i slučaj Juretić-Jelinčić, koji se je dogodio na otoku Braču, kao i slučaj čuvara duhanskog odkupnog ureda na Širokom Briegu, slučaj U s m i a n i j a, kao i mnogi drugi.

Na 9. rujna 1941., dakle 48 sati poslije objave proglasa, uhićeni su na otoku Braču radi nepredanog oružja učitelj Ivo Juretić, ustaški dužnostnik iz Splitske i Božo Jelinčić, ustaški tabornik iz Postira, na otoku Braču s još 6 drugova.

Već 13. rujna 1941. osudjeni su na smrt i strieljani Juretić i Jelinčić, zato jer nisu na vrieme predali svoje samokrese, iako su se branili time, da su kao dužnostnici pokreta imali pravo na nošenje oružja.

Hrvatska vlada posredovala je protiv ove osude, a upućene su i predstavke brojnih podpisnika s otoka Brača zapovjedniku II. Armate generalu Ambrosiu i talijanskom kralju, s molbom, da se osudjeni pomiluju. II. Armata bila je vrlo brza u izvršenju svoje osude, koja je 14. rujna u 18 sati i izvršena.

Ovaj slučaj dogodio se u jednom do tada najmirnijem kraju Nezavisne Države Hrvatske, na jednom otoku, na kojem kroz posljednjih nekoliko stotina godina nije nitko na smrt sudjen.

To se dogodilo na otoku Braču, na kojem osim samih Hrvata katolika i nema drugog pučanstva i na kojem nije bilo ni jednog pobunjenika, pa prema tome ni Juretić ni Jelinčić nisu mogli »narušiti javni red i sigurnost« time, što su posjedovali samokrese.

Isto tako bio je sudjen na smrt i strieljan 12. rujna 1941 u Otočcu ustaša Vilko U s m i j a n i radi posjedovanja lovačke puške, a na Širokom Briegu kod Mostara strieljana su 4 čuvara državnog skladišta duhana, jer su u tom skladištu nadjene 4 puške. Ove puške služile su od uviek čuvarima za osiguranje skladišta duhana.

I u ovim slučajevima prosvjedovala je hrvatska vlada najodlučnije, ali je general Ambrosio ostao gluh na sve prosvjede, i dao izvršiti strieljanje nevinih ljudi.

Ove slučajeve ne bismo ni navodili, da je ta mjera bila primjenjena u cieloj II. zoni podjednako Jer, dok je general Ambrosio dao najvećom brzinom strieljati svakog Hrvata, kod kojega je nadjeno oružje, pa i u onom slučaju, kada je to oružje služilo u službene svrhe, kao što je to bio slučaj na Širokom Briegu, dotle su pobunjenici na očigled talijanskih častnika i vojnika ubijali hrvatsko pučanstvo i palili hrvatske kuće, a da talijanska vojska goloruko pučanstvo nije htjela ni u zaštitu uzeti, a kamoli pokušati razoružanje pobunjenika.

Što više, bilo je slučajeva, da su talijanski zapovjednici silom odstranili hrvatske čete i prije stupanja na snagu proglasa od 7 rujna, kada su te čete vršile podhvate pod hrvatskim zapovjedničtvom iz mjesta, u kojima je hrvatsko pučanstvo bilo ugroženo od pobunjenika.

Kao primjer navodimo slučaj sela K i e v a i Vrlike. To se je dogodilo početkom rujna 1941. Stanovnici sela Kieva skupa s manjom domobranskom posadom branili su se u kolovozu 1941. trideset dana od pobunjenika. Po nalogu talijanskog generala iz Sinja morale su se te čete povući iz Kieva, s time da će biti nadomještene talijanskim četama. Na 1. rujna 1941. povlači isti general i hrvatske domobranske postrojbe iz susjedne Vrlike, nakon čega je hrvatsko pučanstvo ove hrvatske krajine, u kojoj živi najborbeniji hrvatski živalj, bilo prepušteno na milost i nemilost pobunjenicima, jer obećane talijanske čete nisu tamo došle.

Drugi primjer ovakvog postupka imademo i u slučaju sela Dubljani u kotaru Ravno, u Hercegovini. Tu su pobunjenici provalili u selo 10. rujna 1941., ubili dva domaćina, ranili nekoliko žena, premlatili žene i djecu, a selo zapalili. Talijanska vojska gledala je mirno ovaj napadaj i nije ni pokušala da ga sprieči.

Jednako se ponašaju i talijanske čete kod Stajnice u Lici. Kada je veleobrtnik Slavko Murković zamolio polovicom rujna 1941. talijansku zaštitu protiv pobunjenika pozivom na proglas generala Ambrosia. a već je talijanskim oružanim snagama bio predao oružje, koje je služilo za zaštitu njegove pilane, zapovjednik talijanske posade nije udovoljio Murkovićevoj molbi, premda se njegova posada nalazila u neposrednoj blizini. Tako su pobunjenici, koji su Murkoviću slali prieteća pisma, mogli nesmetano izvršiti naumlieni napadaj, kojom su zgodom Murkovića ubili, njegova brata ranili, a kasnije i pilanu sa skladištem drveta zapalili.

Isto tako uhitili su organi talijanskih oružanih snaga polovicom rujna 1941. petdeset najuglednijih Hrvata muslimana u Gacku, dok su istodobno naoružani pobunjenici na očigled iste vojske palili muslimanska okolna sela.
Slučaj je htio, da su isti dan, kada su Juretić i Jelinčić strieljani na otoku Braču, t. j. na 14. rujna 1941., hrvatski oružnici uhitili u Kninu pobunjeničkog vodju iz Biskupije Paju Popovića, naoružanog samokresom. Oni su ga razoružali i u pratnji karabinjera poveli u talijansko mjestrio zapovjedničtvo. Već na putu do zapovjedničtva zaustavili su ih talijanski častnici i pokušali osloboditi Popovića. Popović je ipak predan talijanskom mjestnom zapovjedničtvu, ali je nakon pola sata pušten na slobodu, a samokres mu je vraćen. Poslije toga odvezen je Popović talijanskim vojničkim samovozom svojoj kući u Biskupiju, gdje je bio zapovjednik pobunjenika za područje sela Biskupija, Polača, Orlić, Kosovo i Vrbnik.
Već sliedećeg dana, 15. rujna, Popović je ponovno bio u Kninu, naoružan samokresom.

Zapovjedniku hrvatskog oružničkog krila u Kninu odgovorio je na prosvjed zapovjednik talijanske divizije »Sassari«, general Monticelli, da je on izdao Popoviću dozvolu za nošenje oružja, jer da je Popović u njegovoj službi.

Ovakav postupak provodila je II. Armata u cielom obalnom pojasu od Bakra do Konavlja, a u unutrašnjosti do granica II. zone, pa je generalu Ambrosiu na taj način konačno uspjelo postići obći javni nered i nesigurnost hrvatskog pučanstva, koje od uvadjanja talijanske vojničke uprave u obalnom pojasu živi u najvećem strahu, nezaštićeno, gledajući, kako se uz pomoć II. Armate pobunjenici jačaju, slobodno kreću i napadaju hrvatska sela, pa jedan dio hrvatskog stanovničtva iz obalnog pojasa, imajući rodbinu u drugom dielu Hrvatske, napušta svoje domove i bježi k svojoj rodbini, dok drugi, veći dio nemajući te mogućnosti, napušta svoje domove i bježi u šumu, da se iz nje brani.

S hrvatskog i s obćeg ljudskog stanovišta ovo je najveći grieh II Armate, koja je mnogog čovjeka iz obalnog pojasa otjerala u šumu i predala na milost i nemilost vještim komunistima, koji su od do tada mirnog seljaka napravili partizanom, koji se kroz ove dvie godine boravka u šumi odalečio od svoga sela i od svoje obitelji i postao sliepo orudje u rukama Židova-boljševika.

Već prvih dana poslie uvadjanja talijanske vojničke uprave u II. zoni pošao je general Ambrosio sigurnim putem uništenja domaćeg katoličkog, muslimanskog i pravoslavnog pučanstva. On je očito htio učvrstiti talijanski položaj na izmučenom i izkrvavljenom tlu Balkana.Njegova je namjera bila smetati i Velikom Njemačkom Reichu u njegovim ratnim naporima, koje vodi za dobrobit Europe i cieloga čovječanstva. Generalu Ambrosiu bilo je svejedno, da li će Balkan otići u kaos. On je znao, da svojom vojskom ne može polučiti nikakav vojnički uspjeh, pa je svoju pobjedu htio osnovati na kaosu, a osim toga, kao poznati anglofil, smatrao je svojom dužnošću kompromitirati europsku stvar i pred Englezima, koji bi onda imali njemu osigurati njegov utjecaj na Balkanu, kao nagradu za pripremanu izdaju. Inače se ne bi mogao raztumačiti ni postupak generala Ambrosia prema Zidovima, koje su njegovi častnici prebacivali vojničkim samovozima iz Hrvatske u anektiranu Dalmaciju i u područje II. zone, gdje se s njima bolje postupalo nego sa svim ostalim pučanstvom a hrvatska vlada nije unatoč svojim bezbrojnim posredovanjima, mogla polučiti da se ti Židovi odstrane iz hrvatskih mjesta Crikvenice, Kraljevice, Mostara i Dubrovnika, sve dok se talijanska vojska nije o tome sporazumjela s cionističkim organizacijama u Americi.

Kada uočimo ovaj rad II Armate, ne ćemo se začuditi, ako je II. Armata odmah nakon reokupacije zabranila rad Ustaškom pokretu na području II. zone. Zabranjeno je, što više, i nošenje ustaške odore, iako pobunjenici, pa i oni, koji su u izravnoj službi II. Armate, nose na svojim kapama znakove bivše Jugoslavije. Ustaški prvaci i pripadnici ustaškog pokreta moraju pod pritiskom napustiti II. zonu i skloniti se u ostali dio Hrvatske.
Kada je jednom zgodom podžupan Sinčić u Kninu prosvjedovao protiv takvog postupka, odgovorio mu je general Monticelli, da se je protiv ustaša moralo tako nastupiti, »jer se Hrvatska nije htjela izključivo prikloniti Italiji, nego se u njoj osjeća i povezanost s Njemačkom, pa radi toga mora Hrvatska snositi i posljedice takvog držanja«.

Na prosvjede protiv otvorenog zaštićivan]a pobunjenika na štetu hrvatskog življa odgovaraju talijanski častnici kao po nalogu, »da su pravoslavni pobunjenici prema njima lojalni, da ih oni upotrebljavaju u borbi protiv partizana pa ih radi toga ne kane razoružati«.

Tako dolazi do jačanja pobunjenika i do slabljenja i razaranja hrvatske oružane snage i hrvatskih gradjanskih oblasti. Pravoslavni pobunjenici, huškani protiv katoličkog i muslimanskog stanovničtva i gonjeni po svojim vodjama, plaćenim od talijanske II. Armate, bacaju se u krv, ne videći, da i sami idu u propast u korist tudjih probitaka. I dok tako seljak prolieva svoju krv, plaćeni vodje Jevdjević i drugovi, šetaju se u talijanskim vojničkim samovozima nesmetano po cielom obalnom pojasu, da pripreme nova klanja, nova ubijanja i nove paleže.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

GENERAL AMBROSIO POKUŠAVA IZVRŠITI DUBLJI PRODOR U HRVATSKU


Ali general Ambrosio nije zadovoljan samo s ovim uspjehom protiv Hrvatske, pa kada su diplomatski pokušaji, da se Hrvatsku uvuče u carinsku uniju s Italijom propali, onda on 26. rujna pokušava jednim novim udarom priklopiti dielove Hrvatske talijanskom carinskom području.
U tu svrhu izdaje general Ambrosio odredbu od 26. rujna 1941. broj 1982-A-5, kojom premješta carinsku crtu s granice anektirane Dalmacije na iztočnu granicu III. zone, to jest do demarkacione crte; time bi čitavo područje II. i III. zone bilo izdvojeno iz hrvatskog carinskog područja.
Sadržaj svoje nove odredbe saobćuje general Ambrosio hrvatskom upravnom povjereniku za obalni pojas dru Andriji Karčiću 27. rujna 1941. u 20 sati, te ga obavješćuje, da je 26. rujna proveo u život svoju namjeru.
Spomenuto saobćenje generala Ambrosia od 27. rujna glasi:


»Broj 1982-A-5 Tajno-Predmet: Carinska crta.

Saobćujem Vam, da sam, pošto sam našao potrebnim radi brzog odvijanja robnog prometa u demarkacionom pojasu, odredio, da se carinska crta ima podudarati s iztočnim rubom imenovanoga pojasa. Mjera, koja je ostvarena 26. rujna u 12 sati, pokazala se potrebnom, jer je postojanje carinske unutarnje linije istodobno pored linije za obranu u političke svrhe na granici demilitariziranog pojasa ometalo robni promet i otežčavalo gospodarsku izmjenu u ovim krajevima.

Da uzmogne biti što uspješnija kontrola, radi toga da se zaprieči pobunjenicima, da dolaze u obalni pojas naoružani i obskrbljeni strjeljivom, u kojem smo pojasu mi preuzeli gradjanske i vojničke vlasti, povjerili smo stražarenie na graničnoj crti vojnicima kraljevske financijske straže, koji su u mogućnosti izvršavati carinske preglede i sprječavati, obzirom na njihovu naročitu spremu, nedozvoljeni unos oružja.

O današnjoj mojoj odluci, molim Vas, izvjestite žurno Vašu vladu, radi toga, da se odredi žurno povlačenje unutarnje carinske crte na novu crtu. Medjutim će se nastaviti carinjenje u Jadranskom primorju s hrvatskim osobljem, koje je sada tu dodieljeno na suradnju«.


Ta mjera generala Ambrosia dogodila se je istoga dana, kada su se hrvatski ministri dr Lorković i dr Košak, kao i hrvatski poslanik u Rimu dr. Perić, nalazili u Mletcima radi rješavanja tekućih poslova s predstavnicima talijanske vlade. Energičnim nastupom hrvatskih ministara dne 29. rujna 1941. u Mletcima, kojima je namjera generala Ambrosia bila smjesta saobćena, spriečen je novi pokušaj generala Ambrosia, da još jednom samovoljom zadre u hrvatsko državno vrhovničtvo i da mladoj državi zada novi udarac.

Premaknuće carinske crte na iztočnu granicu III. zone imalo je osim toga svrhu, da se ovo hrvatsko područje, bez ikakvog uvida hrvatskih državnih dužnostnika, gospodarski podpuno opljačka. U ovom području vršila je već od prvog dana svoga dolazka u Hrvatsku vojska II. Armate otvoreno krijumčarenje pomoću vojničkih samovoza i vojničkih vlakova iz Hrvatske u Italiju. Da bi se general Ambrosio riešio i onog malog nadzora unutar toga područja, valjalo je odstraniti i onaj ostatak hrvatskih državnih organa, koji su, istina, protiv presizanja talijanske vojske bili i dotada nemoćni, ali su ipak bili neugodni svjedoci jedne nevidjene pljačke i otimačine, koju su vršili talijanski častnici, i koja je hrvatsku državu trebala i gospodarski uništiti.
General Ambrosio se ne uzstručava navesti kao razlog svojoj novoj mjeri, da ona ima svrhu zapriečiti pobunjenicima dolazak u obalni pojas, to jest tobožnji prelaz u II. zonu, premda svi njemu podredjeni organi, po njegovom nalogu, otvoreno pomažu i zaštićuju pobunjenike, pa ih dapače i vlastitim kamionima prebacuju iz jednog kraja u drugi. Da komedija bude još veća, general Ambrosio kani spriečiti taj prelaz pobunjenika pomoću rizničkih stražara!

Hrvatska državna vlada nije propustila ni jednu priliku, da uloži najoštrije prosvjede protiv rada generala Ambrosia i njemu podredjenih častnika II. Armate. Prosvjedi su ulagani, može se reći dnevno, preko obćeg upravnog povjerenika na Sušaku preko hrvatskog poslanika u Rimu,talijanskom poslanstvu i talijanskom vojničkom izaslanstvu u Zagrebu, ali su odgovori s druge strane bili uviek neodredjeni. U njima se je igralo ulogu nedužnih i uvrfedjenih, a prilike u obalnom pojasu dnevno su se pogoršavale.

Jedna velika prosvjedna spomenica predana je talijanskom ministarstvu vanjskih poslova koncem listopada 1941. a jedna ministru vanjskih poslova grofu Cianu 15. prosinca 1941. u Mletcima U ovim spomenicama iznesen je u tančine rad generala Ambrosia, ali sve to nije njega smetalo nastaviti otvorenu suradnju s pobunjenicima u svrhu rušenja Nezavisne Države Hrvatske. Konačno je hrvatskoj vladi uspjelo, te je general Ambrosio ožujkom 1942. napustio zapovjedničtvo II. Armate, ali je za svoj rad dobio nagradu i imenovan glavarom glavnog stožera talijanskih oružanih snaga.
General Ambrosio nije ni tada prestao svojim radom protiv Hrvatske, pa je svome nasljedniku generalu Mario Roatta dao točne upute, i on je djelo generala Ambrosia nastavio, promienivši samo taktiku General Roatta mienja samo dotadašnji otvoreni protuustaški smjer, ali nastavlja i produbljuje suradnju s pobunjenicima.

Sam general Ambrosio pokušava u svojstvu glavara glavnog stožera, a poslije svoga neuspjeha s carinskom unijom, još jedanput osobno gurnuti nož u ledja Hrvatskoj. Ovoga puta trebalo je preći i samu demarkacionu crtu te prodrieti u iztočnu Bosnu, da bi izvršio svoje obećanje, dano vodjama četnika, i osigurao tamo novo četničko područje pod zaštitom talijanske vojske.

Taj pokušaj izvršio je general Ambrosio na jednom sastanku u Opatiji 3. ožujka 1942. General Ambrosio pokušao je uvjeriti zanimane protustranke. da je od obćeg probitka, da talijanske čete zaposjednu i iztočnu Bosnu te da u području vojničkih podhvata preuzmu gradjansku upravu u svoje ruke.
Već je general Ambrosio uputio prve čete u Brod na Savi i prema Sarajevu, ali je odlučnim zahvatom s hrvatske strane i ova namjera generala Ambrosia spriečena.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

OBVEZE II. ARMATE PREMA ČETNICIMA


Već smo prije spomenuli, da su talijanski generali davali razna obećanja četnicima, da bi ih mogli sklonuti, da se za račun II Armate upuste u borbu tobože proti komunista, a kasnije ćemo vidjeti, da se ie ta borba vodila izključivo protiv Hrvata i hrvatske države

Prije podpisa Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941.. kojima je odredjena zapadna granica Hrvatske prema Italiji, obećana je pravoslavcima u Kninskoj krajini najprije aneksija ciele Dalmacije Kada to ipak nije usnielo onda im je bila obećana reokupaciia čitavog razvojačenog pojasa, II. zone, a četničkim vodjama u Hercegovini obećano je povrh toga i pripojenje iztočne Hercegovine do lieve obale Neretve, a iugoiztočne Bosne da desne obale rieke Drine i lieve obale njenog pritoka Lima, Crnoj Gori, tako da bi Crna Gora dobila na račun Hrvatske područje unutar crte- Rudo—Ustiprača—Go-ražda—Foča—Kalinovik—Konjic—lieva obala srednjeg doljnjeg toka Neretve do Gabele

Ovo obećanje dobio je Dobrosav Jevdjević preko zapovjednika talijanskog VI zbornog područja u Dubrovniku generala Dalmazza, a bilo mu je potvrdjeno i na sastancima u Sušaku i Rimu.

Područje iztočne Bosne, koje graniči sa spomenutim područjem, to jest svi kotarevi od Višegrada do Bjeljine, imali bi pripasti Srbiji.

Koncem 1941. vladali su u dielovima ovog područja zajednički partizani i četnici, na čelu kojih je stajao bivši jugoslavenski oružnički bojnik Jezdimir Dangić, koji je stajao pod zapovjedničtvom Draže Mihajlovića i radi ruku o ruku s Jevdjevićem.

Dangić je već u veljači 1942. pokušao osigurati to područje za Srbiju, ali je njegov pokušaj propao te je on radi suradnje s partizanima bio uhvaćen od niemačkih vojničkih oblasti. Nakon pada Dangića preuzeo je Jevdjević na sebe njegovu zadaću, a II Armata preuzela je opet obvezu prema Jevdjeviću, da će ga u izvršenju toga zadatka pomoći.

Kako smo napried spomenuli, taj je pokušaj general Ambrosio i napravio 3. ožujka 1942., ali je njegovu namjeru tadašnji obći upravni povjerenik hrvatske vlade na Sušaku Dr. Vrančić odkrio, pa je taj pokušaj hrvatska vlada u zametu spriečila.

Poslije prvih pregovora s četnicima o uzajamnoj pomoći i nenapadanju, sklopljenog u lipnju 1941. medju četničkim vodjama i generalom Lusanom u iztočnoj Hercegovini, došlo je načitavom području iztočne Hercegovine i jugoiztočne Bosne do uže suradnje izmedju četnika i II. Armate talijanske vojske.

Daljnji pregovori nastavljaju se u sliedećim mjesecima, pa u rujnu 1941 četnici imaju već čvrste obveze talijanske vojske. Za trajanja pregovora obustavljaju talijanske postrojbe svaku djelatnost protiv pobunjenika u tom kraju. Tako zapovjedničtvo Vojne Krajine iz Sarajeva javlja 22. rujna 1941., da su talijanske postrojbe na lievoj obali rieke Lima, kod Ustibara. zabranile i hrvatskim domobranskim postrojbama pucati na pobunjenike. Istim se izvješćem javlja, da kod Uvca, koji je od četnika obkoljen sa svih strana, talijanski vojnici promatraju borbu izmedju četnika i domobrana te se drže pasivno Dalje se u tom izvješću saobćuje, da su talijanski častnici u tom kraju zakazali sastanak 22. rujna 1941 sa zapovjednikom hrvatskih oružanih snaga, oružničkim pukovnikom Stjepanom Jakovljevićem, ali na taj sastanak nisu došli. Značajno je svakako, da je pukovnik Jakovljević idući na mjesto urečenog sastanka napadnut od četnika, koji su mu ubili tri člana pratnje, a on se čudom spasio.

Tih dana sklopljen je sporazum izmedju četnika i talijanske vojske o tome, da će četnici zaposjesti područje jugoiztočne Bosne unutar toka rieke Drine i Lima.

Savezno s time izdaje Jevdjević jedan proglas upućen četnicima u području Čajniča, Goražde, Kalinovika i Foče, u kojem im saobćuje, da je sklopio sporazum s talijanskom vojskom, pa ih poziva na suradnju s Talijanima. U letaku se naglašuje, da talijanska vojska jamči četnicima, da za dogadjaje iz vremena ustanka (u srpnju 1941. Op. pisca) ne će nitko odgovarati, te da im sada ustaše više ne mogu ništa učiniti. Ovaj proglas podpisali su Dobrosav Jevdjević, u svojstvu političkog povjerenika, te dvojica zapovjednika u ime »Štaba vojnočetničkih odreda Nevesinje i Gacko«.

Već za vrieme pregovora izmedju četnika i talijanske vojske, tražila je 3. listopada 1941. talijanska divizija, smještena u Plevlju, da hrvatska vojska napusti cielo područje južno od Drine do željezničke pruge Višegrad — Vardište, jer da se taj prostor nalazi pod izključivim nadzorom talijanskih oružanih snaga. Od hrvatske vojske traži se, da smjesta izprazni to područje, a radi prikrivanja svojih namjera navodi talijanski zapovjednik med ju ostalim, »da će svatko, tko u spomenutoj zoni zloupotrebi oružje, biti od talijanske vojske smatran odmetnikom«

Glavni stožer hrvatskog domobranstva protivio se ovom zahtjevu, pa ga nije htio izvršiti. Ali talijansko vojničko zapovjedničtvo nije mirovalo, nego je kod svog zahtjeva ostalo uporno i obrazlagalo ga time, da će talijanske čete nakon odlazka hrvatske vojske, uzpostaviti u tom kraju mir i red
Hrvatske oružane snage konačno su se na pritisak Talijana morale povući iz Foče 1. prosinca 1941. U Foču su ušle talijanske čete koje su objavile narodu, da može biti miran, da ne napušta grad i svoje domove, jer da mu talijanske vojne snage jamče podpunu sigurnost života i imovine.

Pučanstvo je, ne poznavajući još metode talijanske vojske, povjerovalo toj objavi, koja je data preko »telala« (javnim izvikivanjem, kako je to u Bosni običaj), pa je ostalo u svojim domovima, ali su talijanske čete u noći od 4 na 5 prosinca 1941 kradomice napustile Foču, a samo 2 sata poslije njihovog odlazka ušli su u grad, sporazumno s njima, četnici. Ovi su 5. prosinca proveli novačenje pravoslavnog pučanstva od 16—60 godina u okolici Foče te ga naoružali oružjem, koje su im talijanski častnici stavili na razpolaganje. Dan prije toga razoružali su Talijani ostatak hrvatske vojske, 82 domobrana i ustaše, te ih smjestili u vojnički zatvor pod izlikom, da će ih zaštititi od četnika.U noći od 4. na 5. predao je jedan častnik 202. alpinske pukovnije ključ zatvora četničkom zapovjedniku. Ove su vojnike četnici 5. prosinca izveli iz zatvora i na jednoj splavi na Drini, pred očima zaprepaštenog pučanstva, poklali.

Poslije toga uveli su četnici u Foči poznatu strahovladu. Najprije su oduzeli Hrvatima sve ključeve trgovina, naredili da sve hrvatske kuće moraju biti i po noći otvorene, a onda su prisilili sve Hrvatice muslimanke i katolikinje, da u četničkom logoru šivaju odiela i rublje četnicima.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

POKOLJ HRVATA U FOČI I GORAŽDI

Nakon toga usliedio je strahoviti pokolj muslimana Hrvata izbjeglica iz Višegrada, Rogatice, Goražde, Ustikoline i iz okolice Foče, koji su se bili sklonuli u Foču pred četničkim terorom iz prošlih mjeseca. Zatim su otvorene i opljačkane sve trgovine, a po hrvatskim kućama izvršena je pljačka hrane, novca i dragocjenosti. Nakon toga usliedio je obći pokolj muslimansko-hrvatskog svieta same Foče, koji je trajao od 9.—21. prosinca 1941. U samoj Foči ubijeno je tom sgodom preko 500 ljudi, a medju njima i najugledniji Hrvati muslimani i katolici.

Jednak pokolj izvršen je u isto vrieme i u Goraždi, gdje su poubijani svi muslimani Hrvati, koji su tamo zatečeni. U selu Slatini kraj Goražde zapaljeno je u i samoj jednoj kući 65 živih seljaka muslimana.

slika

Na ulicama Goražde i Foče odigravali su se strašni prizori, koje nije moguće opisati. Ljudi s prerezanim vratnim žilama tjerani su da trče po ulici, a onda je poživinčena rulja četnika pucala u njih uz divlje poklike.

Muslimanske djevojke skakale su s mosta u nabujalu Drinu, da ih ona prije proguta, nego što ih četnici obezčaste i zatim zakolju, kako se to mnogima i dogodilo.

Ovaj strašni pokolj Hrvata jugo-iztočne Bosne organizirala je talijanska vojska, a sam Jevdjević hvali se polovicom prosinca 1941. načelniku Goražde Nuriji Rašidkadiću, koji je tada kao izbjeglica boravio u Mostaru, da je on, Jevdjević, bio u Rimu i da je s vrhovnim talijanskim zapovjedničtvom sklopio sporazum o zaposjedanju jugo-iztočne Bosne, u kojoj će četnici poklati sve muslimane.

Hrvatska vlada uložila je tim povodom u Rimu najoštriji prosvjed, ali na njega dobiva odgovor, u kojem se talijanske vojničke oblasti služe neistinama i izmišljotinama.

Talijanska vojska nosi punu odgovornost za pokolj u Foči i jugo-iztočnoj Bosni. To sramotno djelo ne da se ničim, pa ni imperijalističkim ciljevima izpričati, tim više, što se dogodilo u savezničkoj zemlji i u vrieme, kada su najbolji sinovi Foče i jugo-iztočne Bosne prolievali svoju krv na bojištima Europe, pa i za pobjedu talijanskog oružja, a svoje najmilije ostavili nezaštićene i prepuštene na milost i nemilost talijanskim generalima.
Na prosvjede hrvatske vlade uputilo je talijansko vojničko zapovjedničtvo u Foču talijanskog dojavnog častnika, satnika Zigliotti-a, da izpita slučaj Foče. On tu boravi od 16.—21. prosinca 1941. i nakon toga se vraća u Mostar s izvješćem, »da su četnici u Foči uveli liberalan četnički režim i da s muslimanima najizpravnije postupaju«. Veće podlosti ne možemo ni zamisliti, nego što je izvješće satnika Zigliotti-a.

Tako su četnici, uz pomoć talijanske vojske, što poubijali, što izagnali čitavo hrvatsko muslimansko pučanstvo u prosincu 1941. iz područja jugo-iztočne Bosne. I tu je talijanskoj vojsci umjesto obećanog smirenja toga područja uspjelo iztriebiti Hrvate i zavaditi domaće muslimansko i pravoslavno pučanstvo, baciti ga u vrtlog krvi te zapaliti vatru i na tom dielu Nezavisne Države Hrvatske.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

SPORAZUM JEVDJEVIĆ - BIRČANIN - DALMAZZO


U zimi 1941.-42., dobivaju četnici nalog iz Londona, da časovito obustave svoje djelatnosti i da se organiziraju za nove dogadjaje. Ovaj nalog ponovio je i bivši kralj Petar II. u svome poznatom govoru od 27. ožujka 1942., putem londonskog krugovala. U tom vremenu pojačava se suradnja II. Armate s četničkim prvacima Jevdjevićem i Birčanincm.
Živu djelatnost razvija tada zapovjednik 71. talijanskog sbornog područja u Dubrovniku general Dalmazzo preko svojih pomoćnika generala Lusane i dojavnog častnika bojnika De Matteisa.

Generalu Dalmazzu uspieva početkom travnja 1942. postići sporazum s Jevdjevićem i Ilijom Birčaninom, da se četničke postrojbe stave podpuno na razpolaganje II. Armati za vojničke podlivate u zajednici s talijanskom vojskom.

Ovaj sporazum obvezuje II. Armatu na davanje oružja, strjeljiva i hrane četnicima. Četnici se obvezuju staviti se na razpolaganje II. Armati.

Prva posljedica ovog sporazuma bila je, da su se u iztočnoj Hercegovini i jugo-iztočnoj Bosni partizanske gomile priključile četnicima i privremeno zamienile komunističku peterokraku zviezdu dvoglavim bielim orlom na svojim kapama, da onda prvom zgodom opet uskoče prema potrebi u partizanske redove.

To se posebice dogadja u travnju i svibnju 1942., da bi partizani izbjegli svome uništenju prilikom velikog vojničkog podhvata u jugo-iztočnoj Bosni, koji su tada vodile zajednički hrvatske i njemačke čete, a talijanska vojska trebala je držati zapor na južnoj crti podhvatnog područja. Partizani su uskočili u redove četnika, jer su na taj način dobili ne samo talijansku za štitu, nego i djelatnu pomoć u oružju, hrani i strjeljivu.

Spomenuti sporazum Jevdjević — Birčanin — Dalmazzo potvrdio je kasnije i sam Draža Mihajlović, kako to sliedi iz govora četnika Mile Šantića iz Mostara, urednika beogradske »Politike«. Taj govor održao je on pred četnicima u Trebinju u prisutnosti Trifunovića-Birčanina i tom prilikom rekao:

»U ime našeg vodstva i naše. organizacije obave stit ću vas o našoj organizaciji, ciljevima i radu iste. Naš je cilj da vojnički organiziramo srbski narod i da pod svaku cenu pribavimo što više oružja, te da narod moralno spremimo i uputimo, šta mu je raditi i koga će slušati, kad dodje dan obračuna. Mi smo svoj zadatak u tom pravcu do sada izveli savršeno dobro. Povezali smo opet medjusobno razbijene i obeshrabrene redove srpskog naroda u svim srpskim krajevima i područjima. Danas se sa četničkom propusnicom može slobodno putovati od sela do sela sve od Trebinja do Skoplja U svakom srpskom selu imamo svoje odbore i svoje snage, a u svakom mestu, gde žive dva Srbina, imamo svoga poverenika.

Sada smo svi prožeti jednom idejom i čekamo svoj Vaskrs: uspostavu Velike Srbije.
Naš zajednički zapovjednik i genijalni vodja jest Draža Mihajlović. On živi kao obični seljak i ide u opancima i srpskoj šubari, a u seljačkoj torbi nosi generalštabne karte. Srbijanski seljaci čuvaju ga kao svoje oči u glavi. On je odlučan protivnik svake suradnje s Nemcima u Srbiji. Zato je krvni neprijatelj Nedića i Ljotića. Nažalost medju ljotićevcima na vodećim položajima u Beogradu ima i naših Hercegovaca, Trebinjaca i Nevesinjaca. Medju srpskom žandarmerijom ima oko 80 posto državnih ljudi, ali sva Srbija diše za Dražu.

Naša saradnja sa Talijanima odobrena je od Draže . Trebalo je u ovim siromašnim i pasivnim krajevima spasiti na prvom mjestu narod od gladi, i talijansku pomoć treba da iskoristimo do skrajne mogućnosti.

Oni su nam neophodno potrebni u današnjim okolnostima. Oni su nam omogućili, da se konsolidujemo i da svršimo s partizanima, koji bi nas upropastili, da ih nismo likvidirali.Mi smo njih uništili ne za račun Talijana, nego radi nas samih. Pobili su nam najuglednije ljude i najbolje Srbe po selima. Oni su za srpski narod bili opasniji nego itko drugi. Doći će dan, kada ćemo naše neprijatelje Talijane i Nemce lako najuriti, upravo oni će se sami razbežati, a da su se partizani još dublje uvrežili u srpski narod, mi bi izgubili sebe i naša budućnost bila bi zapečaćena. Da navedem samo jedan primer, kakvim su duhom bili opojeni parti zani: Kada su nekom partizanu iz Mostara, Ćapinu, rekli, da će nestati sroskog naroda, ako se nastavi ubijanjem Srba, on je rekao: — Ako nestane Srba. biće Kineza, glavno je da pobedi naša ideja.

Osim toga Talijani nam daju oružja i municije Mi danas u hercegovačkim krajevima imamo oko 8000 pušaka i preko 2 miliona rezervnih metaka.

Draža je rekao: — Primite oružje, ko vam ga god daje Pored toga mi od Talijana dobivamo dnevno oko 5000 hljebova. Vi znate šta to znači za nas u današnjim vremenima, kada se i po gra dovima skapava od gladi. Za nas ie glavno, da ostanemo živi i da sačuvamo oružje Ono što je bilo najgore, prebrodili smo.

Od Talijana se ne bojimo Njihova vojska za nas ne će nikada pretstavljati životnu opasnost. Oni su nesposobni da nas oružjem u našim brdima um šte. Njima je glavno, da ne ginu njihovi ljudi Mi moramo s Talijanima lepo Oni imaju u nas pove renje, zato što smo suzbili partizane. Gledaćemo da od njih dobijemo i nešto artilerije. To ćemo tražiti od generala Dalmazza.On nam je poslednji put u Dubrovniku rekao, da nam ne bi pustio toliko, oružja, kada nam ne bj verovao .Medjutim mi znamo, da se od njih treba čuvati i da se njihove reči ne smiju nikada do kraja verovati. Oni će možda pokušati, da nam oružje na lep način oduzmu, ali tu ne će pomoći nikakvo lukavstvo ni diplomacija,pa čak ni sila.Oružje, to je svetinja, to je sloboda to je naš obstanak. Mi smo danas s oružjem slobodni u našim brdima Niko nas ne može kontrolisati .Mi se sastajemo s našima u Crnoj Gori i u Bosni, te se zajednički dogovaramo i stvaramo planove .Mi šaljemo naše ljude i u Beograd pa i do Draže .Moramo biti spremni, kada dođe naš čas Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana.U njima će živeti samo Srbi. Čišćenje će se provesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez izuzetka i bez sažaljenja. To će biti polazna tačka našeg oslobođenja. To treba da svrši brzo i u jednom revolucionarnom zamahu.

Mi Hrvatsku ne ćemo nikada ni formalno priznati.S Hrvatskom sarađivat ćemo samo u onim područjima, gde smo mi u apsolutnoj manjini, ali ni tamo lojalno ni iskreno. Mi za sada moramo imati dobre odnose s nezadovoljnicima katolicima i muslimanima, jer u slučaju potrebe, da negde izvršimo napad na Talijane, ili da napravimo kakvu sabotažu treba nastojati, da to katolici i muslimani vrše, kako bi ih pretstavili kao nevaljalce prema Talijanima a time bi svoj položaj još bolje kod Talijana učvrstili.«

Zatim Šantić govori o Crnoj Gori i iztočnoj Bosni pa veli doslovce:

»Bio sam nedavno u Crnoj Gori i vidio sam golaće (t. j. slabo obučene ljude Op pisca), kapetana Gjuraškovića, heroja nad herojima.Njegova četa sama u stanju je da razbije pukove Talijana.

Istočna Bosna danas je više naša. nego je ikada bila. Drina je danas manje granica nego je ikada bila. Tamo nema više Hrvata, osim muslimana po gradovima. Ovih dana dobili smo izveštaj da je Foča definitivno priključena nama. Opet smo ustaše najurili iz Foče. Isto tako dobili smo izveštaj, da su naši ušli u Konjic.«

Kako se iz Šantićeva govora vidi, odobrio je sam Draža Mihajlović suradnju četnika i Talijana. Budući da ta suradnja četničkim masama nije uviek bila simpatična, to je Šantić prisiljen raztumačiti tu suradnju na sastanku u Trebinju u srpnju 1942. Šantić je svjestan svoje služinske uloge prema Talijanima pa opravdava ubijanje Hrvata katolika i muslimana velikosrbskim ciljevima, koje je četnička organizacija sebi postavila.

Iz Šantićeva govora jasno sliedi, da su najbliži ciljevi Talijana i četnika bili isti. Trebalo je iz spomenutih područja odstraniti Hrvate, pa dok talijanska vojska računa s time, da će ta područja sačinjavati ili sastavni dio talijanskog imperija, ili pak sigurnu njegovu utjecajnu sferu, dotle Šantić u svome govoru ne sakriva uvjerenje, da će doći do pobjede Engleza i da će se tada četnici riešiti Talijana.

Sklopljeni sporazum s generalom Dalmazzom potvrdjuje Jevdjević svojim govorom, održanim četnicima u Kninu u prvoj polovici siečnja 1943., kojom je zgodom rekao:

»Kada sam ja započeo saradnju s Talijanima, Draža Mihajlović nije odobravao taj moj rad. Međutim razvoj događaja dao je meni pravo i Draža je kasnije u celosti odobrio moju politiku.«

Postojanje sličnog sporazuma za Crnu Goru potvrdjuje i glasilo Srba u Americi, »Srbobran«, u broju od 9. kolovoza 1943. U jednoj bilježci veli se tamo:

»Prema pouzdanim obavestima postigao je pukovnik Blagoje Gjukanović, član Mihajlovićeva štaba, uspeh u pregovorima s italijanskim zapovednicima.«
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

ZAGREBAČKI SPORAZUM OD 19. LIPNJA 1942.


Hrvatska je državna vlada preko svoga upravnog povjereničtva na Sušaku i preko svoga poslaničtva u Rimu uložila bezbroj podkriepljenih prosvjeda protiv opisanog rada II. Armate, ali su svi ti prosvjedi ostali bez učinka.

Na 10. svibnja 1942. ministar dr Košak, prilikom svoga boravka u Rimu, iznio je osobno ministru vanjskih poslova grofu Cianu sav rad II. Armate i zatražio, da talijanska vlada zahvati u taj rad u smislu obveza, preuzetih Rimskim ugovorima.

Ministru dru Košaku uspjelo je tom sgodom načelno sklonuti grofa Ciana na vraćanje ovlasti hrvatskim gradjanskim oblastima u II. zoni, s time da se talijanska vojska ograniči na vojničko osiguranje obalnog pojasa.

Odmah poslije posredovanja ministra dra Košaka. pozvan je u Rim zapovjednik II. Armate general Roatta, kojemu su izloženi zahtjevi hrvatske vlade.

General Roatta pristao je tom sgodom, da se tome zahtjevu udovolji uz uvjet, da hrvatska vlada pristane na upotrebu četnika, koji se nalaze pod talijanskim zapovjedničtvom, za vojničke podhvate u sklopu talijanske voj ske.

Na toj osnovi došlo je do pregovora izmedju hrvatskog predstavničtva u Rimu i talijanske vlade i konačno do sporazuma, podpisanog 19. lipnja 1942. u Zagrebu, koji je radi toga nazvan »zagrebačkim sporazumom«.

Prema tome sporazumu preuzela je hrvatska vlada ponovo gradjansku upravu, uključivši javni red i sigurnost u II. zoni, pa je tom sgodom morala dati svoj pristanak, da se četnici, koji će se u buduće zvati »dobrovoljačka protukomunistička milicija«, upotrebe za vojničke podhvate protiv komunista pod zapovjedničtvom talijanske vojske.

Hrvatska je vlada dala svoj pristanak na taj talijanski zahtjev uz uvjet, da »dobrovoljna protukomunistička milicija« prizna hrvatsko vrhovničtvo, hrvatske zakone i hrvatske oblasti, na što se talijanska strana u Zagrebačkom sporazumu izriekom obvezala.
Ali, kako se to iz kasnijeg držanja i rada moglo ustanoviti, namjere generala Roatte nisu bile iskrene.

Kada su u prvim danima mjeseca svibnja 1942. provalile iz Crne Gore u Hrvatsku partizanske bande i popalile 20 sela u iztočnoj Hercegovini te se probile kod Gabele na desnu obalu Neretve i napale luku Ploče, nisu na cielom ovome prostoru naišle ni na kakav odpor s talijanske strane.

Da bi zaštitila ovu luku, tražila je hrvatska vlada pristanak zapovjednika II. Armate, da može tamo poslati jednu ustašku satniju iz Sarajeva. General Roatta dao je pod pritiskom dogadjaja svoj pristanak 12. svibnja 1942., pa je hrvatska vlada obzirom na snagu partizanskih banda tražila, da hrvatske čete zaposjednu iztočnu Hercegovinu, te je radi toga u Metković poslala, umjesto jedne satnije, jednu bojnu pod zapovjedničtvom ustaškog pukovnika Francetića.

Odašiljanje jedne bojne bilo je tim potrebnije, jer je general Roatta već najavio povlačenje svojih četa iz III. zone, kao i onih iz II. zone, na samu obalu. Hrvatska vlada bila je dužna učiniti sve, da zaposjedne svoju iztočnu granicu u Hercegovini, da sprieči daljnji prodor partizana iz Crne Gore i da zaštiti tisuće hrvatskih izbjeglica, koji su se pred terorom četnika i partizana sklonili iz jugo-iztočne Bosne i iztočne Hercegovine na desnu obalu Neretve.

Pukovnik Francetić stigao je sa svojom bojnom 22. svibnja 1942. u Metković. Na 28. svibnja morao se po nalogu Vrhovnog talijanskog vojničkog zapovjedničtva iz Rima, povući sjeverno od demarkacione crte, to jest sjeverno od mjesta Bradine kod Konjica.
Kao razlog tome nalogu navodi se »da je hrvatska vlada umjesto jedne satnije poslala u Metković jednu bojnu ustaša«, dakle, da se hrvatska vlada nije držala dogovora od 12. svibnja!

Da bi ipak zaštitila luku Ploče, hrvatska je vlada na to odredila, da se u Metković ponovo uputi samo jedna satnija ustaša, što je odmah i učinjeno, ali je ta satnija 30. svibnja 1942. dobila ultimativni zahtjev od generala Amica, zapovjednika talijanske divizije »Marche«, da do 31. svibnja u 10 sati najkasnije, napusti Metković i da se povuče sjeverno od demarkacione crte. U protivnom slučaju bit će uništena svim sredstvima; koja talijanskoj vojsci stoje na razpolaganju.

Da bi izbjegao oružanom sukobu s talijanskom vojskom, pukovnik je Francetić udovoljio zahtjevu generala Amica te se 31. svibnja jutarnjim vlakom povukao sa svojom satnijom iz Metkovića u Sarajevo.

Hrvatske čete, makar i u najmanjem broju, nisu smjele ostati u obalnom pojasu, zato jer je vrhovno talijansko zapovjedništvo već prije preuzelo obavezu prema četnicima, da u Hercegovinu ne će pustiti druge čete osim talijanskih, što je kasnije potvrdio i sam Jevdjević na svom sastanku s četničkim prvacima u Bileći 5. rujna 1942., kada je doslovce rekao:

»Pre sam izradio, da u ove krajeve ne može doći hrvatska vojska, a sada mi je uspelo postići, da ovamo ne mogu doći ni Nemci u pomoć Hrvatima. Započeo sam veliku stvar na diplomatskom i političkom putu«.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

II. ARMATA PRIPREMA PRODOR PARTIZANA

Osim toga hrvatske čete nisu smjele pokušati ni spriečiti prodor partizana iz Crne Gore u Hrvatsku kroz područje III. zone, uzprkos toga, što povlačenje talijanskih četa iz tog područja bilo najavljeno hrvatskoj vladi još prije sklapanja Zagrebačkog sporazuma
Ove partizanske bande trebale su nesmetano proći kroz to područje sve do Bihaća, kako bi se talijanska vojska riešila neugodnog protivnika u Crnoj Gori i poslala ga u Hrvatsku, da tamo zatire hrvatska sela i gradove.

Osim toga opazila je II. Armata, da se odmah nakon dolazka pukovnika Francetića u Metković 22 svibnja 1942. počeo vraćati sviet svojim kućama u sela Pasičina, Pijavičina i Desna, u južnom dielu blokovske krajine. Taj sviet je prije toga bio pobjegao u šumu pred zlodjelima talijanske vojske, što je, drugim riečima, značilo likvidaciju partizanstva u tome kraju, pa je i to trebalo spriečiti, jer inače talijanska vojska ne bi imala povoda uništavati i dalje pomoću četnika ove čisto hrvatske krajeve.

Kako vidimo, general je Roatta najprije spriečio dolazak hrvatskih postrojbi u okolicu Metkovića i u iztočnu Hercegovinu, zatim je dobio viest o kretanju partizana iz Crne Gore u Hrvatsku, onda je najavio povlačenje talijanskih četa iz III. zone i iz dielova II. zone na samu obalu, pa je, ocienivši skore dogadjaje u III. zoni, pristao predati gradjanske ovlasti hrvatskim oblastima, a onda zaista naglo povukao svoje čete, propustio nesmetano partizane u Hrvatsku, da bi konačno time hrvatsku vladu doveo u težak položaj i onemogućio stvarni uspjeh hrvatske vlade kod provedbe Zagrebačkog sporazuma
Veliki partizanski prodor iz Crne Gore počeo je u prvim danima mjeseca srpnja 1942.. kojom je sgodom ušlo u Hrvatsku 6 dobro naoružanih crnogorskih, srbijanskih i albanskih brigada.

Generalu je Roatti bilo dobro poznato, da je II. Arihata njegove vojske spriečila sustavno svaku organizaciju hrvatske obrane u II. i III. zoni, te da je hrvatska vojska skoro preko godinu dana bila gotovo u cielosti odstranjena iz područja južno od demarkacione crte. Bez obzira na sve to. ili, bolje rečeno, baš obzirom na sve to, povlači general Roatta naglo svoje čete iz toga područja na obalu baš u času prodora partizana, a da nije ni čekao dolazak hrvatskih četa.

Tako su spomenute partizanske brigade mogle odmah nakon prodora iz Crne Gore nesmetano zauzeti kotareve Duvno, Livno, a zatim Ključ i Glamoč te se kasnije probiti sve do Bihaća.

Partizani su se na zaposjednutom području nesmetano mogli organizirati i unovačiti, što milom, što silom, tamošnje pučanstvo, te dovući s cielog Balkana nova pojačanja.
Ovaj novi atentat na Nezavisnu Državu Hrvatsku, pripravila je i omogućila talijanska vojska baš u času, kada je zajedničkim naporima hrvatskih i njemačkih četa, a napose naporima crne legije Jure Francetića, bilo uspjelo u proljeću 1942. očistiti od pobunjenika iztočnu Bosnu, te zatvoriti hrvatsku granicu prema Srbiji, preko koje su se do tada partizani prebacivali u Hrvatsku.

Isto je tako bilo uspjelo zajedničkim njemačko-hrvatskim podhvatom uništiti jake partizanske snage u području Kozare planine, čime je partizanski pokret u Hrvatskoj bio gotovo podpuno skršen.

Moramo ovdje napomenuti, da je već i prije hrvatsko-njemačkim podhvatima protiv partizana pravila sve moguće neprilike II. Armata. Tako II. Armata nije dopuštala njemačko-hrvatskim četama prelaz preko demarkacione crte ni onda, kada se je trebalo poslužiti samo cestom od nekoliko kilometara, koja je prelazila demarkacionu crtu, ili kada se je prelazom preko demarkacione crte od svega par kilometara moglo zahvatiti i uništiti partizanske bande. Demarkaciona crta bila je partizanima uviek sigurna zaštitnica, jer su oni dobro znali, da ih na tom području ne mogu progoniti hrvatsko-njemačke čete bez posebnog pristanka II. Armate. Tako ni ovom sgodom nije II. Armati išlo u račun uništenje partizana i smirenje Hrvatske.

Posve je sigurno, da ovaj prodor partizana ne bi bio uspio, da je Francetić mogao sa svojim crncima zaposjesti crnogorsku granicu u svibnju 1942., kako je to onda hrvatska vlada tražila.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

JAČANJE ČETNIČKIH ORGANIZACIJA I NJIHOVA NOVA ZLODJELA



U medjuvremenu nastavlja general Roatta organizacijom četnika, kojom su započeli u iztočnoj Hercegovini generali Dalmazzo i Lusana. u kninskoj krajini general Monticelli i u okolici Ogulina general Scipione.

Crnogorski i hercegovački četnici tretiraju se kao jedna cjelina, pa u svibnju 1942. preuzimlje vrhovno zapovjedničtvo svih ovih četnika bivši pukovnik jugoslavenske vojske Crnogorac Bajo Stanišić. — On svoje crnogorske čete dovodi u svibnju 1942. na granicu Hercegovine, pa sa znanjem generala Dalmazza daje tiskati u knjižari Tošović u Dubrovniku proglas Hercegovcima, u kojem doslovce veli:

»Podpuno su mi poznate sve vaše najnovije patnje, te sam zato i naredio mojim vitezovima, da što prije izbiju na granicu Hercegovine i da Vas bratski pozovu u svoj zagrljaj, te da zajednički produžite čišćenje svojih sela. Ko se ne htjedne pridružiti mojim herojskim četama, biće na licu mjesta ubijen, a svakome onome, koji se lično preda, ako do sada nije ubio Srbina, garantujem mojom čašću, neće ni dlaka s glave faliti«.
»Četnički odredi formiraju se u Nevesinju i Gacku. Njihova brojna snaga kao i svakodnevno pojačanje daje mi nade da ćemo ubrzo zajedno biti na obalama Neretve«.

I iz ovoga proglasa Baje Stanišića vidi se, da je II. Armata obećala četnicima Hercegovinu do lieve obale Neretve, kako smo to prije naveli.

Izmedju 24. svibnja i 6. lipnja 1942., prolaze Hercegovinom talijanske čete, pa talijanski častnici organiziraju četničku vojničku i gradjansku upravu. Zapovjedničtvo nad četnicima predaju bivšim jugoslavenskim častnicima, a u koliko tih nema, mjestnim prvacima.

Tako Talijani organizirahu četničke odrede u Jabuci pod zapovjedničtvom Trifkovića, u Kalinoviku pod zapovjedničtvom Djordja Radmilovića, u Bieloj kod Konjica pod zapovjedničtvom Djordja Dragi ć a, u Dražljevu kod Gacka pod zapovjedničtvom V a se Zirojevića, u Gacku pod zapovjedničtvom D j o r d j e C e r a n i ć a, u Avtovcu pod zapovjedničvom Steve Starovića, u Kazancima pod zapovjedničtvom popa Radojice Perišića, u Nevesinju pod zapovjedničtvom Samardžića, u Berkovićima pod zapovjedničtvom Ilije Ilica, u Prebilovcima pod zapovjedničtvom Gojka Nadaždina, u Bileći pod zapovjedničtvom Koste Uljarevića, u Ljubomiru pod zapovjedničtvom Save Kovača, u Šumi kod Trebinja pod zapovjedničtvom Špire Pavlića, u Lastvi pod zapovjedničtvom Ivana Janjičića, u Zupcima pod zapovjeničtvom Dušana Vuškovića i u Ljubinju pod zapovjedničtvom Lazara Bokića.

Kada 11. lipnja 1942. stiže u Stolac talijanskim vojničkim samovozom jedna grupa od 25 naoružanih četnika pod zapovjedničtvom Djordja Pejovića i u pratnji Save Miškovića, glavara gradjanske uprave, te Dušana Ivkovića, povjerenika za vezu s talijanskom vojskom, prosvjeduje kotarski predstojnik Franjo Arveiler proti tome postupku kod talijanskog mjestnog zapovjednika, ali dobiva odgovor, »da su četnici došli u Stolac na poziv svoga zapovjedničtva«.

Ovom reorganizacijom četnika počela je II. Armata u mjesecu svibnju 1942., pa je nastavlja kroz sliedeće mjesece, a u kolovozu 1942. oslobadja general Roatta čitav niz bivših srbskih častnika iz talijanskog ratnog zarobljeničtva i dovodi ih u Hercegovinu, Kninsku krajinu i Liku, gdje oni preuzimlju zapovjedničtvo četničkih postrojbi.
Tako general Roatta dovodi u obalni pojas sliedeće bivše srbske častnike: pukovnika Uzunčevića, rodom iz Srbije; Petra Bačovića, bojnika, rodom iz Crne Gore; bojnika Pavlovića; bojnika Mišu Radulovića zvanog Banić; bojnika Todora Jovanovića; bojnika Milana Djekića, rodom iz Uzica, Srbija; bojnika Miku Tomaševića,
Srbijanca; bojnika Studu, rodom iz Kaštela; satnike Voju Perišića, Žiku Mladenovića, Sremca, Crljenicu, Ciganovića, Babica zvanog Šarić, Dragana Šošića, Jovu Gove-daricu, Marka Lojovića, Stevu Čuruvija, Ivaniševića, Aleksu Tasića, nadporučnike Stevu Jovanovića, Božovića, Dušana Jovanovića, Milana Cvjetičanina, Hamata, Milana Sućura, Stankovića, Miću Mladenovića, poručnike Novakovića, Amanovića, Asanovića, Roćhi-a i Djokicu Nikolića. Kasnije su dovedeni bojnik Milorad Popović, Crnogorac, i njegov brat satnik Nikola, satnik Vidaković i vojvoda Djuro Plečaš.

Moramo priznati, da su neki od ovih zapovjednika na vrieme vidjeli talijansku igru, pa nisu udovoljavali svim talijanskim zahtjevima. Posebno moramo spomenuti bivšeg zapovjednika lastvanskog četničkog odreda, oružničkog častnika Pejanovića, koji se kao domaći sin pokazao umjereni, pa je s mjesta zapovjednika maknut i na njegovo mjesto doveden Crnogorac Ivan Janjičić, rodom iz Podgorice, kojemu je imenovan zamjenikom bivši nadporučnik Dimitrijević, rodom iz Požarevca u Srbiji. Isto tako moramo iztaknuti umjerenost pukovnika Uzunčevića, Crnogorca Stanišića i Nevesinjca Petra Samardžića, koji su nastojali, koliko su mogli, spriečiti veća zla.

II. Armata osniva u Lici novu četničku diviziju, koja dobiva zvučno ime talijansko-četničkog kombinata »Dinarski alpinci«. Ona se sastoji od »ličkog odreda« sa sjedištem u Vrhovinama, a zapovjednik mu je bivši jugoslavenski častnik Vojislav Banić i »gorskog odreda« sa sjedištem u Medku u Lici, kojemu je zapovjednik bivši jugoslavenski častnik Savić, rodom iz Srbije.

U Knin dolazi kao zapovjednik četničkog odreda bivši jugoslavenski poručnik Veljko Ilić, Srbijanac, koji se svojim krvoločtvom osobito iztaknuo.

Kada su talijanski častnici reorganizirali i dobro naoružali četnike, predali im gradjansku upravu na području iztočne Hercegovine i jugo-iztočne Bosne, dolazi do ponovnog pokolja hrvatskog pučanstva, najprije u jugoiztočnoj Bosni u mjesecima kolovozu i rujnu 1942-, zatim u kotarevima Stolac, Ravno i Čapljina u Hercegovini, onda u Biokovu u Dalmaciji u kolovozu i rujnu 1942., te u okolici Omiša i u kotaru Prozor u listopadu 1942.
Ovaj novi pokolj hrvatskoga pučanstva u programu je veliko-srbskih četničkih vodja i talijanskih vojničkih imperijalista. Četnici obavljaju svoj posao po nalogu srbske vlade iz Londona i Draže Mihajlovića, a te pokolje želi i II. Armata, koja vjeruje u pobjedu angloameričkog oružja, pa se nada, da će joj Englezi za učinjene usluge prepustiti veći dio hrvatskog područja.

Konačno bez krinke na licu pokazuje to i duhovni vodja talijanske vojničke iredente maršal Badoglio, koji u pregovorima za kapitulaciju od 3 rujna 1943. traži za svoj konačni čin velike izdaje, da mu se prepusti dio Hrvatske od Karlovca do Splita, dok bi preostali dio Hrvatske imao pripasti budućoj Velikoj Srbiji. (Vidi »Hrvatski Narod«. Zagreb, br 839 i 842 od 21., odnosno 24. rujna 1943).

Već iz Šantićeva govora u mjesecu srpnju 1942. mogli smo opaziti rieči: »Ovih dana dobili smo izvještaj, da je Foča definitivno priključena nama Opet smo ustaše najurili iz Foče.«

I zaista prva žrtva novog velikog pokolja jesu Foča i njena okolica. Pod ponovnim najurivanjem ustaša iz Foče misli Šantić na odstranjenje hrvatskih postrojba po Talijanima u prosincu 1941. i u srpnju 1942.

U Foču se u medjuvremenu bilo povratilo izbjeglo hrvatsko pučanstvo, nakon već prije spomenutog vojničkog podhvata hrvatsko-njemačkih oružanih snaga u iztočnoj Bosni u proljeću 1942. i nakon dolazka ustaškog pukovnika Jure Francetića sa svojim crncima na Drinu 10. travnja 1942.

Na 18. kolovoza 1942. dolazi ponovo u okolicu Foče nekoliko tisuća dobro naoružanih četnika, dobrim dielom Crnogoraca, pod vodstvom samog Dobrosava Jevdjevića. Oni odmah počinju s napadajem na Foču, u čemu ih pomaže i topničtvo talijanske vojske.
Nakon ulaza u Foču počiniše četnici ponovo strahovita nasilja nad muslimanskim pučanstvom, slična onima iz kolovoza 1941.

Na 21. kolovoza stižu četnicima nova pojačanja iz Srbije, koja se kod Batova prebacuju prema Foči.

Četnici su naoružani uglavnom talijanskim puškama i strojnicama.

Oni četnici, koji su u ožujku i travnju 1942. predali svoje oružje hrvatskoj ili njemačkoj vojsci, prelaze ponovo na desnu obalu Drine i vraćaju se naoružani.
Poslije pokolja u Foči i Goraždi bježe danomice na stotine žena i djece, golih i bosih, da bi spasili svoje živote, te se sklanjaju u Sarajevo.

Kao druga žrtva ove zavjere dolazi na red Hercegovina, u kojoj su već popaljena muslimanska sela u kotaru Gacko, osim sela Kule Fazlagića, koja se već godinu dana brani, zatim sva muslimanska sela u kotarevi-ma Bileća i Trebinje, sva katolička i većina muslimanskih sela u kotaru Nevesinje, sva muslimanska i mnoga katolička sela u kotaru Ravno.

Neka o tim žalostnim prilikama, pod kojima živi hrvatski narod u Hercegovini »pod zaštitom talijanske vojske«, progovori logornik ža kotar Ravno, koji u svom izvješću od ožujka 1942. javlja sliedeće:

»Dok nisu došle ovamo talijanske trupe, svi Hrvati bili su u svojim netaknutim domovima i na sačuvanim imanjima. Po dolazku talijanskih trupa grko-iztočnjaci su se digli na oružje, te počeli ugrožavati izložena hrvatska sela i stanovničtvo. Talijanske vlasti držale su se prema tome po strani i samo hladno promatrale. Budući da se je s jedne strane hrvatsko pučanstvo pokorilo uputama proglasa (»Bando« od 7. IX. 1941). s druge strane talijanske vlasti držale se pasivno, to je goloruki i nezaštićen hrvatski narod pod silom oboružanih grko-iztočnjaka počeo svoje domove i imanja napuštati, bježeći u sigurnija mjesta, spašavajući samo goli život. Na taj način stradalo je naših izloženih hrvatskih domova u ovom kotaru 348, od čega se stvorilo 3.073 izbjeglice. Svi napried spomenuti domovi jesu ili upaljeni, ili srušeni i opljačkani. Ogromna stoka propala je, uništeni su usjevi, voćke i t. d. Kolika je to šteta za ovaj inače siromašan kraj, težko je pojmiti, to najbolje zna i osjeća onaj, koji je tako slabo i nikako zaštićen postradao.Sve se ovo dogadja na oči i u neposrednoj blizini talijanske vojske. Da se talijanska vojska u početku pokazala imalo energična prema grkoiztočnjacima kao prema nama, uvjereni smo, danas bi bilo posve drugčije i lakše stanje Hrvata u ovom kraju. Da bude sudbina Hrvata ovoga kotara još teža, znalo se je i ovo dogoditi: Jednom sgodom tražio je Hrvat musliman, načelnik obćine Ljubinje, od talijanskog mjestnog zapovjednika, da zaštiti već stradajuće Hrvate od grkoiztočnjaka, ali on mu je odgovorio: »Ako ćete napraviti molbu da ostanete pod Italijom, uzet ću vas u zaštitu, inače ne!« Naravno, ovaj sviestni Hrvat dao je niečan odgovor. Grko-iztočnjaci su nastavili svojim poslom, a Talijani već svojim iztaknutim držanjem, dok se, eto, nije postigao ovdje opisani rezultat.« (Ovo izvješće primilo je Ministarstvo unutarnjih poslova pod brojem VT. i43-I-A—1942.)

Već dobrim dielom stradalo hrvatsko pučanstvo Hercegovine trebalo je temeljito uništiti, pa zato sliedi u rujnu 1942. poznata akcija četnika u kotaru Stolac.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.Vjekoslav Vrančić-Urota protiv Hrvatske.

Post Postao/la zummann »

TALIJANSKO-ČETNIČKA ZLODJELA U KOTARU STOLAC I ČAPLJINA

Da bi svoj posao lakše obavili, pokušavaju četnici raznim smicalicama razdvojiti Hrvate muslimane od katolika.

U tom poslu Domaže ih general L u s a n a, koji u tu svrhu uzimlje u svoju službu dra Ismeta Popovc a, te mu povjerava zadaću, da pokuša pridobiti i muslimane za pristup talijanskoj »dobrovoljnoj protukomunističkoj miliciji« i preko nje približiti se četnicima.
Dru Popovcu uspieva uz pomoć generala Lusane naći svega nekoliko suradnika, koji s njim obilaze cielu Hercegovinu, da bi pokušali izvršiti svoj zadatak. Sam dr Popovac obilazi početkom kolovoza u pratnji generala Lusane Stolac, a zatim Nevesinje, Gacko i Trebinje. Talijanska vojska izvršava pritisak na hrvatsko-muslimansku miliciju u kotaru Nevesinje i u Kuli Fazlagića, da bi prišla talijanskoj miliciji. Muslimanskim hrvat¬skim milicionerima prave se sve moguće potežkoće, a prieti im se, da će biti proglašeni partizanima i uništeni, ako ne pristupe četnicima.

Kada Popovcu to nije ništa uspjelo ni u jednom od spomenutih kotareva, onda četnici po višem nalogu ubijaju u Prenju kod Stolca 20. rujna 1942., svršenog pravnika muslimana Mustafu Kapića, rodom iz Mostara, inače poznatog ljevičara. Talijani i četnici proširuju viest, da su Kapića ubili katolici, pa da bi njihova tvrdnja bila vjerojatnija, uhite u selu Pileta kod Stolca 23. rujna 21 Hrvata katolika i tjeraju ih u zatvor u Stolac.

Kapića pokapaju svečano talijanske vojničke oblasti i četnici, drže mu nad grobom govore i izpaljuju počastne plotune. Nad otvorenim grobom Kapića, kojega su sami ubili, polažu četnici prisegu, »da će njegovu smrt krvavo osvetiti na katolicima«.

Zatim u nizu strahota, koje sliede u kotaru Stolac, talijanski vojnici skupa s četnicima razoružavaju hrvatsku miliciju, koja je bila postrojena od hrvatskih vojničkih oblasti uz pristanak mjerodavnog talijanskog zapovjednika.

Razoružanje katolika milicionera bio je znak za pokolj, koji je onda i usliedio.
Pokolj počinje 24. rujna 1942. Hrvatsko katoličko pučanstvo sklanja se u brda, ne spava kod svojih kuća, a kada su popaljena sela Aladinići, Pileta, Masline, Borojevići, Poplati, Jasoč, Rivine, Crnici, Triebanj, Rotimlja, Prenj, Hotanj i ostala katolička sela, onda cjelokupno katoličko pučanstvo bježi na desnu obalu Neretve, da spasi gole živote. Poslije ovoga pokolja i paleža nije u stolačkom kotaru ostala čitava ni jedna katolička kuća a cieli imetak Hrvata katolika bio je opljačkan. Silnu stoku ovoga bogatog kotara otjerali su četnici i podielili s talijanskom vojskom. Oko 8000 izbjeglica smjestilo se u Mostar i Čapljinu, gdje su u prvi čas morali spavati pod otvorenim nebom.

Strašan zločin izvršili su tom zgodom četnici u selu Prenj, gdje su mučili, a onda ubili 85-godišnjeg katoličkog župnika Don Vida Puticu, koji je bio gotovo podpuno sliep. Poslije ubojstva odvukli su četnici mrtvo tielo pokojnog Putiće 50 metara od kuće, polili ga petrolejem i zapalili. Obližnju crkvu sv opljačkali, kipove i slike porazbijali i razbacali.
Ovaj bies četnika u kotaru Stolac potrajao je mjesec dana, a da prisutne talijanske čete divizije »Marche« nisu poduzele ni najmanju mjeru, da sprieče ta zlodjela. Valja napomenuti, da su katoličke kuće nesmetano popaljene i onda, kada su se nalazile uz samu zgradu, u kojoj je bila smještena talijanska vojska, tako medju ostalima i u Domanovićima.

Hrvatska vlada uložila je najoštriji prosvjed protiv novog divljanja talijanskih četnika, izaslala je na mjesto razbojstva obćeg upravnog povjerenika dra Rušinovića i velikog župana župe Dubrava dra Buća, ali oni nisu mogli učiniti ništa, nego ustanoviti žalostne činjenice.

Poslije Stolca došla su na red sela kotara Čapljina, smještena na lievoj obali Neretve.

I ovdje su Talijani na 6. rujna 1942. najprije razoružali hrvatsku katoličku miliciju, a onda su četnici iste večeri poklali katoličko stanovničtvo sela Višići. Ista sudbina zatekla je i selo Klepce i susjedna katolička sela. U selu Klepcima ubili su četnici župnika Don Iliju T o m a s a, kojega su na zvjerski način mučili. Župnik Tomas nadjen je sasječen na komade.
Poslije kotara Čapljina na redu je kotar Ravno, gdje četnici stižu s jednim odjelom talijanske vojske 12. listopada 1942. u sela Belenići, Kijev Dol i Golubinjac. U prisutnosti talijanskih vojnika popalili su i opljačkali ova sela, a seljačtvo je pobjeglo u Slano na morsku obalu.

Veliki župan dr. Buć ulaže najoštriji prosvjed kod generala Amica, ali mu ovaj odgovara, da su viesti neistinite.

Tako su konačno Talijani udovoljili svojoj obvezi prema četnicima, kojima su omogućili da odstrane i posljednjeg Hrvata katolika iz Hercegovine s lieve obale Neretve, te im na tom području, osim u nekoliko sjedišta kotarskih mjesta, predali punu vlast.

Poslije odstranjenja katolika s lieve obale Neretve, počinju progoni Hrvata muslimana u istom području, te se nastavljaju i kroz godinu 1943. Kada je dr Popovac počeo kod četničkog vodstva prosvjedovati protiv ovih progona, bio je od samih četnika dočekan i ubijen u klancu Gluha Smokva kod Trebinja, na oči svojih dotadašnjih suradnika Mile Šantića i Milutinovića. Dr. Popovac nije više bio potreban, pa je mogao otići.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite