Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

Putopis izdan u obliku brošure 1930.-tih godina,a odtisnut nekom vrstom srbsko-hrvatskog jezika.Prenosim ga u autentičnom izričaju.


slika
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

Putujem!


Spremajući se na put u Njemačku, nisam mogao svladati duševne emocije prilikom očekivanja naglih promjena, susreta s novim, nepoznatim ljudima, novim, vizuelnim utiscima, koji nas zaokupljaju i upravljaju našim mislima. Razmišljao sam o tome, da li sam uredio sve kako treba, da kasnije, usput, ne ishranu komplikacije, nesporazumi. Uvjerih se, da sam sve detalje uzeo u obzir.

Oprostili se s poznanicima, drugovima, protivnicima iza leđa. Razrogačiše oči: čuđenje im se ogleda na licima. Cak i divljenje! U očima nekih postadoh i junak. Jer, eto, ja putujem u carstvo "nacista", tu domenu smeđih košulja, gdje se nedavno odigraše događaji, prikazani u stranoj štampi kao kulminacija barbarstva, bezakonja i terora. Neki su me zapitali: „Ne strepite li za život?"

Ja sam im odgovorio mirno, bez kolebanja: „Ne!"

Doveo sam ih u zabunu.
Drugi se upustiše u diskusije pod sugestijom tendencioznih glasina, tuđeg mišljenja, koje izdaju kao svoje vlastito.

No svi mi pomalo zavide.

* *
Poslije nekoliko sati zauzeo sam mjesto u vlaku, koji svojom jednoličnom tutnjavom, svojim dahtanjem stvara putni štimung: motrenje, promatranje divnih, čarobnih vidika, dalekih, kanda, od stvarnosti, od surovosti zbilje i nesigurnosti za opstanak. Kao kroz defile sanja, neostvarljivih čežnja, koje se rađaju i izviru u tajnicima duše.

Preda mnom iskrsnuše dva zadatka: da vidim i da reknem; da osudim ili opravdam. Prema vlastitom shvatanju i bez predrasuda, A to je skoro nemoguće, jer nije uvijek ni lako skinuti masku s ljudi, okolnosti, događaja, uzroka i posljedica, i zagledati se u njihovu skrivenu, tajnu jezgru, koja ih opravdava ili osuđuju.

Od mene se s pravom očekuje da nastupim ne kao lažni autoritet, ne kao nepogrešiv sveznadar. Stoga je moja zadaća veoma teška, možda i preteška. Najteže i najnezahvalnije je nastupati kao prognozista čak i najbliže budućnosti, jer je djetinjski, naivno današnjeg čovjeka i današnji vijek mjeriti logičnim zaključcima, konvencionalnim obzirima prošlosti, koji su nastali kao rezultanta i iskustvo staloženog, normalnog vremena i ljudi.
Kako ću riješiti ta pitanjal Ne znam. To prepuštam vremenu, okolnostima. Možda će me pohvaliti, ali ja ne bježim ni od pokuda. Ostajući samo kroničar, ali ne prorok ili sveznadar bilo kakova kalibra ili kategorije. Samo kao čovjek, koji može — i često griješi.

Ljupki pejsaži naše slovenske Sviće prolijetaju pred očima, pred mislima, koje su hiljadu kilometara naprijed, u zagonetnom carstvu novih ljudi, novog duha, novih ambicija. Nesređene, površne, kaleidoskopske.
Noć je zavila u svoj neprozirni plašt zemlju. Dočarala je san i sanje; sakrila je zbilju i golotinju u tutnjavi vijadukata, u tišini i zamrlosti sniježnih glavica alpinskog područja Austrije. Samo svijetle točke titraju, na tamnoj pozadini; samo šum slapova, koji se sumanutom brzinom ruše u doline, pjeneći se, bijeli, prekrasni, iskričavi; samo čežnja što se uvlači u dušu, — čežnja o nečem neizvjesnom, dragom, dalekom i nedostiživom.
Sumorno jutro, hladno, kišovito, zamagljeno. Neispavana, izgužvana lica putnika što u Salzburgu prolaze kros pogranične formalnosti iz jedne države u drugu, iz Austrije u Njemačku, zemlje s istim narodom, podijeljenim u dva neprijateljska logora.

Njemačka zemlja, njemački lugovi, njive i oranice; sela i varošice, rijeke i potoci, Pokoji znak života u rano jutro, pokret; pokoji detalj, naoko sličan našem životu.

Tako sam ušao u tu zemlju, ne osjetivši velike razlike u shvatanju, no istodobno »poznavajući, da je i ovdje princip života dominantan i jedini pokretač ljudi i njihovih težnja. Fiktivnost sreće, relativnost zadovoljstva, sugerirani revolt. Oni nisu prirodni; oni proizlaze iz spoIjašnih pojava. Oni koordiniraju s uvjetima i standartom životnih pnlika.

Prikazati historiju pokreta nemoguće je ako se ne zaroni u historiju naroda, historiju ličnosti, koje se rađaju u njoj. Razvoj hitlerizma ne može se shvatiti ako se ne upoznaju uvjeti iz kojih je on proizašao.

Sve te okolnosti nameću tešku zadaću. Delikatnu po svojoj koncepciji, po svojoj svrsi. One zahtijevaju objektivnost prikaza, koji je nemoguće sasvim osloboditi relativiteta, sugestije, ranijeg stava.

Kapitalizam, socijalizam, marksizam, pacifizam, konferencije, diplomacija, sukobi, krize! Koliko ih je, a kako su malo potrebni čovjeku zaj njegov jizički život, za njegov duhovni horizont! Da li su oni potrebni čovječanstvu kao prirodnom, molekularnom organizmu? Da li su apsolutno potrebni za njegov razvoj i napredak?

*
Kratak historijski prikaz i trenuci; opis onoga što snažno, sugestivno djeluje na našu dušu; analiza onoga što se javlja kao problem, kao pojava, kao psihoza vremena i okoline.

To je cilj ovoga pregleda, vlastitog rezonovanja i zaključaka samostalnoga posmatrača.


ZAGREB


AUTOR
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

LJUDI STVARAJU HISTORIJU


Ljudi stvaraju historiju. Ali njih pokreću ideje, koje označuju vremenske periode. Ljudi, koji stvaraju historiju, nosioci su tih ideja. Prema tome, u ostvarenju tih ideja leži njihova historijska misija.

Poziv državnika sastoji se u tome, da on ideju kao zadaću spozna, proživi; da ocijeni kad je ona zrela za život. Pravilni postupci, odlučnost u djelovanju, to su svojstva koja mora da ima svaki vođa pokreta.
Nijedna generacija ne živi sama za sebe. Nema problema koji su tijesno vezani i koji se odnose samo na njeno doba. Život naroda sačinjavaju prošlost, sadašnjost i budućnost. On je živi organizam, koji prestavlja narodne molekule spojene krvnim vezama.

Svi smo mi nasljedno opterećeni tradicijama i nastavljamo život prošlih generacija. Pa ipak to ne znači da mi moramo ropski živjeti samo po tradicijama i ponavljati iste pogreške koje su činile prijašnje generacije.
Jedna generacija proizlazi iz druge. To je zakon života. To je napredak i razvoj. Netočno je mišljenje, da je trebalo ostati pristalica samostalnosti autonomnih njemačkih država. Apsurdno je i pozivati se na histo¬riju i zagovarati „suprotnosti karaktera" njemačkih plemena samo radi toga što pređi još nisu shvatali pojam jedinstva.

Neki je Francuz jednom rekao, da bi se u školama trebalo ukinuti učenje historije. Da je ona kriva i da ona raspiruje među narodima mržnju: ona neprestano potsjeća i potiče na rat.

Ta misao nije točna.

Pravo poznavanje historije propovijeda mir medu narodima i međunarodnu suradnju. Historija ukazuje narodima na njihove pogreške u prošlosti i pomaže im, da prebrode i uklone one ideje koje su štetne po narod. Ona jača smisao za zadatke i životna prava ostalih naroda, koja prema osnovnom principu „suum cuique" treba da poštujemo.

Historija nije skup ratova, okršaja, datuma i niz imena vladara. Ona je naprotiv obogaćivanje znanjima o velikim idejama, koje određuju zajednički život naroda i koje stoljećima utječu na njihovu sudbinu.

Pravi se državnik rađa u historiji svoga naroda. On se izdiže iznad dnevne politike i partijskih trzavica; on umije da misli u velikim vremenskim razmacima. Dobra pouka u historiji najbolja je škola za državnike, koji vode i upravljaju životom naroda. Učenje historije znači tražiti i naći sile, koje su uzrok i posljedica činjenica, što se odigravaju pred našim očima u obliku historijskih događaja.

Historija njemačkog naroda je borba za carstvo, za ujedinjenje u jednu cjelinu. Ali svaka generacija vodila je tu borbu drugim sredstvima, drugim načinom i metodama. Jako se varaju oni koji su nekada smatrali da je Bismarkova borba uspješno završena! Carstvo je ostalo iznutra i spolja ugroženo. A pored toga, historijskom partikularizmu zemalja, plemena i crkava, pridružio se i moderni partikularizam partija i klasa. Pojaviše se nove razorne pojave, koje su prijetile novom, nezapamćenom katastrofom njemačkom narodu. U Bismarkovom carstvu nije bio riješen socijalni problem.

U početku velikog rata nisu ove pojave i opasnosti bile uočljive. Tek slom i poslijeratna borba otvoriše oči Nijemcima, i oni su opazili ono što su daroviti njihovi protivnici Clemenceau, Poincaré i Maurice Barrès već mnogo ranije nazvali „dolazećim njemačkim kaosom".

Svaki narod ima pravo da se bori za jedinstvo i sreću svojih suplemenika. On ima pravo da svima, na istom teritoriju živućim pripadnicima jedne krvi, dà i usadi nacionalni osjećaj; da prema slobodnom izboru mogu živjeti u slobodnoj, vlastitoj državi. Samoopredjeljenje je osnovno životno pravo svih naroda. Ta je spoznaja zajedničko dobro cijelog čovječanstva — od velike francuske revolucije do naših dana.

Historija njemačkog naroda povezana je danas uz historiju ličnosti i državnih potreba, koje nisu izdigle autoritet radi ličnog prestiža, već naprotiv radi opstanka cjeline.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

SUMRAK CARSTVA


Novi državni oblik današnje Njemačke glavna je zasluga Hitlera. Taj državni oblik pripada najstvarnijim zadaćama nacionalnog preporoda. Pasivnost i nemoć prijašnjih vlada i vladara na tom području izazvali su upravo rascvat nacionalnog pokreta. Weimarski ustav umio je doduše da sačuva jedinstvo carstva, ali on nije predvidio spoljašnje neprilike; on je zakasnio da ga osigura i prema spoljašnjim nedaćama.

Odmah poslije svršetka rata pojaviše se te pojave u raznim oblicima, u obliku nezadovoljstva s Weimarskim ustavom. Podijeliše se na tabore, te su u jednom isticali, da on poslije velikih doživljaja na frontu, nije dovoljno unitaristički. To su bili pristaše jedinstvene države, dok su protivnici, federalisti, pozivajući se na osobine i historiju, predlagali saveznu državu stare formacije i pojačano pointiranje pojedinih država.

Bismarkovo je carstvo bilo savezno. Ali je Bismark 1871 god. izabrao knezove, koji, određeni dinastičkim obzirima i potrebama, zastupaju u stvari partikularističke tendencije. Stoga Bismarkovo djelo nosi jasan žig kompromisa. On se nije temeljio na narodnosti, već na zemlje, koje je prislonio, kao Prus, jakoj pruskoj monarhiji. U tadašnje vrijeme to je rješenje bilo svakako najprikladnije i najbolje.

Nakon sloma, nakon nestanka knezova i njihove moći, nastupilo je, kao prirodna posljedica, vrijeme za polemike, diskusije, borbe i trzavice.
I zaista, odmah poslije sloma Weimarskog ustava, došlo je do sukoba. Osnovan je savez za obnovu Njemačkog Reicha. Govorilo se o zemaljskoj konferenciji, na koju bi bili pozvani svi pretstavnici pojedinih zemalja. Smjesta su uočene pogreške Weimarskog ustava: naime, prvenstveni, nadmoćni položaj Prusije u saveznom vijeću. Savezno vijeće bilo je u stvari nosilac suvereniteta Bismarkova carstva, u kojem je glavnu riječ imala Prusija. To su bile čvrste spone, koje je stvorio genijalni Bismarkov duh za jedinstvo carstva. Sada su te spone bile razriješene, i Prusija je izgubila u saveznom vijeću svoj nadmoćni položaj.

Reichstag, koji je predviđen kao središnji organ za čuvanje državnog jedinstva, nije bio dorastao svojoj zadaći. Vladanje je postalo naprosto nemoguće radi pretjeranog prava ministarskih promjena. Pojavio se partikularizam partija, koji je postao opasniji od partikularizma saveznih država.

Carstvo se nalazilo na rubu propasti.

Vrhuncem krize može se smatrati opasni spor, nazvan „dualizmom", koji je izbio između Prusije i carstva. On je doveo čak do procesa pred državnim sudom. Carstvo odredi za Prusiju posebnog komesara, a presudom državnog suda 1932 god. bude pokraj carstva i državnog komesara priznata i t. zv. „pruska visoka vlada". To je stanje dobilo naziv „trializam". Odsada su u Prusiji vladale uporedo tri institucije i organa, a u Bavarskoj su se nazirali uznemirujući događaji.

Sa strepnjom bile su komentarisane izjave bavarskog ministra predsjednika Helda i vođe bavarske narodne stranke Schaffera, koji su objavili, da će državni komesar, čim pređe bavarsku granicu, biti naprosto uhapšen. Tadanji kancelar von Papen nastojao je da ukloni te poteškoće, i on je donekle uspio u tome na konferenciji u Stuttgartu i Miinchenu, gdje su pale mnogostruko nepravilno komenatrisane izjave o ustavnoj i teritorijalnoj autonomiji.

Hitlerov zakon o ujedinjenju bilo je veliko, smjelo djelo. On je donio izjednačenje svih naroda u državi. Dakako, taj zakon nije potpuno izgrađen. Cilj je ostao kao i prije: izgradnja Trećeg carstva, Njemačkog carstva.

Danas je uklonjeno s programa, iz diskusija, iz sukoba jedno važno, presudno pitanje, pitanje unitarizma i federalizma. Zemlje su izgubile svoj prijašnji značaj i utjecaj na unutarnju i vanjsku politiku Reicha. Pokorene sili činjenica i realnosti današnje državne politike.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

HISTORIJA NJEMAČKOG PARTIKULARIZMA


Odvajkada je nasljedno zlo Nijemaca bio partikularizam. On je izazvao slabost carstva i države, raspadanje umjesto spajanje svih narodnih snaga.
Tu njemačku slabost najbolje su znali iskoristiti neprijatelji Njemačke. Stoga je, ne bez krivnje samih Nijemaca, historija njemačko-francuskih odnosa — historija njemačkog partikularizma. Taj se partikularizam najbolje može shvatiti kada se promatra kroz prizmu njemačko-francuskih odnosa.

U njemačko-francuskoj politici već stoljećima vlada duh, koji Francuzi nazivaju „historijskom, klasičnom, tradicionalnom" politikom, a koju francuski narod prozva „oporuka Richelieua". Francuski narod vjeruje, da je genijalni ministar Ljudevita XIII, kardinal Richelieu ostavio svojim nasljednicima oporuku, prema kojoj je alfa i omega francuske politike: neprekidna intervencija u Njemačkoj i onemogućivanje njemačkog jedinstva podupiranjem njemačkog partikularizma.

Da li postoji ili ne postoji takva oporuka, sporno je pitanje. Ali se ne može poreći, da je ideja, koju narodno vjerovanje u Francuskoj povezuje s imenom Richelieua, politička stvarnost u njemačko-francuskim odnosima do Versaillesa i rajnskih problema.

Jedan od posljednih predstavnika ove historijske francuske politike, Maurice Barres, u svom djelu „Les grands probleme de Rhin", nazvao je ovu politiku „francuska vječna teza", a drugi predstavnik te nauke, Jaques Bain ville, formulirao je ovu tradi¬cionalnu politiku „empecher le bloc germanique".

Nijedan narod nije tako konzervativan u svojoj politici; nijedan tako sklon da se posluži starim, naslijeđenim formulama. „Sigurnost" Francuske nije djelo naših dana. Ona je već Ljudevitu XIV služila kao prijedlog, da zaposjedne Njemačku. Prije mnogo godina rekao je jedan umni Francuz u Parizu: „Zašto se mi toliko prepiremo oko pitanja krivnje za rat? Mi Francuzi znamo pouzdano, da je tome samo jedan krivac — Richelieu". Drugi, engleski diplomata izrazio je tu misao drugim riječima: ,,S Francuskom bi se moglo lako razgovarati, kad se ne bi imao uvijek osjećaj, da se u svakoj ladici francuskoga Ministarstva vanjskih pósala nalazi po jedan primjerak Westfalskog mira".

Ako želimo da pravilno ocijenimo okolnosti, moramo uzeti u obzir iskustva historije, koja vode od Westfalskog mira do Versaillesa. U Versaillesu služio je kao uzor Westfalski mir. On je početak njemačkog partikularizma, koji je raskomadao Njemačku na mnogo malih državica. Ona je nakon toga predstavljala sliku rastavljenog mozaika. Na tom se partikularizmu temeljio nerazmrsiv sistem ličnih interesa, ljubomore, zavisti knezova i njemačkih plemena.

Detaljno izučavanje Westfalskog mira pokazuje kakovu je ulogu igrao već tada njemački sabor u proračunu francuske politike. Sabor u Regensburgu nije bio skupština partijskih pretstavnika, već skupština kneževskih poslanika. Sabor Westfalskog mira bio je čuvar — njemačke slabosti. Nijedna ozbiljna vlada u Njemačkoj nije se mogla obrazovati. Njemačka je dobila liberalni ustav, koji je omogućivao da se nastavi njemačka anarhija.
Upravo je tragično kako su Nijemci uvijek izvršivali ono što je od njih želio protivnik. Kao što je u Regensburgu nakon Westfalskog mira odlučeno njemačko slabljenje, tako je i 1919 god., osnivajući se na prijedloge B a i n v i l l e a, zaključeno, da Reichstag može po svojoj volji obarati ministarstva. U Weimaru je uveden parlamentarni režim, koji je u stanju da onemogući svaku jaku vladu.

No najzagonetnije je to, što Nijemci nikada nisu prozreli politike, uperene protiv Njemačke. Njemački je kralj Ferdinand III. jednom prilikom upozorio na to knezove, ali oni ga nisu poslušali. Oni kanda nisu bili sposobni da ga shvate. Oni su se dičili svojom anarhijom. U ustavu, koji im je nametnula strana politika, otkrise oni njemačku osebujnost. Njihovi juristi napisaše o tome dugačke traktate i komentare, i pronađoše podrijetlo tih ustanova u pravu starih Germana. Prema ocjeni Oxenstiernessa predstavljala je Njemačka XVII stoljeća „confusio divinus conservata" — besvijesno stanje. Nijemci tih vremena nisu prozreli zašto Francuzi uzimaju toliko učešća u njihovu oslobođenju.

Pogreške Weimara, koje su dovele do sumraka carstva, ponoviše se i 1919 god., jer oni ni tada još nisu prozreli istinu.

Ideja Westfalskog mira, koja je dominirala u Versaillesu, odlučila je i ostale uvjete mira, što dovršiše njemačko-francuske ratove. Nakon poraza Napoleona i njegove moći, francuska je politika umjela da spasi princip Westfalskog mira. Njena spretna politika i diplomacija ostaviše Njemačkoj ustav, princip nezavisnosti i suvereniteta njemačkih država. Drugim riječima: Njemačka ostade i nadalje pocijepana.

Ratovi za oslobođenje probudiše tek nacionalni osjećaj, koji počiva u narodnosti. Ideja ratova za oslobođenje razbila se o politiku interesa knezova. Nju je Bismark suzbio kompromisnim rješenjem, jer je shvatio historijski značaj ratova 1870/71 god.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

NA BISMARKOVOM TRAGU


Nakon osnutka Bismarkova carstva doživjela je Njemačka nezapamćen uspjeh: četrdeset godina mira i blagostanja. Njemački je narod zaboravio na staru borbu oko Richelieuaove oporuke.

Usred rata, nakon 1914 god., ponovno je ta oporuka oživjela. U prosincu 1914 god. uskliknuo je francuski pjesnik Choriol de Ruere: „Mi ćemo zauzeti Rajnu!" Georges Blondel piše: „Lijepe li zgode za razdiobu Njemačke". R e c l u s objavljuje djelo: „Raskomadana Njemačka". Chaveau zahtijeva aneksiju porajnskog kraja. Coube izilazi s tvrdnjom, da su Porajnci germanizirani Kelti. Dimier iznosi moderne misli o uređaju rajnsko-westfalske radničke republike. Babelon predlaže protektorat, Francis L a u r osnivanje rajnske Švice. B r i a n d, francuski ministar predsjednik, zastupa tu politiku u tajnom dopisu, upućenom francuskom poslaniku u Londonu. Taj je tajni dopis kasnije iznio na javnost Tardieu, Briandov protivnik.
Nakon poraza položila je Njemačka oružje. Gabriel Hannotaux, historičar Richelieua, ranije francuski ministar vanjskih posala, prijatelj i savjetnik Poincarea, utjecao je na sastav ugovora u Versaillesu. On se nije zadovoljavao mirom revanša, već je predlagao potpunu razdiobu Njemačke i novu organizaciju Evrope pod francuskim tutorstvom.

Na Versailleskoj mirovnoj konferenciji pojaviše se prvi diplomatski sukobi oko jedinstvenog fronta prilikom ovjeravanja njemačkih punomoćja.

Pojaviše se prijedlozi, da njemački delegati nisu ovlašteni da pregovaraju u ime Njemačke. Može se pregovarati samo s delegatima pojedinih država. Padali su prijedlozi za uspostavu malih njemačkih monarhija. No Njemačkoj je uspjelo da izvojuje diplomatsko jedinstvo, koje je bilo i pobjedom njenog političkog jedinstva.

U Versaillesu se borilo oko Bismarkova djela. Od 1920 god. bori se Njemačka protiv optužbe da je ona skrivila rat. 1915 god. nije bilo još ni riječi o njenoj krivnji. Pravi uzrok rata iznio je u svom djelu Bainville. On u njemu zastupa mišljenje, da je krivnja za rat nastupila onim časom, kad je nastala Njemačka. Bismark je stvorio carstvo. To je bio pravi uzrok rata.
Objavom Wilsonovih 14 točaka došao je u opasnost plan rasula Njemačke, jer je raspad bio nespojiv s tim programom.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

POSLIJERATNE BORBE I CILJEVI



U Versaillesu nije postignut rascjep Njemačke. No bila je napuštena nada o partikularizmu zemalja, koji potječe još iz Goetheovih vremena. Htjelo se utjecati na Njemačku da svoje državno uređenje provede na rederalističkoj osnovi.

Ta je politika dostigla svoj vrhunac u Ruhru 1923 god., a bila je pobijeđena jednodušnim otporom njemačkog naroda. Zadnji je pokušaj bio u novembru 1923 god., kad je pasivni otpor naroda bio suzbijen, vođe protjerane, činovništvo otpušteno. Vjerovalo se da je Bismarkovo djelo uništeno.
Ako se prouči historija, može se doći samo do zaključka, da su rat i poslijeratna borba etape velikog natjecanja, koje traje već stoljećima. Čini se da suvremenici naprosto ne mogu shvatiti vlastitu historiju. Čitajući na pr. danas novine iz 1806—1812 god., začuđuje nas nepoznavanje i omalovažavanje tadanjih ljudi velikih događaja, usred kojih su živjeli, i kako su u tadašnjoj štampi presudni događaji ustupali mjesto malim, dnevnim senzacijama.

Bismark je pobijedio. Njegovo je djelo preuzeo Hitler. Kao što je pruska misija proizašla iz partikularizma da svlada taj partikularizam; kao što se Pru-sija razvila u najsilniju teritorijalnu vlast da konačno savlada teritorijalne vlade: tako se i Hitlerov pokret rodio iz partikularizma partija, s ciljem da uništi taj moderni partikularizam.

Bismarkovo djelo izvršeno je nad Nijemcima, nasilu. Bilo je i tada ljudi, koji su otvoreno osuđivali njegovu politiku. I Hitlerova misija dolazi nasilno. Ona se utjelovljuje u obliku uništavanja partikularizma uopće: historijskog, plemenskog, dinastijskog, religijskog i partijskog. Njegova je tendencija zajednica. Teško je dakako reći koja je strana velike borbe najvažnija: primirenja klasa uništenjem marksizma, uništenje nepodnošljivog dualizma religije ili uništenje partikularizma zemalja.

No u toj se borbi više negoli kod Bismarka ističe legalnost akcije. Legalni cilj s legalnim sredstvima. Nijedan novi evropski rat ne bi bio u stanju da namjesto nezadovoljavajućih uvjeta današnjeg doba, stvori bolje.
Mišljenja se u cijelom svijetu pomalo dijele. Množe se spoznaje, da je Versailles bio griješka i da je najbolje jamstvo za mir jedinstvo i ravnopravnost.

I u Francuskoj se bore dvije ideje. Od rezultata tih borba zavisi buduće uređenje njemačko-francuskih odnosa. Protiv klasične ideje intervencija i politike sigurnosti podiže se u Francuskoj ideja revolucije, koja je u oporuci sv. Helene, kao predaja Napoleonova, osohito formulirana. Ideja revolucije, prava samoopredjeljenja naroda, mora prema svom bivstvu uroditi dobrim plodom.

Tragično je da je dosada, od Napoleona naovamo, u teškim, sudbonosnim trenucima u Francuskoj uvijek prevladala ideja sigurnosti. Otporne sile stoljetne tradicije okazuju se još uvijek kao dosta snažne.

Ali i stoljetne tradicije mogu biti upokorene. One padaju onoga trenutka, kada ih zamijene druge, bolje ideje. A bolja je svakako ideja sporazuma na platformi jednakosti.

Već decenijima vlada u svijetu napetost. I periodi spoljašnje građanske dobrotvornosti, koji su od onog časa, kad zazvučaše fanfare revolucionarne marseilleuse, sve do početka našeg stoljeća, udarili svijetu žig prividnog zadovoljstva i sitosti, bili su puni znakova unutarnje nervoze i nesigurnosti, nemirnog traženja zadovoljavajućih fundiranja unutarnjeg života nacija. Jer, sve što je tadanji svijet poznavao kroz stoljeća kao revolucionarne pokrete, isključujući religiozna mimoilaženja, bila je promjenljiva igra borbe sila oko spoljašnje vlasti; borbe za unutarnje votstvo ili proširenje vladavine prema spolja. Nakon što su religiozne borbe radi presušivanja živih, potičućih pobuda, izgubile fascinirajuću silu, počelo se traženjem drugih, suvremenih spoznaja i ideja.

Nekonzekventnost ekonomskih i političkih ideala građanske demokracije, izazvala je konzekventne marksističke teorije. Tako se dogodilo, da su apostoli učenja još u vrijeme, kad su narodi uživali materijalne plodove građanskog i liberalnog individualizma, propovijedali jednakost svih vrijednosti.

Rat je nesumnjivo ubrzao tok događaja. On je potkopao autoritet nekadanjeg njemačkog carstva i nije spremao slom samo iznutra, već i prema spolja. Aktivni nosilac toga razvoja je marksizam, a pasivni sukrivac građanska demokracija.

Versailleski diktat uništio je slobodu carstva prema spolja rušenjem otporne snage. Rezultat je bio beskrajan niz političkih i ekonomskih izrabljivanja, koji su u Njemačkoj stvorili kaotičko stanje. Uočljiva slabost novog stanja dovela je do jedinstvenog spoja među marksističkim teoretičarima i kapitalističkim praktičarima, i morala je kao posljedica političkog i ekonomskog života usvojiti karakteristične crte ove koruptivne mesalijanse.
Posredstvom centra povezuje se građanska demokracija tog vremena s neprikrivenim internacionalnim marksizmom, obrazujući parlamentarne vlade, koje se u kratkim razmacima mijenjaju, troše, prodaju zadnje ekonomske i političke kapitale zemlje.

Rasulo političkog i kulturnog života, koje je izazvalo sakatost funkcija, poljuljalo je povjerenje i autoritet narodnih vođa. Nestalo je pouzdanja u bolju budućnost. Kao posljedica političkog i kulturnog demoraliziranja, morao je nastupiti i ekonomski krah.

Da se uzmogne spasiti prijeteća katastrofa, bila je potrebna zaista historijska veličina. Naciju nisu mogle spasiti promjene vlade, već jedino unutarnja reformacija. Ne spoljne političke i ekonomske, već duševne i narodne vrline. Osnovne teze za obnovu zemlje mogle su se naći samo u vječnim zakonima stvarajućeg života.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

LE ROI EST MORT! VIVE LE ROI!



Kišni oblaci poput raščupane vune plove po beskrajnosti lazura. Blaga sunčana svjetlost seta po zgradama, ogleda se na licima prolaznika i rastjeruje sumornost. Ona kanda unosi u dušu pietet prema prošlosti, vjeru u budućnost, u sreću naroda.

Tamo daleko, pod svodovima mauzoleja u Tannenbergu, položeni su zemni ostatci maršala Hindenburga, kao vječni spomenik onima, koji su svojoj naciji žrtvovali sve svoje sile i sposobnosti. Tamo daleko grmi topovska paljba, koju sluša cijeli njemački narod pomoću zvučnika, postavljenih na svima krajevima grada. Kao oproštajna jeka, kao posljedni pozdrav i zavjet; nešto najviše što narod poklanja i iskazuje.

U gradu se o ničem drugom i ne govori, nego o onome što je cijeli njemački narod proželo svijesnošću nestanka velikog sina. Cijeli je narod svijestan da se sada oprašta sa starim duhom, jer je pokojnik bio još jedina veza između starih vremena i novog doba, između duha smeđih košulja, neposrednijeg, prirodnijeg odnosa prema životu i njegovim pojavama.
Ta spoznaja sugestivno inspirira slušatelje, koji pažljivo slušaju riječi „Fuhrera", u čije je ruke pokojnik položio sreću svog naroda.
Na Wilhelmsplatzu sa zgrada odjekuju kroz zvučnike riječi vođe. Ne kao molba. One su prožete spoznajom odgovornosti, odlučnosti i snage.
Promatram lica da uzmognem analizirati osjećaje u dušama tih ljudi, gdje je jednako pravo na život dobio i onaj radnik u plavom radničkom odijelu, sa žuljevitim rukama, kao i onaj glatko izbrijani gospodin u rukavicama, koji je prije bio iskreno uvjeren u važnost svog bivstvovanja — uvjeren da je njegov život važniji od života malog čovjeka.

Odjeknuše zvuči Horst Wesselove himne, današnjeg simbola Njemačke. Kao na komandu, svi, od radnika do otmjenog buržuja, od ljupkih šiparica do sijedih bakica — uzdignutih ruku, ujediniše se prisutni u spontanoj izjavi pripadnosti istom narodu.

S crkava bruje zvona i zvonjava nestaje u svemiru; sa zgrada vijore na pola stijega spuštene zastave S prozora privatnih stanova rumene se i smješkaju crvene zastave s bijelim krugom i kukastim križem u njemu. A odozgo miluju sunčane zrake, toplo, meko, poput baršuna. Kao pozdrav i poticaj; kao život i njegovo stvaranje, i sve što nevidljivim putovima dolazi do srca i do mozga čovjeka.

Krčim sebi put kroz mase u Wilhelmstrasse, zastajkujem pred zgradom predsjednika, sada pustom, i skrećem na Unter den Linden gdje me dočekuje masa svijeta, što se slegao sa svih krajeva ogromnog grada. Zauzimam mjesto na terasi kavane, da sredim utiske, da analiziram. Ali ocjena dolazi sama od sebe. Više intuitivno. Ona dolazi do spoznaje kroz vizuelne slike.

Kao rezultat onoga što gledam. Njoj nisu potrebni komentari. Njena je propaganda uklesana na licima kolona smeđih košulja, koje sa zastavama, uz zvuke pištaljaka prolaze alejom lipa. Njena je propaganda u manifestacijama prolaznika, koji gusto nanizaše oba trotoira ulice; koji uzdignutom rukom kanda polažu zakletvu na zastave s kukastim križem, koje dolaze iz dubina Brandenburških vrata, nečujno lepršaju i nestaju u daljinama aleje.

S nijemim divljenjem promatram naciju koja preda mnom stupa; promatram kako se hiljade razilaze polako, u uzornom redu, i kako još samo zastave daju neobičan izgled gradu. Više svečan nego turoban, više san nego stvarnost.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

PANEM ET CIRCENSES


Ima ljudi koji tvrde da su jezgre modernih pojava sadržane u klasičnom doba, u životu nestalih naroda. Da spoljašnje pojave sugerišu unutarnje emocije.

Možda imaju pravo.

Vremena starih imperatora, tribuna, robova i amfi¬teatara nestadoše u mraku stoljeća. Diktatori tadanjih vremena pružali su gladnom narodu zamjenu za patnje. Oni su njegov unutarnji revolt svladavali spoljašnjim pojavama.

Panem et circenses!

To je bilo geslo tih vremena. To je ostalo kao krilatica do današnjeg dana u našim ustima.

Život je od iskona vijekova ostao u relaciji prema čovjeku i njegovom duhu. To je njegov osnovni zakon i princip. U tome, u povezivanju tih dvaju principa, leži uspjeh, koji se proteže kroz stoljeća historije ljudskog roda. On je bio dominantan i u srednjem vijeku, uvijenom u mistiku vjerskih obreda, u njihovu spoljašnju, blještavu stranu. On se i u današnje vrijeme pojavljuje u istoj mjeri, u obliku, koji je prilagođen današnjem dobu, modernom čovjeku.

Ali on je pored toga dobio još nešto što su stari narodi propustili da ocijene.

Mjesec-dva kratak je period da se mnogo toga doživi. No on je dovoljan da se mnogo toga vidi. Da se iz vizuelnih slika silom logike i intuicije stvore zaključci. Ne s mnogo grješaka.

Sjedim na balkonu, uvijenom u zelenilo puzavica i cvijeća. Pogledom lutam preko Frankfurter Allée, avenije velegradskog kalibra. Zaustavljam se na uglu poprečne ulice.

Dolaze u grupama, pojedinačno, u kolonama. S pjes¬mama, zastavama. Poput mrava, sa svih strana. Kao dočarani iz nevidljivih njedara velikog građa. S telečacima, u smeđim košuljama, vojničkog izgleda.
Vidim kako se svrstavaju u duge kolone, u šestero-redove; gledam talasanje redova, koje nestaje iza ugla ulice, s pjesmom što se ori, sa svirkom koja uzbuđuje.

Vidim ih navečer kako dolaze, odlaze, kako prolaze, unoseći u svoje funkcije neopisivi zanos. Gledam ih i sjutradan, svrstane u desetinama hiljada na stadionu u Neu Kolnu. Slušam i gromoglasno odobravanje govorniku. A kad se u kasno doba noći vraćam kući, zaklanjajući se od kiše i vjetra, koji mi šiba u lice, vidim i opet kako se iz dubine aleje, od bivšeg kraljevskog dvora, poput plamenog mora krijese baklje i polagano kreću prema Wilhelmstrasse, da prodefili-raju pred zgradom „Fiihrera"; da iskažu svoju solidarnost u spontanom : „Heil ! Heil !"

Gledam ih i kasnije, svaki dan, koji donosi poneku senzaciju, poneki događaj. Kao: redatelje, štafetu, aranžere, gdje svaki predano vrši jedan mali dio velikog djela.

Ali ja opažam i drugu stranu. Ja osjećam, da i sam potpadam pod sugestivnost spoljašnjih pojava, koje se mijenjaju poput šarenih kamenčića u kaleidoskopu; koje itvaraju tako divne i u isti mah tako promjenljive kompozicije. I zaboravljam u tim trenucima na poteškoće i brige. Dolazi mi da se pridružim tom zanosu s jednim iskrenim „Heil!"

Ne „Heil" ličnostima, već kao pozdrav sistemu, koji je, promatran kroz prizmu fascinantnih, naoko površnih efekata, u svojoj predestinaciji spasio narod od kojih 70 milijuna duša. Koji je od zanosa stvorio pozitivističku nauku i duševne emocije pretvorio u nekolebljive principe stvaralačkog genija.

U taj mah ne mogu a da s gorčinom ne pomislim i na drugi zanos masa, koji sam promatrao u Rusiji, gdje je sistem tu dragocjenu osobinu čovjeka pretvorio u aparat za uništavanje narodnog, vlastitog dobra. Jer, lamo je zanos bio bojni poklik demagoga, koji su uspjeh nazirali u bestijalnom, raspojasanom instinktu rulje. Ne u njenoj konstruktivnoj snazi. Gdje je kao posljedica toga nastala potpuna apatija, jer je samo nekolicini dopušteno da misli svojom glavom; hiljadama povlaštenih bez glave, zamršujući, diskutirajući o pravima, kojih nitko nema, o sreći koja ne postoji, o zadovoljstvu i fizičkoj sitosti,koju nove generacije ne mogu ni zamisliti. Gdje se govorio planskom gazdinstvu bez autoriteta ličnosti, bez discipline duha; gdje ie prirodne posljedice bezglavosti imenuje sabotažom i kazne strogošću bezglavih mjera.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

SMEĐE KOŠULJE NAKON DOPUSTA


Neupućeni ljudi često diskutuju o stvarima koje im nisu poznate. Oni rado nastupaju kao autoriteti. Sugestivno, nasilno. Oni činjenice zbog te svoje neupućenosti prikazuju u onim oblicima u kakovim bi željeli da ih vide ili kakove bi po njihovu mišljenju trebale izgledati.

Harangiranje stoga nije uvijek izražaj ličnog stava prema nekome ili nečem. Ono je mnogo puta nezado¬voljstvo zbog toga što je nemoguće prodrijeti u bivstvo stvari. Osobito onih koje su izvan domašaja naših fizičkih funkcija.

Često mi je to padalo na pamet, kad sam na licu mjesta konstatovao mnoge pojave, o kojima nisam imao a niti mogao imati pojma.
Smeđe košulje, SA, SS, teror, nesigurnost, zvijerstva, bespravni akti, krvološtva. 0 tome sam mnogo čitao. Razumom nisam mogao vjerovati u stopostotnu njihovu autentičnost i netendencioznost.

Stigao sam u carstvo smeđih košulja u vrijeme, kad su bile na dopustu. Poslije krvavih događaja, o kojima se tamo vrlo malo govori. Tvrdilo se, da su odredi raspušteni i da se više ne će vratiti. Tvrdilo se da je nezadovoljstvo radi te mjere poljuljalo prestiž „Fuhrera". Stotinu verzija, sve jedna točnija od druge,pouzdanija. Stotinu naklapanja i podataka. Upravo s vrela!

Prvi dan nakon svršetka dopusta nije donio nikakovih spoljašnjih, vidljivih promjena. Umjesto očekivanih rulja SA, vidio sam kao i za vrijeme dopusta tu i tamo pojedinačna lica ili grupe smeđih košulja. Otsustvo manifestacionih skupova nije moglo da stvori impresivne slike o njihovoj snazi i brojčanosti.

Kasnije, kad sam ih za vrijeme sahrane feldmaršala Hindenburga promatrao svrstane pred zgradom „Reichstaga", dobio sam jedan uvid, koji mi je dao da naslućujem i štošta drugo. Jer tu su se pred mojim očima svrstale desetine hiljada u kompaktne, bojne falange.

Osjetio sam da ih ima mnogo. Koliku tačno, to je sporedno pitanje, ako se uzmu u obzir i drugi trenuci. Svakako ih je dosta da proklamuju jednu ideju i cilj, identifikaciju među onima koji nose smeđe košulje i onima što ih ne nose, što stoje izvan pokreta. One pokreću te mase, koje se u malom žrtvuju za veliki cilj dobrovoljnim sudjelovanjem u javnom životu, napornom poslu, službama i dežuranju, vježbama, priredbama, marševima u potpunoj pohodnoj opremi izvan grada, desetine kilometara daleko. One ujediniše stare generacije, najstarije, i one nove, mlade, najmlađe, ko¬jima je zanos svojstveniji.

Versailleskim je ugovorom kontigentiran u svakoj državi stalni vojnički kader. Zaboravilo se obratiti pažnju kod toga na jednu okolnost. Ona je stoga u nekoliko navrata došla do izražaja. U slučajevima, kada su se pred nadležni forum iznosile diskusije: da li su SA i SS vojska ili nisu?
Da li je pri tome itko od tih interpelanata došao na misao da se prije upita: da li je njemački narod vojska? Kad bi on to učinio, bilo bi pitanje skinuto s dnevnoga reda kao neriješivo. Jer — tada bi trebalo kontigentirati — naciju. A to bi teško uspjelo nekome bez da izazove ratne strahote. One danas ne idu nikome u prilog. Najmanje inspiratoru.

Pitanje SA, SS, radničkih družina, podmladka prestavlja etape u razvoju nacije, u traženju izlaza iz krize današnjice i normaliziranja života. Ali ono je ujedno nerazdvojivo i s psihom nacije i njenom osebujnošću, s kojom je stvorilo nacionalnu ideologiju. Sila i značenje smeđih košulja rodili su se u narodu možda kao spontana potreba, a možda kao psihoza trenutka i vremena. Ali svakako kao prirodna faza unutarnjeg vrenja.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

HITLER I HITLERIZAM



Dvije oprečne pojave: ruski revolucionarni zanos i njegovo destruktivno haranje, i njemački nacionalni zanos sa kontruktivnom pointom, kao identične u svojim početnim pobudama, zanimljive su po svom obliku i konstelaciji. No ništa nije manje poučan i paradoksalan triumf ličnosti i njezin uspon do najviše sugestivne i političke moći u državi. Zanimljiv obzirom na podrijetlo, uspjeh, koji daleko nadmašuje najfantastičnija očekivanja utopista.

Prije petnaest godina nekolicina mladih patriota okupila se da propovijeda ideje nacionalnog socijalizma. Potpuno nepoznata lica, iz puka, neznatni intelektualci prosječnih kvaliteta. U starom dijelu Munchena, Thalu. U početku svega njih troje, ali se njihov broj naskoro povisio na sedam. Na tome je ostao dugo vremena. Nastao je zastoj, kada su 1923 god. poslije neuspjelog prevrata u Munchenu vođu pokreta osudili na robiju. Mala se grupa fantasta tada razišla i ideja je skoro propala.

Moralo se započeti iznova. Radilo se neumorno. Redali su se kratki uspjesi usred borbe, poteškoća, progona, dok ideja šačice fantasta nije postala idejom spasa nacije. Više kao podsvijesna, jedino podesna solucija da se zaustavi i spriječi narodna katastrofa.

Autoritet ličnosti „Fuhrera" okupio je u prvom početku oko sebe one, koji su spremni, da se bez rezerve žrtvuju. Ostali su pridošli kasnije, sugestijom. Izvanredne govorničke sposobnosti, odlučnost, iskrenost i pronicljivost malog čovjeka iz puka, osvojile su narod. Njegov nesebičan rad, lična skromnost, učinili su današnji dan, u vijeku krute stvarnosti, više negoli novac i sila.

Hitlerizam je nastao kao prirodna posljedica psihičkih momenata njemačkog duha. U Francuskoj s njenim tradicionalnim i individualnim shvatanjem on ne bi naišao na plodno tlo. Teško bi mogao imati značajnijega odjeka u konzervativnom, hladnom temperamentu Engleza. On je postao specifično njemački produkat, jer je proizašao iz specifičkih osobina njemačkog karaktera. Hitlerizam se ne može smatrati apsolutno zaslugom Hitlera. On je počivao podsvijesno u dušama njemačkih masa. On je bio Amerika, koju je trebalo otkriti, naći, dati joj ime. Hitlerizam je došao do odlučnog izražaja spretnim, radikalnim rješenjem njemačkog partikularizma, koji je bio oduvijek vješto sugeriran. Stoga uspjeh izbora nije bio ni posljedica terora ni nasilne sugestije. On bi bio i bez intenzivne propagande grandiozan i povoljan za vodstvo. Maknuti ličnosti u hitlerizmu ne bi značilo ubiti sistem, jer u hitlerizmu nije protivnicima opasan Hitler, već narod. Čak i zanos za „Fuhrera" zanos je za vlastitu naciju.

Nastaje i drugo pitanje: da li se popularitet da naturiti terorom? Mislim da je to nemoguće. A i nepobitne činjenice govore u korist tog mišljenja. Boljševici nisu popularni. Njih se boje, slušaju i slijepo pokoravaju svakoj ma i najapsurdnijoj naredbi. Ni fašisti ne uživaju narodnih simpatija. Smeđe košulje nisu ni opričniki Ivana Groznog, ni organi „Čeke", ni fašistička milicija. Mrziti njih značilo bi mrziti samoga sebe, odreći se svoga ja, koji je svakom stvorenju ipak najbliži.

Te činjenice ne počivaju u apstraktnim tvrdnjama, već u analizi pokreta i u procentnom sudjelovanju narodnih masa u njemu.

Hitlerizam nije doktrinarstvo. Njegovi deklarirani ciljevi „Aufbau der Nation" — leže u ekonomskom jačanju unutra radi ekonomsko-političkog prestiža prema spolja. U vezi s tim rješavaju se i mnoge sporedne pojave u životu nacije, psihološki trenuci, pitanje stvaranja mogućnosti egzistencije masa, ne kasta ili partija. U tom je pogledu hitlerizam komunalan. Drugim riječima: on se izražava u obliku kontrole nad privredom, a ne predstavlja tu kontrolu u obliku etatiziranja. On je suprotan u tome komunizmu. Dok je komunizam radikalan, hitlerizam je kompromisan. Prvi ruši do temelja, da na novim načelima gradi iznova; potonji stvara novo stanje izmjenama, prilagođivanjem. Hitlerizam je pošao ne prirodnijim, već logičnijim putem. On je destruktivnost duše pobijedio logikom mozga.

U hitlerizmu kao u svakom početnom pokretu ima nedostataka, koji — iako ne umanjuju dosadašnji uspjeh — zahtijevaju obazrivo, nepreuranjeno prognostičko mišljenje o njemu.

I hitlerizam boluje od dječjih bolesti. One nisu opasne ako je organizam zdrav, ali ga mogu osakatiti ako nema dovoljno unutarnjih snaga da parališe te pojave. Ne podleži sumnji, da on kao pokret mora mnogo toga da izdrži. Njegov položaj nije lagan u ostvarivanju osnovnih principa programa. Osobito je težak u pogledu spoljne politike, za koju su potrebni iskusni, spretni diplomati. On ih nema, a nije ih ni mogao da stvori, jer je on pokret boraca, a borci nikada ne mogu biti dobri diplomati. On se mora nadalje filtracijom osloboditi elemenata, koji su u nesređenim prilikama, a prirođenom im lukavošću, zaposjeli mjesta, koja im po sposobnosti nisu pod silu. A zatim, kao što je mnogo pitanja prošlosti hitlerizam morao riješiti kompromisom, morat će i mnoga pitanja budućnosti da prilagodi kompromisnim načelima i da velikim žrtvama opravda svoj veliki uspjeh, koji se s malim sredstvima ne bi mogao provesti.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

OPOZICIJA I NJENA ULOGA



U političkom životu naroda, u ekonomskom stvaranju, zdrava opozicija predstavlja potreban regulator, koji ukazuje na griješke; koja u dobroj namjeri obzirom na opći uspjeh vrši ulogu posrednika između dva mišljenja ili strujanja. Ona je etički dio psihe. No kada se opozicija temelji na ličnim ambicijama, pobudama, ona je više negoli štetna. Ona se radi principa pretvara u opstrukciju, stvarajući opasne psihoze partikularizma, partizanstva.

Princip socijalnih revolucija u najviše slučajeva nije dopustio da se opozicija javlja u bilo kakovom obliku otvoreno, legalno. Radi toga je ona potajna, ogorčena i nerazumna. Ona prenebregava opće dobro i prelazi u ekstreme. Ali ipak, pobude onemogućavanja opozicije državnim odredbama, nisu uvijek ni ispravne ni opravdane.

Apstrahirajući odobravanje ili osudu isključenja opozicije iz njemačkog javnog, kulturnog života, moramo to pitanje da generaliziramo, jer to nije osamljeni slučaj u zemljama, koje se nalaze u političkom, socijalnom ili ekonomskom izgrađivanju. Bilo radi efikasnosti evolucioniranja, bilo kao potreba diktatorskog suvereniteta.

Nedavni izbori'u Njemačkoj donijeli su jednu novu zadaću u izgradnji, novo geslo: privlačenje i onih 10% negativnih glasova, koji se otvoreno nisu solidarisali sa sistemom.

Pa ipak, promatrajući to pitanje izbliza, moramo produžiti analiziranje i doći do zaključka, da se opozicija kao cjelina ne nalazi samo u tom javno konstatovanom, statističkom postotku; da je njena uloga zamašnija i brojnija, i da se ona zapravo raspada na dvije grupe: na unutarnju i spoljašnju, pasivnu i aktivnu.

Kad gornjem postotku dodamo besposlene, ideološke protivnike izvan biračkih listina, nesimpatizere, reakcionere, pasivne elemente i kameleone, koji se prilagođuju svakom pokretu, svakoj sili; birokrate, koji pojačavaju redove nezadovoljnika, dobivamo kud i kamo veći postotak. Postotak, koji se ni statistikom ni brojkama ne može procijeniti. On se dobija mozganjem, jer je nevidljiv, zakulisan i podmukao.

Taj unutarnji oportunizam, čija se spoljašnja pojava sprečava državnim mjerama, nije stabilan. On zavisi od unutarnje političke, ekonomske ili kulturne konstelacije; od spoljašnjih, vidljivih rezultata i mogućnosti potpune konsolidacije privrednih prilika. Borba s tom opasnom psihozom nije uspješna samo stvaranjem šti-munga, prolaznih efekata, već stvaranjem materijalnih uspjeha i fizičkog zadovoljenja. Čak ni zanos nije trajna garancija, jer rulja, koja u trenutku zanosa urla oduševljeno, u trenutku revolta ruši i gazi.

Spoljašnja opozicija vrši doduše slabiji neposredni utjecaj na unutarnju, ali je zato aktivnija u spoljnom političkom značaju i potkapanju prestiža. Emigranti, njihova štampa, lansiranje izvještaja, bojkot industrijskih produkata, koji dovode ekonomsku ravnotežu i bilancu u kolebanju, slabljenje, stvaraju politiku izoliranja, zaokruživanja. Po mom dubokom uvjerenju, ta politika prema današnjoj Njemačkoj samo je naoko opasna. U stvari, njen je efekat u suprotnosti s njenim ciljevima.

Taj se efekat nazrijeva i dolazi do izražaja već danas u Njemačkoj. Ona je prisiljena da pomanjkanje sirovina i placement produkata ukloni autarkijom. Uzevši u obzir osobine njemačke rase, njen patriotizam, otpornost, izdržljivost, pored visoke kulture i industrije, može da se ostvari potpuno unutarnje spajanje u otporu prema spolja.

Koliko se važnosti posvećuje pitanju ekonomske izolacije u Njemačkoj, najrječitije govore djela: istraživanja na svim područjima ekonomskog života i nastojanja, da se manjak sirovina nadoknadi surogatima dobijenim kemijskim putem. Ogromne državne laboratorije, sa stotinama stručnjaka, zaposlene su time. Podizanje ratarstva i povećavanje priroda, motorizacija, autoces'e i mnogi neobjavljeni detalji. Sve su to elementi plana za ekonomsku samostalnost, odnosno minimalnu zavisnost od ostalih zemalja.
Da li bi zemljama izvoznicama sirovina na dugo vremena konvenirala apstinencija, pitanje je trgovačkog kalkila, ne političkog prestiža. Realna unutarnja sila, otporna, očeličena prema spolja, mogle bi postati faktor, s kojim se i te kako računa. A pored toga nemoguće je isključiti trajno konsumenta s mnogo desetina milijuna ljudi.

Prema tome, politika izolovanja mogla bi postati politikom kompromisa, politikom jačanja kontakta, kojoj su nepomirljivi neprijatelji današnje Njemačke igrali samo na ruku.

Ekonomski su zakoni oduvijek bili jači od ljudskih. Oni ne prezaju ni pred čim da ravnotežu međunarodnog privrednog života uspostave i održe. Zar nije eklatantan primjer iz prošlog rata, u kojem su se francuske trupe do zadnjeg dana služile Zeissovskim optičkim specijalitetima, a Njemačka u pomanjkanju sirovina za ratnu industriju, dobavljala preko Nizozemske iz Francuske nitrate?

Zdravu, iskrenu opoziju treba pozdraviti, tendencioznu onemogućiti. Premda je to vrlo teško, skoro nemoguće. Jer nema ni sistema ni ljudskih mogućnosti da se na sistemu „Gleichschaltunga" stvori apsolutna sreća, potpuno zadovoljstvo, mehaniziraju potrebe i duševne kvalitete. Pitanje opozicije nije samo njemački problem. Ono je međunarodno, sastavni dio svake zajednice živih organizama, koje se iz etičkih ili materijalističkih pobuda javlja u obliku rivaliteta, bolesnih ambicija ili potrebe.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

UZROCI BESPOSLICE I BORBA S NJOM



Sve do trenutka dok građanin ima svaki dan svoju čašu vina ili piva, gleda on na povećavanje besposlenosti kao na novinsku senzaciju.

Njemački „Purger" nije mogao da ocijeni, kolika je šteta od besposlice, koja Njemačku u zadnjih 5 godina stoji oko 60 miljardi maraka.

Razvoj modernog doba doveo je do otuđivanja među selom i gradom. Dok je prije stotinu godina Njemačka bila pretežno agrarna zemlja, moderno je doba razvilo u njoj iz obrta industriju i povećalo saobraćaj. Liberalizam je utjecao na carske vlade, da vode nepravilnu ekonomsku politiku. Umjesto da se razvija uvećavanje seljačkih dobara, nastojalo se da se od Njemačke stvori industrijska zemlja.

Suprotnost između sela i grada pojačava štampa i osnivanje političkih partija. Počevši od 1924 god. zbog kamatnog i poreznog terora i loših cijena produktima, poljodjelstvo je uznazadovalo i postalo prezaduženo.
U modernom privrednom životu prestavlja novac krv, koja mora da cirkulira po cijelom organizmu. Inflacija izaziva visoku temperaturu, a deflacija ju snižava. No obje se ispoljuju u besposlici.

Njemačku su marku napuhali i ona je došla do 1000 miljardi. Tada je „eksplodirala". Za nekoliko engleskih funti ili dolara, bile su kupljene ogromne vrijednosti.

Prije rata bilo je njemačko novčarstvo zdravo, ali ne radi toga što je imalo zlatno pokriće. Produkcija je bila osigurana i sposobna, isto kao i placement. Zlatno pokriće bilo je luksuz, ne potreba. Bogate Amerika, Engleska, Transvaal i ostale zemlje napustiše zlatno važenje. Nijemci su ga zadržali i otežavali svoj eksport u dotične zemlje stvaranjem pomanjkanja novca, koji besposlicu učini kroničnom. Kao posljedica tog zlatnog važenja došla je redukcija nadnica, prezaduženost gospodarstva, prazni stanovi i dućani. Ogromne količine ugljena gomilale su se, dok su ljudi zebli u stanovima. Čak se i postotak rađanja snizio od 42 na 14 po hiljadi.
Generalno sredstvo za odstranjivanje besposlice ne postoji. Agrarne i industrijske zemlje različite su u svojoj privrednoj izgradnji i mogućnostima plasiranja produkata. Najmanje trpe od besposlice zemlje s autarkijom. No one danas više skoro i ne postoje.

Kod privrednih dispozicija za borbu s besposlicom moraju se obazrivo reducirati nepodnosive kamate i porezi. Suvišnim povećavanjem rada, ne smije se stvarati privremeno poboljšanje. Ne može se osigurati rentabilitet ni izvanrednim radovima. Ti će radovi možda donositi koristi kroz desetak godina, a možda će se uopće pokazati suvišnim. Kako je to strašno, kad se država upušta u nepodesne stvari, pokazuje današnja Rusija, i ako tamo ima nesposobnosti, sabotaže, ipak je potrebno da se ograniče kontrola i poticaj produkcije. Nesumnjivo je, da je možda 9/10 svega što se u zadnjih desetak godina izgradilo u Rusiji, potpuno suvišno. I to utoliko više, što se tamo osigurana osnova za ishranu, na nemogući način sabotira. Radi nedostatka ishrane i propasti poljoprivrede, moraju se rušiti svi planovi, čak i onda, ako bi se napredna industrija mogla provoditi pomoću malo kulturnog ljudskog materijala. Industrija s gladnim radnikom slična je autu bez benzina.

Privredni i narodni život suviše su osjetljivi organizmi, da se sa njima stalno eksperimentira. Današnje pojave su gigantska borba kapitala i rada, a linije te borbe najbolje su izražene u Njemačkoj. Ukoliko Njemačka sebi izvojuje pored političke slobode privrednu, može da se sruši kapitalizam i u cijelom svijetu.

Borbu s besposlicom u Njemačkoj vodi država intenzivno, radikalno, jer polovične bi mjere donijele samo štete. Privreda bi bila vrlo skupa. Samo država može da jačanjem kupovne snage konsumenata pojača i privredu.
Mnogobrojni veliki, grandiozni javni i državni radovi, namještenje prema kapacitetu preduzeća, redukcije žena u preduzećima, arijski zakon pored političkih trenutaka — mjere su, preduzete od strane države u svrhu podizanja kupovne snage, koncentracije dobara u narodnim rukama.
Kao zaključni pasus ovog odlomka nije suvišno analizirati rezultate upoređivanjem, koje izgleda ovako:

Hitlerizam je kroz godinu dana vlade efekat rada pretvorio u stvarnu vrijednost bez zlatne podloge u trezorima Reichsbanke, i cirkulacijom minimalnih zaliha deviza omogućio potreban životni standard radnog svijeta. A usto je obalio besposlicu za 2,3.

Fašizam je nakon 10 godina opstanka urodio državnim deficitom, koji prijeti katastrofom. On je povisio broj nezaposlenih, a da usto nije podigao životni standard radnog čovjeka.

Boljševizam je za 15 godina svog terora donio navodno zaposlenje radnih masa i uklonio besposlicu. No on je snizio životni standard vanpartijskih krugova do poltigladnog vegetiranja. On je princip humanosti i državne pomoći stavio izvan zakona. On nije mogao da i pored svojih neizmjernih prirodnih bogatstava i zlatnog pokrića svoje valute postavi červonec na visinu burzovnih vrednota, a niti se emancipovao od kapitalističkih država, s kojima nastoji da zaključi zajmove ili kreditne robne operacije.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

DAN PARTIJE U NÜRNBERGU



Sivo, hladno, maglovito jutro. Kolodvor okićen zastavama, girlandama. Trg u rano doba bez života, s jekom koraka što zamiru u mistici vijekova, iza zidova staroga grada, s dubokim šančevima. Tribine pred kolodvorom, odakle će govoriti „Führer"; napola dovršen drveni prijelaz preko ulice da se može hodati s trotoira na trotoir za vrijeme defiliranja SA, omladine, radnih družina, partijskih funkcionara. Grad uvijen u svečano ruho očekivanja partijskog dana, dana na kojem današnji režim kao državni princip prviput proklamira svoju konačnu pobjedu.

Sa svih krajeva „Rajha" stižu stotine vlakova u uzornom redu, s hiljadama oduševljenih pristaša i obožavatelja vođe. Grad se pomalo puni. On ima da u nekoliko dana primi, ukonači i ishrani masu od preko šest stotine hiljada stranaca, a da cijene ne budu povišene ni za jedan pfenig, da ne bude nedostatka i neudobnosti u kojem bilo pogledu.

Uz trotoir glavnih ulica slegla se, zbila se nepregledna šarena masa, koja postaje neprohodna oko hotela „Deutscher Hof", gdje su rezervirane sobe za "Führera" i njegov štab. Ona čeka strpljivo, jer se nikada ne zna gdje je „Führer", odakle i kada će stići. To se doznaje tek nakon dan — dva iz novina, koje izvještavaju o njegovim izletima, posjetama, putovanjima, konferencijama, pregledavanju javnih radova, o njegovu neumornom radu, ogromnoj zadaći, koju on vrši tako reći u avionu. Jer mu za odmor i ne ostaje skoro slobodnog vremena.

Osjeća se nervoza u ovom pokretnom klupku, sposobnom da se zanese, da se ogorči, da podiže, jer je njegov tempo nemoguće obuzdati.
Kroničarska bi bila dužnost prikazati sjaj priredaba, grandioznost stupajućih kolona, čije se cifre penju u stotine hiljada; zanos i urnebesni „Heil", koji se poput morskih talasa rađa u daljini, u pokrajnim ulicama kojima prolazi stojeći u autu „Fuhrer", a koji se poput glomaznog, beskrajnog živog bića valjaju dalje, dok ne zamru u daljini, u nebeskom modrilu, u rumenilu zastava s kukastim križem; grandiozan prizor u dvorani kongresa s dvadeset hiljada partijskih funkcionara; prizor na Luitpoldhain, na stadionu. Utiske discipline, reda, koji traju nenarušivo za cijelo vrijeme partijskog kongresa; koji se odvijaju bez incidenata, bez poteškoća, sa specifičnom germanskom disciplinom.

Ali spoljašnji oblici imaju unutarnje uzroke. Ja ih nazirem u psihičkim kvalitetama prilagođenim spoljašnim pojavama i grandioznosti. Ja ih tražim i otkrivam u pokretu, koji unutarnju psihozu tako sjajno manifestira, tako spontano, močno donosi pred oči samih učesnika i onih što se slegoše sa svih krajeva carstva, iz inozemstva — da gledaju, da se čude i da stvaraju vlastite zaključke.

I ti zaključci, te ocjene gledane s raznih točaka izgledaju razne, ma da one ne mogu zanijekati veličajnost prizora. Razilaze se tek u mišljenju: da li su to manifestacije, propaganda partije; da li su one impresivne radi ogromnosti, radi suštine ili radi cilja?

Apstrahirajući vizuelne utiske, sugestivnost, šarolikost, koje su samo logične posljedice tih priredaba, ne mogu se osloboditi osjećaja, koji se očituje u spoznaji, da je njihova najjača vrijednost u tome, što oni dolaze kao izražaj jedne ogromne, spontane, nesalomljive narodne volje, okupljene oko autoriteta ličnosti svoga „Fuhrera", inkarnacije težnja ogromne većine naroda i njegovog mišljenja.

Ostaju mi detalji u uspomeni, ostaje mi u sjećanju ono što se teško zaboravlja, jer prelazi naša obična shvatanja o fizičkim ili duševnim veličinama, vrlinama, sposobnostima.

Iz vlaka promatram grad koji još kipi, vri, pun ljudstva, pun zanosa, pun samoga sebe. — U magli daljina nestaje kontura stare gradine Hohenzollerna, sagrađene na kamenoj hridini usred polja. Opkoljene mistikom stoljeća, jarcima i zidovima; skrivajući znameniti „Krvnikov most", čelije za mučenje sa „željeznom djevicom", koja je u stara vremena temperamenat, nevjerstvo kaznila svojim oštrim čavlima. Danas se ovi rariteti, ovi specijaliteti nestalih vremena pokazuju za novac. Okrutnost prošlih vijekova još je uvijek dosta privlačan artikl za današnje generacije, koje traže u sadašnjosti i u prošlosti jače, snažnije emocije i poticaje, a koji neobično povezuju rafiniranost našeg duha s primitivnošću naših predaka. A zatim i toga nestaje.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvoje Grgurić-Što sam vidio-utisci iz današnje Njemačke

Post Postao/la zummann »

POVRATAK



Izmiču pred očima vidici, krajobrazi; bježe u krugu tako radosni, tako savršeno prekrivajući ljudsku bijedu. Kao da je i nema. Kao da se i ne može pojaviti u svojoj razornoj sili. Kao da želi dati zaborav, koji je najdragocjenije svojstvo naše duše.

Čini mi se, da sam zaklopio zadnji list knjige velike ljudske povijesti, dovršio čitanje jednog ogromno važnog poglavlja koje se odigralo pred mojim očima.

I sad ostadoše samo misli, samo utisci, samo zaključci. Iskreni, neposredni, lišeni sugestivnosti spoljašnjih efekata. Ja bih njih lično mnogo manje štovao i cijenio i mnogo bi im manje vjerovao kada bi oni bili sugerisani banketima, potaknuti tumačima, čičeronima. Oni su nužno zlo svake neorijentacije, koju iz raznih obzira treba raspršiti propagiranjem, uvijenim u razne spoljašnje oblike, ambicije ili pobude.

Ja sam ih, hvala Bogu, sretno mimoišao; ja sam ih mogao eliminirati iz svojih utisaka.

Komadić po komadić utiska, poput dragocjenog mozaika, slažem ih, stvaram slike, sastavljene iz detalja velikog, ličnog iskustva. I čini mi se, da je to pravo, jedino istinito, čovječanski opravdano.

Bježe pejsaži, romantika sapeta u tehničke tvorevine ljudskog genija. Poput pastorala, s turobnim tonovima frule. Poput misli, napred i nazad. Često bez reda i pravca. Naoko površno. A ipak ostavljajući nezaboravne uspomene.

I opet, po deseti, po stoti put pada mi na pamet, u misli, pradavna istina o nama ljudima, ličnostima koje stvaraju historiju, živeći u njoj samo kratak vijek i ostavljajući je kao tradiciju i nasljedstvo novim generacijama koje dolaze.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite