Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

Trub eckoj.

C) Pojedinosti o Kramaržovu planu jednog slavenskog carstva postale su istom 1934. godine poznate. Sravni »Narodni Osvobozeni« broj 146 (24. juna 1934.) i broj 155 (5. jula 1934.), gdje je bio objelodanjen nacrt ustava slavenskog carstva, koji (nacrt) potječe od juna 1914.
Kramaržovo »Slavensko carstvo« bilo je zamišljeno kao jedna teritorijalno nepovezana (ne neprekidna) federativna država, s monarhijskim ustrojstvom i apsolutnom (preponderancijom) premoći Rusije, budući da niti Ukrajincima, niti Bjelorusima ne bi bila priznata autonomija. Carstvo bi se sastavilo iz slijedećih država:

1) Pod gospodstvom cara Rusije i svih Slavena, koji bi ujedno bio i poljski i češki car, iz:
a) ruskog carstva (države),
b) poljskog carstva,
c) češkog carstva.

2) Pod mjesnim, ali podređenim vladarima, iz:
d) bugarskog carstva,
e) srpske kraljevine,
f) crnogorske kraljevine.

Nacrt ustava ovoga Slavenskog carstva djelomično je objelodanjen u »Volk und Reich«, Berlin, 1934.; des. godište, svezak 11., str. 820 i slijed.
Iz gornjih diplomatskih dokumenata jasno slijedi:

1) Četiri evropejske Velesile: Velika Britanija, Francuska, Rusija i Italija stvorile su nezavisnu hrvatsku državu.
2) Ove iste evropejske Velesile zaključile su, da istom svršetkom rata utvrde granice između nezavisne Hrvatske, Srbije i Crne Gore.
3) Jedini protivnik nezavisne hrvatske države bila je Srbija i prijestolonasljednik Aleksandar.
4) Srbija je dokazivala gornjim evropejskim Velevlastima, da nezavisna hrvatska država stvara smutnju i razdor medu Slavenima. Dakle u inteteresu Slavenstva leži, da ne bude nezavisne hrvatske države.
5) Srbija oficijelno priznaje, da postoji »Hrvatski narod«, »srpski narod« i »slovenski narod«.
6) Ako hrvatski narod hoće, da se sjedini sa Srbijom, gornje evropejske Velevlasti ne će biti protivne federaciji Hrvatske i Srbije.
7) Osobito Francuska traži garanciju za prava Hrvatske u slučaju federacije Hrvatske i Srbije.
8) Kramaržov plan o sveslavenskom carstvu utapa hrvatski narod i slovenski narod u Srbiju.
9. Frano Supilo pristaje na sjedinjenje Hrvatske sa Srbijom.
10) Srbija moli Franu Supila, da pripremi javno mnijenje u Hrvatskoj, u Parizu i Londonu, za sjedinjenje Hrvatske sa Srbijom.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

U junu 1876. vodila se diskusija među evropejskim velevlastima: Rusijom, Velikom Britanijom, Francuskom, Njemačkom, Austro-ugarskom i Italijom o reguliranju državo-pravnog položaja pobunjenih turskih provincija Bosne i Hercegovine.

Rusija je po svom Reichskanceleru knezu Gočanskom predložila austro-ugarskom ministru vanjskih poslova, grofu Andrassyu, da Bosna i Hercegovina dobiju potpunu državnu autonomiju, poput Srbije i Rumunije. Evropa je imala diplomatskim putem izvršiti ovaj prijedlog. Velika Britanija po
svom ministru vanjskih poslova lordu Derbyju predložila je grofu Andrasäsyju, da se Bosni i Hercegovini dade potpuna državna autonomija poput Srbije i Rumunije s tom modifikacijom, da se najprije sačeka rat između Rusije i Turske, koji je u to vrijeme bio na vidiku, pa nakon pobjede Rusije da se na mirovnom kongresu provede potpuna državna autonomija Bosne i Hercegovine.

Početkom jula 1876. buknuo je rat između Srbije i Turske, kasnije između Rusije i Turske.

Svršetak ovoga rata bio je okrunjen berlinskim kongresom od 13. jula 1878., po kojem je Austro-ugarska dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. (Vidi: Deutschlands Orientpolitik von dr. Maximilian Flügenschmidt, Berlin 1912. Puttkammer et Mühlbrecht, Buchhandlung für Staats- und Rechts-Wissenschaft, str. 274 i 275.
Geschichte Oesterreichs von 1848.—1870. von dr. D. Rauter, Wien 1891., Moritz Perles, Verlags¬buchhandlung, str. 73 i 74.)

U smislu artikla 25. berlinskoga kongresa od 13. juna 1878. in fine zaključena je konvencija u Carigradu dne 21. aprila 1879. između Turske i Austro-Ugarske, koja utvrđuje u članu 3 veoma važnu financijsku i ekonomsku ustanovu: »Svi prihodi Bosne i Hercegovine imadu se upotrebljavati isključivo za potrebe ovih zemalja, za njihovu administraciju i za njihove nužne melioracije«. Ova ustanova obdržavala se je striktno sve do prevrata.(Vidi: Sammlung der für Bosnien und Herzego-vina erlassenen Gesetze I. Band, Wien 1880. K. K. Hof und Staatsdruckerei, str. 6.)

Skupština kraljevine Srbije stvorila je 2. januara 1909. jednoglasno ovaj zaključak: »Bosna i Hercegovina imadu dobiti internacionalni položaj jedne vazalne kneževine pod suverenitetom Njegova veličanstva sultana, a pod garancijom i kontrolom evropejskih Velesila«. Ovaj zaključak srpske skupštine bio je službeno notificiran vladama u Londonu, Parizu, Berlinu, Petrogradu i Rimu.
(Vidi: dr. Vladan Gjorgjević, Die Serbische Frage, Stuttgart, Berlin, Leipzig. Deutsche Verlags-Anstalt 1909., str. 106.)



*) Iz svih tih dokumenata se jasno razabire, da je bivša »Hrvatska federalistička stranka« imala vrlo jako uporište u internacionalnoj diplomaciji onoga doba, i to baš kod pobjedničkih država. Iz tih dokumenata se dalje najbolje vidi, da većina hrvatskih stranaka u hrvatskom saboru nije vodila računa o rješenju hrvatskog pitanja u duhu hrvatskih prava.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

WILSONOVA PORUKA KONGRESU.


Washington 8. siječnja 1918.


Vremena osvajanja i proširivanja prošla su. Vremena tajnih utanačenja, stvorena u interesu pojedinih vlada prošla su. Mi hoćemo, da bude život osiguran svakome miroljubivom narodu, koji želi, da živi svojim vlastitim životom, koji hoće, da odlučuje o svojim vlastitim uredbama i institucijama. Hoćemo, da je svakom takvom narodu zajamčena pravednost i pravičnost drugih naroda na svijetu protiv sile i sebičnih napadaja.

Program svjetskog mira je jedino ovaj:

Točka jedan do devet ispuštena kao za nove neodlučna točka deset. Pucima Austro-Ugarske, kojih mjesto želimo da vidimo osigurano i zajamčeno među narodima, treba pružiti najslobodniju priliku za autonomni razvitak.

Točka jedanaest: Srbija i Crna Gora treba da bude ispražnjena, okupiran teritorij restauriran. Srbiji treba priznati slobodan i siguran pristup na more, a međusobni odnosi raznih balkanskih naroda treba da budu uređeni prijateljskim pregovorima, u skladu s historijski utvrđenim linijama pripadnosti i narodnosti. Za političku i ekonomsku nezavisnost kao i za teritorijalnu sigurnost raznih balkanskih država treba pružiti međunarodne garancije.

Točka dvanaest do četrnaest ispušteno kao za novo neodlučno.
S obzirom na ove hitne rektifikacije postojećih nepravda i borba za pravo osjećamo se u najintimnijem skladu sa svim vladama i narodima, koji su se združili protiv imperijalista. Naše interese nije moguće razdružiti niti naše ciljeve raspršiti.

Mi stojimo zajedno sve do kraja.

Iz Wilsonova govora na kongresu, Washington 11. veljače 1918.

Principi, zbog kojih stupamo u rat na strani Antante, jesu ovi:

1) S narodima i njihovim zemljama vlade ne smiju više između sebe tjerati trgovinu, kao da bi narodi bili kakova roba ili ulošci u igri.
2) Svako teritorijalno utanačenje treba da bude riješeno u interesu i na korist onoga naroda, kojega se tiče, a ne kao dio kakove pogodbe ili sporazuma između oprečnih zahtjeva rivalnih država.
3) Treba potpuno udovoljiti svima točno određenim narodnim zahtjevima.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

WILSONOV ODGOVOR AUSTRO-UGARSKOJ.

Washington, državni département dne 18. oktobra 1918.



Gospodine!
Čast mi je potvrditi, da sam primio Vašu molbu od 4. X. 1918., u kojoj dostavljate jedno priopćenje c. i kr. austro-ugarske vlade predsjedniku. Netom mi je naložio predsjednik, neka ga zamolim, da budete tako ljubazni i da po svojoj vladi izvolite dostaviti c. i kr. vladi ovaj odgovor:

Predsjednik smatra za svoju dužnost saopćiti austro-ugarskoj vladi, da ne može uvažiti primljeni prijedlog ove vlade, budući da su se od njegove poruke od 8. januara 1918. dogodili neki događaji najvećeg zamašaja, zbog kojih se je nužno morala promijeniti nadležnost i odgovornost vlade Sjedinjenih Država.

Između 14 točaka, što ih je tada formulirao predsjednik, nalazila se je i ova: Pucima Austro-ugarske, kojih mjesto želimo da vidimo obezbijeđeno i zajamčeno među narodima, treba pružiti najslobodniju priliku za autonomni razvitak. Otkako je napisana ova rečenica i proglašena pred kongresom Sjedinjenih Država, priznala je vlada Sjedinjenih Država, da postoji ratno stanje između Čehoslovačke te Njemačke i Austro-ugarske carevine, da je čehoslovačko narodno vijeće defakto ratujuća vlada, koja je snabdjevena potrebnim autoritetom, da upravlja vojničkim i političkim poslovima Čehoslovaka.

Ona je također uz najdalekosežniji način priznala, da su narodne težnje Jugoslavena iz Austro-ugarske za slobodom pravedne.

Stoga predsjednik ne može više priznati puku autonomiju ovih naroda kao osnovku za mir, već je prisiljen zahtijevati, da budu oni, a ne on, suci o tome, kakova će akcija od strane austro-ugarske vlade zadovoljiti težnje i shvaćanje ovih naroda o njihovim pravima i o njihovu određenju kao članova u porodici naroda.

Primite, gospodine, ponovno uvjerenje o mojem najdubljem veleštovanju.
Robert Lansing.



Vidi: Dokumenti o postanku kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, F. Šišić, Zagreb, 1920., str. 110, 111, 124, 178, 179.


Iz gornjih međunarodnih dokumenata slijedi:

1) Tajni Londonski ugovor od 26. aprila 1915. stavljen je sporazumno izvan kreposti.
2) Srbija oficijelno priznaje, da nema nikakova prava na Bosnu i Hercegovinu, i to priznanje notificira svim evropejskim velevlastima.
3) Srbija i Crna Gora nemaju nikakova prava na ma koji bilo teritorij bivše austro-ugarske monarhije, nemaju nikakova prava na teritorijalnu ekspanziju, ostaju u svojim granicama, kako su utvrđene bile poslije balkanskih ratova.
4) Hrvatski narod, srpski narod, slovenski narod sa područja bivše Austro-ugarske monarhije — s ove strane Drine, Save i Dunava — imadu pravo samoodređenja. Pravo samoodređenja je pravo na punu slobodu. To pravo ne može se absorbirati, to pravo ne može se alienirati, to pravo ne može se preskribirati. Nitko ne može biti legitimiran, da se u ime naroda odrekne prava na slobodu. Ni sam narod ne može se odreći prava na slobodu. Takovo odreknuće (renuntiatio) prava na slobodu jest ništetna i može se u svako doba opozvati. Pravo na slobodu naroda jest uvijek aktualno, kadgod narod zatraži svoje pravo na slobodu, to pravo odmah automatski oživi.

Pri tome dolaze u obzir dva principa:
1) Princip teritorijaliteta;
2) Princip personaliteta.
Ako ova dva principa dođu u koliziju, državno-pravna znanost pokazuje piiteve za rješenje te kolizije.
Hrvatski narod ovlašten je, da svoje pravo na slobodu u djelo provede.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite