Ferdinand Fried-Družtveni prevrat

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Ferdinand Fried-Družtveni prevrat

Post Postao/la zummann »

-Preobražaj u gospodarstvu i družtvu;

Zagreb,1944.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Ferdinand Fried-Družtveni prevrat

Post Postao/la zummann »

Svi ljudi tvore čovječanstvo, a sve snage zajedno sviet. One se često međusobno bore, no nastojeći se uništiti, priroda ih drži zajedno i ponovno ih proizvodi.
Goethe, Wilhelm Meister




UVOD

Preobražaj svieta



Već četvrt stoljeća trese se snažno čitav sviet, te se čini, da će ti potresi sasvim izmieniti njegov izgled. Ratovi i družtveni preokreti nižu se jedan za drugim bez prekida i potresaju vanjskim i nutarnjim životom naroda. Ovdje izbiše klasne protivnosti, a ondje se zaoštriše rasne suprotnosti. Pri tome postaj ahu ti sukobi sve veći i sve krvavijih oblika, kako to prije ne bijasmo vikli gledati. Suvremeni život poprimao je osim toga sve čudniji oblik, koji se djelomice tumačio i slavio kao neizmjeran napredak, a djelomice se činilo, da vođi isto tako neizmjernom poravnavanju. Bijahu razoreni životni oblici i životni običaji stari nekoliko stotina i tisuća godina, koji se već smatrahu posvećenim, a umjesto toga pojaviše se novi oblici i običaji, koje do tada naprosto ne bismo mogli zamisliti. Ne može biti nikakve sumnje, da se danas čitavo čovječanstvo i ljudska kultura nalaze u krizi koja je dublja i obuhvatnija od svake krize do sada i koja je prvi put u svjetskoj poviesti zauzela svjetske razmjere.

Ova kriza započela je, kad je buknuo prvi svjetski rat. Tko je još doživio vrieme pred prvi svjetski rat, sjećat će se, kako su se tada pod sunčanim i vedrim nebom najednom nadvili nespokojno tmasti oblaci. Bijaše nam kao da slutimo težak udes, koji će zadesiti čitavo čovječanstvo. Razpoloženje fin-de-siecle-a još se je jače izrazilo u prvom desetljeću novoga stoljeća; ne bijaše se završilo samo jedno stoljeće, nego čitava jedna epoha. Prvi put smo osjećali, da će kriza, koja dolazi, obuhvatiti čitav sviet dok su u svjetskoj poviesti veliki potresi i prevrati bili ograničeni do tada samo na jedan narod ili kulturni krug. Osjećali smo, da je u međuvremenu nastupila jedna činjenica, koja se iznad svih naroda i kultura ticala cjelokupnog čovječanstva i koja će zato u novu veliku krizu povući sve narode.

Kad je zatim, u srpnju god. 1914., buknula oluja, pokazalo se odmah djelovanje na čitav sviet. No tek kad danas, i opet usred jednog svjetskog rata, koji će, čini se, postati još gpj&i od prvoga, promatramo unatrag događaje prošloga četvrtstoljeća, čine nam se oni još mnogo povezaniji uzrocima i posljedicama nego onda, kad smo ih sami doživljavali. Mi ih danas spoznajemo kao slied događaja, koji su svi izraz jednoga od najvećih prevrata među čovječanstvom. Kad smo sami živjeli i trpjeli usred tih događaja, osjećali smo uviek samo ono blizo zbivanje, koje nas se neposredno ticalo. Nismo ni mogli imati pogleda za veće odnose. Kad smo u Njemačkoj god. 1918. doživjeli slom i nakon toga inflaciju, ti su nas veliki događaji i odviše zaokupili, a da bismo istodobno još i shvatili rat saveznika protiv ruskog; prevrata, stvaranje jedne nove gospodarske sile! u Sjedinjenim Državama ili čak nastup fašista u Italiji.

Uistinu odvijala se katastrofa, poput ogromnog potresa, u dva glavna udarca ili vala. Prvi val išao je od g. 1914. do god. 1924. i obuhvaćao je prvi svjetski rat, ruski prevrat, slom Njemačke i razpad Austro-Ugarske, ratove Engleza i Japanaca protiv Rusije, rusko-poljski rat, ustanak u Indiji, razpad staroga kinezkoga carstva i političko podjarmljivanje Srednje Amerike sa strane Sjedinjenih Država. Zatim je nastupilo pet godišnje zatišje, od god. 1924. do 1929;. i u tom razdoblju Europa se gospodarski ustalila, a posvuda se poduzimalo i političko zadovoljivanje. Bijaše to doba posljednje američke "prosperity", prividnog gospodarskog cvata u Europi i pokušaja za političke sporazume, te se povremeno činilo, kao da je katastrofa zaista prošla i da se može sazdati miroljubiv sviet.

No to bijaše samo hvatanje svježeg zraka pred novu jednu katastrofu, pred nov udarac, koji će sviet uzdrmati još mnogo jače nego prvi, i po svoj prilici satrti sve stare životne oblike. Poput pokušaj a političkog izmirenja pokazao se i gospodarski prevrat u razdoblju od 1924. do 1929. samo prividnim. U Americi slomila se »prosperitv«, a na čitavom svietu buknula je najveća gospodarska kriza, što smo je do sada doživjeli, koja je svuda slomila sve dosadašnje gospodarske oblike, stvorila milijunsku vojsku nezaposlenih i izazvala prevratne pokrete na čitavom svietu. U Rusiji buknula je nova revolucija, koja je tek zapravo preobrazila ruski život, u Kini je buknuo nov prevrat i povukao je veliko Carstvo sredine u bezkonačne borbe generala, u Japanu doveli su družtveni potresi na vlast novi jedan sloj — a taj se proces zbiva još i danas — koji je na koncu potaknuo otočno carstvo, da zađe u Mandžuriju. Nekoliko godina kasnijo buknuo je rat protiv Kine, a nakon još nekoliko godina velika odlučna borba protiv Englezko i Amerike. U međuvremenu doživjele su te dvie zemlje najveće gospodarske potrese; Englezka je napustila zlatni standard i pokušala je u Ottawi preustrojiti svoje svjetsko carstvo; Amerika je poduzela ogromni eksperiment s New Dealom, te u tome nije uspjela. U isto vrieme obnovljena je i preustrojena Njemačka nakon nacionalno-socialističkog prevrata. Iz tog središta sila poteklo je preobraženje čitave srednje Europe. Italija se usudila osvajati Abesiniju uz opasnost, da bude ugušena gospodarskim ratom pod vodstvom Englezke; u Španiji buknuo je krvavi građanski rat, koji nije značio ništa drugo, nego samo predigru za ponovno krvavo europsko razračunavanje dozrelo ravno dvadeset i pet godina nakon prvog kola, i koje djeluje kao nastavak prvog svjetskog rata ondje, gdje je on zbog iznemoglosti bio prekinut. Međutim su i Južnu Ameriku potresli ratovi i prevrati kao posljedice gospodarskih kriza. Oni će i njoj, čini se, dati sasvim novi oblik života.

Sve te mnogostruko zapletene borbe i razračunavanja izlili su se sad u drugi veliki svjetski rat, i time se međusobno spleli. I premda u ovom svjetskom ratu bojišta ni izdaleka nisu tako jasna, kao što u prvi čas izgledaju, jer su odnosaji na čitavom svietu prezamršeni, komplicirani i nejasni, i jer se mnogo štošta prepliće sad ovamo, a sad opet onamo, ipak je jedno jasno: da je sve međusobno zavisno. U krvi i u suzama traže se danas na čitavom svietu novi oblici života.

Naš naraštaj, kome su nametnuti ova borba i ovi kruti doživljaji, nastoji dakako i zapitati se, koji je zapravo smisao tog silnog zbivanja. Nikada prije nije se toliko mudrovalo o kulturi, i nikad se nisu takva razmatranja o kulturi istodobno osjećala i kao znak sloma nače kulture. Nietzscheovo preobražavanje sviju vriednosti, svjetsko poviestno promatranje kriza Jacoba Burckhardta, Spenglerova Propast Zapada, razlikovanje između kulture i civilizacije, isto su tako znakovi krize kulture kao i njihovo ocjenjivanje »bolesti europske kulture«. Nije bolestna samo europska kultura, nego se čitava kultura nalazi u krizi, i ne propada samo Zapad, nego čitav jedan sviet.

Ali zato i nastaje nov jedan sviet. Nitko sebi ne će umišljati, da može objasniti podpuni smisao naših potresa ili čak možda ocrtati sliku budućega svieta. Mi možemo tumačiti događaje samo dotle, dokle seže naš obzor. Sto je preko toga, možemo samo slutiti. U tom prevratu doživljujemo krizu svih. ljudskih dometa i osjećamo posvuda, da nastaje novi red i novo stupnjevanje vriednosti. Slušamo o novim pogledima fizike na sviet; doživljujemo sasvim nove perspektive u našem znanju o samom čovjeku, o njegovu odnosu prema prirodi i prema Bogu; zato doživljujemo i prevrat u liečničtvu. No prije svega čovjek doživljuje i krizu sa samim sobom. I tu je međusobno sve izprepleteno i protkano, pa duhovna kriza čovjeka sasvim odgovara družtvenim i pohtičkim potresima, od kojih čovječanstvo trpi.

Ako ovdje pokušam izpitati pozadinu sadašnje krize ljudskoga družtva, onda se pri tome može raditi samo o razmjerno uzkom izrezku sveobuhvatne krize čovječanstva. Nema sumnje, da će se tu i tamo pojaviti sveze s ostalim područjima, a prije svega poučna upućivanja na obćenitu duhovnu krizu našeg doba, no u glavnome ograničuje se ovo izpitivanje na sve društvene pojave sadašnjosti. Ono dakle zapravo obuhvača družtvenu krizu i družtveni prevrat našega vremena i pokušava doći do pogleda na družtveni sustav budućnosti.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Ferdinand Fried-Družtveni prevrat

Post Postao/la LEGIONARI »

Nu, u potpunosti si u pravu kad govoriš da je za svijetske razmjere najopasnije stanje kad su milijuni nezaposlenih jer u očaju svi idu za nekim koji ispolji novu ideju neke nove vrijednosti. Svijetski mudraci u tom metežu slažu svoje kockice kako bi stavili svoju naciju ispred sviju (mislim na amere)
Oni su največa svijetska prijetnja svijetskom miru. Pa zar nisu oni proizveli ovu krizu a i njima jedinima paše da u svijetu ključa do te granice da se nezna ko je s kim, ko je kome saveznik i na kraju niko nikome a oni onda zarate tamo gdje im najviše odgovara jer puni su ratne tehnike i to one koja je na granici starosti i koja se mora negdje utrošiti i jer oni imaju najveći VOJNOINDUSTRIJSKI LOBI povezan s politikom na svijetu. Njihov predsjednik svako jutro dobiva smjernice kretanja američke nacije, nije to njegov smjer to je zacrtano u tajnim strategijskim centrima dugo godina unazad a danas se samo primjenjuje. Njihovi stratezi su ovu krizu isplanirali prije 5. godina a i već znaju za iduče godine gdje će otvoriti nova ratišta.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Ferdinand Fried-Družtveni prevrat

Post Postao/la zummann »

PRVO POGLAVLJE
RAZBIJANJE STAROG DRUŽTVENOG OBLIKA



Ugovor s tehnikom




Duhovno i materialno stanje našega vremena možemo objasniti tako, da je čovjek sklopio ugovor s vragom; da je prodao svoju dušu, da bi stekao bogatstvo ove zemlje i vlast nad čitavim svietom.

Taj vrag, koji je čovjeku dao posjed vlasti i krasota svjetskih, a zbog kojega je čovjek istodobno izgubio dušu, to je tehnika. Jer nikada prije nije čovjek mogao zamisliti i stvoriti sebi nešto poput suvremenih tehničkih pomoćnih sredstava; ništa ga nije toliko uzdiglo nad sve dosadašnje stupnjeve njegova razvoja, ali ga i ništa nije toliko promienilo u nutrini, bacilo ga u takve dubine, kao upravo tehnička kultura. Koliko se čovječanstvo izvanjski uzpelo razvitkom tehnike, toliko je ono u svojoj nutrini spalo sa svim vriednostima duše, koje leže »s onu stranu« fizike.

Koliki je silan razmak između ponosnih rieči Sofoklovih: »Ima mnogo silnih stvari, no ništa nije silnije od čovjeka«, koje su izrečene nekako u doba postanka naše kulture — i sumorno rezigniranog suda Oswalda Spenglera: »Ova tehnika strojeva završava se s faustovskim čovjekom i bit će jednog dana razbijena i zaboravljena — zaboravljene će biti željeznice i parobrodi kao nekoć rimske ceste i Kinezki zid, a naši velegradovi sa svojim neboderima kao palače starog Memfisa i I Babilona. Poviest ove tehnike bliži se brzo neizbježivome kraju.«

No upravo promatrajući sa Spenglerom pakt čovjeka s tehnikom kao faustovski problem, gledamo ga već sa sasvim drugoga gledišta. Ta ne radi se ni o čemu drugom nego o faustovskoj tragediji čovjeka. Kad čovjek počinje saznavati,u kakvu je krizu došao zbog tehnike, započinje odmah već i svladavanje đavla i polako odrješivanje od ugovora s đavlom. I Mefisto stavio je na razpolaganje Faustu sva sredstva, da zadobije vlast i krasote svieta, no taj se ugovor razrješuje i Faust je izbavljen, kad ta sredstva za vlast ne izkorišćuje više zbog samih njih ili za sebe, nego ih stavlja I u službu obćeg ljudskog cilja i podređuje ih svom unutarnjem stremljenju. U tom času vlada on Mefistom i tim sredstvima vlasti, a njegova duša vraća mu se.

Pred tim zadatkom nalazi se čovječanstvo danas. Ono je u tehnici, u strojevima, stvorilo sredstvo vlasti, s kojim se ponajprije gotovo samo poigravalo i koje je njime vladalo kao onaj zli, ne više savladivi duh, što ga je Goetheov Zauberlehrling dozivao i koga se nije mogao riešiti sve do dolazka majstorova. Čovječanstvo se nalazi danas usred procesa duhovnog preobraženja, u kome ono nastoji izaći na kraj sa stečenim tehničkim tekovinama, da ih svlada u svojoj nutrini i tako zadobije svoju unutarnju slobodu.

Ta unutarnja sloboda bijaše se zaista predala tehnici kao duša djeteta novoj igrački. Što smo sami sa sobom doživjeli, bijaše i odveć zamašno i silno. Sagradili smo strojeve, koji rade posao, što su ga prije mnogi milijuni ljudi radili; sagradili smo željeznice, koje nas voze po svietu brzinom deset puta većom nego ikada prije, sagradili smo parobrode, koji nas brzo i sigurno nose preko najdaljih mora, i konačno smo oživotvorili stari Ikarov san čovječanstva: podigli smo se u zrak i letimo nad zemljom tako brzo, da će se doskora ostvariti Faustova fantazija: moći ćemo letjeti za suncem tako, da nikad ne vidimo njegov zapad.

Nalaze li se u željeznicama i zrakoplovima, u bojnim kolima, koja rigaju vatru, ili u podmornicama, koje nose propast i kojima prieti propast, samo ljudi, koji se igraju? Ili su to ipak faustovski ljudi, koji ostaju sviestni pravog puta, iako su se podah svojim nejasnim porivima? U nekom smislu to je zacielo faustovski čovjek, koji je sklopio taj vražji ugovor i sad nastoji, da ga se rieši: to je čovjek Zapada, koji je priveo u život čitavo to vražje čudo tehnike, koji je njome usrećio sve ostale narode svieta, koji je time čitav dosada tako skladno uređeni sviet doveo u strašan nered i na kome danas pred čitavim čovječanstvom i pred sudbinom počiva obveza, da nađe put iz tog ćorsokaka, da opet pfonacfe čarobnu formulu za oslobođenje.

Sa strojem se i zaista porodilo na sviet nešto više, a ne samo puka igračka. Čovječanstvo se pomoću stroja podiglo još jedan stupanj više. Morali su postojati određeni duševni i duhovni preduvjeti, koji se nalaze samo u čovjeku Zapada, da bi se razvila i primienila silna tehnička pomoćna sredstva, koja su danas promienila lice zemlje. Stari Grci prošli su pokraj tih stvari, premda su u svom kasnijem helenističkom stupnju razvoja razpolagali izvanrednim tehničkim znanjem. Arhimed iz Sirakuze i Hero iz Aleksandrije, da spomenem samo dva važnija imena, mogli bi bili udariti temelje mnogim važnim tehničkim pomoćnim sredstvima, koja se tek u naše doba razvijaju i primjenjuju. »Nagon za igru« izbio je najprije u čovjeku antike, ali je tada sve zaista ostalo pri igri.

Tek čovjek Zapada, biela rasa, kao kruna čovjeka antike, izrastao je preko samog sebe, razvio je i stao sasvim sustavno primjenjivati sva tehnička sredstva, koja se mogu samo zamisliti, i time je stvorio tehničku opremu za čitav sviet, koja po svom djelovanju znači novi stupanj za čitavo čovječanstvo. Čovjek je izrastao preko samoga sebe: i to ne znači ništa drugo nego novi stupanj razvitka. U tom smislu može se izum stroja i svih ostalih pomoćnih tehničkih sredstava u poviestnom razvoju čovječanstva uzporediti samo s pronalazkom oruđa u kameno doba pred desetak tisuća godina.

Po mišljenju antropologa Weinerta razvio se u ono doba homo sapiens alluvialis (recens) iz homo sapiens diluviahs (fossilis). Tek s njime započela je prava kultura, a njegova je osobita oznaka sustavni razvoj oruđa od kamena, bronce ili željeza i njegova sustavna primjena. Dok je čovjek iz srednjeg kamenog doba doduše već imao oruđe, no opet više samo kao igračku, oruđe se tek u mlađe kameno doba sasvim sustavno razvilo i tada izmienilo čitav način života te stvorilo temelje one kulture, koja je vladala ljudskim rodom sve do naših dana, do dolazka strojarstva. Kultura Goetheova doba počiva u svojoj biti još na temeljima, koje je stvorilo mlađe kameno doba. Nema sumnje, da se mnogo toga od tog početka izgradilo i razvilo do najviše kulture, ali načelno nije odonda pridošlo ništa novo: svietlilo se pomoću svieća i zubalja, vozilo se konjima i kolima, odie-valo se tkaninama predenim i tkanim rukom. Sam Goethe stoji kao dvoglavi Janus između tih dviju velikih epoha čovječanstva. S jedne strane živi on još usred stare kulture ručnog rada i obrta, a s druge strane vidi djelomice sa strahom, a djelo¬mice sokoleći i pun nade, gdje dolazi viek strojarstva i željeznica, te ih svakako shvaća u njihovu punom, načelnom značenju. Godine 1821. izjavio je sam: »Liepe li sreće, doživjeti drugu polovinu prošlog stoljeća. Velika je prednost živjeti u isto doba s velikim odkrićima. Gledamo ih kao braću,sestre, rođake, a ako smo u njima sudjelovali, kao sinove i kćeri.« Time izazvana duhovna i materialna kriza čovjeka dolazi najjasnije do izražaja u oba kasna pjesnička djela Goetheova, u drugom dielu Fausta i u Godinama putovanja Wilhelma Meistera, u te dvie sibilinske knjige, koje bijahu daleko pred svojim vremenom, te ih tek danas počinjemo shvaćati.

Što već u Godinama putovanja provijava knjigom poput slutnje, to je spoznaja, da se nalazimo pred velikim prielomom vremena izazvanim strojarstvom. I Weinert označuje doba tehnike novom epohom u poviesti duševnog razvoja čovjeka;

»Posljednja stoljeća i desetljeća doniela su nam najstrmiji dio puta. Sad tek dolazi čovječanstvo pomoću svojih najsavršenijih djela u položaj, da sebi učini pristupačnima nove izvore energije za svoje gospodarstvo. Dosele se posvuda služilo samo mehanikom, i to bez poznavanja međusobnih odnošaja. U posljednjim stoljećima europske kulture dobivamo međutim pravi pojam o fizici... A sve to ne izpituje se samo pokusno, nego sa sviestnim razumievanjem i poznavanjem sveza i posljednjih učinaka ... Ono nekoliko stoljeća, što diele sve te tekovine po vremenu njihova odkrića, nestaju podpuno, ako ih uvrstimo u čitavo vrieme trajanja ljudskog razvoja. Sav napredak morat će se u kas¬nijem izpitivanju predpoviesti prikazati kao istcK dobni porast i gotovo eksplozivno proširenje ljud¬skog znanja i ljudske sposobnosti za rad.«

Kao što je ručno oruđe u mlađe kameno doba podiglo čovječanstvo na viši stupanj razvoja, tako se ono danas podiže pomoću strojarstva i tehnike, osobito ako uzmemo u obzir, da se čovjek kao species danas više ne mienja zoologijski, nego se razvija samo duševno, time što sve daljnje stupnjeve razvoja projicira iz svog duha. Tako se na pr. naša ruka više ne mienja, ali ona postaje za jedan stupanj djelotvornija oruđem, koje joj je duh podao. A kako su silna projekcija ljudskog duha tek suvremeni strojevi i ostala sredstva tehnike! Za nas više ne radi ruka, čak ni previđena nekim smišljenim oruđem; ne radi za nas više drugi čovjek, za nas rade iskonske snage, svladane i oblikovane našim duhom.

Usred tog procesa pretvorbe nalazi se danas čovječanstvo, i što danas proživljavamo, nije ništa drugo nego silna razvojna kriza, u kakvoj se čovječanstvo nalazi možda tek svakih deset tisuća, godina. Djelovanje takvog prielaza moralo je biti »poput eksplozije« i djelovati zaista razorno po veličini i značenju na sve dosadašnje životne oblike čovječanstva. Potresi naših dana zbivaju se s takvom pozadinom i traže kao svaki drugi silni razvojni ili pretvorni proces nebrojene ljudske žrtve.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Ferdinand Fried-Družtveni prevrat

Post Postao/la zummann »

Veleobrtni prevrat



Vratimo li se od perspektiva poviestnog razvoja k perspektivama svjetske poviesti,onda format prevrata,koji je rastao zbog prodora tehnike,postaje još i veći.On se ne može usporediti ni s jednim drugim događajem iz poviesti. On zato i nije nikakav nagli zarez ili kratki razvojni udarac, nego proces, koji se zapravo vuče već stoljećima, koji je proizveo razne potrese, što su se osobito u posljednjim desetljećima snažno skupljali i zato doveli do onih silnih proloma, koje smo i mi još doživjeli i još doživljavamo.

Taj razvoj započinje već s renesansom, reformacijom i humanizmom, s početkom razdoblja izuma i odkrića, kad se faustovski čovjek počeo igrati s tajnovitim silama prirode. To bijahu pokusi Galileja i Leonarda da Vincija, sračunavanja Kopernika i Keplera, izumi Otona von Guerickea i Gutenber-ga. No pravi skok počinje tek u 18, stoljeću, kad se pokušalo pokuse pojedinih iztraživača primieniti na praktično zbivanje. Papinov parni lonac doveo je nakon pokusa, koji su trajali desetljeća, do parnog stroja Jamesa Watta. Na koncu 18. stoljeća čini se tek, da su odriešeni svi okovi, te započinje onaj burni razvoj, koji zapravo istom možemo nazvati veleobrtnim prevratom.

Ne pada uzalud početak tog prevrata u isto vrieme, kad i francuzki prevrat i američki rat za nezavisnost, koji zapravo također nije drugo nego prevrat. Tek sada oslobađaju se ljudske snage, da okuju i da sebi stave u službu prirodne sile. Oni prevrati na početku vieka tehnike imaju zato svoje visoko razvojno poviestno i družtveno značenje, jer nikada ne bi mogao nastati veleobrtni prevrat bez oslobođenja čovjeka od ondašnjih spona starog družtvenog reda. I ono doba, kao i današnje, bilo je žestok prielaz od starih oblika družtva na nove i bilo je izpunjeno velikim pre¬okretima i krvavim ratovima, koji su se također bili razprostrli gotovo preko čitave zemlje. Samo se onda radilo o tome, da se od starih zaprečnih spona prieđe k novim slobodama i slobodštinama, da bi se stvorio put za tehniziranje svieta; dok se danas naprotiv nalazimo na prielazu od slobodština, koje priete, da će se izroditi u anarhiju, u jedan Inovi red i spone, da bismo tehničke tekovine našeg vieka uvrstili u novu jednu zajednicu.

Tako je industrializacija čitavog svieta pokročila ogromnim koracima napried. Iza parnog,stroja došla je željeznica, koju je doživio još Goethe. U isto doba izumili su pravodobno novu metalurgijsku tehniku, a zatim lievani čelik; u predionici i tkaonici prešlo se k stroju, od ručnog rađa, što ga onako liepo opisuje Leonardov dnevnik u Goetheo-vim »Godinama putovanja«. Kasnije odkrivena je elektrika, zatim još benzinski motor, letenje, krugoval i čudesna djela suvremene kemije. Ovdje nije.mjesto za pojedinačne preglede, nego ćemo se sjetiti samo nekih glavnih postaja.
A koje su glavne posljedice tog veleobrtnog prevrata za čovječanstvo? Bez sumnje je najvažnija činjenica, da mu je prvi put uspjelo staviti u svoju službu sve sabrane energije prirodnih sila. Ovamo spada u prvom redu ugljen, temelj naše suvremene tehničke kulture, koji je tek time stekao svoje pravo značenje, jer sve do 18. stoljeća ugljen se gotovo i nije upotrebljavao. Danas je on naš najvažniji izvor energije, pa i neizravno kemijskim pretvorbama. Uz njega je vodena snaga, koja sve više znači, odkako se razvila elektrika, i koja ima sigurno najveću budućnost. Vodenu snagu poznavali su doduše već u starom i u srednjem vieku, no što su oni klopotavi mlinovi na žuborivom potoku u uzporedbi sa suvremenim turbinskim uređajem! I vjetar su izkorišćivali već prije vieka tehnike, no do njegova pravog tehničkog izkorišćivanja vjerojatno će tek doći. Pregledamo li sad zajedno oba vieka veleobrtnog prevrata, koji je, recimo, započeo g. 1750., vidimo, da je ondašnjem broju ljudi odgovarao približno jednaki broj životinjske, vjetrene i vodene snage, koja mu je pomagala u radu. Danas ima, bar u velikim državama, više strojeva nego ljudi, i čitava energija suvremene uljudbe cieni se na više od jedne miliarde konjskih snaga. Računamo li 15 ljudi na jednu konjsku snagu i uzmemo li u obzir, da stroj radi bez prekida, dok se od čovjeka može izkoristiti najviše polovina njegova vremena, onda odgovara energija suvremene tehnike radu, što bi,ga moglo izvršiti 30 miliarda ljudi. Budući da na svietu ima dvie miliarde stanovnika, dolazi na svakog stanovnika svieta učin grada željeznih robova, koji je jednak radu od ljudi!

Pokraj tog silnog porasta energije zbog izkorišćivanja prirodnih snaga stoji kao posljedica veleobrtnog prevrata prielaz od oruđa k stroju još i u drugom smislu. To je onaj pravi prielaz od ručnog rada na rad strojevima u najrazličitijim oblicima, to jest prielaz od rada rukom na rad automatom. Tu se susrećemo s produženim razvojem oruđa. Prirodna snaga ne udara samo kladivom, nego se ono mehaničkim napravama tako upravlja, da dolazimo do željenog učinka. Ono što su ljudi pri radu — osim primjene puke snage — imali »u ruci« ili u svom osjećaju, to se sad odmah iz mozga projicira u smišljeno konstruiran automat. Ova izmjena je najupadljivija u tekstilnom veleobrtu, gdje su izumljeni mehanički tkalački stan i mehaničko vreteno, koji su se strojevi danas razvili u prava čuda od automata upravo kao i suvremeni radni strojevi.

No tu se već vidi, kakve je daljnje posljedice morala imati ta promjena. Rad kovača, koji izrađuje na pr. kosu, nadomješten je najmanje pomoću dva stroja: jednim, koji nadomješta radnu snagu, i drugim, koji oponaša kovanje. Ali i ono se ne može nadomjestiti jednim jedinim automatom; za to je potre:bno više strojeva. Rad, što ga je prije vršio jedan čovjek, razstavlja se sad u pojedine dielove. Taj primjer možemo još i dalje sliediti i sjetiti se, kako je kosu iztisnula kosilica. Pomislite na ono množtvo ljudi, koje je potrebno, da se napravi jedna kosilica, i na vrstanje ljudi pri radu kosilice. Dok je prije jedan radnik stajao s kosom pokraj drugoga i kosio, danas mora jedan radnik upravljati traktorom, a najmanje jedan radnik,mora upravljati kosilicom; to znači, da obojica vrše sasvim drugi posao. To isto imamo i kod mehaničkog predenja i tkanja, gdje su automati samu radnju razdielili u mnogo pojedinih dielova, pa,se time i sam rad prema tome razčlanio.

Uslied veleobrtnog prevrata nastala su dakle sasvim nova djelovanja, koja su se istodobno razčlanila u mnoge dielove. Time se i sam rad počeo drugačije scieniti. Stari patriarhalni oblik ručnog rada, kojega se još sjećamo iz kovačnice, iz predioanice, bio je strojem sasvim uništen. Čitavo ljudsko družtvo razriešilo se dakle i svrstalo sasvim, iznova. Stari družtveni slojevi, kao feudalno plemstvo i građanske obitelji, nestajahu postupno, bar u svom družtvenom položaju i značenju, a drugi slojevi bijahu izbačeni na površinu, kao na pr. tvorničar, koji se je razvio iz obrtničkog staleža, ili pak plaćeni radnik, koji ge došao iz istog tog staleža, a stvarali su se i novi slojevi, kao na pr. tehnički stručni radnik. Ukratko, nastalo je previranje u cielom družtvu, kakvo još, nikad nismo doživjeli, ali ujedno i sve veće stupnjevanje družtva istodobno s razčlanjivanjem pojedinih radnja zbog tehnike. Družtveni razcjep postajao je sve veći.

Bila je to logična posljedica veleobrtnog razvojnog procesa još i u drugom pogledu. Sto je dalje išlo razčlanjivanje, pojedinih faza rada u pojedinosti, pokazala se potreba, da se pojedine faze rada sve imperativnije uvrste u cilj cjeline i da se njemu prilagode to više, što su postajale i osjetljivije. Što je mehanizam sata postao zamršeniji, to je važnije bilo, da pojedini kotačići i dielčići pristaju jedni uz druge. Duh i ustroj strojeva preneseni su i na družtvo, koji ih je stvorilo. Sve veće razčlanjivanje tražilo je i veću točnost u suradnji pojedinih dielova,a to se moglo osigurati samo novim oblicima družtvene ustrojbe. Nastalo je poduzeće ili pogon, koji su bivali to veći, što zamršeniji bijaše posao i što profinjenija tehnika.

Kosilica i samovoz proizvod su mnogostrukog zajedničkog rada, koji može izvršiti samo viši oblik ustrojbe, kakav je veleobrtni pogon.Nakon razpada starih ustrojbenih oblika, kućnih predionica i domaćih radionica, stvorio je veleobrtni prevrat nove ustrojbene oblike. Ti viši oblici zajednice donieli su nam i novo staležko i družtveno članjenje. Vodstvo i uprava poduzeća tražili su drugačije snage nego nadzor i poslužba strojeva ili ukupno tehničko osnivanje. Družtveni razcjep, koji bijaše sam po sebi zadan razdiobom pojedinih faza rada, još se i dalje razvijao zbog nuždnog stvaranja viših oblika zajednice veleobrtnog rada i sve je više produbljivao družtveni jaz, pun prietnja.

Uzporedno s time kročila je konačno još jedna posljedica veleobrtnog prevrata, a to je svladavanje, većih prostora pomoću većih brzina. Razvijenija tehnika, razčlanjen rad, viši oblici zajednice trebaju veći prostor za kretanje, da bi se mogli razvijati i postati djelotvorni. Povećanje proizvedene količine dobara korelat je razčlanjivanja rada i stvaranja velikih gospodarskih jedinica. Obuhvaćanje mnogih pojedinih vrsti posla u jednoj jedinici dobiva svoj smisao time, što ostaje sačuvana barem jednako velika količina rada svih pojedinih dielova. Namjesto mnogih malenih, nezavisnih i po čitavoj zemlji razštrkanih ručnih radionica nastaje na pr. samo jedan veliki pogon, koji onda po izrađenim količinama mora izbaciti barem onoliko, koliko su dosele proizvodili svi pogoni zajedno. Zato on zahtieva i mnogo veću prostornu jedinicu.

Takvo obuhvaćanje veće prostorne jedinice pruža nam tehnika također time, što nam omogućuje brzi promet. Ako su se brzine tokom jednog stoljeca odprilike udeseterostručile, onda zbog toga srastu zajedno veće gospodarske jedinice, a one opet pružaju temelje za postanak većih državnih jedinica. Poštanska kočija svladavala je udaljenosti malene kneževine 18. stoljeća, željeznica svladavala , je udaljenosti suvremene narodne države 19. stoljeća, a pomoću zrakoplova nastao je veliki gospodarski prostor 20. vieka. Takvo raztezanje, čak i kidanje prirodnih gospodarskih prostora u razmjerno kratko vrieme, to jest u dva stoljeća, sa svoje je strane opet silno ubrzalo proces družtvenog previranja, ciepanja i razčlanjivanja, jer su se pojedine sile izpremiešale, još i u prostoru.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Ferdinand Fried-Družtveni prevrat

Post Postao/la zummann »

Postanak masa



Sad ću pokušati skupno iznieti, koji su stari družtveni ustrojbeni oblici i savezi razbijeni nastupom tehnike,i svjetskog veleobrtnog prevrata. Ponajprije bijahu razriešene stare stališke sveze. Odkako pratimo poviest čovječanstva, uviek je neka zajednica bila nosilac ljudskog života i uviek se čovjek,ako je htio propasti, mogao onako pravo izživljavati samo u okviru jedne zajednice. Takva zajednica bijaše rod ili velika obitelj, pleme ili zadruga, ceh ili slična družba, a na selu bila je nekakva feudalno-patriarhalna sveza, kao kmetstvo. Svi ti sustavi zajednice sačuvali su se kod svih naroda u raznim promienjenim oblicima sve do početka veleobrtnog vieka, i mi sami doživjeli smo još ostatke od njih. Na Zapadu lebdjela je nad svim tim zajednicama kao najviša zajednica još sveobuhvatna kršćanska crkva, koja je time predstavljala i pravo jedinstvo Zapada. Slične prilike bijahu i u Kini, gdje je vjerski shvaćeno,carstvo s Konfucijevom etikom države i pismom tvorilo višu kulturnu jedinicu, iznad rodova, seljačkih zajednica, obrtničkih zadruga i trgovačkih cehova; u Indiji bijaše to hinduizam, a na Iztoku islam. Veleobrtni prevrat razbio je tokom vremena sve te zajednice bez iznimke, i čovjek je lutao u praznini i nevezan i nesiguran.

Drugi družtveni ustrojbeni oblik, što ga je tehnika razriešila, bijahu oblici pogona. Maleni ručni pogoni, koji pokraj seljačkog posjeda bijahu još donedavna hrbtenjača gospodarskog poredka, nazadovahu sve više i izgubiše sasvim svoje značenje u uzporedbi s velikim pogonima. Time zadobiše i odnosi čovjeka prema stroju sasvim drugačiji sadržaj. Prije bijaše pogon zaista sadržaj života, predionica bila je organska životna zajednica, a sada je pogon postao tuđa, pače i neprijateljska veličina, prema kojoj je čovjek stajao često samo u slučajnim odnosima.

S time povezano izkorjenjivanje bijaše sve više ubrzano širenjem u sve veće gospodarske prostore, tu su prije bili grad ili kakav kraj prirodni žvotni prostor malene zajednice,a time i pojedinog čovjeka. No u suvremenom veleobrtnom vieku odigravale su se u okviru velikih narodnih država prave seobe naroda. Pomislite samo na veliku seobu od iztoka na zapad u Njemačkoj, da se popuni broj veleobrtnog proletariata u ruhrskom području. Osim toga zauzelo je izseljivanje, prije svega u Ameriku, ogromne razmjere. Čitavo jedno kopno napučilo se u 19. stoljeću izseljenicima iz Staroga Svieta. Čitavo čovječanstvo Zapada time se formalno izpremiešalo.

No to su samo nuzgredne pojave procesa raztvaranja družtva u 19. stoljeću, izazvanog tehnikom. Odlučna posljedica veleobrtnog prevrata bijaše sam postpak suvremenih masa. Nekim čudnim međusobnim djelovanjem prodora tehnike i umnožavanjem energije i sredstava proizvodnje umnožio se i broj stanovničtva sviju zemalja toliko, koliko se nikada prije nije umnožio. Stanovničtvo Zapada, t. j. Europe bez Rusije, umnožilo se u dva stoljeća počevši odprilike od god. 1750. od 160 milijuna na 430 milijuna, dakle se gotovo utrostručilo. Stanovničtvo čitavog svieta poraslo je u tom istom razdoblju od 728 milijuna na više od 2100 milijuna, pa se dakle i taj broj u dva stoljeća potrostručio. Pučanstvo same Njemačke razvijalo se odprilike ovako:

1816.......................25 milijuna
1861.......................38 milijuna
1871.......................41 milijun
1910.......................65 milijuna
1939.......................69 milijuna

Ovdje se dakle pučanstvo gotovo utrostručilo u posljednjem stoljeću, jer je industrializacija zemlje započela razmjerno kasno. Na svaki način takvim je umnožavanjem pučanstva na svietu nastao po prvi put pojam suvremenejnase, koji je u sloje-vanje ljudskoga družtva unio sasvim nov segment.

No pojam mase nastao je još i u drugom pogledu, naime time, što se postankom mase pomaknula sama družtvena struktura. Veleobrtni prevrat bijaše razriešio stare feudalne, patriarhalne, rodovne i korporativne sveze, koje su do tada držale na okupu družtveno tkivo čovječanstva. Mnoge srednje samostalne egzistencije, prije hrbtenjača družtva, bijahu uništene i padoše družtveno niže. Ne samo da ih je snašla materialna nevolja, nego im se u družtvu više nije izkazivalo poštovanje. Upravo time nastajalo je tokom desetljeća sve više ono, što zapravo zovemo »masom«, i to ne samo uviek u kvantitativnom, nego u kvalitativnom značenju.

Pa ipak bijahu mase potrebne, kad je već jednom buknuo taj veleobrtni prevrat. Uzalud cemo se pitati, koji bijaše zapravo povod tome razvoju. Je li se najprije broj stanovničtva toliko opasno povećao, da se čovječanstvo konačno latilo suvremene tehnike kao pomagala, da bi moglo uzdržavati uvećano pučanstvo? Ili se broj stanovničtva povećao tek onda, kad su strojevi nastupili na pozornici svjetske poviesti? U stvari tražili su strojevi uviek više ljudi, koliko to god zvučilo nevjerojatno; jer izprva je stroj nadomještao ljudsku radnu snagu. No kad je stroj jednom uveden, on proizvodi toliko, da moraju nastati mase, koje bi taj stroj u neku ruku uzdržavale. Bez suvremenih masa ne bi bili mogući suvremeni strojevi, a bez strojeva nemoguće su suvremene mase. Tako se masa sa strojem razprostranila posvuda po svietu. S huktanjem stroja ona je svuda udarala po starom tkivu ljudskoga družtva i htjela je sve više i više imati od tekovina vremena, koje je ona, masa, zapravo tek omogućila.

Pa kao što su se i industrializacija i tehniziranje razprostranili po čitavome svietu, i ne pazeći na stare granice naroda, tako su i suvremene mase, koje su nastale u tom razvoju, postale međunarodne. One su odrasle u istome duhu, koji ih je i rodio. One nisu znale za domovinu i što znači narod, nego su se orientirale naprosto prema stroju, koji je bio područje njihova života. Iz tog duha nastao je marksizam ili proleterski socijalizam. S njime nastadoše klasne granice, a nestale su granice između naroda.

Nema sumnje, da se taj razvoj u pravcu klasne mržnje pomagao i s druge strane. Uvođenje novih tehničkih pomagala i time spojeno razčlanjivanje ljudskoga družtva, dalo je mnogim pojedincima vlast, da razpolažu tim sredstvima proizvodnje, često puta zaslugom, često puta slučajem, a vrlo često i lukavošću ili nasiljem. Kao što sam već napomenuo, jedan dio tehniziranjem razstrojenog srednjeg sloja bijaše sticajem sretnih okolnosti izbačen na površinu. A budući da je u isto vrieme veleobrtni prevrat također uništio i stare sile, kao na pr. crkvu, absolutističku državu i stare staleže, nije bilo doskora u zemlji nikakve druge prave vlasti, nego samo taj sloj, koji je slučajno postao posjednikom strojeva, jer je u tom prevratu pravu vlast konačno imao onaj, tko je vladao tehničkim sredstvima. To nisu mogle zapriečiti ni crkva, ni država, jer obje postadoše za to i odviše slabe. S porastom i profinjenjem tehničkih sredstava porasla je također i vlast sloja tih posjednika i opadala moć države, a da i ne govorimo o crkvi. Zato nije nikakvo čudo, što su izvlaštene i prevarene mase ponajprije tražile izvlaštenje i vlast nad sredstvima proizvodnje, kad su po prvi put došle k sviesti i podpuno izgubile iz vida značenje, koje je država imala u tom razvoju. U ono doba pojam države nije više imao sadržaja, a država prestade biti stvarnost. Tek spajanjem sila i snaga, koje su nastale iz veleobrtnog prevrata, s državom, mogla je država zadobiti novu stvarnost i uspjela je pretvoriti suvremenu masu u narod sviestan svoje države.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Ferdinand Fried-Družtveni prevrat

Post Postao/la zummann »

Bieg od zemlje



No prije negoli se pozabavimo tim preoblikovanjem, koje je u smislu našeg vremena, potrebno je razmotriti još jedno djelovanje veleobrtnog prevrata i stvaranja mase. Sve veći broj ogromnih industrija na Zapadu i u drugim dielovima svieta privlačio je poput magneta sve više ljudi. U tim veleobrtnim središtima nastale su baš tipične suvremene mase. Pokraj njih rasli su, kao upravna središta viših oblika zajednice, suvremeni velegradovi kao naduvene glave, a u njima stvarale su se također mase s drugim nekim obilježjem. Obje mase hranile su se pritjecanjem seljačkog stanovničtva, koje bijaše stotinama i tisućama godina na jednom mjestu postojano i ukorienjeno, te se sad po prvi put stavilo u gibanje i time pridonielo također i svoj dio u preoblikovanju našeg vremena. Poput stvaranja mase u veleobrtnim i upravnim središtima, postalo je i bježanje sa sela i jednim od najvažnijih družtvenih problema.

Mnoge su okolnosti djelovale, da se izazove ta pojava, no sve se ipak uviek mogu svesti na jedan korien: na prodor tehnike. Kod mlade industrije u porastu mamila je u prvom redu veća plaća, a zatim i veća sloboda kretanja nego na selu. Pri površnom razmatranju previdjelo se, da se pod tom slobodom kretanja razumieva također i sloboda smrti od gladi. Mamac tehnike bijaše i ovdje prevelik za čovjeka. K tome je još pridolazio mamac suvremene uljudbe, sve veća tehnička udobnost u gradovima, kojoj se selo zapravo tek priključilo u posljednjim desetljećima. No među tim vanjskim razlikama, koje se pojavljuju između grada i sela, leže još dublji razlozi.

Industrializacija i stvaranje mase proširili su se preko čitave zemlje i doveli su po prvi put do međunarodnog svjetskog gospodarstva, u kome su se izbrisale stare prirodne gospodarske granice pojedinih zemalja. Time je postalo moguće preseljenje poljodjelske proizvodnje iz zemalja, koje su se najprije industrializirale, na novo, veliko, neizrabljeno tlo novo odkrivenih prekomorskih zemalja. Te nove zemlje bijahu ponajprije sposobne proizvoditi sve te količine hrane, koje su postale potrebne postankom suvremenih masa, a koje se više nisu mogle proizvoditi na dosadašnjem tlu kulture Zapada; a te su prekomorske zemlje mogle hramu također i jeftino dobavljati; tako jeftino, da je postalo moguće jeftino snabdievati suvremene mase, a time ujedno zadržati na nizkom stupnju troškove života i vlastite troškove veleobrta.

Ova činjenica imala je dvovrstne posljedice. U suvremenim industrijskim zemljama bijaše poljodjelstvo potisnuto, pa je u poljopriradnim krajevima nastala neka nova vrst seoskog proletariata. Po mogućnosti što jeftinija proizvodnja hrane bijaše trajno moguća samo, ako je uz jeftino tlo bila razpoloživa još i jeftina radna snaga. Do toga su prekomorske zemlje došle upotrebom radne snage Crnaca i mješanaca, te agrarnim sustavom, koji je po mogućnosti što više dopuštao izrabljivanje tih ljudi. O tome govori dosta jasno položaj Peona u Mexiku, Indiosa u južnoameričkim državama, Crnaca u Africi, Hinda u Indiji, Malajaca na Sundajskim otocima i položaj kinezkih i japanskih seljaka. No i u užim područjima Zapada bijahu nekako slično potiskivani u svom standardu života i proletarizirani oni pravi poljodjelski krajevi. Ponajprije se to zbilo u Rusiji, gdje je kao protuudarac nastupila revolucija i dovela sa sobom industrializaciju kao poravnanje; a zatim u čitavoj iztočnoj i jugoiztočnoj Europi, gdje je selo postalo prenapučeno, gdje se stvorila masa, koje je stanje bivalo sve jadnije, jer je razina ciena poljoprivrednih proizvoda silom bila sve niža, a u korist veleobrtnih središta. Kao što je Rusija revolucionarnim putem provela umjetnu industrializaciju, tako su se i sve ostale zemlje na svietu, koje je smetala nizka ciena žita, nastojale polagano ili brzo industrializirati. One mnoge, djelomično revolucionarne trzavice u Južnoj Americi, Indiji i Iztočnoj Aziji živi su nam tome svjedok. Pa i razvoj Japana od god. 1863. ovamo možemo smatrati industrijskom revolucijom ili revolucionarnom industrializacijom hladnim putem, koju je odozgo provela reformirana država.

Pod takvim okolnostima spao je poljodjelski rad na čitavom svietu na najnižu vriednost. Sto se zemlja više industrializirala, što je većma rastao stupanj tehničkog i mehaničkog usavršavanja i profinjivanja, to je više padala vriednost poljodjelskog rada već poradi toga, što je ostao težki tjelesni rad, dok se rad u veleobrtu postupnim mehaniziranjem digao u neku ruku na višu, duhovniju razinu. Radnik u veleobrtu upravljao je strojem, napravom i automatima, te se već nekako smatrao gospodarem željeznih robova, koji za njega rade onaj težki posao. No u poljopriradu je izpočetka iz navedenih razloga izostala primjena tehničkih pomagala, tako da se tu gotovo posvuda ostalo pri težkom i razmjerno jednostavnom, tradicionalnom tjelesnom radu —; a taj se zato sve manje plaćao.
Inobojni narodi, mješanci i kuliji u prekomorskim zemljama nisu mogli izbjeći tom razvoju, jer već tisućama godina nisu ni na što drugo bili naviknuti, no ljudi na Zapadu, koji su tehnički stvorili i izazvali nove okolnosti, nastojali su tome izmaći. Tko se smatrao iole sposobnim, nastojao je doći sa sela u veleobrt i u grad. Družtveni razmak između sela i grada imao je za posljedicu sve veći I priliv u grad, a time se selo sve više praznilo i i ostajalo bez ljudi. Tko se na svietu odlučio na industrializaciju, a to je polako bivalo neizbježivo svakoj državi, za njega su s obzirom na te posljedice preostajale samo dvie mogućnosti: ili podpuno žrtvovanje poljoprirada, ili industrializacija samog poljoprirada.

Zapad je ponajprije odabrao onaj prvi put kao udobniji. Nije se mislilo na mogućnost i obveze nacionalnog obstanka sve dotle, dok je sviet bio zaokupljen međunarodnim mislima i dok se činilo, da je svima otvoren sviet sa svim svojim mogućnostima. Putem žrtvovanja poljoprirada išla je najdalje Englezka, koja je vodila i veleobrtni prevrat i koja je u tome došla najdalje. Sasvim sviestno preložen je prehranbeni temelj u prekomorske krajeve. Borba za carinu na žito sredinom prošlog stoljeća i pobjeda manchesterske misli o slobodi trgovine događaji su vječno vriedni spomena za gospodarsku poviest Zapada. A razlozi za žrtvovanje poljoprirada još su uviek vriedni, da se njima danas pozabavimo, hoćemo li razumjeti onaj raztvorni razvoj, pa i današnji položaj, kad se na pr. danas upućuje na razloge za ponovno agrariziranje Englezke u prvom i drugom svjetskom ratu. Na svaki način je onda izumro englezki seljak, a zemlja se pretvorila u lovišta aristokracije i plutokracije te u parkove i športska igrališta za masu. Francuzka se mogla razmjerno još dugo otimati takvu razvoju, no upravo laka pobjeda nakon 1918. sve ju je brže zavodila na taj put, tako da su njemački vojnici god. 1940. začuđeno ustanovili velik broj praznih sela i kućišta, i neobrađenih oranica i opustošenih posjeda te nekad tako bogate zemlje. Njemačka, kao treća po redu među zapadnjačkim industrijskim zemljama, upravo je počevši od konca 19. stoljeća bila sve više primorana poći putem žrtvovanja poljoprirada. No zbivalo se to uz težke borbe, kojima je izpunjeno posljednje vrieme Bismarckovo i t. zv. »era Caprivi«. Još veća opasnost za žrtvovanje poljoprirada prietila je na koncu svjetskog rata uzprkos loših izkustava, jer se Njemačka tada dala posvema zaokupiti idejama o slobodnoj međunarodnoj suradnji. To jači bio je obrat naravno upravo u Njemačkoj, kada je sa slobodnim svjetskim gospodarstvom propala i ova ideja.

No problem kao takav postoji još uviek i čeka na svoje pravo rješenje poslije rata. Suvremeni kulturni narodi nalaze se pred dilemom premalene svriednosti poljodjelskog rada s jedne, a bezuvjetne potrebe toga rada s druge strane. Kako bi se ta dilema mogla riešiti, to ćemo kasnije još posebno razmotriti; ovdje se radi prije svega o tome, da iztaknemo, koliki bijaše udio biega sa sela i smanjivanja seoskog pučanstva zbog veleobrtne revolucije u stvaranju masa u veleobrtnim središtima i velikim gradovima. Koliko je nadalje odlučan bio prinos s te strane k obćem raztvaranju družtvenog tkiva, preživjeloga još od prije. Čovječanstvo, koje je od svog postanka, a najmanje od stvaranja ljudske kulture, živjelo na širokom i sigurnom temelju poljodjelstva, mislilo je sad najednom, da se nakon ugovora s tehnikom može odreći tog temelja. Zacielo je tome mnogo pridoniela obća sviest o gospodstvu: oni isti ljudi, koji upravljahu i izrabljivahu željezne robove, morali su biti skloni da i poljodjelski rad smatraju u neku ruku robovanjem i da ga prema tome i izrabljuju. Čovjek Zapada uzvratio je na to izseljivanjem sa sela, te je time i sa svoje strane omogućio, da se u velikim gradovima stvaraju mase; no prenošenje poljodjelskog rada kao robskog u prekomorske zemlje moglo se provoditi samo tako dugo, dok se s tamošnjim pučanstvom dalo postupati kao s robljem, premda to ono formalno nije bilo.

Takvo tumačenje dopuštaju nam bar prilike na južnoameričkim haciendama ili indijskim plantažama. No čim su nastale pobune protiv toga, zajedno sa sve jačim težnjama za samostalnošću — a takve bijahu nemiri diljem cieloga svieta između oba svjetska rata — morao se problem poljodjelskog rada riešiti na drugi način.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Ferdinand Fried-Družtveni prevrat

Post Postao/la zummann »

Duhovna kriza


Upad tehnike i veleobrtni prevrat čovječanstva polako su raztvorili i uništili odlučne životne oblike,koji su u neprekinutom sliedu postojali sve do danas.Time bijaše osobito pogođeno čovječanstvo na Zapadu,koje je izazivalo duh tehnike.Dok su iztočni i iztočnoazijski narodi mogli poprimiti tehniku, te im se tom zgodom samo raztvorio njihov družtveni sustav, čovječanstvo Zapada obuzeo je osim toga još i snažan duhovni potres. Prije svega je crkva, taj tisuću godina stari duhovni autoritet Zapada, dospio u odlučnu krizu koja je ; mnogo jača i hitnija od krize u doba reformacije, na početku tog vieka duhovnih tekovina.

Sve ljudske ustrojbe zajednice nalaze se također u razpadanju, a u tome je Zapad uviek dopro dalje od ostalih naroda. Proces razpadanja kao da možemo pratiti odozgo prema dolje: od najviše ustrojbe zajednice, države, preko staliških zajednica sve do rodovnih zajednica. U iztočnoj Aziji kao da se preoblikuju samo država i stare stališko-feudalne zajednice, dok su rodovne, a prije svega obiteljske zajednice još ostale sasvim netaknute; na Zapadu naprotiv raztvaraju se i rodovne zajednice i velike obitelji, dok se obitelj uz neke iznimke još održava. Boljševička Rusija išla je tim putem dosljedno sve do kraja, te je i obitelj uključila u pretvorbu. U tom procesu raztvaranja postoje nadalje razlike između grada i sela. Grad je bitni nosilac družtvenog razpadanja, jer se najviše približio novim oblicima tehnike i veleobrta i najviše se udaljio od stare matične zemlje. On je izgubio korien. U gradu su pojave razpadanja najizrazitije, te sežu već daleko u obitelj. Selo je naprotiv prema tome konzervativno i drži se još žilavo starih oblika zajednice. Tu se još velike obitelji drže na okupu, tu je još djelatna stara seoska zajednica, ukratko »tu još ima kreposti i razbora«. No što više danas tehnika prodire u selo, to jače je raztvaranje i ovdje. I u tome je nadalje otišla Rusija, ali i u Americi vidimo te iste pojave.

Posve su se raztvorili stari oblici države, bili oni absolutistički, feudalni ili ustavni. Posvuda je država došla u krizu. Državu su naime prije nosile sile, koje su se sve razplinule pred razvojem tehnike, pa zato i za državu više ne bijaše sile, ne bijaše autoriteta. Liberalna država 19. stoljeća postala je državom noćnih stražara, koja nije imala pametnijeg posla nego sve dopuštati: laissez-aller, laissez-passor. Veleobrtni prevrat postao je sadržajem družtvenog razvoja. Sjetimo se samo, kako su se častnj ostatci starih vlasti, kako se kraljevstvo zapravo smatralo igračkom, ako se s njime nije napravio kratki proces kao u Francuzkoj. Nove I sile nisu imale razumievanja za predaju i stare oblike. Postankom mase na jednoj strani novih tehničkih sredstava proizvodnje, a pojavom vlastnika tih sredstava na drugoj strani, nestali su dakako i stari običaji. I mase i vlastnici sredstava proizvodnje ne bijahu ukorienjeni u svojoj okolini, oni bijahu bez tradicije, no zato triezni računar: Oni su se ravnali jedino prema tehničkim sredstvima, kojima zahvaljuju svoj obstanak.

Zato su obje strane, doduše u raznim stupnjevima, obožavale strojeve i molile im se kao bogovima. Spadosrno u duhovno robstvo svojih vlastitih tvorevina. Da su se zbog toga razplinule sve ćudoredne vriednosti i da su duše postajale sve pliće, lako je razumjeti, sjetimo li se samo, da su novi slojevi odrasli bez ikakvih spona i bez tradicije starih oblika. Samo tako mogli su samovoz i slikokaz, slikopis i krugoval, ledenjak i kada za kupanje postati sadržajem života. Na taj su se način počeli u Americi diviti neboderima, kao da su neke novovjeke katedrale i tako je počelo u Rusiji klanjanje strojevima, kao da su novi oltari čovječanstva. Proširilo se neko sito, zadovoljno | razpoloženje; ta došli smo tako silno daleko!

No kad su se zbog toga pojave raztvaranja i truloće u ljudskom družtvu očitovale samo sve jače, a potresi bivali sve žešći, kad je na čovječanstvo navalila kriza nezaposlenosti i robe, za koju se nije moglo naći kupaca, ljudi su odmah brzo i temeljito prešli u drugu skrajnost, što je uviek znak premalene stege i tradicije, prevladavanje nagona i volje nad razumom. Sad su najednom htjeli svu krivnju za takav razvoj baciti na veleobrtni prevrat i tehniku i zbog toga ih prokleti. Pojavio se neki romantični pokret »natrag k prirodi«, koji nije bio sviestan posljedica svog nastojanja, nego je samo mislio na vrjednote duše izgubljene u gradu. Nosili su rukom tkana odiela, ali ne po svojim prirodnim odnosima, kao na pr. seljak, nego kao naglašeni, gotovo pomodni izraz svog razpoloženja; palili su svieće umjesto hladnih električnih žarulja, da time prosvjeduju protiv toka, kojim su stvari krenule.

No time se, nažalost, revolucije ne mogu stvarati, anj, poništavati. Kad je čovječanstvo već jednom snabdjeveno tehničkim pomoćnim sredstvima, mi ih naprosto ne možemo zaniekati ili odstraniti. Kad bi svi strojevi danas najednom stali, čovječanstvo bi u roku od jednog tjedna umrlo od gladi.
A tehnički razvoj možemo povratiti u prvašnje stanje, ako smo sviestni posljedice, da će se onda vjerojatno tri četvrtine sadašnjeg čovječanstva , izkorieniti. Mi ne možemo drugačije, nego ići putem, koji je već jednom utrt. Pritom ne smijemo tehniku niti kovati u zviezde, a niti proklinjati, nego moramo pokušati, da njome zaista zavladamo i da je opet uvrstimo kao slugu u poredak,što ga mi sami budemo htjeli.

Zato je preduvjet za svladavanje naše duhovne krize, da uzmognemo opet stvoriti novi jedan družtveni red, kad su stari oblici reda podpuno razbijeni. Ti se oblici ne mogu ponovno uzpostaviti, jer je tehnički razvoj stvorio sasvim nove pređpostavke i uvjete obstanka. Mislioci Zapada spoznali su već od sredine prošlog stoljeća, kad su valovi veleobrtnog prevrata udarali osobito visoko, da se čitava naša kultura nalazi u silnoj krizi i da se nalazimo usred jednog »loma kulture«. Što je nekoliko pojedinaca na visokoj duhovnoj razini reklo u doba stvaranja mase, obožavanja tehnike i novca, obćenite plitkosti, to neka nam kao tanak lanac svjetiljaka osvjetljuje put iz tame. Zato će nam lek duboka duhovna obnova našeg doba dati temelj, na kome ćemo moći dalje graditi. "No koji se novi oblici družtvenog reda mogu sagraditi, kad su stari razrušeni? Gdje su stari prirodni odnosi raztrgani djelovanjem tehničkog razvoja, tamo ih ne ćemo nikad moći uzpostaviti. Ako čovjek radi 8 ili 9 sati u nekoj tvornici ili u nekom uredu te je osim toga dnevno 2 sata na putu, da dođe do mjesta svog rada i odanle natrag,onda mu ostaje samo malo vremena, da se posveti svojoj obitelji. On se osjeća vezanim uz svoj pogon, svoj ured, barem onoliko, koliko i uz svoju obitelj. Prije, a i danas još dobrim dielom na selu, bijahu pogon i obitelj jedna cjelina, a kriza nastala je samo tako, što se to dvoje odtrgnulo jedno od drugoga. No sigurno je obitelj ona najmanja organizacija zajednice, koja će seod starih oblika poredka znati spasiti i prieći u novo doba; a to će se dogoditi samo onda, ako je bude neki viši oblik zajednice sviestno pomagao i štitio od svih drugačijih nastojanja. Sveze između velike obitelji i roda ostat će razriešene, a i stare feudalne i stališke zajednice ne mogu se ponovno uzpostaviti.

Nesviestnom stremljenju suvremenih masa, da se ponovno negdje ukoriene, pogoduje najvećma dozivanje u sviest njihovih nacionalnih i narodnih spona. To odgovara na drugi način nesviestnoj težnji k prirodi, srašćivanju s tlom. Samo što su suvremene mase tako velike i u neku ruku tako neosobne, da zajednica, u kojoj one žele biti opet vezane i spojene, mora biti po mogućnosti što veća. A to je danas nacija ili narod, ako ostavimo po strani međunarodnu svjetsku zajednicu; jer ona bi značila samo novo brisanje, poravnanje i izkorjenjivanje. Ponovnom dozivanju u sviest nacionalnih i narodnih sveza odgovaraju i rasne sveze, jer baš one omogućuju, da zajednice Budu u budućnosti što veće. Čisto ljudske, prirodne spone stupaju dakle pri tome polagano na mjesto poviestnih spona i omogućuju pomoću suvremene države stvaranje jednog višeg oblika zajednice.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Ferdinand Fried-Družtveni prevrat

Post Postao/la zummann »

DRUGO POGLAVLJE
DRŽAVA I NOVO DRUŽTVO

Pogrjesni razvoji




Kad se danas radi o tome, da se iz suvremenih masa, te ostavštine veleobrtnog prevrata, opet načini neka zajednica u obliku naroda i pomoću nje opet dođe do suvremene državne tvorevine, treba ponajprije upozoriti na neke razvoje, koji pri rješavanju suvremenog družtvenog problema ne mogu služiti kao primjer, koliko oni god bili zamamljivi. Radi se o malim državama, i to osobito europskim, jer'ostale malene državne tvorevine, na pr. u Srednjoj Americi, ne mogu se zapravo smatrati državama, te će ih prije ili kasnije progutati koja veća državna tvorevina. Malene države Europe, odnosno Zapada u užem smislu, t. j. nordijske države, Nizozemska, Belgija i Švicarska, zauzimlju utoliko poseban položaj, što su i one izazvale provalu tehnike, veleobrtni prevrat i time izazvani preokret u svjetskom gospodarstvu. Velikim die-lom one,su čak pri tome zauzimale vodeću ulogu. No s druge pak strane mogle su one nadaleko zaobići sve posljedice tog prevrata, i to upravo zbog svoje malene prostornosti. One su se spretno umjele prilagoditi razvoju na svim područjima, kao pod zaštitom ili pod krovom onih većih državnih tvorevina, koje su zato opet preuzele i na sebe i za manje države sav teret i jad tog prevrata.

Kad tokom stoljeća nastaju tvorevine sa stotinu milijuna i ljudi, onda se od te množine mogu u svako doba odieliti manje tvorevine od nekoliko milijuna i voditi svoj posebni život, a da se on i ne opazi u velikim potezima i čitavog razvoja. One kao da se mogu sakriti pred tokom poviesti. Treba uviek misliti na to, da je broj pučanstva svake od tih malenih država odprilike tolik, kao broj stanovničtva jednog suvremenog svjetskog velegrada. Takve, malene družtvene tvorevine mogu se mnogo lakše prilagoditi svakom novom razvojnom obliku sve dotle, dok taj razvoj ne dira u njih same. Bijaše nepisani dogovor svih velikih državnih tvorevina u porastu, da ostave pokraj sebe malene države kao neke šuplje prostore, a u slučaju. Švicarske bijaše taj dogovor čak i napisan. Pa dok su u velikim tvorevinama nastajale suvremene mase sa svim svojim problemima i dok su u vrtlogu događaja udarale jedna na drugu,i zaplele se u krvave ratove, u kojima su morali izbiti svi problemi tehničkog i veleobrtnog razvoja, mogle su one male države kao šuplji prostori poviesti osnovati odieljen, sretan život Feačana.

One su primile u sebe tehniku i industrializaciju u tolikoj mjeri, da su sve vveći broj svog stanov¬ničtva izobrazile u stručne radnike velike vrstnoće, kojih glas bijaše poznat na čitavom svietu. To je značio, da su se mase u malim državama, koliko su uobće tamo nastale, pograđanile. Slično bijaše i s poljopriradom; njega tamo ne napustiše, nego ga primjenom raznih pomoćnih tehničkih sredstava podigoše na, visinu i usmjeriše u pravcu proizvodnje kvalitetnih proizvoda, koje ostali sviet nije mogao nasljedovati, bez obzira na to, jesu li to bile danske svinje, nizozemski tulipani, briseljsko grožđe, ili švicarsko konzervirano mlieko. Tako postade ondje i seljački gospodar građaninom. A svi građani ovakvih sretnih zemalja mogahu se osim toga ujediniti u malenu zajednicu, koja bijaše demokratska ,u pravom smislu rieči. Njezinu političku i družtvenu obstojnost mogli bismo možda najbolje uzporediti sa slobodnim gradovima u Njemačkoj u 18. stoljeću, prije nego što je obćeniti razvitak, doveo do stvaranja nacionalnih država 19. stolj., koje su te slobodne gradove većim dielom primile u se. Kao što i u tim slobodnim gradovima, tako je i u malenim današnjim državama zasebni politički život donio pokraj sretnog feačkog života i neko tupi je razpoloženje prema velikim problemima današnjice, da ne kažemo neko samodopadno farizejstvo, jer su, gledajući iz krive perspektive, vjerovali, da mogu prenieti svoje mjerilo i na suvremene države masa.

No suvremene države masa ne bi mogle svoje družtvene probleme riešiti ni onda, kad bi se same od sebe razpale u slične takve malene socialne tvorevine; bijaše naime jasno, da u suvremenom veleobrtnom vieku ne može svaki radnik biti visoko kvalificiran stručan radnik i da svaki seljački gospodar ne može postati čarobnjak u vrtljarstvu ili stočarstvu. Velike države masa bijahu jednom podložene sudbini suvremenog stvaranja masa i morale su same tražiti i naći putove, koji iz meteža našeg vremena vode u bolju budućnost, a ne više natrag u prošlost, koja se nikad više ne vraća.

Dvie od najvećih naših današnjih masovnih država pokušale su zaista rieštii družtvene probleme, koji su nastali sa stvaranjem mase, i obje su pri tome doživjele neuspjeh: Rusija i Sjedi¬njene Države Amerike. Kao soćialne tvorevine obje su te države slično ustrojene, i zato ih obje prožima također vrlo srodan duh. U obadvie došla je suvremena masa najjače do izražaja, po količini i kakvoći, jer je u obadvie masa još najmanje razčlanjena, u družtvenom, a i u narodskom pogledu. U obje države vlada zato obožavanje tehnike, koje nam se čini neukusno, i u obadvie nastali su pokraj masa i novi viši družtveni slojevi, koji su bez koriena, bez tradicije i bez predrazsuda, a na drugoj strani isto tako nabožni kao same mase. Boljševička bezvjerska promičba u svojoj je biti jednaka promičbi američkog družtvenog kršćanstva s bubnjevima i šlagerima.

No boljševički pokušaj ne može se smatrati pokušajem, da se rieše družtveni problemi nastali industrializacijom, jer je bitni sadržaj boljševizma bio umjetna industrializacija mjerilom Zapada, jer je ona bila do prvog svjetskog rata, t. j. do izbijanja prave svjetske revolucije, u kojoj se danas nalazimo, u svojoj biti zaostala agrarna država azijskog kova, ogroman prostor s ogromnim množtvom seljaka-polurobova. Ironija je svjetske poviesti, da se upravo u toj državi izveo prvi pokušaj stvaranja marksističkog socializma, kojega se vrhunac zapravo nalazi u prevelikoj zrelosti i gnjiloći industrializacije. Boljševizam je u Rusiji zaista pokušao pod izlikom marksističke nauke izvesti na brzu ruku industrializaciju te ogromne
zemlje, za koju je drugdje trebalo dvie stotine godina, te je time tek dao, da u Rusiji nastanu suvremene veleobrtne mase, koje je odmah izpočetka uklopio u svoj sustav. Takve okolnosti ne mogu se prenieti na Zapad, sve kad se i ne uzme obzir činjenica, da se radi o sasvim tuđem prostoru i o tuđim narodima. Boljševički pokušaj mogao bi još najprije zanimati kao primjer za industrializaciju dosadašnjih agrarnih i još nepristupačnih predjela zemlje; mogao bi se dakle uzporediti s nastojanjem Iztočne Azije za gospodarskom samostalnošću ili nastojanjem naroda Južne Amerike.

Mase Sjeverne Amerike su u stranom prostoru, ali su barem zapadnjačkog podrietla i ne mogu tamo zaniekati svoju svezu sa Zapadom. Ondje se po prvi put bez svake tradicije, u prostoru bez poviesti, stvorilo novo družtvo, i to od početka u smislu tehnizacije i industrializacije; ako igdje, a ono su američke mase djeca veleobrtnog prevrata, koji su djelomice i same priredile. Njih je zato i najteže pogodila materialna i duhovna kriza današnjice, te će vjerojatno i mnogo jače biti zahvaćene daljnjim razvojem sadašnjeg prevrata, od kojeg je drugi svjetski rat samo jedan izsječak. I zato se gospodarske promjene predsjednika Roosevelta, poznate pod imenom New Deala, zacielo ne mogu označiti socialno-revolucionarnim činom, kao što se to kadkad pokušava. Da bi to mogle biti, ostale su i previše na površini, premalo su učinile od onoga, što bi trebalo, a i odveć su prerano bile opozvane. U cielosti bijaše to samo bezobvezan pokušaj, igrarija, iz koje se Amerika mogla opet izvući, jer je sudjelovala u drugom svjetskom ratu.

Rješenje socialnih problema nije nikada moglo uspjeti u Americi, premda bijahu ondje još mnogo teži nego u drugim današnjim zemljama, jer ondje nije bilo bezuvjetno potrebnog preduvjeta za takvo rješenje, nije naime bilo novo stvorene zajednice, koja se i ondje može pojaviti samo u obliku suvremene države. Po svoj će prilici Sjedinjene Države tek ovom krizom i ovim ratom postati zaista suvremenom državom. Zasada njihova zajednica postoji samo kao neka vrst poslovne zajednice. Dok je vladao i diktatorski upravljao posao, commercium, i sve se podređivalo njegovim zakonima, ne bijaše ni potrebna nikakva druga javna vlast. Ona državna vlast, koja je u državama Zapada propala s ostalim starim silama i vlastima, nije u Sjedinjenim Državama nikad ni postojala. Zato se i sada država nije mogla improvizirati, i na tome je zapravo propao New Deal.

No premda će sadašnja kriza zacielo i Američanima podariti suvremenu državu masa, koja se može osnivati samo na autoritetu, ipak su Američani ponajprije stupili u rat protiv nosioca te suvremene državne misli, i to s izrazito ideoložkim ciljem, da se bore protiv te nove državne misli.
S tim bojnim zovom ima sadašnji drugi svjetski rat još mnogo oštrije obilježje socialnog razračunavanja, nego prvi svjetski rat. Premda su anglosaksonske zemlje same najdublje zapale u industrializaciju i stvaranje masa i premda se one nesumnjivo nalaze u predvečerju temeljitog socialnog preuređenja, ipak je slojevima na vlasti, kao feudalnim ostatcima vieka industrializacije, još jednom uspjelo, da svoje mase natjeraju u rat protiv onih naroda, koji su s novom državnom misli, s novom državnom tvorevinom zapisali na svoj stieg i rješenje socialnih problema industrijskog vieka.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Ferdinand Fried-Družtveni prevrat

Post Postao/la zummann »

Od mase do naroda



Svi dosadašnji pokušaji, da se rieši socialno pitanje naših dana, bolovali su od previše mate-rialističkog promatranja čitavog problema.

Karakterističan bijaše za ovo proleterski ili marksistički socializam, koji je sve naprosto smatrao pitanjem podjele dobara. Pa i u samoj Rusiji, gdje su pokušali ostvariti teorije marksističkog socializma, morali su doći do spoznaje, da se samo s te strane problem ne može riešiti. No i mnogi so-cialni reformatori drugih smjerova bili su veoma pod uplivom materialističkih sliedova misli. Takvo shvaćanje bijaše doduše sasvim primjereno vremenu, bar ako razmotrimo odnose prirada i družtva. Stil života, način života i shvaćanje života slojeva na vodstvu tehničkog vieka izlažahu sasvim u susret marksističkim sliedovima misli. Nova elita stvarala se većinom prebrzo i odveć užurbano, a da bi se mogla zaodjeti patinom duhovne dokolice; sve to u suprotnosti s prvim slojevima prošlog predindustrijskog vieka, bilo to plemstvo ili svećenstvo, koje je u doba, kad je silazilo s površine pred francuzku revoluciju, bilo na dosele nedostignutoj visini duhovne kulture.

Te stvari ne mogu se zahvatiti s materialne strane. Socialno pitanje nije čisto pitanje razdiobe i zato se ne može riešiti ni tarifama nadnice ni kontrolom ciena, a niti promjenama u posjedovnim odnosima sredstava proizvodnje. Postanak i razmah socialne krize upravo su pokazali, da treba prije svega stvoriti opet nove duhovne i ćudoredne vrjednote, kad su stare jednom razvrgnute. Nastali su novi slojevi masa, koji priete, da će se razliti bez ikakva oblika u plićak i koje naravski u prvome redu stavljaju sve veće materialne zahtjeve, ako nam ne uspije zahvatiti ih opet u jednu posudu i dovesti ih u neki prirodni red.

Budući da su ljudi oduviek bili naučeni na život u zajednicama, može se i novi red ostvariti opet samo pomoću zajednice, a takva nova zajed¬nica, koja se uzdiže nad sve dosadašnje razpuštene oblike reda, koja sve te oblike obuhvaća i odgovara novom, povišenom stupnju razvoja čovječanstva, to je narod. Svako doba mora svojim sredstvima stvoriti one oblike zajednice, koji se zaista mogu obuhvatiti i svladati. Zato je rod ona iskonska zajednica, od prirode dani, sam po sebi nastali odnos bez organizatorskih pomoćnih sredstava. Odavde razvija se viši oblik zajednice: zadruga, ceh, vlastela ih sredovječna država. Absolutistička država 18. stoljeća bijaše posljednje moguće stupnjevanje zajednice bez tehničkih pomoćnih sredstava novoga vieka. Bijaše to pokušaj da se pomoću poštanskih kola drži na okupu viša državna zajednica. Taj pokušaj nije uspio, jer je zajednica time bila previše nategnuta. Osim toga u toj zajednici nije bilo druge spone osim vladara i kameralističke državne uprave; za tom zajednicom nije stajao narod, koji bi se narodom smatrao. Prusi za Fridrika Velikoga još ne bijahu narod, a Francuzi smatrahu se nacijom tek nakon revolucije.

No kad je jednom industrijski viek donio sa¬svim druga tehnička sredstva, stvoreni su preduvjeti za viši oblik narodne zajednice, zajednice suvremenog naroda, koji je postao iz krize porasta industrializacije i koji je stoga prošao također i stadijem suvremenog stvaranja masa. Takav narod, koji se jednom riešio starih spona, nije više mogao biti ukliešten u stare oblike zajednice prijašnjih razvojnih stupnjeva. Suvremenog kovinarskog radnika nije moguće prisiliti, da živi životnim oblicima starih cehova, suvremenog stanovnika velegrada ne možemo primorati, da se vrati u rod i živi onom stegom, a seljaka ne možemo prisiliti, da ponovno stupi u staru zadrugu ili na stupanj zajednice, koji bi odgovarao starom ruskom »miru«. Suvremeni život postao je tehnikom i previše raznolik, a da bi mogao trpjeti oblike takvog grubog reda. Pomoću tehnike uzpelo se čovječanstvo za jedan stupanj više u uzporedbi s kulturom oruđa, pa se zato i oblici zajednice moraju i mogu razviti razmjerno više. Samo jedno ne može trajno ostati: da oblici ljudske zajednice budu uobće razvrgnuti.

Ako je suvremeni narod onaj stupanj zajednice, koji odgovara stanju tehnike, onda tehnika pruža i pomoćna sredstva, da se tako velika zajednica zaista svlada. Pomoću željeznice i samovoza možemo je prieći za nekoliko sati, a da i ne spomenemo zrakoplove. Električne žice brzojavnih i brzoglasnih vodova povlače se poput živčanog sustava kroz to veliko organsko tielo. Pomoću krugovala može se u svako doba obu¬hvatiti čitavi narod, i može mu se najedanput progovoriti, a svaki pojedinac osjeća še time povezanim s onim višim zbivanjem i s višom zajednicom. Vlada li svim tim pomoćnim sredstvima samo jedan duh ili samo jedna volja, ona postaju od tehničke igračke smišljenom spravom ili bolje: ona postaju važnim bezuvjetno potrebnim organom u velikom organskom tielu. S druge pak strane postaje upravo takvim oblikovanjem dosele neoblikovana i nesuvisla masa jedinstvenim i prirodnim organizmom, pravom zajednicom, to jest upravo narodom.

K tome pridolazi još jedan razvitak. Upravo industrializacija i ogromno tehničko usavršenje suvremenog života neobično je specializiralo pojedinog čovjeka. Kovinotokar, elektromonter ili fini mehaničar sami su po sebi visoko kvalificirani stručni radnici i zato bezuvjetno potrebni u suvre¬menom životu. Pa ipak oni upravo zbog te visoke specializacije jedva da znadu raditi nešto drugo osim tog stručnog posla, ako ne uzmemo u obzir ono malo vrtljarskog rada, kojim se bave za razonodu. No za čitav svoj način života, za svoj stan, hranu, odjeću, upućeni su oni na rad drugih, većinom također stručnih radnika i na smišljenu suradnju svih tih specialista, u organizaciji, koja osigurava svakom pojedincu njegove mnogostruke potrebe na mnogo raznih načina. Čovjeka u suvre¬menoj uljudbi, koji je uviek u nečemu specialist, pa makar samo u pisanju i čitanju, možemo uzporediti s monokulturom u okviru stare, slobodne svjetske trgovine. Kao god što je ta monokultura u svim ostalim za život važnim dobrima bila zavisna od pošiljaka drugih zemalja, o nesmetanoj djelatnosti organizacije svjetske trgovine, upravo tako je suvremeni čovjek kao specialist zavisan o organizaciji neke više zajednice, koja mu jamči podmirenje njegovih ostalih životnih potreba. I što je viši stupanj tehnike i industrijskog prodiranja, to dalje ide diferenciranje života, to je veća zavisnost svakog pojedinca i tim jače mora biti organizirana zajednica.
No takva zavisnost suvremenog čovjeka i potreba, da se on uvrsti u višu zajednicu naroda, nije spojiva s individualnom slobodom, kako smo je dosada shvaćali. Okova oslobođeni pojedinac i individualizam mogli su doduše izazvati tehnički razvoj i veleobrtni prevrat, no individualizam nalazi se u nespojivom protuslovlju s današnjim tehniziranim i diferenciranim životom, i na tom je protuslovlju naše doba zapravo i zapelo. Uvrštavanje pojedinca u zajednicu plaća se gubitkom slobode. Ta sloboda je doduše sasvim izvanjska, kao što je ovo vrieme materializiralo sve ćudoredne vriednosti; slobode dakle u smislu slobode kretanja i slobodnog, nesmetanog djelovanja. S tom je slobodom, čini se, svršeno na čitavom svietu, pa i u anglosaksonskim zemljama. No zato se novim poredkom zajednice stvara temelj za drugu, dublju i ćudorednu slobodu čovjeka u smislu Goetheovu.

Stari indoeuropski »slobodnjak« upravo je protivno od suvremenog specializiranog čovjeka u okolini diferenciranih tehničkih pomagala. On je na svom selištu zaista samostalan, nezavisan, autarkan, — dakle slobodan. Poradi toga se tamo i ne pojavljuje stvaranje zajednice, koja bi prelazila stupanj roda. Suvremeni čovjek naprotiv uživa sve prednosti i udobnosti tehničke uljudbe, ali on nije tako »slobodan«. Bi li se on htio odreći žarulje, brzog vlaka, slikokaza i kade za kupanje, da postane opet »slobodan« u staram smislu? Ugovor s tehnikom je jednom sklopljen, i čovjak ga se može osloboditi samo tako, da nadvlada tehniku i da je u svojoj nutrinji preraste.
I zato više i nije moguć povratak prirodi u smislu I Rousseauovu. Seljak predstavlja danas još najviše tip starog indoéliropskog »slobodnjaka«. On je nezavisan i osjeća se slobodnim u svom domu — no samo tako dugo, dok taj osjećaj plaća tehničkom zaostalošću. Jer čim on pođe stopama tehničkog napredka ma dokle, dolazi on također i u tehničku zavisnost. Tehnika prodire sve više u selo, pa ću još pokazati, da to ona mora činiti, jer bi inače selo propalo, a s njima i seljak uobće. Tako se i selo sve više zapliće u sudbinu suvremenog diferenciranog života. Zato će se opet s druge strane pomoću tehnike po svoj prilici zatrpati onaj veliki duhovni jaz, koji još danas zja između čovjeka iz grada i čovjeka sa sela. Što bude više selo snabdjeveno tehničkim pomagalima i time priključeno suvremenom životu (što se na pr. u Nizozemskoj i Danskoj već zbilo), više će se s druge strane pokušavati raztepsti grad pomoću vrtova i šuma. No time se ta dva svieta — jer zasada su selo i grad još dva svieta kao baština 19. stoljeća! — polako srašćuju jedan u drugi. Ali ne samo da se polako zatvara taj jaz u tkivu suvremenog naroda, nego se zatvara još i mnogi drugi, prije nego zaista nastane jedan narod: ostatci starih družtvenih predrazsuda, suprotnosti krajeva, a djelomice i rasne razlike. Novim usmjerivanjem u pravcu zajednice, smišljenim obuhvaćanjem mnogih razčlanjenih odnosa nastaje iz moderne mase moderni narod. Kao da je to masa, koja se netom osviestila i došla k sebi. Ako je masa bila samo mehanička sveza, koja je nastala sa strojevima i bila upućena na njih, onda tek s narodom zapravo postaje prirodna, organska sveza, koja time opet postaje sviestna svojih iskonskih odnosa prema zemlji, sviestna zajedničke krvi.

Što se više uzdigne oblik ljudske zajednice, to snažniji treba da bude red, koji je drži. Zajednica i red međusobno se upodpunjuju. No da bi narod mogao doći do čvrsta reda, potrebno je, da se uplete suvremena država, koja na koncu nije ništa drugo nego samo suvremeni oblik reda, što odgovara suvremenu narodu. To znači, da su država i narod po svome sadržaju jedno te isto i da su samo po svom vanjskom obliku različni. No prije nego shvatimo, kako dolazi do tako bitnog napredka u razvoju od mase do naroda, da ona istodobno predstavlja također i suvremenu državu, potrebno nam je još upozoriti na drugi važan odnos u razvitku i u poviesti.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Ferdinand Fried-Družtveni prevrat

Post Postao/la zummann »

Suvremena država


Ako pravo razmislimo, država je »stanje« nekog družtva, a u današnjem vremenu razvijeni pojam državnog sustava hoće da nam naznači, u kakvom se »stanju« nalazi neki narod ili neko družtvo. Zato se i prije nije mnogo razpravljalo o sadržaju obaju pojmova, nego se sasvim naravno živjelo u družtvenom stanju, u kome se baš nalazilo; pa bilo to feudalno družtvo ranog srednjeg vieka, patricijsko družtvo kasnog srednjeg vieka, ili činovnička država absolutizma. Dotada se poistovjetovala država s »družtvom«, a ne s »narodom«. To bijaše u skladu s postrojavanjem, sta-ležkim u svojoj biti, pa zato narodne ili narodske razlike i ne bijahu od velike ili odlučne važnosti.

Pojam i osjećaj naroda, kako ga danas razumievamo, oblikovao se tek postankom suvremenih masa. »Narod« obuhvaća dvostruki smisao: smisao
najdonjeg sloja, koji u svojoj biti potječe još od prijašnjeg stališkog postrojavanja, i smisao nacije,koji je nastao u vieku stvaranja mase. Onda još narod kao nacija nije bio stvarnost, promatramo li razvoj od onoga pravog prodiranja tehnike i od početka stvaranja mase. No postojao je kao pojam,kao ideja, i bijaše već zbog toga neobično djelatan.Tako isto je i s pojmom države, koji je istodobno proživio načelni razvoj.

Do prodora tehnike bila je država izraz stanja družtva u neko doba. Ona je dakle postojala djelatno samo toliko, koliko je zaista postojalo samo družtvo, kao njezin nosilac. Kad se ono nakon tehničkog prevrata postupno razpadalo, nestala je i stara država kao stvarnost, a time i kao autoritet. Secesijski ratovi u Americi bijahu tome prvi jasni znak, nakon razvitka, koji je trajao već dugo; oni nisu bili ratovi za nacionalnu nezavisnost, kakvima su ih kasnije u poviesti slavili, jer u Americi tada još nije bilo »nacije«, a nacionalnog osjećaja nije bilo niti u matičnoj zemlji. U stvari bijahu ti ratovi družtveno zbivanje, prouzročeno gospodarskim momentima. Zato su i francuzku revoluciju, koja je došla iza tih ratova, na obim stranama shvaćali također zbivanjem isto takve vrsti. Koliko god treba načelno pobijati materialističko shvaćanje poviesti, ovdje je ono na mjestu, jer se tu zaista radi o jednokratnom materialističkom zbivanju, izazvanom tehničkim razvojem.

Taj družtveni prevrat djelovao je utjecajem cielog Zapada i njegovih duhovnih područja u obje Amerike. Prednji i Daleki Iztok zapali su tek kasnije u taj vrtlog. Više ili manje razvrgle su se sve stare vlasti dotadanjega reda ili pak bijahu razvrgnute: plemstvo, na plemstvu osnovano činovničtvo, s njime spojena vlast vladara, vlast starih gradskih uprava i vladavina njezinih porodica. No novi nosioci vlasti družtvenog reda još ne bijahu stvoreni, jer se družtvo zbog veleobrtnog prevrata i stvaranja masa nalazilo u podpunom previranju. Ponajprije su dakle stvarnu vlast izvrši vale one sile, koje bijahu tehničkim razvojem izbačene na površinu i koje su posjedovale gospodarsku vlast. Započeo je viek, u kome se na gospodarskom podjarmljivanju zasnivala gospodarska vlast, u kome je gospodarstvo dobilo svoje vlastite zakone, kad su se ti zakoni gospodarstva unieli u jedan univerzalni sustav, u kome je konačno gospodarstvo postavilo spram države svoj zahtjev za vlašću. Jer država u ono doba nije bila ništa drugo, nego slojevi družtva, koji su gospodarskim razvojem izplivali na površinu.

Upravo napadno se to očitovalo u Sjevernoj Americi. Ta zemlja pruža nam uobće najčišći primjer razvoja ljudi i družtva, izazvana tehnikom, jer se tu u neku ruku moglo eksperimentirati ab ovo. Čitava Amerika nije na koncu ništa drugo doli tehnički eksperiment čovječanstva. Tu vidimo dakle, kako postaje »plutokracija« u svom pravom smislu, družtvena tvorevina, koja počiva jedino.na svladavanju tehničkih sredstava, t. j. gospodarstva, i državni sustav, koji predstavlja izključivu vladavinu tog družtva. U Englezkoj je taj razvoj malo oslabljen, jer se ondje u tu pretvorbu uključilo staro feudalno plemstvo; Francuzka 19. stoljeća predstavlja nam u tom pravcu jasan pojam za sebe; samo u Njemačkoj mogle su se stare družtvene sile jače održati, te su tako mogle obraniti i progurati i državnu misao nezavisno od gospodarskog razvoja.

Zato se i filozofiralo najprije u Njemačkoj o modernoj državi, i već je Hegel kao ideju postavio državu, kakva danas u stvarnosti nastaje. Jer Hegel je prvi, koji vodi računa o onom osebujnom polaritetu između naroda i države. »Narod« je i onda tek nastajao kao ideja, no ipak je stvaranje tih misli silno podpomognuto napoleonskim ratovima. Sam Napoleon bijaše pokušaj, da se u doba raztvaranja svih starih družtvenih snaga konstruira nov autoritet, ali njegova državna tvorevina osniva se samo na njegovoj osobi. Zato on nije mogao spriečiti, da prava vlast u Francuzkoj sve više ne prieđe na slojeve, koji su vladali gospodarstvom. U ono doba bijaše jedino u pruskoj državi još od Fridrika Velikoga dovoljno pučanstva, da se odupre takvu razvoju, upravo tako, kao što ga je i Goethe u Weimaru kao duhovna velevlast suvereno prezirao. Iz oba ta izvora razvio se novi pojam o državi, koji se ostvaruje tek danas.

O čemu se tu zapravo radilo? Ako družtvo predstavlja državu, onda su gospodarski slojevi vodstva bili u pravu, kad su, nasliedivši vladavinu starih vlasti nosilica poredka, zatražili, da budu odsad nosioci države. Razvoj industrije iznio ih je jednom na površinu, pa sad bijahu u neku ruku na potezu. No oni su pritom zaboravili, da su tim istim industrijskim razvojem nastale i mase, kao novi družtveni sloj, i mišljahu, da mogu svoju moć i vladavinu nad državom osnovati na podjarmljivanju tih masa. U tome trenutku država nije više predstavljala čitavo družtvo, ili da se suvremeno izrazimo, nije više predstavljala narod, nego samo jedan određeni družtveni sloj. Time je država postala predmetom, o koji su se otimala oba družtve-na sloja proizašla iz industrijske revolucije. Istim pravom i istom mjerom tražio je sad i onaj drugi družtveni sloj, masa, vlast i vladavinu u državi.
No ta država još ne bijaše stvarnost, ona je tek trebala nastati. U tom vrenju država nije mogla predstavljati stanje, u kome se družtvo nalazilo, a ni stanje naroda, jer i naroda još nije bilo. A država bez stvarnosti također je i država bez autoriteta.

Radilo se dakle ponajprije o tome, da se stvori novo družtvo, a zatim, da se stvori suvislost mase, naroda i države. Novo družtvo moglo je biti samo zajednica u najsuvremenijem smislu. To znači dakle ujedno, da je iz mase morao nastati narod. Masa nije smjela ostati »narod« u socialnom smislu, nego je morala postati »narod« u nacionalnom smislu, t. j. nacija, te istovremeno postati sviestna svoje zajednice sa svim ostalim slojevima. Ovo je potrebno radi toga, da se potisne osjećaj manje vriednosti, koji je nastao zbog socialne podjarmljenosti, ali da se također potisne i osjećaj prezira i zavisti spram ostalih. Tek kad je nastala takva »narodna zajednica« (ovaj je izraz zapravo pleonazam, jer rieč »narod« već obuhvaća pojam »zajednce«), nastalo je također i družtvo, koje time može stvoriti i nositi suvremenu državu. Onda je suvremena država, već nastala iz sebe i kao sama od sebe. Jer samo je ona država danas stvarnost, koju nosi i izpunjava nova zajednica i samo ta država može izvršivati neki autoritet.,

No s druge strane je država i funkcija naroda ili zajednice, jer ona može nastati i obstojati samo onda, ako je našla oblik suvremene države. Bez oblikovanja države ne može se iz suvremenih masa načiniti narod. Suvremena masa može samo u obliku države postati pravi narod, narodna zajednica; utoliko su danas dakle država i narod istovjetni. Time je i pojam države i njezina sustava našao tek svoj pravi smisao kao izraz stanja zajednice, koja nosi državu. A ta zajednica je danas narod i može biti samo narod. Danas su dakle odnosi između države i naroda tako mnogostruki i tako međusobno odmjereni, te oni sasvim naravno, jer je razvoj još u toku, daju povoda za koje to teoretsko razglabanje, kao na pr. one fine razlike između nacionalnog socializma i fašizma, a da ne zaboravimo onaj posebni kov carskog socializma u Japanu. No i u pokretima radničkih saveza u anglosaskim zemljama pojavljuju se početci sličnih pojava i oni pokazuju, premda još u raznim stupnjevima, da je i tamo neizbježiva pretvorba u opisanom smislu.

Što se ovdje u današnje doba ostvaruje, označivalo se oduviek socializmom, premda su o tom pojmu nastali mnogi nesporazumi i prepirke. Zapravo se pritom, kao što mu to već i ime kaže, uviek radi o stvaranju novoga nekog družtva ili nove zajednice, kakva se smatrala potrebnom kao posljedica industrijske revolucije. Ta je zajednica postala stvarnošću, ako se kao takva izkušala u borbi i ako je pronašla takav oblik rada, u kome se svakome, tko je na svome mjestu, osigurava također i sve ono, što mu pripada. Taj oblik reda mase, koja je postala narodnom zajednicom, jest država, i zato se izgrađivanjem suvremene države također i ostvaruje socializam. Suvremena država može biti samo socialna država, ili točnije: samo socialistička država: država, koja predstavlja narod i koja narod zastupa, koja zajamčuje svakome, što je njegovo.

Time još nisu izcrpljeni razni odnosi između naroda i države. Ako je država oblik reda naroda, onda ona ima i pravo stupiti pred narod sa zahtjevom za red i zajednicu, a osobito u pojedinim njegovim dielovima. Ona ne mora biti samo socialistička, nego istodobno i snažna i autoritativna. Ona zasniva svoj autoritet spram naroda, kao svaki pravi i čvrsto osnovani oblik zajednice spram svojih pripadnika. Tek sada, kad je opet uzkrsla kao država, može ponovno biti jaka, jer svaka prava država je jaka. S druge strane ona time dobiva zadatak, da odgaja narod za tu odgovornost, koju je sada primio na sebe, i da je sve više dovodi narodu u sviest. Što će više taj zadatak biti izpunjen, to će se država i narod zaista prisnije srasti.
Danas živimo još u doba prielaza, no svuda na svietu, gdje vlada viša tehnička kultura, suvremena država nastaje u tome smislu. Ona je posvuda drugačija, jer su i narodi, koji je sačinjavaju, različiti. No ona već postoji u ideji, a ideja je najveća stvarnost.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite