Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

slikaslika


U beogradskom senatu i skupštini mnogo se je diskutiralo o hrvatskom pitanju.

Najinteresantnije misli iznio je g. Jovo Banjanin. »Da smo mi g. 1918. izišli pred Evropu sa tezom o tri naroda, tri individualiteta, tri suvereniteta, Srbija bi dobila velike kompenzacije i bila bi Velika Srbija, ali Hrvati i Slovenci bili bi smatrani kao neprijateljski narodi u sastavu pobijeđene Austro-Ugarske. Žele li separatisti, da vraćanjem u godinu 1918. ožive Londonski ugovor? Da nije bilo jugoslavenske misli, Hrvati bi 1918. godine doživjeli najveću nesreću i nepopravljivu katastrofu — bili bi podijeljeni između Italije, Austrije, Madžarske i Srbije. Te se istine ne mogu ničim pobiti«. (»Politika« od 21. III. 1937., str. 7).

Da ne ostane hrvatska, srpska i slovenačka javnost pod dojmom, kao da su tvrdnje g. Jove Banjanina neoborive činjenice, iznosimo Londonski ugovor i važne diplomatske note, izmijenjene prije i poslije sklopljenoga Londonskog ugovora. Ove dokumente iznosimo u vjernom i doslovnom prijevodu iz djela:

Die internationalen Beziehungen im Zeitalter des Imperialismus. Dokumente aus den Archiven der Zarischen und der Provisorischen Regierung. Otto Hoetzsch, Reihe II., Vom Kriegsausbruch bis zum Herbst 1915., 7 Band 2. Halbband, 29. März bis 25. Mai 1915. Verlag Reimar Hobbing G. M, B. H. in Berlin, 1935.

Zatim iznosim Wilsonove točke, u koliko se na nas odnose.
Wilsonove točke postale su principi, koje je usvojila Antanta.

Čitatelji će ustanoviti pravu sliku o istini Hrvatske i Srbije. Istina i laž ne mogu se nikada sporazumjeti.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

Broj 501.

Saopćenje srpskog Poslanstva u Petrogradu II. političkom odjeljenju ruskog ministarstva vanjskih poslova.

Broj 486.

9. aprila (27. marta) 1915.


Kraljevsko Srpsko Poslanstvo ima čast saopćiti II. političkom odjeljenju Carskog ministarstva vanjskih poslova, da je od Ministra Predsjednika i Ministra vanjskih poslova, g. Pašića primilo telegram slijedećeg sadržaja od (6. aprila) 24. marta:

»Saznao sam, da su diplomatska pregovaranja, koja se već od početka ovoga rata vode u pogledu Italije i njezina sudjelovanja u budućem uređivanju pitanja u Evropi, dobila sve određeniju formu. U ovo vrijeme vode se, čini se, pregova¬ranja o tome, da bi se Italiji nadoknadila šteta za njezinu neutralnost ili za njezin nastup protiv Austrije i Njemačke kompenzacijama na račun srpskih, hrvatskih i slovenskih zemalja. U pitanju tih kompenzacija srpska vlada smatra svojom direktnom dužnošću, da skrene pozornost Trojnog sporazuma na slijedeće:

Trojni je sporazum, kako je često izjavljivao, započeo rat za oslobođenje naroda ispod njemačkoga jarma i u namjeri, da stvori solidnu bazu i uvjete za trajan mir poslije sadašnjega rata. Zelja je Trojnoga sporazuma, da stvori takav položaj u Evropi, kojim bi bila osigurana sloboda svih naroda i budući miran rad za unutarnje blagostanje l zajedničko mirno djelovanje u smislu njihova kulturnog razvitka. Po našem mnijenju, to je nemoguće postići, ako bi prisvajanje tuđega teritorija po jednom ili drugom narodu, kao kompenzacija za pružene usluge, moralo sačinjavati bazu za uređivanje budućega položaja u Evropi. Ako Italija dobije zemlje, nastanjene Srbima, Hrvatima i Slovencima, to će se time stvoriti nezadovoljstvo među Južnim Slavenima, koje u bližoj budućnosti može dovesti do otvorenoga južnoslavensko-talijanskog sukoba. Takav sukob služit će kao povod novim zapletajima na Balkanu, i dapače u Evropi. Time će se protivno postići od onoga, što žele sile Trojnog sporazuma. Podloga talijanske politike na Jadranskom moru jest ravnoteža. Austro-Ugarska i Njemačka radile su osobito u zadnjim godinama u tom smjeru, da zadobiju i učvrste prevlast na Jadranskom moru; sile Trojnog sporazuma naprotiv sa svoje strane mnijenja su, da Jadransko more ima biti mirno, trgovini na službu, za svakog pristupačno i otvoreno more.

Srbi, Hrvati i Slovenci žudno žele Nijemce sasvim od Jadranskog mora potisnuti, i stoga su Južni Slaveni do danas bili rođeni neprijatelji privrednog prodiranja i silovitog širenja Nijemaca prema Jadranskom moru. Južni Slaveni mogu biti bliži i bolji prijatelji Italije, naravno samo u tom slučaju, ako oni, poslije svršetka ovoga rata, sa slobodom dobiju također vlastitu jadransku obalu. Ujedinjeni Srbi, Hrvati i Slovenci, koji žive u Srbiji, Crnoj Gori, Hercegovini, Bosni, Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Istri, Koruškoj i Kranjskoj sačinjavat će jaki obrambeni zid za Italiju protiv njemačkoga nadiranja. Ako budu s Italijom živjeli u prijateljstvu, bit će svi ovi narodi skupa jaki branitelj onih, koji drže opasnim napredovanje Njemačke prema Jadranskom moru. Ako pak jedan dio našega naroda, s odgovarajućim teritorijem, bude ustupljen Italiji, to će stvar odmah dobiti drugi smjer. Priključenjem pokrajina Dalmacije, Hrvatske, Istre, Slavonije Italiji stvorit će se izvor beskonačne borbe i zapletaja, kojih posljedica bit će odnos između Italije i slobodnih Južnih Slavena, koji će odnos biti sličan odnosu, što je dosad između Italije i Austro-Ugarske postojao, i rezultat toga bit će postanak južnoslavenske »Irredente« u Italiji. Ove će provincije također sačinjavati kvasac za anormalni položaj na Balkanu, koji bi također mogao utjecati na položaj u Evropi i ugrožavati evropski mir, kod kojega bi Evropa ipak željela poslije svršetka ovoga strašnog rata, da bi bio po mogućnosti čvrst i dugotrajan. Italija bi preuzela ulogu Austro-Ugarske, koju Slaveni radi njezine politike germanizacije i madžarizacije toliko mrze, i bit će uzrokom beskonačnim prepirkama, sa susjednim državama i uznemirivanju za Evropu.

Na temelju svega gore izloženoga Italiji je u interesu, da ovo prijateljstvo i po mogućnosti usko zbliženje Italije k Južnim Slavenima ne samo ostane sačuvano, nego također da se učvrsti. Trojni će sporazum u tim interesima također svoje interese spoznati, i zato se nadamo, da će Trojni sporazum u svojim pregovorima, koje će o tom pitanju voditi, sve ovo uzeti u obzir i da će se na izloženo stajalište obazirati. Trojni je sporazum proklamirao, da vodi rat za potpunu slobodu naroda i za osiguranje mira i nezavis¬nosti velikih, kao i malih naroda, da bi se oni mogli prema svojoj uviđavnosti razvijati i organizirati. U ovim principima nalazimo osiguranje interesa našega naroda, ali ipak molimo sile Troj¬noga sporazuma, da južnoslavenske pokrajine ne bi postale predmet trgovine između sila Trojnoga sporazuma i Italije, na štetu Srba, Hrvata, Slovenaca, Evrope i evropskog mira.

Pašić«.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

N° 550—551


Aide-memoire ruskog ministra vanjskih posala engleskom i francuskom poklisaru u Petrogradu Buchananu i Paleologuie (francuski tekst.)


Gospodin Sasonow je proučio tekst 18./5. aprila 1919. predloženog u aide-memoire engleskog poslanstva od 17./4. aprila o. g. nacrta ugovora sa Italijom i pripravan je, u bitnosti ga prihvatiti sa slijedećim primjedbama.
Član 5. ugovora ima se ovako redigirati:

Italija će nadalje dobiti provinciju Dalmaciju u današnjim administrativnim granicama, uključivo od Lisarice zatona i Tribnja na sjeveru, a na jugu do linije, koja počima od Ploče (Cap Planka) na obali, pa siže do bosanske granice, tako da po mogućnosti ide visinama, koje čine razvode (Wasserscheide) rijeka, koje teku Šibeniku. Italija će dobiti također sve sjeverozapadne otoke Dalmacije; počevši na sjeveru od Premude, Silbe, Oliba, Skarde, Mauna, Paga i Vira sve do Mljeta na jugu, uključivši Sv. Andriju, Biševo, Vis, Hvar, Svetac (Torcola), Korčulu, Šćedro (Cazza), Lastovo i Pela-gružu i rtove i potočiće u njezinoj okolici, izuzevši otoke Drvenik Veliki i Mali, Čiovo (Bua), Šoltu i Brač. Ovih zadnjih pet otoka, kao i ostatak Dalmacije, od Ploče (Planka) na sjeveru sve do današnje crnogorske granice na jugu, kao i svi otoci južno od Mljeta, koji leže uzduž ovog dijela obale imat će se dodijeliti Srbiji i Crnoj Gori.

U gornjem Jadranu obala počevši od zaljeva Volosko na granici Istre pa do sjeverne granice Dalmacije, uključivši amo današnje ugarsko primorje kao i cijelo hrvatsko primorje s lukom Rijekom i malim lukama Novi i Karlobag, kao i otoci Krk, Prvić, Sv. Grgur i Goli imaju se dodijeliti Hrvatskoj bez obzira, kakvu će sudbinu ova dijeliti. Što se tiče člana 5. ugovora, Grey je protivan, da se već sada odlučuje o sudbini teritorija, koji će pripasti Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.


Dne 17./4. aprila 1915. predao je Buchanan Sasonowu preinačeni nacrt ugovora sa Italijom. Tekst ovoga memoranduma saopćio je Benckendorff brzojavom od 16./3. aprila 1915. No. 250. Nadopunjujući ovaj brzojav javlja on 17./4. aprila 1915. pod br. 252, da po njemu i Buchananu predani tekst nije talijanski memorandum, jer su po Greyu učinjene promjene primljene u taj tekst, naime Grey je dopunio odsjek o zajedničkoj granici između Srbije i Grčke (vidi No. 612, 606).
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

Broj 554.

Velika kneginja Milica Nikolajevna Nikolaju II. Pismo


Kijev, 18/5. aprila 1915.

Dragi Niki!

Nikolaša mi je slijedeće saopćio: »Car želi, da mu Ti pišeš, kako misliš: da li bi bilo poželjno, da određivanje granice između Crne Gore i Srbije provede Rusija. Drugo: da Ti navedeš granice Crne Gore«.

Moje lično, sasvim određeno mnijenje naravno ne bi moglo imati nikakove važnosti, ako ne bi bilo identično s mnijenjem mojega oca, njegova mišljenja o obima ovim pitanjima meni su pak potpuno poznata.
Moj otac se bezuvjetno pouzdava u to, da će Rusiji slijedeće izražene želje Crne Gore u pogledu njezinih budućih granica biti razumljive, i on bi od svega srca pozdravio određivanje granica između Crne Gore i Srbije od strane Rusije. Ove želje Crne Gore opravdavaju se, prvo poviješću, bezbrojnim žrtvama ljudi, koji su se tokom stoljeća borili za obranu krsta i potlačene braće, a onda također neznatnim privrednim prednostima, koje je Crna Gora sasvim zaslužila.

Kroz 500 godina uzdržavala je slobodna Crna Gora svetu vatru pravovjernosti (pravoslavlja?) i nadu u oslobođenje u drugim balkanskim zemljama, koje su istom u toku prošlog stoljeća postigle i koje su od onog vremena polučile znatan razvitak i procvat. Samo Crna Gora od Austrije opkoljena željeznim obručem stenjala je u beznadnom položaju. Ali sada je kucnuo čas po volji Božjoj.

Bit ću osobito sretna, kada nad mojom dragom domovinom zasja nova i svijetla zora, po volji Rusije... Po Tvojoj volji.

Godine 1711. pozvao je Petar Veliki, opkoljen od Turaka na Prutu, Crnu Goru u pomoć; dvije godine kasnije rekao je u jednoj drugoj povelji zahvalnosti mojem pradjedu, Vladiki i gospodaru Danilu I.: »Na Vašu želju ste Vi, Vaš cijeli narod zbog jedinstva vjere i jezika s nama skočili na oružje. Ne možemo, koliko dolikuje i po Vašim zaslugama za nama ukazanu pomoć zahvaliti i plaću dati«. Naša carska milost ne će Vam ni nadalje uzmanjkati. Dao Bog Crnoj Gori, da bi se plemenite riječi velikoga cara u Tvojoj odluci obistinile.

U pogledu pitanja o novim zaželjenim granicama ne da mi se Tebi dosađivati suhim nabrajanjem riječica, sela, gorskih lanaca; zato ih imenujem u glavnim crtama.

Crna Gora bi dobila:

Hercegovinu s dijelom Jadranskoga mora, koji joj (Hercegovini) pripada; onda južnije jedan dio Dalmacije do Bara, otoke (s Dubrovnikom i Kotorom). Na sjeveroistoku onaj uski trak južne Bosne, koji su Crnogorci u jeseni i zimi vlastitim silama bez sudjelovanja Srba zaposjeli; tu je mnogo ljudi poginulo ...

Na jugu — od utoka Drima njegovu cijelu desnu obalu do crnogorske granice južno od Bakovice (naravno sve što leži sjeverno od Drima, grad Skadar, jezero).

To su granice u slučaju diobe Bosne, Hercegovine, Dalmacije i jednoga dijela Albanije.

Ali ako dođe do diobe također i Hrvatske, Slavonije i Srijema, tada bi se morao naravno povećati i dio, koji bi pripadao Crnoj Gori; točno imam pred očima određenje ovih granica.

Oprosti na ovim dugim stranicama — znam, kako je dragocjena svaka minuta. Osobito sam Te se sjećala na radosni dan pada Przemvsla; ovo drhtanje duše, osjećaj neizmjerne zahvalnosti prema Bogu i milim ratnicima tako mi je poznato, tako blizu... Dao Ti Bog još više takovih radosti!
Tvoja od sve duše Tebe ljubeća i vjerno odana


Milica.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

Broj 612.

UGOVOR SILA ENTENTE S ITALIJOM.
(Francuski tekst).
London, 26./13. aprila 1915.


Ugovor je objelodanjen u: »Die Aufteilung der Asiatischen Tiirkei«, S. 356; njemačko izdanje, S. 287, prilog broj 2, i glasi potpuno kako slijedi:
Na zapovijed moje vlade ima markiz Imperiali, poslanik Nj. V. kralja Italije čast Right Honourable Sir-u E(dward)-u Greyu, prvom državnom tajniku vanjskih poslova Nj. Britanskog Veličanstva i njihovim Ekscelencijama, g. Paulu Cambonu, poslaniku Francuske republike i g. grofu von Benckendorffu, poslaniku Nj. V. Cara svih Rusa, slijedeći memorandum priopćiti:


Memorandum.

Član 1.

Odmah će se zaključiti vojnička konvencija između generalnih štabova Francuske, Vel. Britanije, Italije i Rusije; ova će konvencija ustanoviti minimum vojničkih snaga, što će ih Rusija biti obvezana upotrijebiti protiv Austro-Ugarske, da bi spriječila ovu silu, da koncentrira sve svoje napore protiv Italije, u slučaju da bi se Rusija odlučila svoju glavnu silu protiv Njemačke upraviti.

Vojnička konvencija uredit će pitanje primirja, koje bitno spada na djelokrug glavne komande armija.


Član 2.

Sa svoje strane Italija se obvezuje sve svoje sile upotrijebiti, da se provede rat skupa s Francuskom, Vel. Britanijom, Rusijom protiv svih njihovih neprijatelja.


Član 3.

Mornarice Francuske, Vel. Britanije pružat će Italiji svoju aktivnu i trajnu pomoć sve do uništenja austro-ugarske mornarice ili do zaključenja mira.
Odmah će se zaključiti pomorska konvencija u tu svrhu između Francuske, Vel. Britanije i Italije.


Član 4.

U mirovnom ugovoru Italija će dobiti Trentino, cisalpinski Tirol s njegovom geografskom i prirodnom granicom (granica Brennera), nadalje Trst, grofovije Goricu i Gradišku, cijelu Istru do Kvarnera i uključivo Volosku i Istarske otoke Cres, Lošinj, kao i male otoke Plavnik, Unije, Canidole, Palazzuoli, San Pietri dei Nembi (Ilovik), Asinello, Gruicu i susjedne otočiće.

Napomena.

Granica, koja se za izvođenje 4. člana traži, bit će povučena kako slijedi:
Od Piz Umbraila do Stilfser Jocha slijedit će rub Retijskih Alpa sve do izvora Etscha i Eisacka i onda će ići preko prijevora Reschena i Brennera i visovima Oetza i Zillera. Granica će onda zaokrenuti prema jugu, prijeći će preko prijevora Toblacha i dospjet će na sadašnju granicu Karnijskih Alpa. Ova će granica slijediti do prijelaza Tarvisia i onda će iza prijelaza Tarvisia (Trbiža) uzduž razvoda Julijskih Alpa ići preko Predilklanca, preko planine Mangart, preko Triglava (Tricorna) i uzduž razvoda klanaca Podbrdo, Po-ljanišće i Idrije. Od ove točke granica će uzeti jugoistočni smjer prema Snežniku, dok će izvan talijanskog teritorija izostaviti čitav sliv Save i njezinih pritoka. Od Snežnika će se granica spustiti na (morsku) obalu, tako da će obuhvatiti Kastav, Matulje i Volosko u talijansko područje.


Član 5.

Italija će isto tako dobiti pokrajinu Dalmaciju, u njezinim sadašnjim administrativnim granicama, obuhvatajući na sjeveru Lisaricu i Tribanj, a na jugu dosižući do linije, koja kod rta Ploče (Planka) izlazi na obalu i prema istoku slijedi vrške vrhova, koji sačinjavaju razvode tako, da će sve doline i vode, koje padaju prema Šibeniku, kao Čikola, Krka, Butušnica i njihove pritoke doći u talijansko područje. Dobit će nadalje sve otoke, koji leže sjeverno i zapadno od kopnene Dalmacije: na sjeveru Premudu, Silbu, Olib, Skardu, Maun, Pag i Vir, sve do Mljeta na jugu, uključujući Sv. Andriju (Svetac), Biševo, Vis, Hvar, Torcola (Šćedro), Korčulu, Cazza. (Sušac) i Lastovo, isto kao i grebene i otočiće uokolo Pelagruža, a samo se izuzimaju otoci Drvenik Veliki i Drvenik Mali(Zirona Grande i Piccola), Bua, (Čiovo), Šolta i Brač.

Bit će neutralizirano:

1. Cijela obala od rta Ploče (Planka) na sjeveru sve do južnog dijela poluotoka Pelješca (Sabioncello) na jugu; tako da je čitav ovaj poluotok uključen;
2. Dio obale, koji na sjeveru počinje na točki 10 km. južno od rta Cavtat i na jugu doseže do rijeke Vojuše, tako da su uključeni kotorski zaljev i kotorska luka, luke Bar, Ulcinj, Sv. Ivan Meduanski, Drač, a da se ne okrnjuju prava Crne Gore, koja slijede iz deklaracija, izmijenjenih između Vlasti u aprilu i maju 1909.a), ali budući da se ta prava protežu samo na sadašnje crnogorsko područje, ne mogu biti protegnuta na područja ili luke, koje bi mogle biti dodijeljene Crnoj Gori; dosljedno ne će se smjeti nijedan dio obale neutralizirati, koji sada spada Crnoj Gori; na snazi
će ostati ograničenja u pogledu Bara, na koja je Crna Gora godine 1909. sama pristala;
3. te, napokon, svi otoci, koji ne budu dodijeljeni Italiji.


Član 6.

Italija će dobiti potpuni suverenitet nad Valonom, otokom Sassenom i nad područjem, koje će biti dovoljno da osigura obranu ovih točaka (od Vojuše na sjeveru i istoku, približno do sjeverne granice okruga Cimara na jugu).


Član 7.

Ako Italija dobije Trentino i Istru, prema uvjetima člana 4., Dalmaciju i jadranske otoke u granicama naznačenima u članu 5. i zaljev Voloska (član 6), i ako se bude srednji dio Albanije pridržao za stvaranje male autonomne neutralizirane države, to ne će protiv toga nikakva prigovora stavljati, da budu sjeverni i južni dio Albanije, u slučaju da bi Francuska, Vel. Britanija i Rusija to željele, razdijeljeni među Crnom Gorom, Srbijom i Grčkom. Obala od sjeverne gra¬nice talijanskog posjeda Valone (vidi član 6) do rta Stylos bit će neutralizirana.

Italiji će biti naloženo, da zastupa državu Albaniju u njezinim odnosima s inozemstvom.

Italija, s druge strane, pristaje u svim slučajevima ostaviti dovoljno područje istočno od Albanije, da se osigura opstanak zajedničke granice između Grčke i Srbije zapadno od Ohridskog jezera.


Član 8.

Italija će dobiti potpuni suverenitet nad otocima Dodekaneza, koje sada drži zaposjednute.


Član 9.

Francuska, Vel. Britanija i Rusija priznaju u općoj formi, da je Italija zainteresirana na održanju ravnoteže u Sredozemnom moru, i da mora u slučaju potpune ili djelomične diobe azijske Turske dobiti dolični udio u Sredozemnomorskom području, koje graniči s provincijom Adalijom, gdje je Italija već stekla prava interesa, koji su sačinjavali predmet jedne talijansko-britanske konvencije. Zona, koja će eventualno biti priznata Italiji, ako vrijeme bude došlo, bit će razgraničena s obzirom na postojeće interese Francuske i Vel. Britanije.

Interesi Italije bit će također uvaženi, u slučaju da teritorijalni integritet Otomanskog carstva bude održan, i u slučaju, da bi trebalo poduzeti izmjene u interesnim sferama sila.

Ako Francuska, Vel. Britanija i Rusija u toku rata zaposjednu teritorije azijske Turske, to će provinciji Adaliji susjedno Sredozemnomorsko područje ostati pridržano Italiji u gore naznačenim granicama, koja će imati pravo (Italija) da ga zaposjedne.


Član 10.

Italija će u Libiji stupiti u prava i privilegije, koji sada na temelju lausanneskog ugovora pripadaju sultanu.


Član 11.

Italija će dobiti u eventualnim ratnim odštetama udio, koji bude odgovarao njezinim naporima i žrtvama.


Član 12.

Italija izjavljuje, da se priključuje deklaraciji, koja je dana od Francuske, Vel. Britanije i Rusije, da Arabija i sveta muslimanska mjesta u Arabiji moraju ostati pod pokroviteljstvom neke nezavisne muslimanske sile.


Član 13.

U slučaju, da bi Francuska i Engleska svoj kolonijalni posjed u Africi povećale na štetu Njemačke, to u principu ove dvije sile priznaju, da bi Italija mogla tražiti neke opravdane kompenzacije, i to time, što bi pitanja granica između talijanskih kolonija u Eritreji, Somaliji i Libiji i susjednih kolonija Francuske i Vel. Britanije bila uređena u njezinu korist.


Član 14.

Vel. Britanija obvezuje se, da će olakšati zaključak zajma, koji se ima odmah podići na londonskom tržištu i to od najmanje pedeset milijuna funti šterlinga uz primjerene uvjete.


Član 15.

Francuska, Vel. Britanija i Rusija potpomagat će otpor, koji će Italija suprotstaviti svakom prijedlogu, koji bi smjerao na to, da se privuče zastupnik sv. Stolice k svim pregovaranjima o miru i o uređenju pitanja, koja je izbacio sadašnji rat.


Član 16.

Ovaj ugovor držat će se tajnim. Samo će se pristup Italije k deklaraciji od 5. septembra 1914. objelodaniti odmah poslije objave rata po Italiji ili Italiji.
Pošto su gornji memorandum primili na znanje, za to dovoljno opunomoćeni zastupnici Francuske, Vel. Britanije i Rusije s isto tako od njegove vlade opunomoćenim zastupnikom Italije, zaključili su slijedeći ugovor:
Francuska, Vel. Britanija i Rusija daju svoj potpuni pristanak na memorandum, koji je predan od talijanske vlade.

Pogledom na 61. 1, 2, i 3 memoranduma, koji uzimaju u izgled vojničku i pomorsku suradnju četiriju vlasti, Italija izjavljuje, da će, što prije bude moguće, stupiti u rat i to unutar roka, koji ne smije prekoračiti mjesec dana od potpisa ovih ugovora.

U potvrdu izloženoga potpisnici su potpisali ovaj ugovor i priložili svoje pečate.

Rađeno u Londonu, u četverostrukoj izradbi 26. aprila 1915.

Benckendorff, Paul Cambon, E. Grey, Imperiali.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

Broj 642.
Ruski poslanik u Srbiji ruskom ministru vanjskih poslova.
Telegram broj 497. 29./16. aprila 1915.



Vaš telegram broj 1909. primio.

Pozivam se na moj telegram broj 486.

Pašić me je danas pohodio i izjavio, da se prema njegovim informacijama njemu čini, da mi još nismo dali nikakova konačnog pristanka na talijanske zahtjeve, i da ste vi uprli sve sile, da bi se spasilo, što je moguće, što u njemu (Pašiću) budi najzahvalnije čuvstvo. Medu ostalim molio je, da bi se osobito uvažilo, kako je važno, da bi se spasio Šibenik i područje rijeke Krke, gdje znatan dio pučanstva sačinjavaju pravoslavni Srbi. Iz Šibenika potječe mnogo znamenitih slavenskih muževa kako crkvenih, tako i javnih. U gradu Kninu je gradski načelnik bio obješen od Austrijanaca radi slavenskih simpatija(neistinit podatak,op.pr.). Po Pašićevim riječima izvjesna je nepopustljivost prema zahtjevima Italije to više moguća, što je ova sila u svojim vojničkim pripremama i u svojem otvoreno zauzetom stavu tako daleko išla, da ona taj i onako više ne može mijenjati. Pašić misli, da će dalmatinsko pitanje u bližoj budućnosti ovako ili onako biti odlučeno, ali on se uznemiruje radi Bačke i Banata. Nada se, da će u pitanju određivanja srpsko-rumunjske granice biti strogo primijenjen princip nacionalne većine, izuzevši nekoliko slučajeva, gdje Madžari i Nijemci u određenom kraju imaju apsolutnu većinu, ali gdje prilike određivanja granica zahtijevaju aneksiju dotičnih krajeva po Srbima ili po Madžarima. U ovom slučaju nada se primjeni principa relativne većine. Držao je poželjnim radi svih tih pitanja za kratko vrijeme otputovati u Petrograd, iskoristio sam priliku, da izjavim, da Srbi iznose mnoge molbe i da kod nas nailaze na spremnost, da se učini sve što je moguće. Tim neobičnije da djeluje njihova izjava, da odbijaju svaku popustljivost. Tako da bi se smjelo s Bugarskom govoriti, ali ne sa silama Antante tim više, što će posljednje, ako bi bilo potrebno, ipak ustrajati kod svojega stajališta. Pašić se pozvao na Skupštinu, koja ne bi dala svoga pristanka na teritorijalne ustupke. Ja sam odgovorio, da bismo se mogli mi pozvati na budući kongres, koji bi mogao činiti ustupke uz uvjet povećanja teritorija. Pašić je na to izjavio, da bi mnogi Srbi radije sačuvali staro, nego novo sticali. Ja sam izrazio nadu, da on sam nema tako usko stajalište, i ja mislim, da nepopustljivost Srba, naravno, ako se budu prilike i držanje Bugarske promijenile, ne će biti bezuvjetna. Mora se ipak računati s činjenicom, da će sada jedva biti moguće od Srba dobiti isto takove ustupke Bugarima kao ranije, i da bi bilo koji odviše energičan nastup sila po svoj prilici imao za posljedicu promjenu kabineta, a ne pristanak. Razgovor s Pašićem nije prekoračivao okvir veoma prijateljske, osobne izmjene misli. On je izrazio osvjedočenje, koje je ovdje u štampi i u Skupštini općenito, da će cijela budućnost Južnoslavenstva naći svoje rješenje u rukama Rusije, i da ova ne će pristati uz spletke Italije, bilo što se tiče teritorijalnih aneksija, bilo u pogledu stvaranja nezavisne kraljevine Hrvatske, kojoj bi bila svrha, da stvori u slavenstvu umjetni razdor.


Trubeckoj.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

Broj 645.


Zapis II. političkog odjeljenja ruskog ministarstva vanjskih poslova.
30./17. aprila 1915. Pohod Stojanovića i Belića kod savjeta II. političkog odjeljenja.



»Niste željeli našega pohoda«, počeo je Stojanović, »ali smo ipak došli«. Na to mu bi odgovoreno, da ovdje nemaju ništa protiv njih lično, u ministarstvu su se dali voditi željom, da bi im se prištedio napor puta i znatni troškovi. Osim toga Stojanović i Belić bili su u opasnosti da budu iskorišteni od novinara, koji love senzacionalne vijesti u svrhu agitacije. Srbi da ne mogu sumnjati o tome, da ćemo mi svagda i svagdje uložiti sav trud, da ispunimo srpske želje. Osim toga da dovoljno poznamo slavensko pitanje i nije nam bila potrebna dopuna informacija o etnografiji. Ako bismo se mi unatoč toga vidjeli u toku događaja u nemogućnosti, da ispunimo sve zahtjeve Slavena u najširoj mjeri, to onda za to uzrok ne će biti manjak dobre volje ili nepoznavanja, nego uglavnom činjenica, da smo udarili na nesavladive zapreke. Srbi treba da se sjećaju toga, da mi osim njih imamo još drugih saveznika, i savjetnika, koji sada prinose velike žrtve i jedva da namjeravaju ove žrtve bez vremenskog ograničenja prinositi; na pr. Francuzi, koji su bili privučeni u sadašnji rat, kojega je polazna točka bila slavensko pitanje, ne stoje prema ovom pitanju, (slavenskom) nipošto s istim simpatijama kao mi.

Stojanović je priznao, da je stvarno vanjski povod za rat bilo slavensko pitanje. Po njegovu mišljenju srpski narod dobro zna, da se Rusija za nj zauzima. Ali u isto vrijeme srpski narod misli, da Rusija i samo Rusija može da stoji na ostvarenju svih nacionalnih ideala Slavena. Kad bi trebali neki srpski ideali pri tome biti žrtvovani, onda bi se trebalo srpsko javno mnijenje na to pripraviti i Pašića o svemu držati uvijek obaviještena. Da u Srbiji sačinjavaju najvažniji elemenat javnoga mnijenja oficirski korpus i vojska. I kada armija dozna, da je Rusija saveznicima za volju žrtvovala interese Srba, Hrvata i Slovenaca, to će onda Srbi izgubiti energiju da nastave titansku borbu protiv Austrije.

Belić je prekinuo Stojanovića i izjavio, da najgori neprijatelj Slavena nije Austrija, već Italija. Da bi lako bilo moguće, da će pred Srbima uskrsnuti pitanje, ne bi li ideali Slavena mogli biti bolje ostvareni od obiju centralnih sila, nego od strane sila Trojnoga sporazuma? Da je za Srbe tim lakše prijeći u protivni tabor i upraviti se k separatnom miru, što je u ovom trenutku srpski teritorij oslobođen od neprijatelja.

Stojanović i Belić dobiše odgovor, kada bismo mi Pašića uvijek obavještavali, tada bismo sigurno bili od njega odbijeni. Za njega, Pašića, probitačnije je, da bude postavljen pred gotovu činjenicu i da ne preuzima nikakove odgovornosti za ono, što se dogodilo. Kad bi i tako došlo, da ne bi sve zemlje bile oslobođene, koje sada stoje pod jarmom Austrijanaca, to Srbi da ne bi smjeli imati nikakove bojazni pred budućnošću i moraju biti osvjedočeni, da će, kada budu dobitke ovoga rata primili, lako moći svršiti s Talijanima.

Ali da bi se držalo mogućim, da bi Srbi možda prešli u protivni tabor, to bi bila uvreda njihovoj ljubavi prema domovini.

Nadalje je primijetio Stojanović, ako Rusija mora da dobije radi Francuske i Engleske nove saveznike, zar ne bi onda bilo pravije ove saveznike nagraditi na račun Francuske, na pr. odstupom Nizze, Savoje i Tunisa Italiji? Zašto da mi Srbi, kaže on, moramo snositi sve žrtve? Nama oduzimaju Talijani i Rumunji područja. A što se tiče Bugara, to je hvala Bogu pitanje revizije mira u Bukureštu sada konačno pokopano.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

Broj 645.
Zapis II. političkog odjeljenja ruskog mini¬starstva vanjskih poslova.
30./17. aprila 1915. Pohod Stojanovića i Belića kod savjeta II. političkog odjeljenja.



Stojanović, profesor, 1905. predsjednik kabineta i ministar unutrašnjih djela, bio je ministar vjera i prosvjete u više kabineta, predsjednik nezavisnih radikala.
Belić: poznati srpski slavist, pisac više političkih spisa.


»Niste željeli našega pohoda«, počeo je Stojanović, »ali smo ipak došli«. Na to mu bi odgovoreno, da ovdje nemaju ništa protiv njih lično, u ministarstvu su se dali voditi željom, da bi im se prištedio napor puta i znatni troškovi. Osim toga Stojanović i Belić bili su u opasnosti da budu iskorišteni od novinara, koji love senzacionalne vijesti u svrhu agitacije. Srbi da ne mogu sumnjati o tome, da ćemo mi svagda i svagdje uložiti sav trud, da ispunimo srpske želje. Osim toga da dovoljno poznamo slavensko pitanje i nije nam bila potrebna dopuna informacija o etnografiji. Ako bismo se mi unatoč toga vidjeli u toku događaja u nemogućnosti, da ispunimo sve zahtjeve Slavena u najširoj mjeri, to onda za to uzrok ne će biti manjak dobre volje ili nepoznavanja, nego uglavnom činjenica, da smo udarili na nesavladive zapreke. Srbi treba da se sjećaju toga, da mi osim njih imamo još drugih saveznika, i savjetnika, koji sada prinose velike žrtve i jedva da namjeravaju ove žrtve bez vremenskog ograničenja prinositi; na pr. Francuzi, koji su bili privučeni u sadašnji rat, kojega je polazna točka bila slavensko pitanje, ne stoje prema ovom pitanju, (slavenskom) nipošto s istim simpatijama kao mi.

Stojanović je priznao, da je stvarno vanjski povod za rat bilo slavensko pitanje. Po njegovu mišljenju srpski narod dobro zna, da se Rusija za nj zauzima. Ali u isto vrijeme srpski narod misli, da Rusija i samo Rusija može da stoji na ostvarenju svih nacionalnih ideala Slavena. Kad bi trebali neki srpski ideali pri tome biti žrtvovani, onda bi se trebalo srpsko javno mnijenje na to pripraviti i Pašića o svemu držati uvijek obaviještena. Da u Srbiji sačinjavaju najvažniji elemenat javnoga mnijenja oficirski korpus i vojska. I kada armija dozna, da je Rusija saveznicima za volju žrtvovala interese Srba, Hrvata i Slovenaca, to će onda Srbi izgubiti energiju da nastave titansku borbu protiv Austrije.

Belić je prekinuo Stojanovića i izjavio, da najgori neprijatelj Slavena nije Austrija, već Italija. Da bi lako bilo moguće, da će pred Srbima uskr¬snu ti pitanje, ne bi li ideali Slavena mogli biti bolje ostvareni od obiju centralnih sila, nego od strane sila Trojnoga sporazuma? Da je za Srbe tim lakše prijeći u protivni tabor i upraviti se k separatnom miru, što je u ovom trenutku srpski teritorij oslobođen od neprijatelja.

Stojanović i Belić dobiše odgovor, kada bismo mi Pašića uvijek obavještavah, tada bismo sigurno bili od njega odbijeni. Za njega, Pašića, probitačnije je, da bude postavljen pred gotovu činjenicu i da ne preuzima nikakove odgovornosti za ono, što se dogodilo. Kad bi i tako došlo, da ne bi sve zemlje bile oslobođene, koje sada stoje pod jarmom Austrijanaca, to Srbi da ne bi smjeli imati nikakove bojazni pred budućnošću i moraju biti osvjedočeni, da će, kada budu dobitke ovoga rata primili, lako moći svršiti s Talijanima.

Ali da bi se držalo mogućim, da bi Srbi možda prešli u protivni tabor, to bi bila uvreda njihovoj ljubavi prema domovini.

Nadalje je primijetio Stojanović, ako Rusija mora da dobije radi Francuske i Engleske nove saveznike, zar ne bi onda bilo pravije ove saveznike nagraditi na račun Francuske, na pr. odstupom Nizze, Savo je i Tunisa Italiji? Zašto da mi Srbi, kaže on, moramo snositi sve žrtve? Nama oduzimaju Talijani i Rumunji područja. A što se tiče Bugara, to je hvala Bogu pitanje revizije mira u Bukureštu sada konačno pokopano.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

Broj 681.

Ruski poslanik u Srbiji ruskom ministru vanjskih poslova.

Telegram broj 521. 4. maja / 21. aprila 1915.




Imao sam još jedan dugi razgovor s prijestolonasljednikom, kojega sam unatoč njegovoj običnoj rezerviranosti našao uzbuđenog povodom vijesti o već postignutom ugovoru s Italijom. On nije tajio, da dijeli o tome dojam povrijeđene samosvijesti, koji je ovdašnja štampa jednodušno izrazila, da se saveznici nikako ne obaziru na Srbe. Srbija nije, kako on veli, svojom lojalnošću zaslužila takovo postupanje, jer da se sa svima neutralnima, koji su dosada našim neprijateljima isto tako, ako ne i više nego nama, pomagali, pogoduje, da se dopušta njima na štetu Srbije trgovati i samo sa zadnjom (Srbijom) ne drži se potrebnim praviti pogađanja.

Prijestolonasljednik mi je povjerljivo saopćio, da je Pašić njemu izrazio želju u takvim okolnostima odreći se vlasti. Danas su već u novinama izašle vijesti o nekoj ministarskoj krizi. Ja se lično nadam, da Pašić ne će predati ostavku, i ja se trudim u pomirljivom smjeru na njega djelovati. Ali je nesumnjivo, da se u pregovaranjima s Italijom bez znanja i sudjelovanja Srbije ovdje gleda manjak povjerenja prema njemu, koji manjak daje povod isto takovom nepovjerenju s njegove strane prema saveznicima. Praktički će to po svoj prilici imati za posljedicu energični otklon zahtjeva o ustupcima u korist Bugarske i težnju, da se osigura protiv mogućnosti pretjeranih zahtjeva Rumunjske u Banatu. Ovdje su vrlo uznemireni talijanskim laskanjem Crnoj Gori i njezinom težnjom, da Crnu Goru upotrijebi za bazu vojničkih akcija.

Prijestolonasljednik mi je priznao, da je on lično bio za odašiljanje jedne divizije u Crnu Goru, da bi se Talijanima, ako bi oni pokušali samovoljno iskrcavanje, pružio otpor. Osim strateških razloga, da Talijane vodi želja, da uniđu u slavenska područja Austrije skupa sa Crnogorcima i Srbima, da bi bili osigurani protiv sukoba s mjesnim pučanstvom, pred kojim su se ne bez razloga, zabrinuli. Srbima da je misao zajednička operacija sa Italijom odvratna, koju oni drže opasnijim neprijateljem nego Austriju.

Prijestolonasljednik je u povjerljivom dogovoru sa mnom išao tako daleko, da je izrazio nadu, da će Austrijanci razbiti talijanske vojske. Kao što on, tako je i srpska vlada uznemirena na pomisao stvaranja nezavisne Hrvatske, koja može biti umjetno dovedena u razdor sa Srbijom time, da se tu probude zahtjevi na ista područja, kao što je sada slučaj između Srbije i Bugarske. Italija, koja je preuzela metode austrijske politike, tvrdila je, da misao nezavisne Hrvatske nije njezina, nego misao Rusije. Kralj Italije to je direktno izrekao princu Pavlu Karadorđeviću, koji se nalazio u Rimu. Također mu je u šali priznao, da su Talijani kao kramari (trgovčići): da bi za makar za što dobili jedan franak, traže franak i pol. Ja sam rekao prijestolonasljedniku, da mu svjetujem, da se čuva govorkanja, kad ima nedovoljna obavještenja, kojima je namjera da siju nepovjerenje među narod. Ja sam pritom izrazio lično mišljenje, da će, ako bi u Hrvatskoj struja u korist nezavisnosti postala nadmoćna, na mirovnom kongresu teško biti ne obazirati se na samoodređenje narodnosti. Na to je prijestolonasljednik oštro odvratio, da bi se onda morala pitati i Dalmacija, a o njoj da se postupa bez pitanja. Što se tiče Hrvatske, to da ima naravno, i ako većina naroda prema njegovu mišljenju stoji na strani Srbije, medu višim klasama elemenata, koji će zastupati misao nezavisnosti. Pašić misli koli ideja nezavisnosti Hrvatske, toli i laskanje Italije Crnoj Gori, da je posljedica bojazni rimskog kabineta od povećanja Srbije. Crne Gore Talijani se ne boje, jer su je privredno gotovo već podjarmili, i oni znaju, da ona u političkom pogledu nije sposobna za organizaciju. Prijestolonasljednik se je interesirao također, da li ja mislim, da će Bugari upotrijebiti postupak (napredak) Srbije, da je napadnu. Time Italija i Grčka straše Srbe, svaka sa vlastitim namjerama. Ja sam se trudio, da ove bojazni raspršim, ali držim konačno svojom dužnošću, da svoje mišljenje u tom smjeru izrazim, da bi bilo poželjno, da se meni dade mogućnost, da bilo kakovim faktičnim saopćenjima ovdje izvršim umirujući upliv i da ulijem pouzdanje.
Trubeckoj.

Stojanović i Belić bili su također kod Sasonowa. U aktima prijašnjeg ministarstva vanjskih poslova nisu ostali nikakovi tragovi ovoga pohoda osim telegrama Buchanana Greyu od 6. maja/23. aprila broj 622, deši¬frirana u ruskom ministarstvu vanjskih poslova. Po iskazu Buchanana Sasonow je odgovorio, kad su oba poslanika njemu iscrpno prikazali zahtjeve Srbije i nje¬zina protivljenja, da Macedoniju odstupe Bugarskoj, »da se rješenjem pitanja u pogledu budućih međusobnih odnosa između Srbije i Bugarske ima prepustiti silama«. On je zahtijevao od Srba žrtve na Jadranu i uvjeravao ih je istovremeno, da će »interesi Srbije u Banatu biti osigurani«.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

Broj 686.
Aide-memoire engleskog poslanstva u Petrogradu ruskom ministru vanjskih poslova.
(Engleski tekst)

Broj 7. 6. maja/23. aprila 1915.



Njegova britanskog veličanstva poslanik ima čast po instrukcijama od sira Edwarda Greya njegovu ekscelenciju carskoga ministra vanjskih poslova informirati, da su poslaniku Nj. veličanstva u Nišu povodom zabrinutosti, koju Srbi, čini se, radi naravi ugovora sklopljenoga između Italije i sila Trojnoga sporazuma održavaju, poslane slijedeće instrukcije:

»Bojazni su Srbije neosnovane. Široki prilaz Jadranskom moru i Dalmaciji, oslobođenje čitave Bosne i Hercegovine i njihovo sjedinjenje sa Srbijom bit će u najmanju ruku za Srbiju pobjedom saveznika osigurano. Bit će naravno stvar Hrvata samih, da odluče, da li će uzslijediti federacija Hrvatske. Bilo bi skrajnje nerazumljivo i nerazborito, kad bi Srbija u svojim naporima za zajedničku stvar bilo kako htjela popustiti, jer ove će aspiracije, kada budu ostvarene, daleko nadmašiti sve, što se pred nekoliko mjeseci činilo moguće, i kada ne bi bilo nastojanja Rusije i njezinih saveznika, to one ne bi nikada bile došle blizu k mogućem ostvarenju.
Poslaniku Nj. Vel. u Nišu naređeno je, da srpskog ministra predsjednika u gornjem smislu umiri, kada njegov ruski i francuski kolega budu dobili instrukcije.

Sir George Buchananu je naloženo kod predaje gornjeg saopćenja g. Sasonowu, da upita, da li Njegova ekscelencija odobrava instrukcije poslane poslaniku Nj. vel. u Nišu.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

Broj 689.
Ruski ministar vanjskih poslova ruskom posla¬niku u Srbiji Trubeckom.
Telegram broj 2094.

6. maja / 23. aprila 1915.



Vaš telegram broj 521 primio. Pozivam se na moj telegram broj 1953. Žalbe Srba na tobožnju nedovoljnu brigu Rusije za njihove interese ne samo da su neopravdane, nego upravo nečuvene, i one ovdje mogu učiniti samo sasvim negativan utisak. A da i ne govorimo o tome, da je baš naše zauzimanje za Srbiju dovelo do ovoga rata, kojega glavni teret pada na Rusiju, i da Srbiji me prestajemo davati materijalnu i diplomatsku pomoć. Kada bude došlo vrijeme, da se objave pregovaranja sa Italijom, svi će vidjeti, kako je Rusija ustrajno branila interese slavenstva, i koliko je u tome pogledu moglo biti postignuto zahvaljujući samo naporima Rusije, i ako je situacija bila do skrajnosti nepovoljna.I ako ovaj puta još nije suđeno idealima o ujedinjenju južnog slavenstva, da se u potpunoj mjeri ostvare, to se mora ipak na to misliti, da je ruski narod trebao mnogo stoljeća, dok je napokon istom sada došlo vrijeme njegova konačnog ujedinjenja. Osim toga ne smije se zaboraviti, da područja, o čijem se prelazu Italiji u Beogradu sada toliko zabrinjavaju, još nisu pripala sastavu kraljevine, i da ma koliko se srpska vojska pokazivala junačkom, ipak sama ne bi bila u stanju to osvojiti, što će Srbija dobiti samo zahvaljujući vojničkim uspjesima sila i u prvom redu Rusije. Što se tiče Hrvatske, to pogledom na nju nije donesena još nikakova odluka, i u slučaju da bude ona sama imala želju da se ujedini sa Srbijom i u slučaju da to dopusti politički položaj kod mirovnog ugovora, to se naravno Rusija tome ne će protiviti.A što se tiče Banata, mi potpuno priznajemo, da će se morati takova granica povući, koja će predstavljati dovoljnu sigurnost za Beograd i ja sam već rumunjsku vladu upozorio na to, da ona mora u ovom području računati s legitimnim zahtjevima Srba. U ovom sam se smislu izrazio Stojanoviću i Beliću, koji su me pohodili bili i ja sam ih na to upozorio, da bi najmanje proširenje mojih riječi do skrajnosti moglo škodljivo djelovati na interese, koje oni teže da zastupaju. Sve to vam saopćavam kao smjernicu kod Vaših razgovora sa Pašićem.


S a s o n o w.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

Broj 690.

Ruski poslanik u Nišu ruskom ministru vanjskih poslova.
Depeša broj 20.

6. maja/23. aprila 1915.



Mnogo štovani gospodine Sergeju Dmitrijeviću! Imam čast Vašoj visokoj ekscelenciji dostaviti potpuni tekst jednog saopćenja srpske vlade, koje danas telegrafski dijelom u izvatcima, dijelom doslovno šaljem.
Saopćenje je Pašić prekjučer navečer usmeno dao predstavnicima Trojnog sporazuma. Prethodila mu je sjednica ministarskog savjeta pod predsjedanjem prijestolonasljednikovim. U toj je sjednici, kako mi je poznato, jedan od ministara predbacio Pašiću, da mu je istom prekasno opasnost postala jasnom, koju za interese Srbije znače pregovaranja saveznika s Italijom, bez sudjelovanja Srbije.

Pašić je izgledao do skrajnosti uzbuđen. Nejasnoća i zbrka vijesti o ugovoru sila sa Italijom i o zahtjevima za nju (Italiju) dala je također njegovim izjavama neodređeni karakter. Srpska je vlada očevidno uvrijeđena u svojoj samosvijesti i prepada se glasovima, u kojima se ona ne može snalaziti, ali koji u njoj bude isto nepovjerenje naprama silama Trojnoga sporazuma, koje ona također misli da nalazi na njihovoj strani.
Srbi su postali pažljivi i odlučili su (srbizam) da prema svojim silama nastupe za svoje interese barem u ostalim pitanjima, koja se spominju u saopćenju.

Na prvome mjestu stoji bojazan, da će se također Rumunjskoj praviti ustupci na štetu srpskih zahtjeva i da će se odrediti granice u Banatu i Madžarskoj također bez sudjelovanja srpske vlade.

Ako mi je dopušteno da izrazim svoje mišljenje o tom predmetu, to bi mi se činilo, da bi najbolji način da se umiri ovdje uzburkano raspoloženje, doista bio taj, da se Pašić u tom pitanju privuče do nekakvog sudjelovanja. Mogao bi biti u pregovaranju sasvim lično i povjerljivo uveden pod uvjetom najstrožeg čuvanja tajne. Pregovaranja s Rumunjskom o pitanjima, koja se tiču interesa Srbije, bez sudjelovanja zadnje (Srbije) bila bi još uvredljivija za njezinu samosvijest, nego pregovaranja s Italijom.

Zadnja (Italija) je ipak jedna velesila i njezino sudjelovanje u ratu ima odlučnije značenje nego nastup Rumunjske, koji je osim toga poslije odluke rimskoga kabineta neizbježiv (siguran). Osim toga u ovom pitanju glavna uloga će naravno Rusiju zapasti. Neko potiskivanje Srbije na stranu može stoga ovdje samo još veću ogorčenost izazvati i za Idugo ostaviti trag u našim međusobnim odnosima.

Kako sam već imao čast saopćiti Vam, Pašić predlaže kao podlogu za određivanje granica s Rumunjskom uzeti princip relativne većine pučanstva u dotičnom kraju: gdje ima više Srba nego Rumunja, tu će biti prava Srba priznata, u protivnom slučaju pravo Rumunja. U nekim od tih krajeva može biti apsolutna većina kod Madžara ili Nijemaca, ali Pašić se nada, da se ne će pravima povrijeđenih odmjeriti jednaka vrijednost.

Mora se misliti, da će u principu Rumunjima biti teško napasti ovu podlogu. U praksi se mogu predstaviti želje Srba na temelju privremenog nacrta profesora Cvijića, koji je mojem saopćenju od 26./13. januara o. g. broj 9 priložen. Srbi namjeravaju da silama Entente slijedećih dana predaju iscrpljivu kartu s odgovarajućim razjašnjenjima. Spomenuta Cvijićeva karta ustanovljuje neko ujedinjenje Srba sa Hrvatima i Slovencima. Saopćenje srpske vlade insistira na tome, da sile zagarantiraju taj rezultat.
Pod utjecajem glasova ovdje je nastala velika bojazan, da bi se trebala stvoriti samostalna hrvatska država. Iz Italije je srpska vlada sa dvije strane primila vijest, da ta misao potječe navodno od Rusije. Budući da sam u vašim planovima potpuno neobaviješten, bilo mi je nemoguće demantirati ispravnost ove vijesti, i ja sam se ograničio na to, da prijestolonasljednika i Pašića savjetujem, da budu prema takovim glasovima oprezni već u pogledu njihove provenijencije. Nadalje sam prigovorio, da premda mi nisu poznate odluke kod nas prihvaćene, ipak mogu zamisliti, da će u tom pitanju želja samoga pučanstva Hrvatske imati ozbiljno značenje. Ovaj sud ni izdaleka nije pomirio ovdašnje političke krugove, koji se plaše eventualne agitacije viših krugova, osobito aristokracije u prilog samostalne kraljevine Hrvatske, dok će demokracija, kako su ovdje osvjedočeni, biti za ujedinjenje sa Srbijom.

Najrazboritiji ljudi ovdje ne žele priključenje Hrvatske baš toliko radi direktnih prednosti, koje će ono donijeti, koliko iz bojazni pred štetnim posljedicama, koje su povezane sa stvaranjem jedne nove nezavisne hrvatske susjedne države.

Ne bez razloga pokazuju na umjetni razdor, koji neizostavno može kod toga nastati. Najprije — k nacionalnim interesima stupaju i dinastički interesi, koji na Balkanu nisu uvijek identični sa nacionalnim. Direktan dokaz za to pruža dosadašnje držanje Bugarske, Grčke i Rumunjske. Ma koliko su blize krvne veze između susjednih naroda, doticaj državnih giranica već sam stvara natjecanje, koje lako može dovesti do sukoba, koji oslabljuje nacionalne interese. Stoga se Srbi drže nepovjerljivo prema glasini, da misao nezavisne Hrvatske potječe od Rusije. Oni su skloni, da je (misao) pripišu Italiji i u njoj vide od Austrije naslijeđenu težnju Italije, da provocira umjetnu neslogu među Slavenima, da bi ih oslabila. Kako ovi kažu, Italija se vrti oko Crne Gore, točno kao što je to prijašnja Austrija radila. Ova (Crna Gora) ne ulijeva Italiji nikakove bojazni, jer ne posjeduje nikakvih preduvjeta za razvitak do jake nezavisne države. Stoga bi Italija htjela, kako Srbi kažu, da pri razdiobi baštine Crna Gora što je više moguće dobije, a Srbija dosta malo.

Nije mi naravno poznato, koliko su bojazni Srba osnovane, ali što se tiče jezgre pitanja, dopuštam si izraziti mišljenje, da što manje budemo priznavali pravo Italije na jedan glas u slavenskim stvarima, više ćemo se morati braniti od postanka jedne nove Austrije na Balkanu. Bez obzira na nesumnjive unutrašnje poteškoće, s kojima Srbija mora svršiti, ako si ona ukljudi Hrvatsku, bilo bi ovo rješenje bolje nego drugo, jer Srbija je naš naravni saveznik i prednja brana protiv mogućih protivnika u budućnosti. Ne stoji u našem interesu, da je time oslabljujemo, da na njezinim granicama stvorimo još jednu državu, koja si nije nikako pravo na samostalnost izvojevala.

Što se tiče Crne Gore, to njezino držanje prema Srbiji djelomično podsjeća na stanje manjih kneževina prema velikoj kneževini Moskvi u starim vremenima. Ako historičkom razvoju ne bude dan jedan umjetni zaokret, to će sudbina Crne Gore meizb jezivo dovesti do stapanja sa Srbijom i mi samo moramo željeti, da se to samo od sebe dogodi bez potresa. To je posve moguće, jer će Srbi biti pripravni, da cara Nikolu ili njegove nasljednike za dovoljno priznanje neizbježive nužde darežljivo naplate.
Treća točka srpskog saopćenja tiče se pitanja nastupa Italije u područja sa slavenskim pučanstvom.

O tome mi je ovih dana prijestolonasljednik izrazio slijedeća mišljenja:
Talijani imaju ne bez razloga strah pred borbom s Austrijom. Austrijska mornarica može u najkraćem vremenu sve naseljene točke Jadranske obale podvrći uništavajućoj paljbi. Ne uzalud hoće Italija da zaposjedne otoke Kvarnera. Dokle oni budu u rukama Austrije, njezine krstarice i torpiljarke mogu se iza njih sakrivati i lako na talijanske lađe i transporte poduzimati iznenadan napadaj. Kopnena granica između Italije i Austrije je jako učvršćena. Austrijske će se trupe s ogorčenošću boriti, osobito ako Slaveni budu u redove stavljani.

Od Italije na vidjelo iznesena želja, da izabere Crnu Goru za bazu vojničkih operacija, stoga je naravna. Nesumnjivo je lakše odavle započeti ofenzivu. Osim toga talijanske će trupe, ako budu stupale u Dalmaciju, skupa s crnogorskim i srpskim, biti osigurane od ustanka lokalnog pučanstva. Italija je u tom smislu na Cetinju sondirala, ali je srpska valda Crnogorcima svjetovala, da u tom pitanju pokažu skrajnju rezerviranost. Ista se rezerviranost također preporučuje u srpskom saopćenju samoj talijanskoj vladi u pitanju ulaska u slavenska područja. Srbi se boje, da Crnogorci popuštaju prikazivanjima Italije, i s druge strane hoće da za sebe stvore uvjete, koji bi prisilili rimski kabinet, da s njima računa. Tako si objašnjavam treću točku srpskog saopćenja. Na kraju držim svojom dužnošću, da izvijestim o jednom razgovoru, koji sam danas imao s g. Jovanovićem, još prije nego što sam bio primio tekst saopćenja. Izjavio sam mu otvoreno, da ne vjerujem u ostavku Pašića, jer da ne vidim nikakova pametna razloga za to. Svima je potpuno jasno to, da ne može biti govora o bilo kakovom nepovjerenju sila Trojnoga sporazuma prema njemu. Još manje vjerojatnim pokazuje se mnijenje, da bi koji drugi kabinet imao više ugleda u Evropi. Za Evropu je jedino zvučno ime u Srbiji — Pašić, ako se ne broje vođe armija, koji u politici ne dolaze u obzir. Vlada možda misli uzbuđenje, koje se u štampi pravi velikim, iskoristiti za utjecaj u inozemstvu. Ja lično mislim, da ovo uzbuđenje konačno za vladu doista može postati opasnim, jer lakše je strasti raspiriti, nego poslije s njima svršiti.

G. Jovanović mi je odvratio, da sadašnje uzbuđenje Pašić nipošto ne potpiruje i da je njegov položaj do skrajnosti težak, jer da se političkim pitanjima kao i uvijek i svuda, primiješaju mnogi lični motivi. Da sadašnji koalicioni kabinet nipošto ne predstavlja neku učvršćenu veličinu.

Među njegovim članovima,a koji ne pripadaju stranci Pašića, kao što također unutar Pašićeve stranke da ima ljudi, kojima je njegov autoritet dosadan, i da mu rado prave poteškoće svake vrsti. Kako je rekao g. Jovanović, treba da se sa svim tim računa, i ako sile polažu važnost u ostanak Pašića u službi, da bi mu se bezuslovno morao dati dokaz povjerenja.

Nema nikakve sumnje, da se povišeni ton srpskog saopćenja objašnjava istim parlamentarnim mnijenjima. Ne mogu nikako a da ne požalim, što Pašić nije prije odašiljanja teksta došao po naš savjet, jer ja ne bih u tome slučaju propustio, a da ne skrenem njegovu pozornost na nepovoljan utisak, koji može njegova redakcija učiniti.
Primite i t. d.


Trubeckoj.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

Dodatak (Anhang)


Nota srpskog ministarstva vanjskih poslova ruskom, francuskom i engleskom poslaniku u Srbiji.
(Francuski tekst)

6. maja/23. aprila 1915.




U strahu, da bi Srbija mogla ostvariti ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, Austro-ugarska je Srbiji objavila rat.

Trojni sporazum uvjeren, da je ovaj rat specijalno bio pripravljen od pruskih militarista, došao je Srbiji u pomoć i stupio je u rat za obranu prava slabih i u ime principa nacionaliteta.

Srpska je vlada gledala u proklamaciji toga principa program svoje politike, t. j. ostvarenje ujedinjenja srpske nacije, i ona je izložila to u Narodnoj skupštini, koja je to sa svoje strane odobrila.

Glasovi, koji se u zadnje vrijeme čuju, da je sklopljen ugovor između Italije i sila Trojnoga sporazuma, na štetu našega nacionalnog ujedinjenja, izazvali su u Srbiji opće nezadovoljstvo u javnom mnijenju i u narodu. Ovo je stanje veoma oteščalo položaj srpske vlade naprama parlamentu, koji, uvjeren, da je srpska vlada do ovoga trenutka uživala potpuno povjerenje sila Trojnoga sporazuma, sada u zaključenju jednog ugovora između Italije i sila, bez znanja srpske vlade, vidi jedan indicij za to, da su sile sadašnjem kabinetu ustegnule svoje povjerenje i ne uvažuju ga više.

Srpska je vlada mišljenja, da su sadašnje poteškoće nastale jedino iznenadnošću ove stvari i činjenicom, da je šefu srpskog kabineta, budući da od sila unaprijed nije bio obaviješten i informiran, bilo nemoguće pripraviti parlamenat i javno mnijenje i tako izbjeći sadašnju mučnu situaciju.

Da se ova situacija poboljša i da se, koliko je moguće nanovo probudi povjerenje naroda, bilo bi, prema mnijenju srpske vlade, potrebno, da se srpskom narodu čim prije to bude moguće dade jamstvo, da pitanje, koje Italiji pravi priznanja, još nije neopozivo riješeno, nego da još postoji nada, da ono u sporazumu s Italijom može biti poboljšano. I da se povjerenje Narodne Skupštine prema nepromjenljivoj dobrohotnosti sila Trojnog sporazuma prema Srbiji opet zadobije, bilo bi potrebno:

1) ne početi time, da se granice u Banatu i u Madžarskoj, kao što i druge nove granice, koje direktno interesiraju srpsku naciju, povuku bez prethodnoga sporazuma sa Srbijom,

2) da se da jamstvo, da se moraju srpski, hrvatslii i slovenski narod u jednu državu ujediniti i ne na način habsburške monarhije razdijeliti u dvije ili tri države,

3) na Italiju utjecati, da ona svoju akciju ne prenagli u područjima, gdje je naš narod u nacionalnom pogledu najosjetljiviji, i neposrednim konfliktima na taj način izbjeći.

Bilo bi također dobro, ako sile Trojnog sporazuma u slučaju da su mišljenja, da se gornje podudara s njihovim namjerama, započnu sa srpskom vladom odmah pregovaranja o tim pitanjima, bilo posredstvom svih svojih zastupnika, bilo posredovanjem jednoga od njih.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

Broj 698

Ruski poslanik u Londonu rimskom rrúnistru vanjskih poslova.
(Francuski tekst)

Telegram broj 306

7. maj / 24. april 1915.



Vaš broj 2062 primio.
Grey mi je rekao, da ga je srpski poslanik opet upozorio na nemir u Srbiji i na teški položaj Pašića. Grey mu je rekao povjerljivo, da u slučaju pobjedonosnog mira Srbija može računati na Bosnu i Hercegovinu, znatan dio Jadrana u Dalmaciji, drugi dio za Hrvatsku, i da će obalni interesi Crne Gore biti uzeti u obzir. Budući da je poslanik njemu izrazio iste bojazni u pogledu Rumunjske, odgovorio mu je Grey, da su srpski interesi na lievoj obali Dunava zagarantirani i da ih saveznici ne će izgubiti ispred očiju.


Benckendorff
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor

Post Postao/la zummann »

Broj 720
Ruski poslanik u Srbiji ruskom ministru vanjskih poslova.
Depeša broj 22

9. maja / 26. aprila 1915.

Povjerljivo.




Mnogo poštovani gospodine Sergeju Dmitrijeviću!

Uzbuđenje, koje je prigodom glasova o zaključku jednog ugovora sila Trojnog sporazuma i Italije spopalo ovdašnje javne krugove, bez sumnje je još pojačano pripovijedanjima g. Supila, koji je stigao iz Petrograda.
Poslije svoga povratka iz Rusije bio je g. Supilo kod mene. Oštro je upala u oči razlika u njegovu raspoloženju i njegovim metodama prije i poslije puta.
Na putu u Rusiju Supilo je bio govorio samo o ciljevima, kojih promicanju on se predao sasvim u ovoj stvari pojmljivim žarom. U pogledu sredstava za njihovo postignuće on je izrazio jedino, da je potrebno podvrći se u Petrogradu potpuno direktivama carskoga ministarstva. Kod mene je bio pod tim okolnostima našao potpunu simpatiju za svoju zadaću; ja sam ga samo upozorio na to, da će se po svoj prilici morati računati s neizbježivim zahtjevima Italije. Dogovor nije prešao okvira takovih općenitih razmišljanja.

Poslije povratka iz Petrograda došao je Supilo k meni do krajnosti uzbuđen. U misli, da će kod mene naći potpunu simpatiju, obavijestio me je o naporima, koje je u Petrogradu učinio, da dobije informaciju o pitanjima, koja njega interesiraju, (i) rekao mi je, da se je trudio takokođer, da upotrijebi »nježnije žensko srce« i sve moguće stramputice, da bi postigao, što je želio. Istovremeno gorko se tužio na ministarstvo i predbacio mu navodno nedovoljno poznavanje sastava pučanstva Dalmacije i južnoslavenskog pitanja.

Iz svojega razgovora s njim dobio sam utisak, da Supilo doduše nesumnjivo ima zdrav ljudski irazum, i odlike jednog dalmatinskog patriota, ali ipak da predstavlja tip austrijskog političara, kod kojega je politika usko vezana s nadripolitikom. Iskusan u austrijskim metodama sitne borbe on je očigledno s ovima istupio u Petrogradu i mislio, da razumije Rusiju, kada se je upoznao sa žurnalistima sumnjive kvalitete i kada je našao pristup k »nježnom ženskom srcu«, u salonima, u kojima se možda prvi puta doznalo, da na širokom svijetu postoji jedna Dalmacija. Iz njegovih rastrganih natucanja jasno proizlazi, da je sam postao oruđem one vrsti ljudi, koja kod nas nikada ne izumire, koji su pravo govoreći potpuno ravnodušni za Dalmatince i Srbe, ali koji se iznenada podaju ljubavi prema Slavenima, da pokažu svoje nacionalno osjećanje, koje često krije čisto lične intrige.

Stoga sam morao Supilu reći par dosta neugodnih istina. Odbio sam najprije već samu mogućnost po sebi, da se Rusiji stavljaju bilo kakovi zahtjevi. "Tko nam stavlja ove zahtjeve i u čije ime?" — pitao sam ga. »Vi ste putovali, da otkrijete Rusiju i da ljubite, kad ste je trebali. Tužite se, da se kod nas ne poznaju međusobne prilike Slavena i Talijana u Šibeniku. Ali što vi znate o Rusiji, o njezinim potrebama i željama? Zar točno znate, u čemu stoje priznanja Italiji, i pod kojim okolnostima je Rusija bila prisiljena da ih učini?«

Poslije razgovora sa Supilom nisam propustio da upozorim prijestoljonasljednika i Pašića, da njegova pripovijedanja o Petrogradu trebaju primiti s velikom opreznošću. Mislim, da u tom pogledu moji napori nisu bili besplodni. Po mome savjetu tražio je Pašić, da se Supilo ne vrati natrag u Rusiju, nego da pođe u London, kamo ovih dana on putuje.
Pošto Supilo kod odgovornih vođa politike nije bio imao uspjeha, koji je želio, počeo je agitacijom u širokim krugovima. Na njegovu inicijativu održan je ovih dana jedan meeting, koji je prihvatio nekoliko rezolucija, poslije čega sakupljeni u potpunom redu pođoše k zgradi ruskog poslanstva, gdje su uzaludno čekali moju pojavu i pjevali slavenske himne. Isto ovo su ponovili pred ministarstvom vanjskih poslova, i Pašić je na isti način odbio da se pokaže.

Agitacija nije zahvatila unutar samoga kabineta. Ovaj, koji se sastoji od zastupnika različitih stranaka, jest nešto provizorno skalupljeno. U njemu nisu nipošto svi samo oduševljeni pristaše Pašića. Ministar unutrašnjih poslova, g. Ljuba Jovanović, sam je rodom iz Dalmacije. Od primjera macedonskih političara u Bugarskoj se zna, koliko unutarnjih poteškoća sa sobom nosi borba s jednom »Irredentom«.

U razgovorima s prijestolonasljednikom Aleksandrom i Pašićem ja sam ponovno izrazio, da su si svega toga kod nas vrlo dobro svi jesni i da ja premda podloge ugovora s Italijom ne poznajem, sigurno znam, da je s naše strane, sve što je bilo moguće učinjeno, da se očuvaju interesi, koji su usko s našim vlastitim prepleteni.

Danas me je Supilo opet pohodio, da se pred svojim odlaskom u London oprosti. Budući da je, čini se, shvatio, da je stvar svršena i da se ono, što je već Italiji ustupljeno, sada nipošto ne može natrag zadobiti, ja sam se trudio, da ga osokolim pogledima u budućnost i potporom, koju Rusija u granicama mogućnosti ne će propustiti da pruži. On se izjavljuje za oduševljenog pristašu ujedinjenja Hrvatske sa Srbijom, radi čega sam mu svjetovao, da upotrijebi sva moguća sredstva, da pripravi u tom smislu javno mnijenje u Hrvatskoj, kao što i u Londonu i u Parizu.

U jednom telegramu Delcassea, koji je ovdašnjeg poslanika ovlastio, da učini Pašiću zajedničko umirujuće saopćenje, između ostalog se kaže, da Francuska ne će stajati na putu federaciji Hrvatske sa Srbijom, ako prva ovu sama bude željela. Ja sam upozorio na ovaj izraz, jer mi je Boppe također već prije jednom prigodom bio rekao, da se prava Hrvatske za slučaj priključenja moraju čuvati.

Na to sam mu odvratio, da je to po mom ličnom mnijenju unutarnja stvar, koju da mi ne smijemo dirati, i da ja lično svojoj vladi ne bih preporučio, da jedan dio odgovornosti preuzme za uspostavu poretka, koji bi se mogao kasnije ispostaviti kao neprimjeren okolnostima. Držim svojom dužnošću, da istaknem spomenutu tendenciju, s kojom ćete u budućnosti morati po svoj prilici računati, i koja možda na to izilazi, da isključivi utjecaj Rusije na pravoslavnu Srbiju time oslabi, da se u njoj stvori neki dualizam, ako slučajno ne bi uspjelo da se stvori nezavisna Hrvatska, koja bi se potpuno podvrgla zapadnom utjecaju.

Primite i t. d.



Trubeckoj.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite