dr.Ćiro Truhelka-Uzpomene jednog pionira

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

dr.Ćiro Truhelka-Uzpomene jednog pionira

Post Postao/la zummann »

Uz pozitivne uspjehe Kallayjevih nastojanja oko kulturnog podizanja Bosne bilo je tu i negativnih strana. On je naime Bosnu smatrao kao neki corpus separatum između dva para oprečnih političkih struja, između austrijskog i madžarskog utjecaja, u nacionalnom pogledu između hrvatskih i srpskih aspiracija, te je držao, da će po zemlju biti najbolje, ako je očuva od utjecaja tih oprečnih struja. Zato je stvorio fikciju o nekoj posebnoj »bosanskoj narodnosti«, a službeni jezik u uredima i školama nazvao bosanskim. U Jagiću je našao učenjaka svjetskoga glasa, koji je svojim autoritetom tu fikciju podupirao i davao upute, kako će se za škole izraditi gramatika toga »bosanskog« jezika, koji se i od srpskog i od hrvatskog razlikovao uglavnom time, što se pisao fonetskim pravopisom, dok je s onu stranu Drine i Save bio na snazi etimološki. Jagić izjavljuje g. 1896., da je autoritativno sasvim opravdano, kad zemaljska vlada upotrebljava izraz »bosanski«, jer on odgovara nazivu zemlje, te ga uistinu nije izmislila Nj. Preuzvišenost, nego se upotrebljavao već u 17. i 18. stoljeću. To »bošnjaštvo« nije naravski ni na srpskoj ni na hrvatskoj strani našlo odziva, a među muslimanima samo tek toliko, što su se ovi u ono doba, osim inteligencije, bili nacionalno još slabo odredili, a bili su vikli, da ih Osmanlije zovu Bosnevijama. Te neodlučne i nestalne elemente kušali su i Hrvati i Srbi privući na svoju stranu, i to je nastojanje još pojačalo antagonizam između jednih i drugih tako, da je taj postao upravo rasnim kriterijem.

Kao rođeni Madžar bio je Kallav isprva prema Hrvatima više neraspoložen nego prema Srbima, ali, kad je došao u Bosnu, uvjerio se brzo, da slika, što ju je kao generalni konzul u Beogradu o Srbima stekao i koju je gledao u svijetlu Vukovih i Rankeovih prikaza, nimalo ne odgovara stvarnosti, te je imao toliko samoprijegora, da je svoju Povijest Srbije, pisanu pod beogradskim dojmovima, sam konfiscirao i poništio čitavu nakladu. Odonda, a osobito otkad je na Ilidži imao sastanak s pravašem Franom Folnegovićem, osvjedočio se, da Hrvati nisu baš tako stekli, kako im kazuje ime s t e k l i š a, te je svoje mišljenje o njima izmijenio, ublažio, dopuštao im osnivanje hrvatskih kulturnih društava pa čak i upotrebu zastave.

Preludij tomu je bio ovaj: osim crveno-žute zastave, koju je vlada usvojila kao službenu, branila je policija isticanje svake druge nacionalne zastave, pa je radi toga dolazilo do nemira, a organi vlasti su u jednom kraju napose proskribirali hrvatsku trobojnicu, u drugom opet srpsku. Da se to nekako uredi, našao se travnički okružnik Vuković ponukanim, da upozori vladu na »zloupotrebe«, koje se čine isticanjem zastava, zatraživši, da vlada izda naredbu, kojom se određuje, koje su zastave dopuštene i kako se ima postupati s nedopuštenima. Isti Vuković, podrijetlom dalmatinski Hrvat, predložio je i mjere, koje bi imale iz Bosne ukloniti nesamo srpsku nego i hrvatsku zastavu, premda je čitavo travničko okružje, osim sjeverozapadne periferije, bilo čisto katoličko, dakle hrvatsko, te je tamo i sam imao samo rijetke prilike vidjeti srpsku trobojnicu. Taj je spis riješio svojeručno doglavnik barun Kutschera u tom smislu, da vlada o zastavama i trobojkama crvene, bijele i modre boje ne pravi nikakvo pitanje, te se dopušta isticanje trobojke bez obzira, kojim su redom te tri boje poredane. I tako je jednim potezom pera u neslužbenoj upotrebi odobrena i hrvatska, slovenska i srpska trobojnica, pa čak i buduća jugoslavenska, o kojoj onda nitko nije ni snivao.

Kallavev nasljednik Burian nije poznavao ni zemlju ni ljude, kad je preuzeo vlast, ali je bio odveć velik štovatelj svog prethodnika, a da bi u pogledu narodnog pokreta u Bosni išta promijenio, te nije ni Hrvatima ni Srbima isprva branio, da se nacionalno odrede, kako hoće; ali on nije odmah shvaćao, kakva opasnost prijeti od sve neobuzdanije agitacije Srba, koja je sve očitije išla za tim, da se priredi teren za odcjepljenje Bosne od Austrije i pripojenje Srbiji, te nije ništa poduzeo, da se tom pokretu za vremena stane na put. Uzrok je tome bio i taj, što se njegov designirani mentor barun Kutschera, nešto razočaran, što nije sam postao mini¬star, a nešto i radi bolesti, koja ga je rušila, držao pasivno i puštao, da stvari teku, kako hoće. Za Bosnu je vrlo odlučno, da se još za Kallaveva života razmahala među Srbima agitacija za vjersko prosvjetnu autonomiju. Međutim ta agitacija već od početka nije bila ni vjerska ni prosvjetna; motivi su joj bili čisto materijalne naravi. Koncem osamdesetih godina zavladala je u Hercegovini zbog nerodice glad, a vlada, da tome pomogne, dobavi dovoljne količine žita, porazdijeli u skladišta, da ga kotarske i općinske vlasti uz nabavnu cijenu razdijele među narod. Za mostarske gazde i zelenaše je gladna godina od pamtivijeka bila najbolja konjunktura za sricanje bogatstva, te oni videći, da im izmiče sjajna prilika za stopostotnu zaradu, koja bi im pala u krilo, da su oni to žito prodavali gladnom narodu, udariše u viku, da im vlada otimlje zaradu, da su oni trgovci, a ne vlada, i da se to žito preda njima, a oni će ga prodavati narodu, kako znadu ... Kad to sve nije odvratilo upravu od njene čovjekoljubive nakane i kad je novoimenovani mostarski vladika Serafim Perović, donde iguman u Žitomisliću, odobrio vladin postupak kao čovječan, digoše viku i protiv njega, koji je nekoć, kao vođa naroda za ustanka, bio prognan u Tunis, i proglasiše bojkot protiv vladike i crkve ... Branili su narodu, da ide u crkvu, obustavili vjenčanja, krštenja i pokope uz asistenciju popova, a kad taj bojkot nije kod razboritijih ljudi našao odziva, pokrenuše agitaciju za »crkveno-prosvjetni statut«, koji bi utjecaj svećenstva stegnuo u crkvenim pitanjima na najmanje, a svjetovnjacima u crkvenim odborima imao dati odlučnu riječ. Taj pokret nađe odziva i u sarajevskom Tašlihanu, kojega je glavni vođa prešao u opoziciju, jer mu je vlast branila neke povrede zakona i iz razloga sigurnosti zatvorila zgradu, koju je onaj, namijenjenu za hotel, podigao nedaleko kolodvora, jer je bila sagrađena na protupropisno plitkim temeljima, a isto tako i han na Varoši kraj stare crkve, koji je zdravstveno povjerenstvo pronašlo pun gamadi i nečistoće i kao pravo leglo zaraze. Uzme li se, da je glavni vođa Tašlihana kao bogataš, koji je kao dobavljač stekao velik imetak, izgubio i to vrelo zarade, onda nije čudo, što je prešao u najljuću opoziciju te joj se, kao bogat čovjek, nametnuo i vođom. Njegovoj ambiciji laskalo je uvelike i to, da su ga, kao i crnogorskog kneza, zvali gospodarom. Ta dakle udružena opozicija izradi crkveno-prosvjetni statut, kojemu je konačnu redakciju dao peštanski odvjetnik Gavrila, i sve to preda uz memorandum ministarstvu na odobrenje.

Čitanje tog statuta otvorilo je Kallavu posvema oči: on ga baci u ladicu svog stola i zaključa, da tamo čami sve do njegove smrti. Kad je Kallay umro, našao se uz druge spise i taj statut. I ne sluteći kobnih posljedica, koje će to imati, predloži ga Burian caru na odobrenje. Tako je taj statut postao izvorom svih zala, koja su idućih godina pritisla bosansku upravu, jer je tu prvi put od njena postanja uzakonjen za grčko-istočnu crkvu i vjeru novi naziv srpsko pravoslavne vjere i crkve, čime je implicite priznat srpsko-nacionalni karakter. Anomalija je ta bila to veća, što ni jedna pravoslavna crkva u Evropi nema nacionalne oznake, jer se vjera i crkva i u Rusiji, Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj te na području a. u. monarhije zvala grčko-istočnom. U Bosni sada postade ona preko noći srpskom. Naravno, da je ozakonjenjem srpstva na vjerskom području ozakonjena i svaka agitacija za srpstvo — čitaj: za Srbiju — i na političkom polju. I ta se u tolikoj mjeri razmahala, da su prilike od dana u dan postajale sve nesnošljivijie. Bosna bude proglašena srpskom zemljom, muslimani Srbima, koji su se odmetnuli od vjere te ih treba vratiti pravoslavlju; Hrvati su proglašeni austrijskom tvorevinom. Protiv njih i činovnika prečana bačen je na ulicu pogrdan naziv k u f e r a š a, kojima se život ogorčavao još i prijetnjama i denuncijacijama.

Ta je zbrka postala još veća, kad je madžarski ministar Franjo Kossuth, putujući preko Dubrovnika u Bosnu, tamo zatekao brzojavni poziv mostarskog okružnika Pitnera, da mu u Mostaru bude gostom. I on se, ako i nije bilo u programu njegova puta, zaustavi u Mostaru te porazgovori s Pitnerom. Sadržaj tih razgovora ostao je naravski tajan, ali se brzo očitovaše rezultati. Mostarski okružnik poče favorizirati Srbe na štetu Hrvata, te on sam kao državni činovnik dade preko svojih prijatelja iz srpskog tabora direktive njihovu radu; svog činovnika, tasta Šerifa Arnautovića učini mostarskim načelnikom i vođom male, ali grlate stranke onih muslimana, koji su iz ličnog interesa prešli u srpsko kolo.
Sve se to složno diglo protiv Hrvata, jer su ovi oduvijek bili lojalni i zato naravski Madžarima trn u oku.

U Sarajevu je na vladi prevladala protivna stranka; na čelu vlade bila su u to doba tri Hrvata: general Varešanin, kao poglavar zemlje, barun Benko, kao doglavnik, i Košta Hormann, dotada ravnatelj zemaljskog muzeja, kao predstojnik upravnog odsjeka, svi od reda lojalni, upirući oči u Beč i oslanjajući se na Hrvate i one muslimane, koji su se osjećali po narodnosti bliži Hrvatima nego Srbima. Sarajevska »Srpska Riječ« sipala je žuč i otrov na sve, što je hrvatsko, a toj kampanji suprotstavio se »Hrvatski Dnevnik«, koji je osnovao nadbiskup Štadler, a nepobitnim je argumentima utvrđivao hrvatstvo Bosne. Polemika se vodila ogorčeno s obje strane: s hrvatske strane argumentima, a s protivne invektivama, koje su prevršile svaku mjeru. U toj općoj politikanskoj psihozi nisam mogao ni ja ostati ravnodušan, te sam napisao i u »Hrvatskom Dnevniku« niz članaka, u kojima sam dokazivao, da je glavno vrelo antagonizmu u tome, što su Srbi etnički tuđi rasni elemenat, koji po geo¬političkom svom položaju pripadaju različitim kulturnim područjima, te nikada nisu imali zajedničke povijesti, vjere i kulturnog života, a ta borba, koja se vodi pred našim očima, jest borba vlaških došljaka protiv autohtonog žiteljstva Bosne, koje je oduvijek samo hrvatsko. Ti su članci štampani, dakako anonimno, i kao posebna brošura pod naslovom »Hrvatska Bosna«, a učinak im je bio taj, da je »onima tamo« upravo stao dah od nemoćnog gnjeva. Svoju su žuč sasuli na nepoznatog pisca, ali uza sve nastojanje, da ga pronađu, nije im uspjelo.

Kako se ta borba grkoistočnjaka protiv Hrvata sve više rasplamsavala i zauzimala sve oštrije forme, osobito od doba, kad je i mostarska frakcija pravoslavaca, koja se kupila oko umjerenijeg lista »Narod«, pridružila hajci protiv Hrvata, i kad je opasnost za Hrvate i druge lojalne elemente u Bosni postala sve većom, te se sve jasnije opažalo, da to sve ide za tim, da pripremi tlo za odcjepljenje Bosne i pripojenje Srbiji, uzeo sam ponovo pero u ruke i napisao za bečki »Reichs¬post« dva članka o situaciji u Bosni: jedan pod naslovom »Die bosnische Pyramide«, u kojemu sam dao parafrazu piramidi, što ju je Burian u delegacijama dao kao tumačenje svojih upravnih nastojanja, a imala se izgraditi na širokoj bazi najnižih slojeva i njihovih potreba, te će u višim i postepeno užim redovima zadovoljavati više kulturne potrebe. Toj sam piramidi suprotstavio drugu, koja u širim redovima ide na ruku masama, željnim tuđe imovine, čitluka i begluka muslimanskih aga i begova, harangira pravoslovne mase na mržnju protiv Hrvata katoličke i islamske vjeroispovijesti, ide za ekonomskim uništavanjem srednjeg staleža, za raseljavanjem i proletariziranjem muslimanskih seljaka i maloobrtnika, za osiromašenjem aga i begova i uporedo za jačanjem i bogaćenjem nekolicine gazda i zelenaša, koji će podići na čelo svoga vođu, da proglasi odcjepljenje Bosne od monarhije.
Što je ta borba bila oštrija, to su se Srbi morali više osvjedočiti, da ne će uspjeti, dok ne dođu do apsolutne većine, jer je razmjer jakosti triju vjeroispovijesti, katoličke, muslimanske i pravoslavne, bio otprilike 2:3:4. Doći do većine bilo je moguće ili koalicijom bar s jednim dijelom muslimana ili time, da se muslimani brojčano oslabe. I kako je uza sve napore uspjelo na srpsku stranu privući samo neznatan broj muslimana, kojima su bili na čelu Osman Đikić i Šerif Arnautović, pokušali su ovi, da u srpsko kolo privuku muslimanski pomladak. Nato su g. 1903. rodoljubi kao Adem-aga Mešić, Savfet Bašagić, Edhem Mulabdić i Riza-beg Kapetanović osnovali »Gajret«, kojemu je bila svrha uzgajati mladež u hrvatskom duhu, a to je bilo trn u oku i Srbima i posrbicama, te Arnautović poče u svom »Musavatu« sipati žuč i otrov na neustrašive pobornike Gajreta. Da u društvo uvuče svoje ljude, poslužio se konačno starim trikom: uoči glavne skupštine zapisaše mnogo nepismenih i nesvijesnih muslimana u članstvo Gajreta i s njihovim glasovima srušiše staru upravu, koja je društvo osnovala, te izabraše posrbice. Odsada je Gajret bio »najsrpskije« društvo u Bosni, a glavni uvjet za primanje pitomaca bilo je srbovanje. Osnivači Gajreta, potonuti u pozadinu, borili su se godinama s uzurpatorima, dok konačno ne osnovaše g. 1923. »Uzdanicu«, koja je digla stari Gajretov barjak s takvim odzivom, da je Srškićeva vlada društvo zabranila, dok za Davidovićeve vlade nije ponovo proradilo. Međutim ono par Gajretovih stipendista nisu mogli muslimane brojčano oslabiti, a da se to postigne, zasnovan je paklenski plan: baciše među neuki svijet krilatice, da je d i n (vjera) u opasnosti, da će »Švabo« muslimankama skidati feredže, oboriti ograde haremova i prekrstiti muslimane, i zato treba svatko, tko je pravi musliman, da se odseli u Tursku, gdje će ga dočekati otvorenih ruku i obasuti svakim dobrom. Našlo se, napose u Krajini, dosta neuka i bezazlena svijeta, koji se dao ovom agitacijom zavesti, te počeo rasprodavati u bescijenu imetak — kupci su opet bili Srbi! — pa se u masama iselio u Macedoniju i u Anadol, gdje ih naseliše oko Skoplja i u anadolskim ritovima oko Ankare. Tu su jadni bosanski m u h a d ž i r i na hiljade pomrli od malarije, oskudice i bijede. Lozinku »u Aziju Turci!« morali su oni često slušati osobito kasnije u saboru.

Tko nije bio Srbin, bio je u ono doba izvrgnut svakom teroru: građanin napastovan, trgovac i obrtnik bojkotiran, činovnik denunciran, dok tome 7. listopada 1908. nije učinila kraj — aneksija!

Aneksija, odobrena od Turske kao bivšeg nosioca suverenog prava nad Bosnom uz otkup t. zv. h a s -i- h u m a-juna sultanova, i priznata od evropskih država kao nagrada dugogodišnjeg rada Austrije oko kulturnog podizanja Bosne, priznata, makar i nevoljko i od same Rusije, djelovala je kao grom iz vedra neba, koji je razorio uveliko zasnovanu agitaciju za pripojenje Bosne Srbiji. Sve nade u to uništila je uporedo provedena mobilizacija, koja je mnogom slijepcu otvorila oči i pokazala, da je »trula« Austrija još uvijek velevlast, kojoj se mala Srbija nije mogla ni približiti, a kamo li se s njom uhvatiti u koštac. Nemoćni gnjev opozicije prešao je postepeno u rezignaciju, dok nisu srpski političari ugledali u osnutku sabora nov instrumenat, koji su se nadali upotrijebiti u svoje svrhe.
Novi ustav prilično je ograničio kompetenciju sabora, kojemu je izborni red predviđao tri izborničke kurije: seosku, građansku i inteligencijsku s nekoliko virilista. Samo otvorenje tog prvog bosanskog sabora (1910.) završilo je pod kobnim auspicijima: poglavar zemlje general Varešanin vraćajući se sa svečanog otvorenja u Konak malne je pao žrtvom atentata, što ga je na Carevoj ćupriji pokušao na njega izvršiti član neke terorističke organizacije, imenom Žerajić — srećom bez uspjeha, jer je pet revolverskih hitaca promašilo, a šestim se atentator sam ubio.

Uvođenjem parlamentarnog sustava nametnula se potreba, da s uprave odstupe glavni predstavnici dotadašnje apsolutističke vladavine: barun Benko kao doglavnik i Kosta Hormann kao predstojnik političke uprave; ova bude predana u ruke baronu Pitneru, bivšem okružnom načelniku u Mostaru, koji je imenovan civilnim doglavnikom. Ovaj je pokušao skalupiti većinu od »Srba« i srbofilnih muslimana, pretežno Mostaraca s Arnautovićem na čelu, koga je on od običnog pisara podigao do političke ličnosti i sokolio, da stvori malenu, ali grlatu stranku, i proturao ga do položaja vakufskog ravnatelja. U tu je većinu ušlo i par pravoslavnih virilista. I sada se događa političko čudo: vladina većina viče i grmi protiv vlade — kao najljuća opozicija, a glasuje za nju kao umiljato janje i prima sve prijedloge. Nisam nikada prisustvovao saborskim sjednicama, ali sam imao prilike u budžetskom odboru promatrati taj politički sajam izbliže. Imao sam pred odborom zastupati muzejski budžet, u kojemu je neka stavka bila predviđena kao honorar tadašnjem muzejskom intendantu Hormannu, komu je ta čisto počasna funkcija bez ikakve stvarne ingerencije podijeljena prigodom umirovljenja kao nagrada za njegove dugogodišnje zasluge, stečene na položaju visokog upravnog činovnika. Odmah se najgrlatiji član i predsjednik odbora Šćepan Grđić digao protiv Hormanna zahtijevajući, da se ta stavka briše, jer je intendamtstvo sinekura, a nju honorirati znači rasipati narodnu imovinu, stečenu krvavim žuljevima na »grbači« naroda. Pitner, koji Hormannu nije bio sklon, slušao je tu filipiku s nasladom i bio pripravan, da se odnosna stavka briše; ali kad sam ja nato ustao i upozorio odbor, da je Hormannu podijeljena ta čast previšnjim rješenjem, koje u Bosni ima zakonsku snagu, i da ne znam, je li sabor kompetentan takvo previšnje rješenje poništiti, zabezeknuo se i dao znak uzmaku. I tako je ta stavka bez dalje debate prihvaćena.

Zanimljiv se epilog toj epizodi odigrao nekoliko godina kasnije, kad se, nakon prevrata, Grđić dao od pokrajinske vlade imenovati intendantom muzeja i dobavio sebi sinekuru, za koju ni kao stručnjak, ni kao činovnik, nije imao ni stoti dio više prava od Hormanna. Tako, evo, izgledaju ti hercegovački Katoni!

Kao primjer, kako se u to doba vodila politika u Bosni, neka posluži i ova slika: nakon atentata na Varešanina trebalo je naravski provesti istragu, da se utvrdi, kako je bilo moguće, da se u po bijela dana pokuša takav zločin, a da policija to nije zapriječila, te će policija, a u prvom redu vrhovni upravitelj političke uprave biti pozvan na odgovornost. Međutim ostaše i on i vladin povjerenik kod grada i policijski povjerenik na svojim mjestima, kao da se ništa nije dogodilo, a nerazjašnjena je ostala i pozadina tog atentata. Kod atentatora našlo se samo njegovo ime i jedna karta s fantastičnom mrtvačkom glavom, izdanom umjesto legitimacije od bogzna koje terorističke organizacije. Vjerojatno su nečije peštanske veze radile oko toga, da se sve to ušutka i zaboravi, a možda je odgovornom uspjelo sklonuti i Varešanina, da i on na oba oka zažmiri. Pitner je naime od prvog dana, kad je dobio vlast u ruke, nastojao, da starog poštenjaka Varešanina predobije na svoju stranu, a to mu je i uspjelo. Znao se uvući u samu poglavarevu obitelj, dodvoriti se njegovoj ženi i kćeri i ulaskati se samom Varešaninu, poštenjaku, koji ga je i sam i sav ostali svijet smatrao poštenim. I tako ga je konačno dobio posve u ruke.

Poglavari su redom morali od vremena do vremena slati kabinetskoj kancelariji u Beču izvještaj o razvoju političkih prilika u Bosni, a to je Varešanin kao vojnik radio uvijek savjesno i objektivno. Međutim, kad je Pitneru uspjelo da ga predobije, davao mu je on podatke za te izvještaje, a poslije ih je čak sam pisao, te ih je Varešanin, uzdajući se u njegovu ispravnost, samo potpisivao. Razumije se, da su ti izvještaji bili u duhu one, iz Pešte diktirane politike. Štogod je bilo na štetu Hrvata, prikazivalo se u najpovoljnijem svijetlu, a Srbi i muslimanske posrbice s Arnautovićem na čelu prikazani su kao dobra, poslušna, lojalna djeca i stupovi prijestolja. I tako frizirani slali su se ti izvještaji kabinetskoj kancelariji.

Slati takve izvještaje imao je i poglavar glavnog stožera u Bosni, a to je bio pukovnik Ante Lipovšćak, hrvatska korenika, poštenjak od glave do pete i vojnik, komu je po izobrazbi, stručnom znanju i bistrom umu bilo malo ravnih. Njegovi su izvještaji bili objektivni, prožeti duhom savršene lojalnosti, a glasili su naravski sasvim drugačije, dapače su se razlikovali i u samim činjenicama od onih, što ih je slao poglavar zemlje.

Ta je opreka u izvještajima udarila naravski u Beču u oči, a kad je ostala konstantna, stvorena je ondje odluka, da se utvrde. Kabinetska kancelarija pošalje tajno posebnog pouzdanika, da u Sarajevu utvrdi, koji su od tih izvještaja istiniti. Taj je pouzdanik dulje boravio u Sarajevu, a da nitko nije znao, zašto je došao. On je pomno proveo istragu i utvrdio, da su Lipovšćakovi izvještaji potpuno ispravni.

I posljedica nije izostala.

Jedne večeri sjedio je Varešanin u Mostaru pri večeri, koju mu prirediše u časničkoj kasini, u najboljem raspoloženju, kad mu doniješe brzojav. On ga pročita, problijedi, udari šakom o stol te skoči ljut i uzbuđen od stola.
Onaj brzojav bio je za njega zlokoban, jer mu je donio umirovljenje!

Plodovi ovog režima sazrijevali su i na drugim poljima. Ona bjesomučna novinska hajka, koja se raspojasala zadnjih godina prije aneksije, a koja je pod dojmom aneksije i užasa, što ga je prouzrokovala u nekim krugovima, na neko vrijeme utihnula, oživjela je ponovo te se još više razmahala. Prednjačila joj je sarajevska »Srpska Riječ«, organ »Tašlihana« i njegove zakulisne gospode. Zanimljiva ličnost bio je novinar Skarić, koji se proslavio time, što je Hrvatima prišio porugljiv naziv »kuferaša«; on je uređivao u tom listu rubriku »Zembilj«, u kojoj je na svoje žrtve sipao svu svoju žučnu i mržnjom prožetu satiru protiv svega, što je hrvatsko i što hrvatski osjeća. Njegova kampanja, puna žuči i otrova, imala je biti duhovita, ali je uistinu bila posve vulgarna. Njegov žučljivi sarkazan bio je tek odraz jedne teške bolesti, od koje je on bolovao: izjedao ga je tabes u skrajnjem razvojnom stupnju, od čega su mu obamrli živci, koji upravljaju mišičjem nogu i vrata, tako da je bio prikovan uz krevet i zguren, te mu je glava visjela na grudima kao kruška na tankoj peteljci. Fizički je naličio taj bogalj na sliku, što ju je njegov davnašnji supatnik Scarron ocrtao u svom životopisu o sebi. Oko mu nije moglo gledati ravno, nego je buljilo u krilo, na komu bi držao papir i pisao svoje pamflete. Tako je jadnik čamio mjesece u bolnici u vječnom strahu, da će ga liječnici otrovati, dok nije konačno umro. Od Scarrona se bitno razlikovao time, što je onaj iz svoje bolesti crpao nepresušno vrelo dobroćudna humora i dosjetljivosti, kojom je nasmijavao ne samo svoju okolinu nego i čitavu Francusku, — u Škarica se to pretvorilo u žučnu, često bljutavu satiru i sarkazam, koji je svoje žrtve ranjavao, a nasmijao nije nikoga.

U to doba obarala se na Hrvate i druga novinarska perjanica: Čokorilo, po imenu sudeći podrijetlom Fanariot, koji je od glave do pete bio zadojen mržnjom na sve, što je hrvatsko, ali se znao okomiti i na Nehrvate, samo ako su bili lojalni Beču. Bio je to izraziti predstavnik onog tipa novinarstva, što bi ga Nijemac karakterizirao imenom Revolver Journalist, koji je znao svojim novinskim napadajima od svojih žrtava nabaviti sebi vrelo prihoda. U doba saborovanja bio je najdivljiji opozicionalac, a kad je nastao rat, znao se ugurati u službeni »Sarajevski list« kao suradnik i postao najcrnji i najžući »crnožuti«, i dobro jeo iz vladine zdjele. Usred rata se izgubio iz Sarajeva, a nakon rata se vratio i nastavio u još oštrijem tonu guditi, gdje je prije rata prestao — s tom razlikom, da je sada napadao sve, što je jugoslavensko, a uzvisivao, što je velikosrpsko. Konačno je i on nasjeo. Svoj je list štampao u štampariji knjižare Simona Katana, a kad je ostao veću svotu dužan, ovaj mu je otkazao, te je morao tražiti drugog štampara. I da se onomu osveti, Čokorilo je u svojem listu toliko napadao svog dosadašćnjeg štampara, da ga je doveo do očaja. To dozlogrdi Katanovoj sestri, koja dočeka Čokorila na ulici te mu prilijepi vruću ćušku; koja mu obori cviker s nosa, pa kako je bio vrlo kratkovidan, nije se mogao obraniti od udaraca junačke Španjolke i osta pobijeđen na bojnom polju tražeći svoje očale.

Pitneru je imao muzej zahvaliti novog suradnika — dra Vladimira Ćorovića. Nakon nenadanog odlaska dra Jefte Dedijera, koji je Cvijićevom preporukom i zauzimanjem Hormanovim bio namješten u muzeju, gdje njemu kao zemljopiscu nije ni bilo pravo mjesto, ostalo je to mjesto prazno, te je onda dano Ćoroviću, kojega je Pitner još kao mostarski okružnik poznavao, jer je bio u kući njegova oca stalan gost. Ćorović je bio mlad, inteligentan, dobro odgojen čovjek, uglađenih manira, otvorene ćudi, i premda je bio grčkoistočnjak, nije bio, što no se kaže »zadrti Srbin«, nego je i Hrvatima priznavao pravo na život. Po struci je bio povjesničar, dakle se bavio naukom, koja mu je u muzeju otvarala široko polje rada.
Svojim radom je počeo kod dra Patscha, kojemu je pomagao u uređenju »Balkaninstituta«, ali se tu radi nekih nesuglasica nije mogao smiriti; zato je došao k meni, da mu dodijelim drugo područje rada. Kako se već za svog đakovanja u Monakovu imao prilike upoznati s radom u knjižnicama, povjerena mu je muzejska knjižnica, koju je donde uređivao muzejski tajnik Topić, dobra pisarska sila, ali bez stručne spreme za vođenje knjižnice. I Ćorović se dao valjano na posao, da je preuredi po modernim zahtjevima knjižničarstva. Usto je radio i na području svoje povijesne struke i dao »Glasniku zem. muzeja« nekoliko lijepih prinosa.
Nažalost je ni kriv ni dužan zapao naskoro u veliku nepriliku. Kao odbornik »Prosvjete« bio je njen tajnik, ali je uza nj tajničke poslove obavljao kao plaćeni činovnik Vasilj Grđić, čovjek političar, s nešto pretijesnim vezama sa Srbijom, koji je za svoje dopisivanje sa svojim tamošnjim poslodavcima upotrebljavao papir i omote društva »Prosvjete«. Za provale austrijske vojske u Srbiju našla se ta korespondencija, te odbornici »Prosvjete«, prof. Žakula kao predsjednik, dr. Ćorović kao tajnik te Vasilj Grđić kao glavni krivac dođoše pod istragu. Protiv Žakule i Ćorovića provedena je najprije disciplinarna istraga, koja se preda mnom, ma da sam bio Ćoroviću pretpostavljen, tajila, i stvar je konačno predana sudu. Kad je došlo do sudske istrage radi veleizdaje i špijunaže, bio sam pozvan, da pismeno izjavim svoje mišljenje o Ćoroviću, njegovu radu i političkom djelovanju. Odgovorio sam, da je bio vrstan znanstven radnik u svojoj struci, da nikada nije izustio riječi, radi koje bih mogao sumnjati u njegovu lojalnost i da o njegovu političkom mišljenju ne mogu ništa nepovoljno izjaviti, jer je uvijek bio umjeren i konicilijantan. Uostalom bi najsigurnije jamstvo za njegovu lojalnost mogao dati barun Pitner, koji ga poznaje još iz Mostara kao i njegovu obitelj i koji ga je sam, na vlastitu pobudu, imenovao činovnikom i to sigurno, kad se već dostatnim dokazima osvjedočio o njegovoj političkoj ispravnosti.

Konačno je pukla i osuda: glavni krivac Vasilj Grđić, osuđen je na smrt, Žakula na 20 godina, a Ćorović na 10 godina tamnice. Da je na tu blažu osudu utjecala moja izjava, kazao mi je poslije sam Ćorović i dodao, da mu je čitajući je za vrijeme istrage bilo pri duši, kao da sam ga »zaodjeo ćurkom«.

Za prevrata pušten je s ostalim političkim kažnjenicima i Ćorović iz Zenice, gdje je učio knjigoveški posao. Tu je uvezivao knjige, što ih je, kao obično, slao muzej u Zenicu, da se uvezu, i tako je imao prilike i tamo pratiti novije tekovine muzejske knjižnice.

Ćorović je naskoro ušao u narodno vijeće, ali samo za kratko vrijeme, jer je onda izabran profesorom beogradskog sveučilišta te je tamo nastavio svoju znanstvenu karijeru, koju je započeo u Sarajevu.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite