dr.B.Perović-Marksizam(prikaz i kritika)

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3269
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

dr.B.Perović-Marksizam(prikaz i kritika)

Post Postao/la zummann »

MOSK;Zagreb,1934.



slikaslika


Zašto pišemo o marksizmu?


Ne znamo, da li bismo još igdje u svijetu mogli naći zemlju, u kojoj bi obračun sa marksizmom bio potreban, kao što je to slučaj kod nas. Marksizam je potučen u skoro svim zemljama i teško je, da će se ikada više pridići. Ali zahvaljujući našim „naprednim" krugovima, koji podgrijavaju preživjele ideje, pitanje marksizma je kod nas „aktuelno". Matori marksizam pod stare dane sklonuo se pod naš krov, a naši „napredni" pokušavaju ga prikazati mladim, čilim, lijepim i zamamnim nosiocem budućnosti.

Marksista Alter, poljski delegat lijevog krila na kongresu II. Internacionale u kolovozu 1932. u Parizu, priznao je, da ,,je kriza kapitalizma praćena od isto tako teške krize socijalizma". Kapitalizam je dao život marksizmu pa će ga i povesti u vječni pokoj.

Danas je svakome jasno, da su socijalizam i radnički pokret dvije stvari, koje treba dobro razlikovati.

Propadanje marksizma nastupilo je:

1.Radi ukočenosti marksističke doktrine. To znači:marksizam ustraje kod toga, da se može čitav gospodarski, socijalni, politički, duševni život okovati u nekoliko jednostavnih formula, i ako dnevno iskustvo i znanost
tjera u laž sve njihove formule.

2.Radi toga što marksizam zabacuje narodnosti.

3.Radi kapitalističkog duha socijalističkih vođa, koji je zahvatio i komunističke vođe u Rusiji. U čemu se razlikuju socijalistički vođe, koji ima svoju vilu u predgrađu Berlina, Beča (o nekadanje lijepo doba !) ili Pariza, od
kapitalista, koji u najbližem susjedstvu imaju svoju vilu ? Razumljivo je, da proletarijat mora napustiti takove vođe.

4. Konačno marksizam je morao doživjeti slom i radi židovskog vodstva. Marksizam je trajno ostao područje gdje su Zidovi imali odlučnu riječ isto kao i kod kapitalista i framasona. Karl Marx, Lassalle, Otto Bauer, Seitz, Renner, Blum, Rosenfeld, Trocki, Zinovjev, Radek, Litvinov, Kaganović itd. sve su sami čistokrvni Židovi. Židovi su vidljiva veza, simbol i dokaz duševnog i idejnog srodstva između marksizma i kapitalizma, dok su im framasonske lože zajedničke radionice. Kapitalisti ne napadaju Židove, i ako su oni vođe marksizma, a ni marksizam ne napada Židove, i ako su oni stupovi kapitalizma. Zagrebačkom marksisti Kus-Nikolajevu katolicizam je najveća nesreća današnjice, ali zato ništa ne smeta, da se daje birati za tajnika odbora za Židovsko-marksističke emigrante iz Njemačke !
Uza sve to, što je u nauci materijalizam srušen, posvemašnji evolucionizam zabačen, a marksizam u većini zemalja uništen, moramo se radi naših nazadnjaka, koji se kite „naprednim" imenom osvrnuti na marksizam, da se ne bi mislilo, kako su svi Hrvati natražni poput naših domaćih žido-marksista.



Ličnost Karla Marxa


Otac marksizma je Karl Marx. Rodio se davno i to 5. svibnja 1818. u Trieru (Njemačka) od oca Židova, odvjetnika, i od majke Židovke iz Nizozemske. Godine 1824., radi interesa čitava je obitelj prešla na protestantizam, ali je židovski duh u obitelji ipak trajno vladao. Karl Marx je trajno ostao Židov i takvim se osjećao. Njegova kći Eleanor često je isticala svoje židovstvo. Odgoj Marksov bio je bez ikakve vjerske pouke, tako da je Marks bio bezvjerac. K. Marx provodi svoju mladost u buržujskoj i aristokratskoj sredini. Sa 25 godina ženi se sa kćerkom pruskog vladinog savjetnika plemića von Westphalen. Natjecao se za stolicu filozofije na sveučilištu u Bonnu, ali ga pruska vlada odbija. To mu je uništilo karijeru i zato započinje kao pisac borbu proti vlastima. God. 1842. preuzima uredništvo lista „Rheinische Zeitung" (Rajnske novine). Progonjen od vlasti odlazi u Pariz, i tu s Rugeom pokrene 1843. „Deutsch-französische Jahrbücher" (Njemačko-francuski godišnjaci). Marx se u Parizu upoznao s Bakuninom, Feuerbachom te sa Fridrihom Engelsom, svojim budućim najvjernijim prijateljem i suradnikom. Kasnije se seli u Bruxelles, pa opet u Pariz, dok se konačno ne nastani u Londonu. God. 1845. izdaje u društvu sa Engelsom prvo djelo „Die Heilige Familie". God. 1847. izdaju poznati „Komunistički Manifest", u kojem je sadržana osnovica čitavog kasnijeg Marxovog djelovanja i nauke. God. 1848. izdali su djelo „Bijeda Filozofije" („La misere de la Philosophie, reponse a la Philosophie de la misere de M. Proudhon"). Marx je već u Parizu počeo prouča¬vati ekonomiju, a kasnije nastavlja. God. 1859. izlazi prvo njegovo veće ekonomsko djelo „Kritika političke ekonomije" („Zur Kritik der politischen Oekonomie". God. 1867. izašao je prvi dio najvećega Marksovog djela „Das Kapital". Druga dva dijela izlaze nakon njegove smrti god. 1883.

Marxova obitelj bila je bolesna i na duši i na tijelu ; pravi porod Ghetta. Bolest jetara bila je nasljedna u obitelji Marx. Od nje umiru otac i sin. Otac mu je bio neuravnoteženi Židov, bez stalnog životnog stanovišta. S jedne strane odani i vjerni pruski činovnik, a s druge strane oduševljeni Volterijanac.

Mladi Karl ulazi u život ne po vlastitom zapažanju i iskustvu, nego po knjizi. U obitelji čitaju francuske pisce (Voltaire-a, Racine-a i druge) te raspravljaju o pitanjima filozofije, vjere i povijesti sa najvećom slobodom. Mjesto da se mali Karl igra sa djecom na čistom zraku, on je uz knjigu, a takav će ostati čitav život. Nikad ga ne vidimo smirena, nikad na jednom stanovištu, na kojem bi se zaustavio, uvijek nesposobna da dođe do neposrednog dodira sa životom. Uvijek mora između njega i života posredovati knjiga. God. 1845.polazi s Engelsom na naučno putovanje, ali kamogod dođe najprije „proučava" knjige. Radi toga Marx nije nikad imao stvarni pogled ni ispravan sud o životu. Gubio se u općenitostima i apstraktnostima, Sve konkretno i praktično morao mu je s velikom mukom ucijepiti njegov prijatelj Engels. Uza sve to u ovom čovjeku od knjige gorila je „Etna strasti", rekao je netko o Marxu.

Karl Marx imao je duboko usađenu težnju za gospodstvom nad drugima. Što više, neki hoće, da je to jedan od bitnih poteza njegova značaja. Odatle proizlaze njegova mržnja i osvetljivost prema neprijateljima, zavist i Ijubomor prema takmacima, prkosna svijest gospodstva nad okolinom i duboki prezir prema ljudima uopće. Mrzio je socijaliste t. zv. utopiste i gospodarske stručnjake, mrzio je političare, mrzio je svoje bivše prijatelje, desnicu i ljevicu — osim Engelsa — ali osobito je mrzio Prusku i Njemačku, građanstvo, suvremenike, domovinu i sav svijet. Nikad nije vjerovao u plemenite pobude, jer nije vjerovao u ništa plemenita. Izabrao je geslo „de omnibus dubitandum" (o svemu treba sumnjati). Bio je potpuni skeptik, čemu je bio sklon već po svojem židovskom porijeklu. Iz skepticizma i mržnje rađa se kritika. Marx je sve kritizirao. Gotovo sva njegova djela nose već u naslovu „Kritika..." Tako i njegovo glavno djelo „Das Kapital" nosi u podnaslovu „Kritika poli¬tičke ekonomije".

Ne vjerujući ni u jednu konačnu vrijednost, Marx kao i mnogi drugi socijalisti, bio je nesređen, nemiran, bez nutarnjeg sadržaja, bez snage da dade plodne praktične ideje. Zato je bio revolucionarac.
Na izgradnju ovakovog značaja utjecalo je to, što je čitav Marxov život bio samo niz neuspjeha. Čegagod se prihvati, ništa mu ne uspijeva : svaki list, koji on uređuje izdahne nakon kratkog vremena, radnička internacionala umire brzo i neslavno. Ne doživljuje revolucionarno djelovanje svojega glavnog djela „Kapital". U kući mu vlada skrajna bijeda, koju Engels dirljivom ljubavi ublažuje.

Uzrok tih neuspjeha treba tražiti dobrim dijelom u nesposobnosti Karla Marxa, da bude stvaran, praktičan, da se približi životu i da s njim zagospoduje. Takav je i njegov sustav. Marx je kao nitko drugi oštro i u velikim potezima ocijenio društveni i gospodarski razvitak (n. pr. mehanizaciju rada i njene posljedice, oličenje požude za dobitkom u kapitalizmu itd.), ali je bio jednostran, nedostojao mu je neposredni stvarni pogled, nikad nije uočio sve činbenike u gospodarskom i društvenom životu. Tako, ako uzmemo u pretres jedno po jedno pitanje, opažamo, da je Marx svako pitanje gledao nepotpuno, krivo, izobličeno. Odatle bezbroj krivih proročanstava koje je napisao o povjesnom razvoju. Nije poznavao snagu pojedinih faktora, nije poznavao ljude, prilike, snagu pojedinih misli i protivnih težnja.

Marxov sistem se zasniva na misli nužnog i stalnog razvoja. Prema njemu povjesni razvoj nužno i sigurno vodi socijalizmu, povijest ide „neumitnim tokom". Ipak se Marxov nemirni duh ne zadovoljava time, što u taj nužni razvoj unosi klasnu borbu, koja će pripomoći porođaju novog vremena, nego se on kao nemirni i neobuzdani nestrpljivac stalno vara u ocjeni događaja. I ako kao učenjak govori o sigurnom i stalnom razvoju u širokim izgledima budućnosti u ocjeni suvremenih događaja uvijek se prevario, tako da to više nije ni smiješno, jer je tako jadno !

U vrijeme spremanja događaja godine 1848. on proriče sigurnu konačnu revoluciju. U zadnjem broju svoga lista „Neue Rheinische Zeitung" (Nove ranjske novine) piše, da je skora revolucija neminovna. Od konačne revolucije ipak nije bilo ništa ! To ne smeta, da za vrijeme gospodarske krize 1856.—1857. ne kliče: „Revolucija napreduje !" On o revoluciji piše opet u vrijeme ukidanja ropstva u Sjedinjenim Državama. Revolucije proriče 1863., 1866. i 1867. A svaki put se taj čovjek, koji je „odredio zakone nužnog razvoja povijesti" ljuto prevario ! Više nego jadno ! Umro je u Londonu 14. ožujka 1883. ne dočekavš revolucije. Prošle godine slavili su
Marksisti 50. godišnjicu te smrti. Prošla je skoro nečujno. Tko bi se bio usudio to proreci same dvije godine ranije ? Prigodom 50. godišnjice njegove smrti razvili su na kući u Trieru, u kojoj se Marx rodio, zastavu sa nacional-socijalističkim kukastim križem, a u isto vrijeme mase mu okreću leđa.



Marxov „znanstveni socijalizam"


Socijalizam je postojao prije Marxa, on mu je tek dao najnoviji oblik, kojeg nazivamo marksizmom. Marksizam je bacio u zaborav sve ostale socijalističke sustave, nazvavši ih prezirno utopijama, pričama za djecu. Marx je kako sam kaže, dao socijalizmu novi „znanstveni" oblik i novu taktiku. S novom taktikom je Marx napustio utopističko maštanje, a navijestio je „klasnu borbu." „Oslobođenje radničke klase mora biti djelo samih radnika". Ovo je načelo Marx zbilja jasno obrazložio u svom „Komunističkom Manifestu". Socijalisti su od tada neprestano pokušavali istovjetovati socijalistički pokret sa radničkim pokretom, ali danas je jasno da u tom nijesu uspjeli.

K. Marx je preuzeo sve velike svoje gospodarske teorije od liberalne (kapitalističke) škole. Socijalne teorije uzeo je sve od svojih socijalističkih predšasnika. Marksisti se danas smatraju prvoborcima socijalizma, dok marksizam t. j. teoretski sustav Karla Marxa nije uopće nikakav socijalizam. Ne postoji neki posebni marksistički socijalizam. Marx nije pridonio idejnom sadržaju socijalizma ni najmanji prilog. On nije stvorio ni jedne jedine socijalističke misli, a još manje su to učinili njegovi pristaše. Ono što čini marksizam posebnom naukom, nema ništa sa socijalizmom, upravo zato, što je to znanstvena konstrukcija, koja može biti prihvaćena isto tako od nesocijaliste kao i socijaliste, (v. W. Sombart „Grundlagen und Kritik des Sozialismus", I. Teil, Berlin 1919., str. X.). I drugi, kao n. pr. 0. Spann tvrde, da od Marxa izvorno ne potječe ni jedna jedina temeljna misao njegove nauke.

Ch. Gide pak nazivlje Marxa baštinikom Ricarda (koji pripada liberalnoj gospodarskoj školi) u izravnoj liniji. Marx nije prihvatio od njega samo teoriju o vrijednosti temeljenu na radu, teoriju o opreci između profita (kod Marxa višak vrijednosti) i rada itd., nego i samu apstraktnu i dogmatičku metodu, njegove nejasne formule, što vrlo olakoćuje uzmicanje marksistima s izgovorom, da se Marxa nije dobro shvatilo. U koliko se pak Marx i oslanja na svoja zapažanja ili bolje na zapažanja Engelsa, on ih previše pojednostavljuje i generalizira (t. j. činjenice promatra odveć jednostrano i iz njih povlači općenite zaključke), da tako dođe do izmišljenih konstrukcija, isto kao i Ricardo.

Kao što njegova teorija o vrijednosti, odnosno o višku vrijednosti ne potječe od Marxa, nego od Ricarda, tako je i njegova temeljna misao o koncentraciji kapitala bila u ono vrijeme, kako 0. Spann zapaža, „pariška moda", a možemo ju naći kod Pequer-a i kod Engleza.

Ni pojam klasne borbe nije nov. Poznaju ga već A. Smith, St. Simonisti, Louis Blanc i razni drugi preteče socijalizma. Svoju pak dijalektičku metodu preuzeo je Marx od Hegela, a svoj materijalizam od Feuerbacha.
Marksizam nije dakle drugo, nego ogranak liberalnog (kapitalističkog) stabla. Marxovo glavno djelo „Das Kapital", kaže socijalista Labriola, „nije bila prva knjiga kritičkog komunizma, nego zadnja velika knjiga buržoaske ekonomije" („Conception materialiste" str. 91). Drugi pak Marksov učenik G. Sorel („La décomposition du marxisme, str. 44) kaže : „Konačno marksizam je mnogo bliži političkoj ekonomiji, koja se naziva mančesterska (t. j. kapitalistička, m. bilj.) nego li utopizmu (t. j. socijalizmu, m. bilj.).
Odatle u Marxa ono poštovanje prema kapitalizmu. On se divi djelu revolucije, koju je proizveo kapitalizam. Zato on mrzi seljake, srednji stalež, male posjednike. Tu treba tražiti pozadinu i onih poznatih uvreda nanesenih nama Hrvatima, kad je tvrdio, da smo barbarski narod osuđen na propast i da nas treba uništiti u interesu čovječanstva. Da je Hrvatska 1848. bila industrijalizirana, a Hrvati tvornički proleteri sa klasnom sviješću, mjesto što su bili seljački mali posjednici, onda vjerojatno ne bi bili „nomadski barbari", „umirajuća narodnost" i „sušičava skupina ljudi", nego sve protivno. Krivi smo bili, što nijesmo ušli u vrtlog moderne industrijalizacije, kojoj se Marx toliko divio, jer se navodno jedino po njoj sprema gnijezdo u kojem će se smjestiti kolektivizam, a da se pri tome ništa ne mijenja.

Marksizam se odvaja od starih socijalističkih škola i po tome, što on zabacuje svaku brigu i misao na pravdu, ljubav, bratstvo. Kod marksista se sve razvija samo po sebi, „nužno" i prema tome nema se pitati što bi bilo bolje, što bi trebalo, nego se ima samo tražiti ono, što jest. Tako n. pr. kaže Marx: Okolnost da jednodnevno održanje radnika stoji samo polovinu vrijednosti koju on dnevno proizvodi „osobita je sreća po kupca (poslodavca) ali nije nepravda prema prodavaocu" (radniku) (v. „Kapital" I. knjiga, izd. Kosmos str. 190.). Za Marxa nije dakle nepravda, ako je radnik slabo plaćen ! Prema tome marksisti koji radnika pozivlju da štrajkuje u ime pravde ili lažu ili su protiv Marxa !

Marksizam ili „znanstveni" socijalizam razilazi se od prvobitnog socijalizma i po tome, što on napušta ideju organiziranja čitavog ljudskog društva na načelima socijalne pravde, bez obzira na stalešku pripadnost. Tim on postaje pokret za emancipaciju samo jedne društvene klase — proletarijata. Marksizam odbija svaki sporazum ne samo sa buržoazijom, kapitalistima, nego i sa intelektualcima. Ova opreka je dovela do „znanstvenog" zakona o klasnoj borbi između proleterske i kapitalističke klase. W. Sombart nazivlje to „duševnim porazom modernoga socijalnog pokreta".

Konačno još jedna značajka marksizma : revolucionarnost. Doduše u teoriji bi to imala biti miroljubiva revolucija, jer će u danom času po „neumitnom toku historije" radnička klasa izvlastiti klasu posjednika. Da se ne trudimo dokazivati protivno, dovoljno nam je pokazati na „miroljubivost" ruske boljševičke revolucije.

Pošto smo u kratko ocrtali značajke marksizma, pređimo sada na pojedine točke njegove nauke. Da nam to nauka bude preglednija sistematizirat ćemo je ovako :

1. Vrijednost i višak vrijednosti.
2. Zakon koncentracije i katastrofe kapitalističkoga
društva.
3. Historijski materijalizam.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3269
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.B.Perović-Marksizam(prikaz i kritika)

Post Postao/la zummann »

Vrijednost i višak vrijednosti



Marx preuzima od liberalnih (kapitalističkih !) ekonoma A. Smitha i Ricarda načelo, da je rad izvor vrijednosti. Ipak Smith priznavajući, da je rad glavni čimbenik u stvaranju narodnog boagtstva, ne isključuje ni drugih činbenika. Ricardo pak kaže : „vrijednost nekog dobra mjeri se prema odnosnoj količini rada, koja je bila potrebna za njegovo proizvođenje". Kasnije je Ricardo, u pismu Mac Cullochu nadodao : ,,i trajanje vremena potrebitog, da se proizvodi toga rada iznesu na tržište", jer vjerojatno nije mogao riješiti poteškoću, zašto n. pr. vino dobiva na vrijednosti čim je starije.
Marx naprotiv postavlja tvrdnju bez ograda, da jedino čovječji rad stvara i daje vrijednost gospodarskom dobru.

Marx razlikuje dvostruku vrijednost : upotrebnu i prometnu. Upotrebna vrijednost jest „korist neke stvari, njezino svojstvo da zadovoljava ljudske potrebe bilo koje vrsti" (Kapital I., str. 28.). — Prometna vrijednost sastoji se u sposobnosti neke stvari da može biti zamijenjena za drugu stvar. Ako kilogram kruha možemo zamijeniti za 1 litru vina, to znači, da ta dva dobra imaju istu prometnu vrijednost bez obzira na njihovu upotrebnu vrijednost. „Prometna vrijednost'- je Marxu sve. Zato on kad želi omjeriti prometnu vrijednost (cijenu) kruha ili vina zabacuje njihovu uporabnu vrijednost, i posve se oslanja na uporabnu vrijednost i kaže, da ako želimo mjeriti vrijednost tih dvaju dobara (kruh i vino) moramo naći „nešto zajedničko". To nešto zajedničko je za Marxa količina rada što ju ta roba u sebi sadržaje.

Iz ovog Marxovog načela slijedi, da je uloženi rad mjera za vrijednost, da tu vrijednost sačinjava samo uloženi rad, koji je jedini produktivan i da su radnici jedini vlasnici proizvoda. Da se pak to načelo ne provodi, krivi su ne kapitalisti, nego gospodarski odnosi, koji danas vladaju. Proizvodna se sredstva nalaze uslijed prava vlasništva, u rukama nekolicine ljudi t. j. kapitalista. Ti kapitalisti kupuju na trgu radnu snagu, koja je po današnjim odnosima vlasništva roba kao sva druga roba, jer je radnik, koji ne posjeduje proizvodna dobra (roba, strojevi i si.) prisiljen, da ponese na radni trg svoju radnu snagu. Na trgu tu snagu kupi posjednik proizvodnih sredstava. Kad poslodavac unajmljuje radnika, on plaća njemu samo njegovu prometnu vrijednost, a sebi zadržaje uporabnu vrijednost. Prometna vrijednost radnika t. j. jednoga radnog dana je ona količina robe i potrebnog za život koliko je radniku dovoljno da ostane živ i da može obnavljati radnu snagu (t. j. da može jesti, spavati i eventualno ploditi se). Uporabna vrijednost je ona količina novca, koju kapitalist (Marx nikada he kaže poslodavac ili poduzetnik !) dobije za proizvedenu robu. Prema Marxu uvijek je uporabna vrijednost radne snage veća nego prometna. Prema tome ona razlika ide u korist kapitaliste. N. pr. radnik u rudniku radi 8 sati dnevno. Njemu kapitalist plati samo onoliko koliko on uradi u 5 sati, a ona 3 sata zadrži za sebe. To je „višak vrijednosti" (Mehrwert).
Jasnije to možemo predstaviti ovako : Jednoga radnog dana od 8 sati je:

uporabna vrijednost--------8 sati
prometna vrijednost, koju dobije radnik-------5 sati
Višak vrijednosti su -------------3 sata.

Na taj način je za Marksa „demaskirana tajna kapitalističke proizvodnje". Radnik je prisiljen prodavati robu i dobije samo prometnu vrijednost kao i svaki onaj, koji prodaje bilo kakovu robu. N. pr. onaj koji prodaje ulje, dobije samo njegovu „prometnu vrijednost", dok „uporabnu vrijednost" dobije potrošač, koji robu kupuje uvijek radi svoje koristi. Tako i kapitalist koji kupuje robu — radnu snagu koristi se. Njegova je korist veća što je prometna vrijednost rada manja, jer je tim „višak vrijednosti" veći, t. j. on se u našem primjeru može se od 3 sata popeti na 4 i 5 sati pa i više. Tako radi gospodarskog sustava, po kojemu postoji privatno vlasništvo kapitalisti uspije da opljačka „radnu snagu," koja je jedina u stanju „da bude izvor vrijednosti i da proizvodi više vrijednosti nego li posjeduje ona sama."

Prije nego pređemo dalje, upozoravamo na to, da ne ćemo odmah iznijeti kritiku teorije o vrijednosti i višku vrijednosti, nego da ćemo to učiniti na kraju. Time je čitanje brošure nešto oteščano, ali pitanje koje obrađujemo doista je važno, pa svaki onaj tko se želi u stvar uputiti mora odmah znati, da se mora malo naprezati, da sve shvati, radi toga neke stavke treba i više puta pročitati.



Zakon koncentracije kapitala i katastrofe kapitalističkog društva


Marx dalje tvrdi : U društvenom poretku u kojem su proizvodna sredstva monopol stanovite klase, „višak vrijednosti" može nastati, kako smo vidjeli, samo iz izrabljivanja tuđeg rada. Višak vrijednosti je u biti „nenaplaćeni tuđi rad". Višak vrijednosti će se upotrebiti za novu proizvodnju i prema tome za još veće obogaćivanje. On će se pretvarati u sve veći i veći kapital. Prema tome za marksiste jer kapital donaša stalni dohodak, samo na temelju izrabljivanja tuđe radne snage.

Ali da dođe do „viška vrijednosti", dakle do umnažanja kapitala, treba da kapitalist može kupiti na tržištu onu robu, koja posjeduje onu čudnu moć da stvara višak vrijednosti: radnika, koji je slobodan u dvostrukom smislu: 1. da kao slobodna osoba slobodno raspolaže svojom radnom snagom, i 2. da ne posjeduje nikakvo proizvodno sredstvo t. j. da se nađe u takvom položaju, ,,da se svojevoljno prodaje, jer mu ne ostaje ništa drugo".

Da se stvore takve prilike, morali su kapitalisti prije izvršiti onaj razvoj, koji je uništio nekadanje vlasništvo temeljeno na ličnom radu i stvoriti moderni proletarijat. Tri vijeka je radila buržoazija na ovom poslu, a Proklamacija slobode rada i Deklaracija čovječjih prava nijesu bile drugo, nego proklamacija pobjede buržuja kapitaliste. Izvršeno je izvlaštenje obrtnika, koji postaju proletarijat.

To je izvlaštenje provođeno i provodi se samo po sebi i to :

1. Radi sve većeg razvoja velike proizvodnje, bilo u obliku mašinizma, bilo organizacija, kao što su industrijski sindikati i trustovi — (naročito trustovi kojima socijalisti pridaju veliku važnost, jer oni izvlašćuju osrednje kapitaliste na korist velikih).

2. Po hiperprodukciji, koja prouzrokuje besposlenost i preobilje radnog naroda, koji se trajno nudi na tržištu, i stvara pravu „industrijsku rezervnu armadu", koju kapitalist iscrpljuje po volji uz vrlo povoljne uvjete, i time sve više zarađuje.

3. Koncentracijom seoskog naroda u gradovima, što nije nego posljedica uništenja sitnog vlasništva, pretvaranjem polja u veleposjede, pašnjake itd. Sve ovo prouzrokuje, da se dotadašnji proizvađači — seljaci pretvaraju u proletarijat.

Na taj način „kapitalistička klasa" povećaje broj proletarijata i svoj profit, ali ujedno ojačava „radničku klasu". Kapital time kako kaže „Komunistički manifest" proizvodi svoje vlastite grobare. Njegova „propast i pobjeda proletarijata neizbježivi su". Ta će propast doći kao posljedica „borbe klasa". Kapital će tačno završiti onako, kako je i započeo : „les expropriateurs seront expropriés" — izvlastioci bit će izvlašteni !

Kako će se pak izvršiti ovo izvlaštenje kapitalista ? Marx nam to ne kaže. On se ograničuje samo na tvrdnju, da će oni isti zakoni koji su prouzročili staranje i razvoj kapitalističkog režima prouzročiti i njegovo uništenje. To će biti samouništenje (autodestrukcija). „Kapitalistički režim, — kaže socijalista Marksove škole Ant. Labriola — rađa sam svoju negaciju sa onom fatalnošću, koja upravlja metamorfozama prirode."

Da će se i samouništenje kapitalističkog režima izvršiti — kažu marksisti — dokazuju nam ove činjenice:

1. Krize uslijed prevelike proizvodnje, odnosne premalene potrošnje i povodom osiromašenja (pauperizacije) radnika, koja nastaje radi tih kriza.
Naime, umuje Marx, uporabom strojeva s jedne strane više se proizvodi, a s druge strane potrebno je manje radnika. Kapitalist baca robu na tržište, ali pošto je plaća radnika daleko manja nego vrijednost robe na tržištu dolazi do kriza i do stvaranja novih beskućnika. U tome se očituje nesposobnost kapitalista, da svojim robovima (radnicima) osiguraju život. To će učiniti, da će kapitalistička klasa jednom morati uzdržavati radnike mjesto, da oni izdržavaju nju (Komunistički manifest)..

2. Umnožavanje dioničkih društava. Dionička društva su takove naravi, da se po njima vlasništvo pretvara u komad papira (dionicu). Tu suvlasnik prestaje biti poslodavac, on više nije poduzetnik koji vodi poduzeće.Razvoj će ići u tome smjeru, da će jednoga dana sva poduzeća biti svedena na oblik dioničkih društava, a ova će se udružiti u trust. Tad će poduzeća biti zrela za izvlaštenje kapitalista. Jednim potezom pera će sve te dionice biti oduzete vlasnicima i postat će dobro naroda.
To će biti izvršeno tako glatko, da se u praksi neće ni opaziti, da se u gospodarskom mehanizmu nešto izmijenilo. ((Kako je rusko „izvlaštenje" teško demantirale ova „proročanstva" !)

Time će biti izvršeno „izvlaštenje nekolicine otimača po masi". Time će konačno biti ukinuto „privatno vlasništvo". Od tada će se proizvodi podijeliti razmjerno prema radu, To će biti zadnje izvlaštenje u povijesti, jer će vlasnici postati svi t. j. kolektiv. Dakle ostvarit će kolektivistički oblik sticanja i proizvodnje.



Historijski materijalizam


Marx je svoja proročanstva o razvoju gospodarstva tobože postavio na strogo „znanstvene temelje". On je to učinio pomoću „historijskog materijalizma" zasnovanog na temelju dijalektičkog metoda u Marxovo doba vanredno uglednog njemačkog filozofa Hegela. I ako će MOSK izdati o tome posebnu brošuru, ipak ćemo ovdje prikazati i teoriju o historijskom materijalizmu, kako bi naš prikaz i kritika marksizma bili zaokruženi.
Starija filozofija stajala je na stanovištu da postoji skup ideja i načela, koje ne podliježu promjenama, da su dakle neovisne o mjestu i vremenu i s tog gledišta su vječne. Filozofija, koja počinje sa Hegelom, ne pozna takovih pojmova i načela, koja ne podliježu promjeni, izuzev matematičke znanosti. Kao što čitav svijet, tako i čovječanstvo sa svojim mislima, voljom i djelovanjem treba shvatiti u trajnom razvoju, u kojem nema ništa trajno i nepromjenljivo.

Po Hegelu razvija se apsolutna ideja po ovoj shemi : ideja to je teza,
Ova ideja sadrži u sebi drugu, koja je niječe to je : antiteza
ali i ova ideja je nijekana po jednoj drugoj, dakle negacija negacije, ili bolje po ideji koja spaja jednu i drugu, a to je sinteza.

Taj zakon razvoja (evolucije) u obliku : teze — antiteze — sinteze prihvaća Marx, ali zabacuje Hegelovu nauku, da je ideja nosilac materijalnog napretka. Mjesto nje prihvaća Marx misao drugoga njemačkog filozofa Feuerbacha, da materija stvara ideju. Kakva materija takva je i ideja.

Ova koncepcija, koja znatno prelazi gospodarsko područje u pravom smislu riječi, sadržaje čitavu jednu filozofiju povijesti, a postala je famoznom pod imenom : historijskog materijalizma.

Po toj Marxovoj famoznoj teoriji ono što pokreće poviješću i čovječanstvom jest materija (tvar) ili tačnije gospodarski odnosi. Ti gospodarski odnosi uvjetuju, pokreću, razjašnjuju sve društvene odnose, kao i sve ostale političke, filozofske, vjerske, moralne, pravne, umjetničke i književne odnose. Sve treba dakle tumačiti činjenicama gospodarskog poretka i to prije svega činjenicama, koje se odnose na proizvodnju, a naročito onima koje se odnose na tehnička sredstva proizvodnoga razdoblja: 1. mlin na ruke u davnini, 2. mlin na vodu u srednjem vijeku, i 3. parni mlin danas, eto to je ono, što opredjeljuje prelaz iz 1. obiteljske industrije k (2.) feudalizmu u srednjem vijeku a od ovog k (3.) velikoj industriji. Isto tako to opredjeljuje susljedne režime 1. robova, 2. kmetova, 3. najamnika t. j. modernih radnika. Proizvodnja opredjeljuje susljedne etape opće civilizacije. Ta tehnička sredstva proizvodnje t. j. njihov razvoj tumače sve nanizane pojave mnogo bolje nego tobožnji napredak misli oslobođenja i slobode ili kakove druge „buržoaske laži". To su pravi temelji, ili kako se kaže infrastruktura, na kojoj je sve ostalo sazdano.
Prema tome razvoj povijesti ljudskih odnosa ne ovisi o volji i idejama ljudi, jer je sve „nužno i nezavisno od njihove volje". Mjerodavni su odnosi proizvodnje, koji sačinjavaju gospodarsku strukturu društva. Prema tome odnosi proizvodnje su „stvarni temelj, na kojem se diže jedna pravna i politička superstruktura (nadgradnja) i kojoj odgovaraju određene (determinirane) društvene forme svijesti. Način proizvodnje materijalnog života determinira uopće životni društveni, politički i umni proces. Nije čovjekova svijest, koja determinira njegov način bivstvovanja, nego njegov način društvenog bivstvovanja determinira njegovu svijest" (Marx : „Bijeda filozofije").

Na temelju ovakovog umovanja Marx i Engels prorokuju (oni kažu da dokazuju) kako će se razviti, gospodarstvo. Po njima smo pred konačnim ostvarenjem sinteze gospodarskih odnosa. Oni to dokazjju ovako :

I. Teza = kolektivni rad — kolektivno vlasništvo.
Svi kulturni narodi u početku radili su, živjeli, mno¬žili se (promiskuitet) kolektivno i to je po načelima hi¬storijskog materijalizma stvorilo odnosno pravo : t. j.. zajedničko (kolektivno) vlasništvo.

II. Antiteza = individualni rad — individualno
vlasništvo.
Po zakonima Hegelove evolucije taj kolektivni život nije mirovao. Razvija se u antitezu i to najprije u individualni način života i u individualni rad. Po zakonu historijskog materijalizma individualni rad stvara misao privatnog vlasništva i nove odnose tako, da čovjek raspolaže sa svojim vlasništvom i iza smrti (nasljedstvo u rimskom pravu).

III. Sinteza = savršeni kolektivni rad — savršeno kolektivno vlasništvo.
Moderni razvoj (o tome smo govorili i kod izlaganja, zakona koncentracije) i mašinizam dovode do kolektivnog obavljanja rada. Po zakonima historijskog materijalizma, — tvrdi Marx — sadašnji sistem privatnog vlasništva pored kolektiviziranja najvećeg dijela industrijskog i poljoprivrednog rada ne može se održati. Najprije se stvara ideja kolektivnog vlasništva, novog savršenijeg nego onog u primitivnom društvu. Rađa se klasna borba u kojoj će predstavnici shvaćanja privatnog vlasništva, kako ga nalazimo u rimskom pravu, u toj borbi klasa „nužno" biti pregaženi i doći će do ostvarenja sinteze : savršen kolektivni rad i savršeno kolektivno vlasništvo.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3269
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.B.Perović-Marksizam(prikaz i kritika)

Post Postao/la zummann »

Kritika „kritike"



Marksizam, uzet kao cijelina, zabluda je, i ako u njemu ima i ponešto istine, kao što je to slučaj i sa individualizmom. Na području kritike kapitalističke proizvodnje Marx nam pruža za svoje vrijeme jedinstvenih pogleda i konstatacija. Da nije bio materijalist i determinist, t. j. da je vjerovao u najjači i najodlučnije faktore društvenoga života u samostalnost duha i slobodu volje bio bi veiik ne samo u razornoj kritici nego i u pozitivnoj društvenoj izgradnji. Ali osuđujući zablude kapitalizma, a nastavljajući graditi na zabludama, nije mogao doći nego do zabluda.

Zato ispravnost kritike kapitalističkog gospodarskog i društvenog poretka, učinjene od Marxa ili u njegovom smislu bila je oprovrgavana od samog početka. Uzmemo li jednu po jednu Marxovu teoriju vidimo, da gotovo ni jedna nije izdržala oštricu kritike i životne stvarnosti. Što više, možemo reći, da je rušenje Marxovog sistema njegovo vlastito posmrtno djelo. Objelodanjivanje njegovih zadnjih djela, pobudilo je pažnju radi nekih teških protivurječja sa prvim izdanjima i svescima tako, da je i sam Marksizam, kako zapaža Ch. Gide, podlegao zakonu kojega je Marx primjenio na kapitalistički sistem, naime zakonu samouništenja.

Najznačajnija i u isto vrijeme najdjelotvornija oprovrgavanja Marxa jesu ona, koja su proizašla iz redova samih marksista. Veliki broj marksista sa Eduardom Bernsteinom na čelu tražili su i stvarno provodili reviziju Marxovog sistema, zato ih nazivlju i sami se nazivlju „revizionistima". Ovi revizionisti i popularizatori marksizma, kao : Bernstein, Kautsky, Bebel, Tugan-Baranovski, Panekoek, a donekle i sam Engels, tako su ga proširili i „revidirali", da ono što je stvarno ostalo, kako kaže Th. Brauer, jedva može doći do izražaja. Zato je i sam Marx odbio takav marksizam riječima: — „Ja nisam marksist" !

Bit revizionizma izražena je u načelu izrečenom od Bernsteina : „Ono što se općenito zove konačni cilj socijalizma, to je meni skroz ništa, pokret je meni sve".

Bernstein, a s njime i drugi revizionisti traže, da se u marksizmu oštro luči znanstveno od utopizma. Znanstveno je ono, što će ostati trajno pa ako se odbaci utopija znanstveni temelji marksizma će ostati. Makar to lijepo zvuči u stvari se time ruši Marxova zgrada, zato, jer je ona zaokružena cjelina. Konačno, tko je onaj koji će odvojiti pravo od krivoga ? Jednome je znanstveno i bitno jedno, a drugome nešto sasvim drugo. Otvara se široko područje krivih tumačenja i zabacivanja pojedinih Marxovih zasada. To je upravo uništilo mnogo od marksizma, a osobito zgradu historijskoga materijalizma.

Tako i sam Bernstein smatra, da — iz marksizma treba ukloniti tvrdnju, da je pobjeda socijalizma zavisna o „imanentnoj gospodarskoj nuždi". Ali kad uklonimo tu vjeru u neminovnu pobjedu proletarijata, što nam tada ostaje od marksizma ? Th. Brauer lijepo primjećuje, da je time marksizmu istrgnuto srce, duša iz tijela, ono od čega marksizam živi. To je dakle samo po sebi smrtni udarac marksizmu i kao nauci i kao pokretu. Ali to još nije sve. Bernstein Marxu teško zamjera, što on, makar želi biti znanstven, redovito očito unaprijed postavlja tezu i sve što iznosi služi tome, da dokaže tu unaprijed postavljenu tezu. Znanstveno istraživanje traži drugi metod. Činjenice treba da dovedu do zaključka, koji se sam nameće. Bernstein tvrdi, da je Marx jednostavno uzeo tvrdnje utopista i da je za njih s oka i s boka sabrao dokaze, koji nisu dokazi, jer nisu plod znanstvenog istraživanja, nego su ishitreni samo da dokažu unaprijed postavljene tvrdnje. To je sasvim tačno i kad bi Bernstein bio dosljedan, morao bi priznati, da marksizam kao sustav treba posve zabaciti, ali on to ne čini, nego ipak ostaje i dalje marksist. Uza sve to ta kritika nije ostala bez ploda. Revizionisti su započeli „sitnim radom" ili su se odali preudešenim konačnim ciljevima, koje su izvukli iz etike i religije. Odatle je nastao običaj, primjećuje Brauer, da se u novije vrijeme socijalizam traktira kao moralna ideja. „Der Zimmerer" od 22. srpnja 1905., glasilo slobodnih (socijalističkih) sindikata piše :

„Najvažniji teoretski navodi pokazali su se kao neodrživi, odnosno sumnjivi. ,Teorija pauperizacije morala se "zabaciti", "teorija o katastrofi" ne može se održati, "teorija kriza" postala je vrlo sumnjiva, a ista je stvar i sa shvaćanjem kroničke hiperprodukcije i s drugim navodima... među radničkim masama postoji relativno jaka vjera u ove navode, ali u krugu stranačkog vodstva podnipošto, a nikako u političkoj radničkoj štampi".

Ovi komplimenti marksista marksizmu takove su naravi, da sami po sebi ruše čitav marksistički sustav. Uza sve to, makar revizionisti dobro zapažaju neke Marxove pogreške i sami naučavaju zablude, pa zato se ne možemo zadovoljiti njihovim izvodima nego prelazimo na ispitivanje znanstvenih podloga pojedinih Marxovih teorija.



Kritika teorija o vrijednosti i višku vrijednosti


Marxu je gospodarsko dobro nešto sasvim materijalno, točno određena količina, broj, koji se dade zbrajati. Dobro Marx shvaća posve mehanički i atomistički. Samo ručni čisto tjelesni rad mu je produktivan i taj ručni rad stvara dobro i daje mu vrijednost. Međutim to nije tako. Svako dobro u sebi uključuje i duševni, moralni i uopće kulturni rad čitavoga naroda. Nije produktivan samo rad zidara nego i duševni rad inženjera, koji je napravio nacrt. Pa i na vrijednost utiču čisto lični momenti. Svaka stvar, koju poželimo ima za nas neku vrijednost, pa zato vrijednost jedne te iste stvari može za različite osobe biti različita. Prema tome vrijednost se ne može određivati samo čisto mehanički.

Marx, kako smo već iznijeli, razlikuje uporabnu od prometne vrijednosti. To je razlikovanje tačno. Susrećemo ga već kod grčkih filozofa. Prema njihovu, a i našem shvaćanju, svaka stvar koja ima upotrebnu vrijednost, nema uvijek i prometnu i te vrijednosti nisu jednake. Prometna vrijednost određuje se prema količini, prema upotrebi, prema većoj ili manjoj mogućnosti da dođemo do uporabne vrijednosti. Na određivanje uporabne vrijednosti utječu čovjek, njegovo mišljenje, odnosno mišljenje nekog društva. Tako su neki predmeti (šarena stakalca i si.) za Evropejce posve nevrijedni, dok su za crnce vrijedni, pa prema tomu imaju i veću prometnu vrijednost.

Međutim Marx prometnu vrijednost mjeri samo količinom uloženoga rada. Njemu je prometna vrijednost (cijena) nešto točno određeno uloženim radom i posve je nezavisno od uporabe, t. j. od uporabne vrijednosti.
On kaže : ,,U samom odnosu zamjene prometna vrijednost dobara ispoljava se kao nešto skroz nezavisno od njihovih upotrebnih vrijednosti" (Kapital I. 29.). Prema tome ako uporabna vrijednost ne odlučuje kod prometne vrijednosti, tada bi šarena stakalca morala biti jednako vrijedna i crncima i Evropejcima, jer bi se po Marxu ta vrijednost morala odrediti jedino po količini uloženoga rada. Za Marxa fino izrađene cipele od papira i kartona, koje nemaju nikakove upotrebne vrijednosti, imaju istu vrijednost kao i fino ozrađene cipele iz dobre kože, jer je u jedne i druge cipele uložena ista količina rada.

Dakle sasvim je kriva teorija vrijednosti, po kojoj samo rad određuje prometnu vrijednost. Mi time ne tvrdimo, da rad ne utječe na prometnu vrijednost, nego ističemo to, da rad nije jedino mjerilo prometne vrijednosti. Da to dokažemo iznesimo još nekoliko svakome jasnih primjera :
Pretpostavimo, da jedan trgovac doveze brodom u neku luku više vrsta drva. Prema čemu će se mjeriti cijena tih drva ? Da li samo prema sječi i prevozu ? Ne, jer bi tada sva drva imala gotovo istu cijenu. U stvari pak kupac procjenjuje drva prema upotrebljivosti kao i prema uloženom radu. Bolja, trajnija drva plaćat će bolje.

Čitav se vinograd jednako obrađuje, a ipak će vino iz bolje vrsti loze biti bolje plaćeno, nego iz slabije vrsti.

Umjetnička rijetka slika mnogo više vrijedi, nego li rad, koji je bio potreban da bude naslikana druga slična slika od manje talentiranog slikara.
Zašto stari rukopisi, stari novci, rijetke marke imaju tako veliku cijenu ?
Zašto nakon uvođenja carina raste cijena, dakle prometna vrijednost proizvodima, i ako poljodjelski i industrijski rad ostaje isti ?

Iz ovoga je posve jasno, da su prometna vrijednost (cijena) dobra i uporabna vrijednost i te kako u vezi, i da uloženi rad nije nikako i ne može biti jedino mjerilo vrijednosti, kako to kaže Marx.

Ali on ne zastupa zabludu samo ovdje. Njegov zakon vrijednosti ne kaže, samo to, da se prometna vrijednost (cijena) kreće prema tome, koliko je u njoj opredmetljeno potrebitog društvenog rada nego ide i dalje i tvrdi, da se veličina dobitka kapitalista-poduzetnika određuje jedino prema količini sadržanog viška rada, dok drugi činbenici, kao n. pr. kapital na to uopće ne uplivišu. Da je to netačno dokazuje nam primjer dvojice poduzetnika, koji u dvije grane privrede investiraju (ulažu) istu količinu kapitala. Po Marxu bi onaj, koji raspolaže sa više savršenijih mašina i prema tome sa manje radnika, morao imati mnogo manju korist, dobitak t. j. višak vrijednosti, nego onaj drugi, koji ne raspolaže sa .savršenim mašinama, te prema tome mora uposliti mnogo više radnika, dakle više radne snage, koja će dati više vrijednosti, pa dakle i zarade. U stvari je obratno.

Marxova teorija vrijednosti nije dakle tačna. To je uvidio i sam Marx, tako da se u III. dijelu svog najvećeg djela „Das Kapital" stvarno odriče svog zakona o vrijed¬nosti. On tu priznaje, da se proizvodi redovito prodavaju ne prema svojoj vrijednosti (t. j. po Marxu prema u njima sadržanom radu) nego nekad iznad nekad ispod vrijednosti.

Ako dakle nije samo rad što proizvodima daje njihovu prometnu vrijednost, nego prije svega koristnost i mogućnost upotrebe za zadovoljavanje čovječjih potreba, tad tim pada teorija o višku vrijednosti, teorija o naravi i akumulaciji kapitala i t. d.

Ne stoji u cijelosti ni teorija, da se kapitaliste obogaćuju samo izrabljivanjem radne snage. Jedna grupa naših radnika u Parizu (bilo je to pred par godina) radeći osam sati u tunelima pariške podzemne željeznice zasluživala je dnevno 60 francuskih franaka. (U Dinarima dnevno oko 200.— Dinara). Radnici su bili prezadovoljni, jer su se tim nadnicama mogli čestito uzdržavati i učiniti velike uštede. Sigurno je, da ni poduzetnik nije radio bez dobitka. Odakle taj dobitak, ako su radnici dobivali svoje potpune plaće i prema tome nisu bili izrabljivani ? Očito odatle, što je poduzetnik naplatio mušteriji uslugu više nego ga je stajao jedan radni sat. Drugim riječima : profit ili ako hoćemo u ovom slučaju „višak vrijednosti" ne osniva se samo na izrabljivanju radnika i zarada uopće ne proizlazi toliko iz proizvodne sfere, koliko iz prometne sfere (cirkulacije).

Uostalom, kako je moguće govoriti o oduzimanju radne plaće onako odrešito, kako to čini Marx, u današnjim zamršenim odnošajima, kad je na pr. mehanizacija radnog procesa toliko napredovala, da je djelovanje radnika svedeno na najmanju mjeru. Tko je u stanju proračunati u konačnom rezultatu značenje radnikova rada u usporedbi sa mašinom. Tu se uopće ne da ništa započeti sa upotrebnom i prometnom vrijednosti radne snage. U koliko se pak hoće na tome inzistirati stvar ispada potpuno protivno od onoga, što Marx tvrdi, jer kvalificiran radnik je uvijek bolje plaćen od nekvalificiranog, muškarac bolje od žene. Nije dakle prometna vrijednost koja se kupuje, nego se i te kako pazi na lične sposobnosti, spretnost, poštenje itd., u jednu riječ gleda se na to, koji radnik ima veću upotrebnu vrijednost.

Da ne bude nesporazumka ! Mi ne niječemo da poslodavac ne izrabljuje radnika, da se ne bogati na njegov račun, jer tih primjera imamo kod nas bezbroj. Mi samo niječemo kategoričku tvrdnju Marxa, kao da poslodavac može živjeti jedino i bezuvjetno samo od isisavanja radničke krvi, te da radnik ne dobiva nikad višu plaću nego koliko mu treba za uzdržavanje.
To je uostalom naknadno uvidio i sam Marx. On je uvidio nemogućnost da uzme kao polaznu točku slučaj pojedinog radnika. Ali pošto se on nije htio odreći svoje teorije vrijednosti, jer je ona ključ čitavog sustava kapitalističkog izrabljivanja radnika, zato je pribjegao k golemoj zamršenosti, koja sastoji u tome, da uzima kao polaznu tačku ne više rad i proizvodnju pojedinog radnika, nego čitavu društvenu proizvodnju, tako da nema više viška rada i vrijednosti pojedinog radnika, nego postoji samo zbroj svega t. j. čitav društveni višak vrijednosti.

Bernstein prilično očajan kaže, da se sve to dade povezati samo u misli, t. j. postoje neki zbiljski temelji, ali je sve drugo građeno na apstrakciji.
Inače ovu posljednju Marxovu smicalicu ne ćemo pobijati, jer nam Marx nije uopće pružio dokaza za opstanak tog čitavog društvenog viška vrijednosti.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3269
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.B.Perović-Marksizam(prikaz i kritika)

Post Postao/la zummann »

Kritika zakona o koncentraciji kapitala i katastrofi kapitalizma


Na Marxovoj tvrdnji o koncentraciji kapitala trebalo bi se duže zadržati, jer bi trebalo statistikom dokazati : da li se kapital tako koncentrira, da će doskora sve vlasništvo biti sakupljeno u rukama nekolicine, dok bi s druge strane bilo golemo mnoštvo bez ičesa svoga. Međutim radi ograničenog prostora moramo se zadovoljiti sa nekoliko kratkih izvoda iz tuđih rasprava.
I ova Marxova tvrdnja doživjela je teških udaraca, tako da je jako uzdrmana. Sigurno je, da postoji djelomična koncentracija kapitala u rukama nekolicine, To naglašuju i papinske enciklike. To mi i sami svojim očima vidimo, ali da li je ta koncentracija tako posvemašnja, kako to Marx tvrdi, to je drugo pitanje.

Ova Marxova teorija doživjela je najtežih udaraca od socijaliste Bernsteina, koji sa činjenicama pobija Marxov „zakon".I ako stoji činjenica koncentracije, centralizacije, hiperprodukcije i tim u vezi kriza zarade, ipak, kaže Bernstein, pošto Marx mimoilazi protivne tendencije, čitavi prikaz je nategnut preko svake mjere. Marx je n. pr. promatrajući dioničarska društva vidio samo koncentraciju kapitala, dok baš dionička društva omogućuju široku raspodjelu koncentriranog kapitala i čine suvišnim da pojedinci prisvoje u svoje ruke kapital u svrhu koncentriranja poduzeća. Broj posjednika raste apsolutno i relativno. Statistika zvanja pokazuje porast srednjih staleža. Dionica (akcija) — koja je kapital u najsavršenijoj formi — uspostavlja opet srednje članove društvene ljestvice, koje je zadnje vrijeme koncentracija bila uništila. Statistika nam pokazuje, da su uz velika poduzeća sposobna za život i mala i srednja poduzeća i ta se sve više učvršćuju. Nema za industriju nikakvog razvoja, koji bi za sve privredne grane djelovao po stanovitoj šabloni. Ista se stvar zapaža i kod trgovine. Silna poduzeća propadaju, mala i srednja napreduju.

Najmanje se pak koncentracija zapaža u poljoprivredi. Bernstein, dokazuje, da se poljoprivreda kreće u protivnom smislu, nego li što je Marx predvidio. Uzalud se marksiste znoje, da bi statistikama iz Amerike i Evrope dokazali, kako se sve kreće po zakonu koncentracije. Ch. Gide stručnjak u ovom pitanju kaže : makar da se iz nepotpunih i nejasnih statistika mogu povući zaključci u različitom smislu, ipak se nikako nijesu mogle nategnuti kao dokaz Marxove teze, nego naprotiv mogu služiti kao dokaz, da se velika poljoprivredna poduzeća sve više dijele na manja usporedo sa porastom pučanstva.

Ali kad bi teorija koncentracije i postojala, to još ne znači, da je taj kapital koncentriran u rukama tek nekolicine. Zastalno ima danas više vrlo bogatih ljudi, nego ikada prije, ali ima osrednje bogatih više nego ranije. Broj najbogatijih raste, ali raste i broj bogatih i srednje bogatih, tvrdi Gide. Kako je Bernstein spomenuo, dioničarska društva omogućila su, da se vlasništvo porazdijeli na veliki broj pojedinaca. Zato je koncentracija poduzeća nije isto što i koncentracija vlasništva.

Marxova dakle tvrdnja, da će sutrašnje izvlaštenje biti mnogo lakše, nego u prošlosti, jer će „dostajati iz-vlastiti nekolicinu u korist mase" ispada kao netočna, jer bi trebalo ipak izvlastiti golemo mnoštvo t. j. veliku većinu pučanstva po manjini ili bolje po jednoj neznatnoj skupini ogorčenih propalih buržuja—Židova, kao što se to desilo u boljševičkoj Rusiji.
Kao u svim ostalim pitanjima, tako su i ovdje Marx i Engels ljuto pogriješili. Marksisti su sad pribjegli jednoj distinkciji : oni naime tvrde, da ne žele drugo nego socijalizirati sredstva proizvodnje velike industrije, koja unajmljuje tuđu radnu snagu, dok oni neće ticati i u sitna i mala vlasništva... Nema tu nikakvog protivuriječja, to je zakon razvoja, kažu marksisti. U stvari je to bijedna taktika spašavanje položaja, a kad se mali i sitni priklone marksizmu, doživjet će sudbinu ruskoga malog posjednika, koji je lišen prava posjeda i slobode.

Što je dakle sa teorijom katastrofe ? Predstavnici „Buržujskog" kapitalizma neće sigurno zadržati položaje, ali ne će svršiti kako su to prorokovali Marx i Engels. U Rusiji je jedan mali postotak svijesnih revolucionaraca proveo revoluciju i sjeo na grbaču čitavom narodu, a održaje se jedino terorom. Tu nema ništa od onog „neumitnog toka historije", nego se tu radi o tome, da su neki tipovi morali „neumitno" zagospodovati mjesto cara. U Rusiji je provedena revolucija kao što su provedene dosada sve revolucije : nasilno, krvavo, mijenjajući s vrha do dna sve. Mi ne ćemo nijekati, da se takove revolucije ne mogu i drugdje odigrati, ali da će kapitalis¬tičko društvo — kako to tvrdi Marx — samo po sebi propasti, da će golema većina proletarijata uz mali potres izvlastiti nekolicinu, i da se ta promjena ne će ni osjetiti, to su priče jedino za djecu, — pardon! — i za marksiste!



Kritika historijskog materijalizma


Ima čitav niz socijalista, koji su upoznavši historijski materijalizam, tu fantastičnu povjesnu konstrukciju K. Marxa, nastojali, da toj beskrvnoj shemi udahnu život time, što su pokraj „proizvodnih snaga" u kojima Marx nalazi riješenje „svjetske zagonetke" ubacili nekoliko novih pogonskih snaga povijesti. Prvi je Engels. On piše, da je prema materijalističkom shvaćanju povijesti proizvodnja samo u zadnjoj instanci odlučujući mo-menat u povijesti. I ako je to neko ublaženje, ipak to ne mijenja ništa na Marxovom shvaćanju. Tek poslije smrti Marxa Engels priznaje, da tok povijesti ne zavisi samo od gospodarskih odnosa, nego i obiteljskih i nekih drugih čimbenika. Bernstein pak navodi čitav niz drugih činbenika, odnosa, sila i upliva koji suodlučuju u povijesnom razvoju. Usprkos svih tih upliva i čimbenika, koji su kasnije nadodani, nije teorija ništa dobila na jasnoći.
Historijski materijalizam izlazi odatle, što Marx i Engels nijesu izgradili svoju materijalističku teoriju iza podrobnog proučavanja povijesti, nego polazeći sa stanovitih pojava modernog gospodarskog života i njihovih upliva na društvene odnose. Oni su a priori izradili svoj ekonomski materijalizam, a tek su zatim činili pokuse (zapravo natezali činjenice, da bi povijest rastumačili u smislu svoje teorije). To isto kaže drugim riječima Ed. Fischer (Sozialistische Monatshefte 1916., 848.): „Marx nije došao do socijalizma na temelju svojih znanstvenih istraživanja, nego obratno, on je došao na svoje znanstvene radove iz socijalističkog ideala, pokušavši ga postaviti na znanstvene podloge."

Engelsov glavni spis u ovom pogledu „Porijetlo obiteljskog privatnog vlasništva i države" nije nego izvadak iz Lewis-Morganove „Urgesellschaft", koja stoji na skrajnom darvinističkom gledištu i jednostrano na temelju pojedinih pojava kod američkih Indijanaca. On je pomoću darvinističkih principa izgradio opću povijest primitivnog društva. Međutim upravo obitelj kao opće ljudska pojava ruši historijski materijalizam. Obitelj se ne da protumačiti gospodarskim odnosima, ona ima svoj temelj na nerazrušivim sklonostima i nagnućima čovječje naravi, zato je susrećemo uvijek i svugdje u stanovitom obliku ma kakvi bili gospodarski odnosi. Tvrdnje Bachofena, Lubbocka i drugih, da su navodno ljudi na najnižim stepenima kulture živjeli u čoporima s neuređenim spolnim odnošajima bez braka i obitelji ili u t. zv. skupnim brakovima već su odavna zabačene od znanosti. (Tko bi se želio nešto potanje uputiti u ovo pitanje neka čita stručnu studiju „Historijski razvoj porodice" od sveuč. prof Dr. A. Gahsa, Zagreb 1932.). Obratimo se sada „idejnoj nadgradnji". Ako se historijski materijalizam hoće da uzdigne do znanosti, tad mora biti u stanju dokazati nam kako sve filozofske, pravne, moralne političke vjerske itd. ideje proizlaze iz materijalnih proizvodnih snaga. Ako je čovjek samo više razvijena životinja, kako on dolazi do ideologije ? Na ovaj upit marksisti nam ne daju nikakav jasan odgovor. Ali mjesto toga pružaju zamršene „učene" smicalice koje ništa ne znače, jer su redovito dvolične riječi. (Marxov učenik G. Sorel, ne za šalu, nego ozbiljno, napisao je i ovo : „ Iskustvo marksističke teorije vrijednosti pokazuje nam od kojih važnosti može biti nejasnoća u davanju snage nekoj nauci").

Ako je tvrdnja, da je ideologija plod materijalnih proizvodnih odnosa, neodrživa, tad to isto vrijedi i za tvrdnju : — da se mijenjanjem proizvodnih odnosa mijenja i čitava ideološka nadgradnja. Prema ovoj tvrdnji ne bi dakle bilo nikakvih vječnih nepromjenljivih pojmova i načela na političkom, socijalnom, pravnom, filozofskom, vjersko-moralnom području. Ali nijekanjem tih vječnih nepromjenljivih načela onemogućuje se znanost. Znanost računa sa nužnim i nepromjenljivim. Zakoni su znanosti zakoni logike, a ne gospodarski interesi.

Ako nema ništa nepromjenljiva, tad je znanost nemoguća. Što više uništena je duševna veza između jednog i drugog pokoljenja. Fali identitet, istovjetnost pojmova.

Kod marksista i tu ima protivuriječja. Kako nam oni mogu podrobno opisati društveni razvoj u prošlosti i budućnosti ako n. pr. pojam razvoja društva nije postojao niti će doskora postojati. Kako oni mogu znati da će nestati religije, braka, privatnog vlasništva, ako ne znamo da li će ljudi u budućnosti imati iste ili različite pojmove o tome ? Odakle marksistima opći zakon razvoja za sva vremena ? Dozvoljavanjem pak, da matematičke znanosti sadržavaju neke nepromjenljive istine, marksisti upadaju u protivuriječje, jer matematičke znanosti pretpostavljaju mnoge pojmove i načela, koja su njima zajednička sa ostalim znanostima.

Ako je — kako tvrde marksisti — kretanje materije vezano uz stanovite zakone, a to kretanje formira ideje i smjer volje, tad postaju svi događaji u ljudskom životu nužni. Jasno je, da ovakovo shvaćanje isključuje čovječju slobodu, a čovjeka čini polugom svjetske mašine koja se kreće po nužnim zakonima.

A ipak izvan svake je sumnje, da je slobodna volja pojedinaca dala više puta novi smjer događajima za čitava stoljeća.

Odakle crpi svoju snagu načelo klasne borbe i klasne svijesti, ako me u osjećaju pobune proti gospodarskim „nužnostima", prema tome u jednom idealu ?

Zašto se marksisti bore proti raznim idejnim strujama i pokretima izvan svojih redova ili unutar svojih redova, kao proti raznim revizionističkim tendencijama ? Zašto se Boljševici bore proti religiji u Rusiji ? Zašto u Rusiji ne nestaje vjere, kad su se temeljito promijenili materijalni „proizvodni odnosi", i već je ostvaren „raj na zemlji"?

Što nam kaže povijest ? Kršćanstvo je nastupilo u direktnoj suprotnosti sa idejama i vjerovanjem, koje je tada vladalo. Ne opažamo u to doba nikakvu značajnu korelativnu izmjenu proizvodnih odnosa, koja bi nam po marksističkom shvaćanju razjasnila značajnu pojavu kršćanstva. Naprotiv, kršćanstvo je postepeno uplivisalo na promjenu društvenih i gospodarskih odnosa. Nije ukidanje ropstva izazvalo pojavu kršćanske vjere, nego je kršćanska vjera sa svojom naukom pomalo provodila ukidanje ropstva. Isto tako kršćanstvo je povratilo dostojanstvo žene, reorganiziralo obitelj, ustanovilo bezbroj ustanova kršćanske ljubavi i milosrđa, a ne protivno.
Da su Križarske vojne imale gospodarskih posljedica, to je jasno, ali da su one bile izazvane od proizvodnih odnošaja, a ne od vjerskog osjećaja, može li se to ustvrditi?

Ni pojava islama, ni humanizma, ni protestantizma ne mogu se tumačiti gospodarskim odnosima, ili barem ne samo pomoću njih.
Francuska revolucija već ima jače naglašen gospodarski momenat, ali bi bilo vrlo površno tvrditi, da je on igrao jedinu ulogu, kad je povjesno utvrđena uloga prevratnih ideja enciklopedista, nesposobnosti dvora itd.
Što se pak ima reći i kako tumačiti pojava modernog nacionalizma, fašizma, hitlerizma, koji stoje u najočitijoj opreci prema tobožnjem „nužnom razvoju" koji bi nas imao dovesti u socijalizam ?

Da li se može utvrditi, da su velike ideje i iznašašća Volte, Stephensona, Franklina, Pasteura, Marconia i dr. samo odsjev proizvodnih odnošaja? Dakako, da pojava velikih ljudi pretpostavlja stanovite socijalne i gospodarske odnose, ali baš za to što se pojedinci pojavljuju kao veliki ljudi, zaključujemo, da uz te socijalne pretpostavke moraju tu igrati veliku ulogu talenat, karakter, odgoj, moralna snaga i t. d.

Marx i Engels zaslužni su, što su nas upozorili na važan činbenik u povijesti čovječanstva, ali u tom su jako pretjerali. Ekonomski materijalizam kaže Bernstein, postao je povijesno-filozofski nazor, koji može biti označen kao najjednostraniji od svih povijesnih naziranja.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3269
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: dr.B.Perović-Marksizam(prikaz i kritika)

Post Postao/la zummann »

Zaključak


Zaključimo : Ovim što smo kazali utvrdili smo nedvojbeno, da je idejna veza između liberalno-buržujsko-kapitallstičkoga društva i marksizma vrlo jaka i da ni jedna od marksističkih teorija nije mogla izdržati oštricu kritike. Svaki čovjek, koji misli svojom glavom, priznat će, da dnevni život i najosnovnija opažanja govore, da. je nauka Karla Marxa kriva.
To je razlog, da je marksizam kao nauka skrahirro, da je i kao pokret na putu k „samouništenju".

Hans Müller organizator jedne od najvećih međunarodnih organizacija sa isključivo socijalističkim članovima, rekao je : „Marksizam nije drugo, nego kritika, negacija. On nije drugo nego duh, koji uvijek niječe, kojemu sve što postoji nije vrijedno nego da propadne. Marksizam je tako temeljito umro, da ga nitko više ne može probuditi na život. Ima doduše još ljudi, koji opetuju stare formule, ali to su automati, koji samo prividno žive".

Iz svakidanje prakse nam je poznato, da su ti ljudi u glavnom skrahirali ili promašeni buržuji, da je veza između glupave, nemoralne i korumpirane masonerije i marksističkih, osobito židovskih vođa utvrđena, da marksizam među inteligencijom u velikoj mjeri šire i predstavljaju blazirani sinovi buržujskih obitelji. Svi ti marksisti su po svome internacionalizmu, po tome što su otrovani krivim i neplodnim marksističkim teorijama, po tome što služe ciljevima komunističke internationale, po tome što kao znanost prodaju stare otrcane fraze, predstavljaju nešto užasno natražno, zaostalo, protunarodno i štetno, nešto protiv čega se buni čitava unutarnjost svakoga čovjeka, pripadnika obitelji, naroda, vjerske zajednice i čovjeka zdravoga razuma. Nikakove fraze o „naprednom" ne mogu prigušiti glas naše unutarnjosti, koji nam tu nauku čini ne samo odvratnom, nego i zaostalom u najvećoj mjeri, jer operira sa frazama, koje su „znanstveno" izgledale pred više od pola vijeka, ali danas to nisu, danas su to zablude, a zablude kad se svijesno prodavaju pod istinu postaju laži. Ti kritičari bez autokritike neka idu u Rusiju, Palestinu ili kamogod hoće, a nas neka puste na miru, da poštujući pravu znanost, poštujući zdravo srce i zdravi mozak našega naroda prianjamo uz ideje, po kojima je jedina moguće provesti obnovu socijalnoga poretka.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite