Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

III.

Reparacije.
(1. siječnja 1921.).

Nijemci su zametnuli rat sa nakanom pobijede i uništenja neprijatelja. Okrutni Bog rata kojega su oni obožavali i slijepo mu se pokoravali od god. 1870., zapovijedao im je uništiti neprijateljsku imovinu. Nije nikakvo čudo, da su zlostavljeni narodi na svršetku rata tražili pravednu odštetu.

Ali pravda je često nemoćna pogoditi i ljude pojedince : možete se misliti, kako će onda pogoditi narode! Vlade su morale ovu opravdanu ogorčenost radi nanesenih šteta nastojati obuzdati, pa makar i kušajući zadovoljiti je u granicama mogućnosti, potsjećajući narode, da je nažalost uvijek lakše uništavati nego li stvarati, lakše činiti zlo nego li ga ispravljati. Ali one su naprotiv ovu ogorčenost još i potsticale. Krajem 1918. obećavao je Lloyd George Engleskoj glavu Kaizerovu i potpunu naknadu ratnih troškova, tvrdeći javno da bi Njemačka mogla da plati i 600 milijarda. Pa kada veliki buncaju, ko se može nadati da su narodi pametni ? Bjesomučnost naknade štete zagospodovala je javnim mišljenjem.

Ko je iz bližega promatrao rad Mirovnog kongresa, zna sa kakvom je lakoumnošću raspravljano bilo ovo pitanje. Nikada se nije raspravljalo ozbiljno niti o tome, u kojoj mjeri bi se mogla tražiti odšteta prema pravičnosti i sa osnovanom nadom da će ju se zaista postići; niti s kojim će je se sredstvima postići i sa kakvim garancijama; niti kako se ima mjeriti šteta i naknada za svakog pojedinog saveznika. Raspravljalo se je naprotiv bučno o silnim, osrednjim i malim svotama, koje su bile sve pohvatane iz zraka; konačno, kao na nekom trgu, poslije dugog raspravljanja, došlo je do sporazuma, da se zatraži od Njemačke prvi predujam od 125 milijardi i da se zadatak oko fiksiranja sveukupnog odštetnog iznosa unutar roka do 1. svibnja 1921. povjeri jednoj reparacijonoj komisiji; glede pak isplate, priteći će već u pomoć koji svetac. U brzini nije ovaj kongres niti opazio, da je osudio Njemačku da bude vječnim dužnikom nametnuvši joj da na svoj sveukupni dug plaća godišnje kamate od 5%. Nijesu Nijemci već Francuzi računali, da će, pribrajajući one kamate svake godine na glavnicu, Njemačka, plaćajući ipak 3 do 5 milijardi godišnje, za 30 godina biti svojim neprijateljima dužna opet skoro isti iznos !

Ne možemo se opsjenjivati. Ove zlo određene i nesuvisle reparacije umjesto da poprave štete nanesene ratom, pokvarit će i ono, što je iza rata još ostalo cijelo. Svakom čovjeku zdrava razuma činit će se u najmanju ruku vrlo sumnjivo da Njemačka hoće i može platiti 125 milijarda u razmaku jednog pokoljenja. Francuski pisci naprežu od nekog vremena sve svoje sile dokazujući kako Njemačka može platiti. Ali svi njihovi argumenti, kolikogod bili duhoviti, imaju jednu te istu pogrješku i pretpostavljaju njemačko htijenje, jer može i mora raditi za svoje žrtve i za svoje neprijatelje istom revnošću, kojom je i prije rata radila za sebe, za svoje bogatstvo i svoje udobnosti. Njemačka bi mogla platiti, kada bi pristala dati svijetu jedan tako uzvišeni primjer kršćanskog pokajanja. Ali ko će držati, da ima ambiciju za ovakvom slavom ?

Zapadna civilizacija već od jednog stoljeća ne poznaje odmora. A čime je ona potakla onu prirođenu lijenost ljudi na neumorni rad ? Mameći je većim udobnostima i većim slastima i ugodnostima.

Već od jednog vijeka rastu u Evropi i Americi udobnost i raskoš masa na ne mali strah i sablazan mnogih ljudi; ali što su jedna i druga ako ne nagrada i poticalo uvećane spretnosti i marljivosti? Čovjek ne radi, ako se ne nada nagradi. Evropejci i Amerikanci rade više od Istočnjaka, jer su sveli na najmanju mjeru svoje potrebe, a privikli su se da uživaju mnoga dobra, koje Istočnjaci ne poznavaju. Onaj, koji se nada, da će Nijemci kroz jedno ili dva pokoljenja neumornije raditi nego li u prošlosti zadovoljavajući se po siromaški živjeti kao muslimani, taj se opsjenjuje. A ako se Nijemci ne budu na ovaj način žrtvovali, kako će ispraviti počinjeno zlo? Naknaditi štetu jednoj žrtvi znači raditi za nju besplatno.

Pa niti sila ne može ništa u ovom pitanju. I pobjeda je nemoćna. Bič i strah mogu vrlo dobro pokrenuti sa mjesta jednog surovog nespretnog roba, ali ne jednog radnika, jednog seljaka današnjih naših vremena, a u toliko manje jedan cijeli narod. Ako se bude pokušavalo silom primorati Njemačku raditi za svoje žrtve, ona će opustjeti. Njemačka je industrija već počela emigrirati uslijed straha pred porezima koji joj prijete. Svjetski je rat osiromašio Njemačku više nego li njezine neprijatelje, a mnoge nam činjenice daju naslućivati, da će ova bijeda potrajati dugo, ako se još i ne poveća. Ali kako se čovjek može nadati, da će osiromašena Njemačka htjeti i moći nadoknaditi sve ono, što su njezine vojske opustošile?

Ovo nijesu tajne neke skrovite mudrosti već razmatranja zdravog razuma. Mnogi to priznavaju raspravljajući u četiri oka: ali čemu to služi ? Evropa je okovana ugovorima. Vlade se drže tekstova ovih ugovora, kao da bi se mogli od riječi do riječi izvršiti. Ministri financija čine svoje račune kao da je vjeresija Njemačke nedvojbene utjerivosti. A bi li mogli jedni i drugi drukčije postupati? Bi li mogla koja vlada, godinu dana iza kako je potpisala ugovore onolikog objama i nakon što ih je proglasila srećom i čudom svjetskim, kazati da su neprimjenljivi ? Bi li koji ministar financija mogao iz svoje glave proglasiti neutjerivom jednu vjeresiju, koja je zapisana u nekim najsvečanijim dokumentima opće povijesti?

S druge strane nijedno glasilo, nijedan odlični i uvaženi čovjek ne će preuzeti na sebe odgovornost proglašenja imaginarnim i irealnim ona prava, koja vlade proglašuju punovažnim i čvrstim. Svi oni, koji znaju kako stvari stoje, vežu se međusobno u laži ili sukrivoj šutnji. Javnost, koja nije u stanju u ovako velikim stvarima jasno prosuditi što je moguće a što nemoguće i koja je potaknuta od pravde i interesa tražiti naknadu štete i osvetu, učvršćuje se u uvjerenju kako će Njemačka platiti.Platit će, jer to mora.

Ali ovo sigurno čekanje naroda veže vlade. Koja bi se vlada usudila,proglasiti onu vjeresiju nesigurnom, kad se narodi već uobražavaju kako imaju onaj novac u ruci ? Narodi ne bi shvatili razlog, te bi se, kao da su orobljeni, rasrdili na vlade.

No ovaj nesporazum ne može trajati vječno. Danas ili sutra će okrutna stvarnost utjerati u laž sve ove obmane. Prije ili poslije, narodi će morati opaziti, da Njemačka ne može, jer ne će, i ne će, jer ne može platiti osim jednog malog dijela nametnute joj naknade štete. Što će se dogoditi onog dana od naroda razočaranih i prevarenih te od vlada kompromitiranih i obvezanih?

Ne znam ni sam što će se dogoditi, a ne ću niti pokušati pogoditi. Ali priznajem kako ne mogu bez tjeskobe niti misliti na onaj dan, jer suviše sumnjam i bojim se, da se onaj strašni čvor ne će moći malo po malo, mirno, razriješiti, a da ne bude rastrgnut.

U ovome Keynes ima barem pravo: ozbiljna i uspješna pomoć nije se mogla pružiti zemljama, koje su najviše stradale od ratnih pustošenja, Italiji, Francuskoj, Belgiji, Srbiji, već jedino na temelju nekog sporazuma između saveznika. Najbogatiji i najsretniji pobjednici morali su upotpuniti, pod pravednim uslovima i sa direktnim ili indirektnim potporama, pravedne naknade štete nametnute pobijeđenima, da tako spase svakoga pojedinačno, te sve zajedno, pobjednike i pobijeđene. Žrtva, koju bi doprinijeli najbogatiji saveznici, bila bi brzo nagrađena naglim procvatom općeg blagostanja. Ali ovaj sporazum obnove nije mogao biti sklopljen bez Amerike; a da li je Evropa mogla tražiti od Amerike ovu uslugu i ovu žrtvu, kad joj je otela plodove njezine pobjede ? Uvijek ponovno upadamo u ono isto. Pošto je pitanje mora bilo isključeno sa mirovnog kongresa, sva su kontinentalna pitanja postala neriješivima. Dapače i pitanje reparacija.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

IV.
Ugovori od paučine.
(13. siječnja 1921.).


Bilo je neko vrijeme, kad su se ugovori urezivali u mjed i mramor. Da li se nova vremena spremaju prepisivati ih na papir poput vela tanki? Crnilo se na Versailleskom i Sevrskom ugovoru nije još niti posušilo, a već se je govorilo, da će ih se trebati ispraviti! U povjesti se još nikada nije vidjelo jedno tako brzo kajanje zbog onoga, što se više ne da opozvati.

Na Versailleski ugovor padaju neprestano teške optužbe. Da je nepravedan, da tlači, da je diktiran od mržnje pa sve do nasilja. Pretjeranosti. Ovaj ugovor ima dobrih i loših strana, ali sve bi se ove, koliko loše toliko i dobre, dale ispraviti jednom mudrom i pametnom primjenom, kad ovaj ugovor ne bi zapravo imao jednu manu, o kojoj niko ne govori, ali koja je gora od svih drugih, bilo istinitih ili lažnih, radi kojih ga se napada. A to je, da se ne zna tačno da li postoji ili ne postoji ovaj ugovor; da li je to jedan istiniti i živi ugovor ili samo jedna krpa bezvrijednog papira usprkos svih ratifikacija. Netko kaže, da je to pravi ugovor, a netko kako nije, svi očekuju nestrpljivo od budućih događaja riješenje ove sumnje, ali se događajima ne žuri; koliko dobra toliko loša strana ugovora počiva na „neizvjesnosti", koja se ne će raščisti. Odatle nastaje ona čudna tjeskoba, koja obuzimlje Evropu, jer ne zna da li je ili nije sklopila mir.

Događaj je tako osobit, da ga se treba dobro shvatiti. Jedan pisani komad papira ne postaje valjanim ugovorom, svetom obvezom, jednim imperativnim zakonom između naroda već jedino krjepošću dobrovoljnog pristanka ili prisilno. Kako jedan ugovor ne bi ostao mrtvim slovom i kako bi bio poštovan, potrebno je ili da ga pobijeđeni prizna i da se smatra obvezanim bilo čašću bilo iz svojeg interesa pokoravati mu se, ili da je pobjednik toliko jak,a da se pobijeđeni ne usudi protiviti se, pa da ga poštuje.

Versajski ugovor izmiče i jednom i drugom od ovih rekvizita. Eto to je prava njegova mana. S pravom ili ne, Nijemci su uvjereni da su u Versailles-u morali platiti Brenovu ucjenu. Kao Francuzi poslije Frankfurtskog ugovora, oni proklinju ovaj ugovor i napadajući ga kao nepravedna smatraju, kako su ga dužni poštivati samo u toliko u koliko ih na to sila primorava. Dakle do sile bi stajalo,poštovati ga. Ali ima li te sile? U ovome leži sve. Njemačka je bila pobijeđena u svjetskom ratu od jedne koalicije, koja se je djelomično razišla, a djelomično omlohavila. Nitko danas ne bi mogao kazati, koje bi to sile bile, koje bi sutra bile spremne Njemačku, kad bi se ova oprla, primorati na izvršenje ugovora. Zar sama Francuska? Francuska i Belgija? Francuska, Engleska i Belgija? A nije lako ni pogoditi, što bi Njemačka mogla učiniti sutra, kad bi htjela pokušati raskinuti ovaj ugovor ili usprotiviti mu se jednim pasivnim otporom. To ne zna niko, pa niti sama Njemačka. Netko kaže da je Njemačka za vijekove iznemogla, a neko je vidi već za malo godina još moćnijom i opasnijom od prije.

Ova neizvjesnost je zapravo ono potajno zlo koje uništava Evropu. Njemačka bi se htjela osvjedočiti, da se je neprijateljska koalicija već razišla i da je nemoćna, ali činjenice je tješe tek nekom nesigurnom nadom. S druge strane bi Francuska htjela biti sigurna, da je koalicija, s kojom je dobila rat, ne će nikada napustiti, i da bi joj, ako bi se ova razišla, bile dovoljne za ovaj ugovor samo njezine sile. Ali i za Francusku su znaci vremena konfuzni i nesigurni. Ostale vlasti čekaju razvitak budućih događaja nepoduzimajući ništa u razjašnjenu one neizvjesnosti, govoreći tren kao da ova koalicija još i dalje postoji, a tren kao da je više nema.

Uslijed toga koalicije i prema tome one sile, koja bi imala primorati protivnicu na izvršenje ovog ugovora, ima i nema; tren izgleda da je ima, tren da je nema; a ugovor sastavljen sa tolikim naporom postoji i ne postoji, ima ga i nema, prema tome da li se čini da postoji ili ne sila dovoljna da ga održi na snazi. Njemačka se prilagođuje u izvršenju jedne po jedne od ugovorom preuzetih obveza i to manje težih, ali sve u zadnji tren, sporo, tražeći zadobiti vremena i nadajući se kako će ugovor, za njegov neizvršeni dio, postati jednog dana običnom krpom papira.

Francuska naprotiv napreže sve svoje sile da održi u vezi koaliciju, a bojeći se da se ova konačno ne raziđe, nastoji požuriti izvršenje ugovora; uvijek strepi, da joj ne ostane u rukama mrtvo slovo.

Stvar je još jednostavnija sa Sevrskim ugovorom. Ovdje nema nikakvih dvojba. Sila, koja bi primorala njegovo izvršenje, nije nikada niti postojala, pa je stoga ovaj ugovor postojao samo u uobrazilji njegovih sastavljača. Jednog dana su Engleska, Francuska i Grčka sanjale lijepi san: podijeliti između sebe sav plijen Turske, pobijeđene u svjetskom ratu, i Rusije, rastrgane od revolucije. Ali nije bilo dovoljno pobijediti njemačku vojsku na Rajni za domoći se Mezopotamije, Palestine, Sirije, Carigrada i Crnog mora; trebalo je poslati u Aziju jednu vojsku i jednim novim ratom otrgnuti one krajeve religiji, koja tamo još gospoduje. To nijesu mogle učiniti niti Francuska niti Engleska, pa je sada Lloyd-u George-u došla dobra misao- sporazumiti se sa Venizelosom, nuđajući mu kao nagradu Smirnu i Trakiju. Ali ova je kombinacija bila pogibeljna, s jedne strane radi toga, što grčka vojska nije bila dorasla ovom zadatku, a s druge strane, što narod grčki nije htio više znati o ovom ratu. Iz mržnje prema ratu sveopće se je pravo glasa odreklo Venizelosa. Ako uzmanjka ona jedina sila, na koju Evropa može računati za njegovo izvršenje, Sevrski ugovor ne će biti ništa drugo do li krpa papira. Engleska danas nastoji sporazumiti se sa kraljem Konstantinom, kako bi ovaj nastavio u Maloj Aziji rat, koji je započeo Venizelos; ali ovaj djetinjski strateški potez može samo uvećati katastrofu, odgađajući je za koji mjesec kasnije.

„Svijet se ne mijenja" — govorili su rado za vrijeme rata „realisti" i skeptici. — „Pobjednici će u ovom, kao i u svim drugim ratovima, nastojati konačno uvećati se na račun pobijeđenih, pokoravajući se slijepo svojem egoizmu. Samo je jedan san, da bi se Engleska, makar i djelomično, ikada lišila gospodstva nad morima u korist ljudskog roda ili da bi se ostale velike vlasti, prijateljice ili neprijateljice, mogle sporazumjeti između sebe i sa Amerikom pokušati opću obnovu poretka u Evropi, uzevši za svoju polaznu tačku ograničenje naoružavanja".

Nažalost, skepticizam je imao pravo. Pa kao da je ovaj rat bio jedan od onih običnih ratova, pobjednici su stvorili mir pazeći pojedinačno svaki na svoj vlastiti interes i namičući ga drugima prema svojoj snazi. Ali obistinilo se je i ono predviđanje, koje je dalekovidna mudrost suprotstavljala onom skepticizmu: ovaj mir nije mir i sprema se već da prevari sve nade oholog egoizma, koji ga je i diktirao. Neuspostavivši poredak u Evropi na načelima solidarnosti, koja su prihvatili i pobjednici i pobijeđeni, pobjednici nijesu mogli pružiti niti Francuskoj zatražene garancije niti isposlovati uslijed rata opustošenim zemljama potrebnu obnovu, pa su konačno sastavili ugovore, čije bi izvršenje morala nametnuti jedna sila, koje često niti nema, a vrlo često nije ni stalno da li postoji ili ne.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

V.
Obrnuta Austro-Ugarska.

(29. siječnja 1921.)

Svjetski rat, koji je nastao iz stare mržnje između Francuske i Njemačke, uništio je Habsburgovce. Pobjednike je zapao i zadatak, podijeliti baštinu one krune.

Svi znaju kako se je upravljalo mnogojezično carstvo Habsburgovaca. Razne mnoge rase bijahu podvrgnute gospodstvu dviju hegemonističkih rasa, Nijemaca i Madžara, i auktoritetu carske krune, koja je vladala preko jedne stare aristokracije i jedne vrlo vjerne birokracije sa svima, s onim rasama, nad kojima se je gospodovalo i s onima koje su gospodovale. Ovakvo vladanje nije imalo malo mana. Ono je držalo u pokornosti srednje staleže i inteligenciju; nastojalo je ugušiti nacionalnu svijest svih naroda carstva, koji nijesu govorili njemačkim i madžarskim jezikom, milovalo je puk te mu dozvoljavalo i očijukanje sa socijalnom revolucijom, samo da se zadovolji i nadalje ostane pukom i ne teži postati nacijom. Kao protutežu za sve ove mane carstvo je imalo i jednu dobru stranu : nije se vladalo samo silom. Između svojih naslova auktoriteta, imalo je, osim vojske i policije, i prestiž dinastije. Premda se je u posljednjoj polovici prošlog stoljeća probudio nacionalni osjećaj kod naroda podvrgnutih njemačkoj i madžarskoj hegemoniji, to ipak nije bila utrnula ona stara odanost prema dinastiji. Carstvo se je još godinama prije rata podržavalo, jer milijuni i milijuni ljudi raznih jezika obožavahu svoga cara kao legitimnog gospodara, te držahu kako su obvezani pokoravati mu se.

Rat je to i dokazao. Iz početka su mnogi proricali, da će se carstvo poslije malo mjeseci raspasti uslijed eksplozije nacionalnih mržnja. Međutim jedino su se Česi od svih rasa, koje su bile podvrgnute hegemoniji njemačkoj i madžarskoj, već od početka rata opirali carskom auktoritetu sa nekom stalnom ustrajnošću. Ostale su se borile vjerno sve do god. 1918. Tek u drugoj polovici te godine, kad su patnje prevršile već sve mjere, eksplodirao je nacionalni osjećaj masa, kao neki nastup zdvojnosti. Svi su oni narodi htjeli postati nacijama, kad su opazili, kako ih austro-ugarska kruna nije mogla više spasiti.

I tako je nastupilo rasulo carstva habsburškog. Od njegovih dijelova, brojnih amputacija Ugarske, Njemačke i starog ruskog carstva, mirovni ugovori stvoriše tri nove države. Poljsku, Čehoslovačku i Jugoslaviju. Ali kako su ih stvorili? Obrnuvši staru habsburšku Austro-Ugarsku. U onoj je bio oblik vladavine monarhistički i aristokratski. U ovim novim državama je republikanski, osim Jugoslavije, a u svim demokratski, jer je opće pravo glasa izvor svega auktoriteta. U habsburškom su carstvu bili Nijemci i Madžari gospodari i tlačitelji: u novim su državama Nijemci i Madžari, ujedno sa drugim narodima, preuzeli mjesto starih svojih žrtava, dok su se ove popele na stupanj gospodara.

To može donekle izgledati i pravedno. Qui gladio ferit, gladio perit. Nijemci su i Madžari i suviše zloupotrebili svoju moć u carevini, uvukavši je u strašni ovaj rat. Da su ova nova kraljevstva i ove nove republike osnovane kao za odmazdu carevini i da manjine, koje su prije rata bile podvrgnute hegemoniji Nijemaca i Madžara, hoće učiniti, da njihovi stari gospodari osjete kako se je svijet obrnuo, razumije se samo po sebi, barem do neke stanovite granice. Mirovni kongres, koji je preuzeo na sebe obvezu,riješavanja tolik neriješivih pitanja, nije imao snage obuzdati ove osvete.

Ali jedna pogibelj postoji. U habsburškoj su carevini Nijemci i Madžari podržavali svoju hegemoniju nešto silom, a nešto vijekovnim prestižom habsburške krune. U novim državama će se hegemonija Poljaka, Čeha, Srba nad Nijemcima, Madžarima, Hrvatima, Slovencima, Crnogorcima, Arbanasima i Bugarima moći podržavati jedino silom. Pa upravo zato, što nove države počivaju na nacionalnom načelu, ne mogu one nikakvim pravnim načelom opravdati tlačenje drugih narodnosti, proganjanje njihovih jezika, zatvaranje njihovih škola i njihovo političko poniživanje. Kao jedini razlog preostaje im sila. Rat je dakle oslobodio narode i darovao im vlade, koje će, doklegod bude bjesnio sadašnji duh odmazde, biti okrutnije od habsburškog carstva, i to tim više okrutne i nasilne, u koliko se budu više osjećale slabijima.

Jer ovakve se države već rađaju slabe. One se rađaju iscrpljene od rata i propadaju već prije nego što su se uopće počele upravljati; one se rađaju bez ljudi i sredstava doraslih velikom zadatku, bez ikakvog drugog načela auktoriteta osim sveopćeg prava glasa, one su prepuštene na milost i nemilost masa, koje su navikle,pokoravati se skoro jednom apsolutističkom auktoritetu. Da li će one moći svladati manjine, koje su neobuzdane uslijed toga što su vijekovima navikle da zapovijedaju?

I zaista svi već žive u sumnji. Poljska se boji Rusije i Njemačke, a nije niti sigurna od Čehoslovačke. Čehoslovačka gleda se nepovjerenjem Njemačku i Madžarsku. Jugoslavija se boji Madžarske i Bugarske, a poslije pada Venizelosa ne pouzdaje se mnogo niti u Grčku. Svaka se država ograđuje od ostalih, osamljuje se, dapače zabranjuje trgovinu sa susjedima. Velike vojske bi bile dobrom zaštitom, pa nijednoj od ovih država ne bi manjkala volja posjedovati ih. Naprotiv manjka novaca, a nijesu ni ljudi više pouzdani, jer su u masama, koje su do jučer bile roblje a danas su suverene, prokrčile sebi put komunističke ideje. Malo po malo, kako se u svakoj pojedinoj državi zaoštruje mržnja između gospodujućih i potlačenih redova, počinju i diplomatske intrige, sporazumi, osnove ofenzivnih i defenzivnih saveza. Mala je antanta prvi pokušaj ojačanja sile sporazumima i diplomacijom, koje već kolebaju i koje se u same sebe ne pouzdaju.

U kratko, u austrijskom miru nalazimo istu manu kao u svim drugim. I ovi su ugovori stvorili jedan poredak, koji se ne može podržavati već jedino silom: dvojba je, da li postoji sila potrebna za njegovo održanje. Uslijed čega nastade nesigurnost, sumnja, sveopća tjeskoba. Da li ima danas u srcu Evrope više pravednosti nego li prije rata, ne znam; ali je sigurno, da ima više mržnje i više straha. Mržnja rađa strah, a strah rađa mržnju. Kako izaći iz ovog tragičnog tjesnaca ?
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

VI.
Poljska i Rusija.

(28. kolovoza 1920.).

Antanta je nekim čudom izbjegla porazu u Poljskoj.

Dok je ratna sreća naginjala oružju moskovske vlade, ona je slijedeći tekst i primjer Versajskog ugovora naviještavala da će Poljskoj, između ostalih uslova mira, nametnuti i prisilno razoružanje. Da Poljska nije imala snage odbiti napadača, što bi bila mogla učiniti antanta? Antanta joj nije mogla pomoći niti sa svjetovnim niti sa duhovnim oružjem. Nije mogla poslati jednu vojsku u Poljsku, a nije mogla niti protestirati protiv razoružanja nametnutog od boljševika, jer ga je sama bila nametnula Njemačkoj.
I zaista, engleska je vlada već bila svjetovala Poljsku, prignuti glavu, pridodavajući da je pobijeđeni zaslužio svoju sudbinu, i mnogi su, u Engleskoj i drugdje, oštrili sofizme samo kako bi dokazali, da su mirovni uslovi, postavljeni od boljševika, pravedni i velikodušni! Pokoljenjima se ne će ovo učiniti istinito, ali je ipak tako. Poljska bi bila postala protektoratom ruskim; umjesto da postane klinom zabijenim između Rusije i Njemačke, da ih odijeli, postala bi mostom, koji bi ih spajao; time bi bio učinjen prvi korak prema savezu između Rusije i Njemačke, uslijed čega bi se vidilo i prvo postavljanje u redove za jedan novi sveopći bliži ili dalji rat. Bilo bi teško zamisliti većeg poraza za antantu. A ipak je izgledalo, da su se Engleska i Italija već unaprijed pomirile bile sa ovom misli !

Poljska, i ako je bila počinila mnogo pogrješaka već u prvoj svojoj godini života, ipak nam je barem uštedila ovu nesreću. Ali pod jednim uslovom : ako Francuska, Italija i Engleska budu znale zaslužiti nenadanu sreću poljskih pobjeda.

Antantina politika prema Rusiji ima za manu jedno protuslovlje, koje je dubokim razlogom mnogih današnjih i koje će biti kvascem nebrojenih budućih zala.

Antanta hoće uskrs Rusije. Propast tog velikog carstva prouzrokovala je veliku prazninu u Evropi i Aziji, tako da je uslijed toga bilo poremećeno ravnovjesje cijele naše planete. Dok se god na neki način ne ispuni ova praznina, ne će se moći ponovno postaviti u svoju os nit uravnotežiti ni Evropa ni Azija. No pošto priroda ljudska zazire od velikih i naglih preokreta, evropskim se vladama čini, da bi se ona velika praznina najbrže i najbolje dala ispuniti sa jednom državom, koja bi sličila propalom carstvu, ili sa jednom državom udruženom i vrlo prostranom. Mora se nadodati, da je u onu prazninu, koja je nastala propašću ruskog carstva, nestao i jedan dio bogatstva Evrope. Nemogući se spustiti u ponor,u potrazi za svojim blagom, Evropa ne bi krivim okom gledala, kako se iz onih razvalina podiže jedan novi gorostas, koji bi bio kadar ovo blago na svojim plećima iznijeti na sunce. Francuska i Engleska sanjaju o jednom takvom carstvu, koje bi isplatilo sve dugove, koje je učinila stara Rusija.

Radi ovih bi razloga antanta htjela, ponovni uskrs Rusije, ako ne sa većom, a to barem sa svojom starom snagom, jakošću i bogatstvom. Ali čekajući da uskrsne, zaziđuje je unaprijed živu, za dan uskrsnuća, u unutrašnjost Evrope i Azije. Engleska ju je sa svojom opskurnom politikom izolirala od Baltičkog mora, ciljajući na to, da stvori od malih republika, koje su se podigle posljednih godina na obalama onog mora, svoje mušterije. Poljska je bila uspostavljena radi toga, da bude ruskom tamničarkom sa strane zapada i Njemačke. Mirovni ugovor sa Turskom predaje Carigrad Engleskoj, Francuskoj i Italiji, te zatvara trostrukim vratima saobraćaj Rusije sa Sredozemnim morem. Ugovor između Perzije i Engleske, koji je srećom privremeno obustavljen, a koji će biti i konačno dokinut, bio bi opet druga zaprjeka, koju bi Rusija, vrativši se u život, našla u Srednjoj Aziji. Je li moguće pretpostaviti, da bi se Rusija, kad bi obnovila djelomično staru svoju snagu, prilagodila da živi u onoj tamnici ? Mirovni ugovori potpisani 1919. i 1920. nose u svojem krilu mnoge buduće ratove, a među njima jedan veliki rat između Engleske i Rusije i jedan veliki rat između Rusije i Poljske. Rusija ne će moći trpjeti, već jedino uslijed slabosti i nemoći,biti isključena sa Baltičkog mora,biti nadzirana i izolirana u Evropi od jedne Poljske pune nepovjerenja i neprijateljstva i da ima tri evropske velike vlasti za svoje tamničarke u Carigradu. Ono, što bi Rusija učinila onog dana, kad ponovno pribere svoje sile, može se razabrati iz onog što čini danas, kad je skoro na umoru.

I neka se ne misli, da bi Evropa u ovom pogledu štogod dobila od kakve promjene režima. Kakvagod bila vlada u Rusiji, pa bila ona makar i uspostavljena oružjem antante, bit će prisiljena uslijed svojih životnih interesa, da pokuša raskinuti mirovne ugovore iz god. 1919. i 1920.
Ovo stanje stvari tumači djelomično, ako baš i ne opravdava, napadaj Poljske. Taj je napadaj bio strogo pokuđen. Ne može se poricati, da se je od jednog naroda,, kojem su sila i osvajanje bili nanijeli toliko patnja, moglo nešto bolje očekivati osim pohlepne žurbe osvajača, koji su prekasno stigli! Ali se ne smije zaboraviti, da je Poljska bila od strane antante postavljena u skoro zdvojni položaj mrtve straže i da se ona mora sama brinuti za sebe. Ona se nalazi između dvaju ranjenih gorostasa i zna da će je napasti prvi koji bude izviđao svoje rane i sabrao svoje sile, ako ju ne napadnu obojica zajedno. Ako se je još prije sadašnjeg rata opsjenjivala, sada već mora biti na čistu i znati, da se u jednom ratu sa Rusijom ne može nadati nikakvoj drugoj pomoći osim golim savjetima i riječima svojih zapadnih saveznika. Ona mora stoga nastojati čim moguće više oslabiti Rusiju, pa bilo i agresivnim ratovima, da joj se sutra ne dogodi poraz jednim mirom sličnim onome, koji su joj htjeli već boljševici nametnuti; jer nema drugog izlaza, doklegod jedan novi duh ne zavlada Evropom. Ili će Rusija umrijeti uslijed iscrpljenja, pa će se raspasti u prah, ili će uskrsnuti, a tada ne preostaje Poljskoj druga nada, već da potpane pod protektorat Rusije i da postane mostom, koji će spojiti Rusiju sa Njemačkom.

Neka dobro upamti onaj, koji se hoće snaći u ovom sadašnjem kaosu. Ako se hoće dati Evropi mir, potrebno je obnoviti mir sa Rusijom; ali bilo bi nerazborito promisliti, da miru sa Rusijom prijeti samo imperijalizam poljski. Velik je i pohvalan napor Lloyda George-a, te engleskih pacifista i laburista za mir, ali on se pojavljuje dosta kasno. Bolje bi bilo da se je pojavio ne tek onda, kad su Poljaci počeli bivati potisnuti od crvenih četa, nego već onda, kad je engleska vlada potpisivala ugovor sa Perzijom, ili kad je počela sa svojom opskurnom baltičkom politikom, ili kad je sastavljala mirovni ugovor sa Turskom.

Ako se duh i pravac antantine politike prema Rusiji ne promijeni; ako se ne prestane smatrati Rusiju kao jednu umiruću,palu na bojištu,koju pljačkaši mogu opljačkati još prije nego je ispustila dušu,poljske pobjede neće vrijediti ništa.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

VII.
Protektorat nad svijetom.

(10.kolovoza 1921.).


Ovih sam dana pročitao, jedan za drugim, sve mirovne ugovore, koji bi imali za koji vijek zapečatiti Janusova vrata. Učinilo mi se, da sam pročitao jedno novo poglavlje iz „Tisuću i jedne noći". Jer u ovim ugovorima stoji zapisan protektorat nad svijetom: ni više ni manje. Krjepošću ovih ugovora uzimaju Francuska, Engleska, Italija i Japan upravu Evrope, Afrike i skoro cijele Azije osim teritorija, koji se nalaze u moći boljševika i to, bilo svaka pojedina u svoje ime bilo sve zajedrio, direktno upravljajući s njima ili putem protektorata: dakle sve one zemlje, koji su naši stari poznavali kao svijet.

Pobjednike se ne će moći optuživati radi pretjerane čednosti!
Versailleski ugovor podvrgava njemačko oružje i sve industrije, koje ga proizvađaju, nadzoru permanentnih komisija sila saveznica. Obveza reparacija, u obliku kako je nametnuta Njemačkoj, nužno potrebuje kontrolu nad financijama. Reparacijska je komisija već primila opsežna ovlaštenja od Versailleskog ugovora; ali ta nijesu dovoljna. Već se govori o jednoj istinskoj i pravoj međunarodnoj komisiji, koja bi pregledala račune njemačke države, koja bi odredila način gospodarenja i poreze, koja bi spriječila Njemačku,varati vjerovnike rasipljući svoju imovinu. Ali korak od nadzora nad oružjem i nad financijama do nadzora nad vanjskom politikom je vrlo malen. To je jedan lanac. Čemu koristi nadzirati oružje i račune, ako se razoružanoj državi poslije da sloboda tražiti saveze koji će nadoknaditi njezinu slabost? Njemačka je dakle već sada jedan zajednički protektorat Francuske, Italije i Engleske. Ona, koja je do jučer bila najjača vlast na svijetu, danas je pod protektoratom triju vlasti, od kojih je svaka sama po sebi slabija od nje!

Iste su ovakve i one prilike, u koje su mirovni ugovori postavili Austriju, Ugarsku i Bugarsku. Sile pobjednice preuzele su nadzor nad oružjem i financijama. Dapače i vanjska politika Austrije podvrgnuta je nadzoru, barem u koliko se tiče njezinih odnošaja prema Njemačkoj.

Ugarsku naprotiv u njezinom unutrašnjem uređenju nadziru ne ugovori već kancelarije, jer ona ne može birati ni republiku ni monarhiju, niti može sebi izaberati jednog novog kralja bez pristanka pobjednika.

Od starog turskog carstva postadoše Sirija, Palestina i Mezopotamija, pa makar to bilo i sa posredovanjem Društva Naroda i sa formulom mandata, protektoratima Engleske i Francuske. Ključevi Dardanela prijeđoše u ruke komisije za morske tjesnace ili drugim riječima u ruke Engleske, Francuske i Italije. Sevrski bi ugovor htio da Kalif brani Islam iz Carigrada, koji nije više njegov, kao neki najamnik i štićenik evropskih velikih sila, koje su napola kršćanske a napola nevjerničke. On razoružava Tursku i podvrgava njezinu vojsku nadzoru jedne komisije; nameće joj žandarmeriju, kojom zapovijedaju evropski časnici, saveznici ili neutralci; stvara finansijsku komisiju, koja će pregledavati račune turske vlade i koja će biti sastavljena od predstavnika Italije, Francuske, Engleske i Turske, no od ove posljedne samo u svrhu savjetovanja. Bez pristanka ove komisije nijedna bilanca ne će biti valjana, a turska vlada ne će moći izmijeniti niti poreze niti carine!

Pa nije niti ovo sve. Već je 13. prosinca 1914. Engleska proglasila Egipat svojim protektoratom slomivši sa jednom drskošću, od koje bi se i sami Nijemci ustručavali, ono, što bi se moglo upravo nazvati zakonitom okosnicom jedne toliko stare civilizacije. God 1919. pokušavala se Engleska domoći jednim ugovorom Perzije. Konačno su se velike sile pobjednice zauzele pomoći novcem, savjetima, visokim funkcionerima i diplomatskim potporama nove i stare države, koje su nastale ili se uvećale na razvalinama ruskog carstva i dvojne monarhije: Baltičke republike, Poljsku, Čehoslovačku, Rumunjsku, Jugoslaviju i Grčku. Dapače je već počela utakmica osiguravanja sebi mušterije od ovih malih država dajući im za uzvrat blagohotnu zaštitu. Francuska cilja na Poljsku, Čehoslovačku, Rumunjsku i Jugoslaviju; Engleska na Grčku i Baltičke republike.

Konačno, svima je poznato što se događa između Japana i Kine. Ali na svu sreću, Japan su i Kina vrlo daleko od nas.

Dakle, gospodari smo svijeta. Rim je potamnio. Prokonzuli, carinici, upravnici: naprijed! Ako smo preuzeli na sebe zadatak upravljanja trima kontinentima, tolikim jezicima, tako različitim rasama i vjerama, znači kako genija političkog ima u izobilju.

Ne ću raspravljati ovdje o tome, da li ovaj „sistem" privađa u djelo ili poriče sve one doktrine proglašene za vrijeme rata od strane antante. Naprotiv htio bih zapitati, da li Italija, Francuska i Engleska — jer Japan se zatvara u poslove Skrajnjeg Istoka — imaju sve zajedno i svaka pojedinačno toliko vojnika, inteligencije, državničke sposobnosti i znanja, koliko bi bilo potrebno da se upravlja jednim tako prostranim i mnogovrsnim carstvom, koje obuhvaća toliko naroda i toliko raznih država?Ma ko ne vidi, da bi trebalo milijuna vojnika, ogromnih kapitala, jedan prokušani personal, koji bi do tančine poznavao sve ove krajeve; da bi trebalo vlada mudrih, odlučnih, složnih u zajedničkom radu, koje sve vide i koje bi znale držati na oku sve četiri glavne strane carstva, koje bi znale isto toliko dobro što se događa u Njemačkoj, što na Balkanu, a što u Aziji; koje bi umjele spretno i mudro doskočiti svakoj opasnosti i potrebi, koja bi se porodila ili na granicama Perzije ili na obalama Baltičkog mora? Ima li u Italiji, u Francuskoj, u Engleskoj ovih vojnika, ovih kapitala, ovih funkcionera, ovih vlada primjerne mudrosti? A ako ih nema, ne će li se ovaj „sistem" jednog dana srušiti na glavu neopreznih graditelja, kao kakav toranj nesrazmjerne visine ?

Često puta se prigovara ovim ugovorima imperijalistički duh. Da bi barem u istinu bili imperijalistički! Sila, ako u istinu postoji, jest sila, pa i kad se zloupotrebljava. Ali pobjednici nad Njemačkom htjedoše zloupotrebiti silu, koju nijesu niti posjedovali. Ovi ugovori nijesu imperijalistički već himerički, jer bi za njihovu primjenu bile nužne sile, kojih uopće nema. Čini se, da su ovi pobjednici mislili samo na koristi, koje su narodima osiguravali, a ne na obveze i odgovornost, koju su preuzimali u njihovo ime, namećući neprijateljima stanovite uslove, tako da su, za razoružati, umanjiti, poniziti pobijeđenog neprijatelja i za prisiliti ga naknaditi jedan dio počinjenog zla, survali na leđa svojih nesretnih naroda jedan teret, koji ovi ne mogu nikako podnijeti.

Od ovih tereta najteži je možda razoružanje pobijeđenih neprijatelja, a taj je upravo u naivnom uvjerenju pobjednika morao za njih biti najvećom olakšicom. Mirovni su ugovori razoružavali Njemačku, Austriju, Ugarsku, Bugarsku i Tursku ; ali njihovi mudri začetnici izgleda kako nijesu promislili na to, da, razoružavajući ove države, pobjednički narodi preuzimlju na sebe odgovornost unutrašnjeg reda i vanjske sigurnosti razoružanih država ili neizmjernih teritorija Evrope i Azije, od kojih veći dio izmiče a i uvijek će izmicati njihovoj vlasti. Pošto su ih razoružali, pobjedničke države ne mogu i ne će moći kazati pobijeđenim državama, ako ih napadnu bilo unutrašnji bilo vanjski neprijatelji, da se pobrinu same za svoju obranu sa ono malo sile, s kojom raspolažu, pa bilo i onda, kad uvide da im ove nedostaju, jer bi tada jednu trećinu Evrope prepustili anarhiji!

Gornja je Šleska lijep primjer opasnosti, koje vrebaju na ove pokrovitelje svijeta bez dovoljnih sila. Opijena pobjedom, antanta je sebi zamišljala, da se je duh Salamonov utjelovio u njoj i da bi ona mogla pravedno razdijeliti gornju Šlesku između Poljaka i Nijemaca. Ali u trenu, kad se je ova podjela morala provesti, novi je Salamon opazio da nije bilo dosta razdijeliti ovu zemlju, već da je trebalo i nagovoriti ili primorati zavađene stranke, zadovoljiti se dijelom, koji je imao zapasti svaku pojedinu od njih. Što se tiče Nijemaca ovaj Salamon, osim nepredviđenog slučaja, ne bi smio biti u pogibelji da ga pokude u Berlinu kao nepravednog suca, doklegod bude Francuska u mogućnosti uzdržati pod oružjem 700.000 vojnika. Ali što će Poljaci ? S kojim će ih se sredstvima moći prisiliti poštovati Salamonov pravorijek?

Nerazrješivi čvor Gornje Šleske sastoji se u tome, da antanta nema nikakva sigurna sredstva primorati Poljake na poslušnost. Ni topovi sa britanske flote ne bi više pomogli od govora Lloyd-a Georg-a. Ako bi se Poljaci oprli Salamonu, antanta bi morala ili dozvoliti Njemačkoj braniti svoja prava, poništavajući sama razoružanje, ili bi se morala upustiti u rat sa Poljskom u obranu razoružane Njemačke. Ko će moći povjerovati, kako će Francuska pristati poništiti od danas do sutra razoružanje nametnuto Njemačkoj Versailleskim ugovorom bez naknada i garancija, koje niko ne će dati? Ko će moći povjerovati, da će francuski, engleski i talijanski vojnici izložiti svoj život u obranu interesa i prava njemačkih u Gornjoj Šleskoj?
Gornja Šleska je prvi od onih velikih i ozbiljnih zapletaja, koji su nastali uslijed ovog nemoćnog protektorata nad svijetom. To je prvi, ali ne najveći. Drugi će, pogibeljniji, nastati u Evropi i Aziji. Pustite samo neka događaji i vremena sazriju, pa ćete viditi kako je i kako će težak biti ovaj protektorat nad svijetom, koji su preuzele na sebe države, koje bi se rađe morale pobrinuti za svoje vlastite stvari!
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

Evropa poslije dvije godine mira.
(8.studeni 1921.).

Ima već dvije godine kako je mir sklopljen na papiru. U kakvom se stanju nalazi Evropa? Pogledajmo na brzu ruku unaokolo.

Ugovori su pozvali pobijeđene na predaju oružja. Umjesto da posluša, Turska ga je prenijela na angorsku vladu, koja s tim oružjem ruši Sevrski ugovor još prije nego li je ovaj stupio u krjepost. Svjetski se rat nastavlja na Istoku, a saveznici mogu pružati Turcima i Grcima samo dobre savjete, koje nijedna od ratujućih stranaka ne će slušati. Uzalud je Engleska naprijed gurnula Grčku! Polovica je Male Azije opustošena; Grčka je uništena, pa se nadamo, da se ne će iz zdvojnosti ili osvete poroditi kakav veći nered; poslovi Istoka srljaju u anarhiju, protiv koje se za dugo vremena ne će naći lijeka. Čudna ironija sudbine ! Dok su se tolike hrabre vojske njemačke koalicije raspršile ili bile raspršene, u unutrašnjosti Azije održaje se na bojištu, nepobjediva, jedna mala na brzu ruku sabrana vojska Turaka, koja se podržaje kako može.

Nešto bolje prilike vladaju u Bugarskoj. Tu barem postoji jedna stranka, koja priznaje kao pravedne i koja ozbiljno uzimlje antantine pozive i prijetnje.Ali koliko Bugarska tereti sudbinu svijeta?

Kako se razvijaju stvari u Ugarskoj, to smo eto sada vidili. Ugarska nije provela razoružanje, već je sakrila oružje i vojnike iza jednog zastora, upravo toliko koliko treba,kakobi se spasila prividnost i da antanta može hiniti kako ništa ne vidi.Tko je tome kriv? Italija sumnja u Francusku, Francuska u Englesku, Engleska u Italiju. Ali krivnja leži na Geografiji, koja ne želi biti poniznom slugom Pobjede kao što je to javno mišljenje. Madžarska danas čini sve što hoće, jer poslije dvije godine sklopljenog primirja velike sile antante nemaju na raspoloženju nikakvih više sredstava, primorati je na razoružanje, budući da ove sile ne graniče s njom, te time manjka ona okolnost, koja čini slabe države podvrgnute jačim. Nove pak države, koje se nalaze okolo Madžarske i koje je izoliraju, nijesu mogle preuzeti na sebe zadatak primorati ju na razoružanje i dnevno ju kontrolirati, jer imaju na stotine drugih svojih poslova, a moguće i za to, jer ovaj zadatak premašuje njihove sile. S toga su rade stvorile Malu Antantu.

Madžarska se nije razoružala, a i ne će se razoružati, kao što ne će niti platiti nametnutu joj otkupninu. A pošto je donekle bila osakaćena nerazložito i nepravedno, vreba čekajući zgodnu priliku. Karlo Habsburški se je previše požurio. Zemlja je iscrpljena, bez glave, u ratu sa samom sobom .... Ali ako do koje godine sabere malo snage, jednu vladu i zgodnu priliku ....

Njemačka je, ujedno s Austrijom, jedina od pobijeđenih nacija, koje su zaista provele razoružanje, budući da je prisiljena okolnošću što neposredno graniči sa Francuskom. Dakle Njemačka je, i ako nije potpuno od riječi do riječi izvršila mirovni ugovor, ipak predala oružje, koje je kroz četiri godine bilo strahom i trepetom cijelog svijeta, pa za sada barem nije u stanju da biti ikome opasna. Možemo li barem radi toga odahnuti? Možemo li se tješiti, da će napokon Francuska moći odložiti oklop, koji je tako silno tišti i uništava?

Sasvim protivno. Francuska su i Belgija prisiljene, držati pod oružjem skoro milijun ljudi, jer su razoružale Njemačku. To je upravo onaj paradoks, koji guši Evropu kao konop oko vrata.

To sam već više puta napisao, a ponovit ću još jedamput, jer je ova jednostavna istina ključ cijelog sadašnjeg nereda. Versailleski je ugovor, sa svojim klauzulama razoružanja i nekim klauzulama glede reparacija, učinio od Njemačke jedan protektorat Italije, Engleske i Francuske. Zamišljati sebi, da će ona, koja je još pred sedam godina bila prvom velikom silom na svijetu, pristati postati Marokom triju sila, koje su međusobno nesložne i svaka za sebe slabija od nje, znači živiti sa glavom u oblacima. Njemačka će trpjeti ovaj protektorat samo u onolikoj mjeri, u kolikoj će je na to sila primorati. Ona je provela razoružanje stoga, što je na granicama stajalo milijun vojnika spremnih da je napadnu. Doklegod bude ovaj milijun vojnika prijetio njezinim granicama, dotle će se ona pokoravati ričući od bijesa.
Ali kako dugo će Francuska ujedno sa Belgijom moći držati pod oružjem ovaj milijun vojnika? Francuska, koja je već zadužena za tri stotine milijarda?

Od dana primirja započeo je između Francuske i Njemačke jedan novi dvoboj; bez krvi, tih, skoro da kažem nepomičan, ali isto tako okrutan i strašan kao i rat. U Njemačkoj postoji jedna stranka, koja hoće izvršiti ugovor, kao što ona kaže „u granicama mogućnosti". Ova je stranka danas na vladi. Ali radi česa ne uspijeva ni ova stranka umiriti Francusku ? Zašto se u Francuskoj uznemirena i zabrinuta javnost nikada ne stišava, pa bilo da njemačka vlada daje znakove kako hoće izvršiti ugovor, bilo kako pokazuje nećkanje? Jer je u Njemačkoj i ona slaba i nestalna volja za izvršenjem ugovora, u uskoj vezi sa neminovnom prijetnjom onog milijuna ljudi pod oružjem. Ali za izvršenje ovog ugovora trebat će, da malo kažem, barem pola vijeka; a ko se može opsjenjivati, da će Francuska, iscrpljena od rata, opterećena dugovima moći za pola vijeka izdržavati ovaj herkulski zadatak ? Njemačka nije imala poslije god. 1870. toliko napinjati svoje mišice i živce, kako bi se poštovao Frankfurtski ugovor, pa ipak nije izdržala više od 44 godine, dok nije napokon, od samog svog prevelikog napora, bila survana u rat. Pasivni otpor Njemačke možda će staviti Francusku na jedno strasnije iskušenje nego li bi bilo ono otvorene revolte.
Tragički zapletaj mira za Francusku je upravo ovaj. Ovaj milijun vojnika, sa kojim danas Francuska i Belgija namiču Njemačkoj njezinu obvezu, ne može ostati tamo gledati kroz godine i godine samo preko na neprijatelja koji provodi pasivni otpor, kao što to nijesu mogli učiniti, i u prilikama manje teškim, silne vojske pobjedničke Njemačke poslije god. 1870. Prije ili kasnije, ako se pusti da se stvari razvijaju svojini tokom, dogodit će se, da će ili dugovi uništiti i iscrpiti Francusku ili da će se ova vojska, pretegnuta od same svoje glomaznosti i same svoje težine,, survati na Njemačku kao jedna lavina koja se otkida od brda. Prilike i povodi ne će uzmanjkati. Kolikogod se današnje stanje promatralo, ne razabire se, da će stvari u Evropi svršiti drukčije već ili s velikom krizom Francuske ili s invazijom Njemačke ili možda i s jednim i s drugim.

U oba slučaja nastat će u Evropi strašan slom. jedna velika unutrašnja kriza uništit će u Francuskoj ono, što još ostaje od društvenog poretka; a ko bi mogao predvidjeti sve moguće posljedice jedne invazije Njemačke ? Francuskoj i belgijskoj vojsci bit će lako ući u Njemačku, no teško će biti izaći iz nje.

Washington se međutim sprema da ponovno započne sa cijelom, koje je doživjelo neuspjeha u Parizu. Kongres, koji je predsjednik Harding sazvao za ograničenje naoružanja, počeo je već zasijedati.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

Amerika i pitanje mora.
(25. listopada 1921).

Washington se dakle sprema,ponovno započeti sa djelom, koje je doživjelo neuspjeha u Parizu. I ovo djelo započinje sa pitanjem mora, kojemu je Pariški Kongres okrenuo leđa kako bi pretražio džepove Njemačke, ne bi li izbio iz njih koju milijardu više ili da natrag pribavi koju sliku ukradenu pred nekoliko vijekova. Nije moglo ni da bude drukčije. Obnovimo u pameti tok povijesti zadnjih osam godina, pa ćemo lako otkriti, zašto je pitanje mora od životnog interesa danas za cijelu zapadnu civilizaciju.

Mrtvi mir vladaše tada nad vodama. Brojem i slavom prednjačila je engleska flota. Ali je uz nju rasla njemačka flota, manja, posve nova, puna čežnje i nestrpljivosti pokazati ono što bi znala učiniti; a znala je manevrirati i pucati bolje od engleske — kako se je to vidjelo kod Jutlanda. Za njima je stupala amerikanska armada, moćna brojem lađa i snagom oružja; francuska, nešto ostarjela i laganog napredovanja, ali slavna tradicijama i uspomenama, snažna uslijed izvrsnih brodova i vođena hrabrim i valjanim časnicima;talijanska, mlada, nešto nejednaka, ali plastična, sa neprestano rastućom snagom ; ruska, ranjena najzadnjim porazom i u oporavku; austrijska, mala, ali čvrsto ugnijezđena u Jadranskom moru. Na skrajnjem Istoku najmlađa u porodici, ali već slavna i mnogo čašćena radi počinjenih junaštva u posljednjem ratu: japanska flota.

Sve su ove armade podržavale onda ravnovjesje pokazivajući se samo, kao sa nekom ugovorenom voljom zajedničkom svim narodima,kako poštuju more kao veliki put roda ljudskog i da ne ometaju pristup na kopno osim nekim protekcionizmom, koji je još bio blag i skoro uvijek odmjeren trgovačkim ugovorima.Tko je još onda znao, da u knjigama pravnika i arhivima ministarstava drijema neko ratno pravo za barbarsko i gusarsko more ? Svijet je živio blažen u sigurnosti mora, koja su konačno bila istražena do u svakom najzabitnijem svojem zaljevu, očišćena od zadnjih ostataka gusarstva, konačno slobodna i otvorena svim radišnim narodima.
Što preostaje još od ovog lijepog reda, tog čuda posljednjeg stoljeća ? Od ovih flota tri su nestale u dubinama morskim : njemačka, austrijska, ruska. Dvije — francuska i italijanska — životarit će kroz mnogo i mnogo godina, nemajući dovoljno novaca za svoje uzdržavanje. Pošto su nestale ili oslabile ostale armade, Engleska je postala sada već gospodaricom Atlantskog oceana i Sredozemnog mora, a Japan gospodarom Tihog oceana. I engleska će armada, uslijed ekonomije, biti prisiljena smanjiti se, ali bez ikakve štete za sebe, pošto će i nadalje još uvijek ostati jačom od protivnica, jačom nego li što je bila u god. 1914., budući da su nekoje već poginule, a nekoje ranjene. Japan je naprotiv u ovo sedam godina postao upravo nekim gorostasom mora. Obogativši se u svjetskom ratu i oslobodivši se utakmice sa Rusijom, stoji kao div na skrajnjem Istoku, kao prvak Azije protiv barbara sa Zapada.

Na morima je nestalo ravnovjesja sila, a s njime i svakog pojma prava. Nikakva nauka niti tradicija, nikakav ugovor ili komad papira niti ne pokušava više definirati, a kamo li garantirati, prava, koja bi najslabiji mogli zahtijevati protiv najjačih na morima. Sloboda mora, koju smo uživali prije god. 1914., bila je jedno faktično stanje podržavano ravnovjesjem i privolom, i zato ova sloboda sada koleba, pa se ne zna više, budući da je ponestalo ravnovjesja sila, da li još uopće postoji privola. Ako se čini da Engleska, za ovaj čas, ne će da zloupotrebljava svoju silu, to je Japan zagonetka. Pariški kongres, koji je bio pobjesnio oko prepirke za dronjke Evrope, pustio je da Japan i Engleska zagospodare morima bez ikakvih uslova, ograničenja i služnosti, u danima, kad jedan divlji bijes nasilja uznemiruje sve države i kad se čini da svijet hoće da sunovratiti se natrag u jedan drugi srednji vijek, načičkan monopolima i carinama.

Pustio je: ili rađe, bio bi pustio, da nije bilo Amerike. Sjedinjene su Države još uvijek u stanju porinuti u more jednu flotu jednaku engleskoj, i zato mogu preuzeti na sebe zadatak razbistriti stvar, da li je Neptunov trozub jedna igračka, s kojom se može po dvoranama jednog diplomatskog kongresa krasti iz džepova, iskoriščujući rastrešenost ostalih država.
Rat je razočarao isto tako Sjedinjene Države kao i velike evropske sile. Pošto je propala Rusija i Njemačka, pošto su oslabile Francuska i Italija, pošto se je ona mučka privola naroda, koja je bila nepisani zakon za mora, pretvorila u jednu mržnju i sveopće sumnjičenje, Amerika se je našla poslije svršenog rata u opasnosti sa obadvije strane.

Na krajevima dvaju Oceana, koji joj plaču obale i koji joj služe kao vrata u svijet, nalaze se sada u prevlasti dvije pomorske sile. Nije još dokazano da hoće zloupotrjebiti svoju snagu, ali koje garancije pruža budućnost?Tko bi mogao, na primjer, spriječiti sutra, da Japan udružen sa Engleskom pokuša pretvoriti Kinu u jednu koloniju? Rusija za sada pati od ukočenosti.

Mnoge se stvari, o kojima Evropa sada bunca, razumijevaju same po sebi, ako se ne zaboravljaju ove činjenice. Tako se razumije da su Sjedinjene Države razderale Versajski ugovor, koji im je nametnuo velike obveze a nije im priznavao nikakvo pravo. Razumije se, da hoće porinuti u more jednu veliku armadu. Razumije se, da zahtijevaju isplatu ratnih dugova. Razumije se, da sazivlju Washingtonsku konferenciju. Naprotiv se ne razumije — ili se razumije kao jedno protuslovlje babilonskih vremena - da hoće učiniti od Panamskog kanala jedan privilegirani amerikanski prolaz: pogibeljan primjer, na koji bi Engleska mogla odgovoriti sličnim načinom protiv Sjedinjenih Država.

Washingtonska konferencija, ako Amerika u najbolju ruku bude pokušala, kao što se govori, sklonuti velike sile na sporazum, koji bi otvorio svima na jednaki način vrata Kine i ograničio pomorska naoružavanja, pokušat će dakle za prvi put istrgnuti Oceane iz one anarhije sile, kojoj ih je prepustio Pariški kongres. Manje pomorske sile, kojima najozbiljnije prijeti opasnost od sadašnje anarhije, gledat će da zaštite svoje interese podupirući Ameriku, jer ako konferencija ne uspije u svom zadatku, ne će ovim manjim silama ništa drugo preostati, već pustiti da se utakmica naoružavanja između ovih dvaju gorostasa razbjesni do konačnog sudara, i onda nastojati, da ovaj sudar svrši sa uništenjem jačeg i sa nepopravljivim iscrpljenjem slabijeg. Ako je mudrost često puta nemoćna, koji put je nemoć mudra.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

Rat i mir na Washingtonskom kongresa.
(20. studeni 1921.)



Za čitavih trideset godina bio je mir jednom od najsvečanijih službenih laži. Svaka je država običavala izjavljivati da je spremna na razoružanje, ako druge pokažu dobar primjer, pa kako su sve čekale da neka druga započne, nijedna se nije micala to učiniti. Sjedinjenim se Državama ne može poricati zasluga, što su prve razbile ovu mučku urotu zlobnih namjera i što su uhvatile za riječ ostale sile, govoreći im: „ako ste zaista sklone ograničiti naoružanje, samo ako inicijativu za to preuzme jedna velika sila, evo nas ovdje. Mi smo spremne."

Poslije tolikih obećanja, poslije tolikih laži, poslije tolikih sofističkih izmotavanja, ova je surova i skoro brutalna iskrenost neka okrjepa. Sjedinjene su Države učinile ono, što su Francuska, Engleska i Italija morale uraditi pred dvije godine u Parizu. One su postavile pitanje na svijet, da li želi mir ili rat, da li se hoće preporoditi ili uništiti; suočile su svijet sa njegovom savjesti; pozvali su ga, da izađe iz onog mračnog protuslovlja, u kojem se izjeda već toliko godina pripremajući rat, dok govori kako hoće mir.

Zasluga je velika. Ali je u isto vrijeme velika i odgovornost. Teško je to iskušenje koliko za Sjedinjenje Države, toliko za sve ostale. Kakav bi blagoslov bio za cijeli svijet, ako ovaj pokušaj uspije, pa makar i djelomično. Ali ako ne uspije?

Na pitanje, koje je Amerika onako surovo postavila „hoćete li mir ili rat?", sve su države odgovorile: „mir". A ko bi se bio usudio da odgovori: „rat?" Nemojmo se opsjenjivati jednodušnošću ovih odgovora. Svijet ne će bez zdvojnog otpora obaviti ispit svoje savjesti i izbor, na koje ih sili Amerika sa ovakvim kategoričkim pozivom. Amerikanski predlog nije naišao, a i ne će naići, već samo na smiješak, naklone i puteve posute cvijećem! Niko mu se ne će usuditi suprotstaviti otvorena lica. Ali neka dobro pazi na leđa! Kolike će mu zasjede pripremati tehničke pojedinosti, praktične primjene i tajne komisije !

Oni koji mi zadaju straha, to su „vještaci", „stručnjaci", „ljudi od struke", koje su državnici u tako velikom broju sa sobom poveli u Washington. Čudna je to ličnost „stručnjak" za svjetski rat! To je uvijek neka opskurna i nepoznata osoba, izvučena iz dna kakvog javnog ureda, koja bi pomoću neke neopisive kompetentnosti morala znati sve stvari, koje niko drugi ne zna, pa bile one najteže i najnejasnije. Kao što bi bile: koje su pravedne granice između dvije države koje još uopće niti ne postoje; ili, koja su naoružanja potrebna dvjema državama, koje ne znaju da li su prijatelji ili neprijatelji. „Stručnjaci" su u Parizu bili skriveni peljar, koji su odveli mnoge dobre nakane da se razbiju na nevidljivim grebenima.

U istinu je to samo jedna od tolikih modernih laži: ugodna prividna imena, iza kojih državnici, pod izlikom stručnjačke kompetentnosti, spašavaju svoju odgovornost. Granice i naoružanja su predmeti, koji ne spadaju na profesore statistike i zemljopisa ili na kopnene i pomorske časnike, već velikom državničkom umjeću, kojega jedan državnik mora biti sam stručnjak, vještak, za koje mora biti kompetentni i istinski učitelj sa punom odgovornosti. Kad bi imali pravih državnika, oni bi iz svoje glave stvorili temeljna načela za ograničenja naoružanja, pitajući vojničke stručnjake za savjet samo glede pojedinosti i primjene. Sa ljudima slabim, nestalnim, sa malo auktoriteta, kao što su ovi danas koji upravljaju tolikim državama, „stručnjaci" mogu postati potajnim i neodgovornim razbojnicima, koji će ugušiti u mraku, sa sofizmima i egoizmima svojeg ograničenog umjeća, jednu ideju sveopće vrijednosti.

No nije ni stručnjaštvo jedina opasnost. Naoružanja se ne će moći ograničiti, ako se ne obuzdaju pohlepe i ambicije, koje se skrivaju iza oružja i koje ga pokreću. Djelomično razoružanje pretpostavlja djelomičnu pacifikaciju, pa stoga i zahtijeva da se barem neke najveće nesuglasice, radi kojih je kod naroda nastalo međusobno neprijateljstvo, izglade kakvim utanačenjem, koje bi zadovoljilo za neko vrijeme sve stranke. Konferencija će dakle biti prisiljena pokušati izgladiti sporove i odstraniti takmičenja od najveće važnosti: vrlo teški zadatak, u kojem će potajni neprijatelji mira nastojati zadati smrtni udarac osnovi za ograničenje naoružanja.

Narodi hoće mir, ali često mu ne znaju cijenu ili često puta nijesu skloni platiti je. Lako se raspale za takmičenja i interese, koji će ih danas ili sutra prisiliti pograbiti oružje, kad se najmanje budu tome nadali ili kad bude već suviše kasno. Od francuske revolucije pa unaprijed, pokretači su ratova iskorištavali ovu slabost naroda da ih prisile na borbu. Iskoristili su je i u Parizu, da prevare sveopću želju za mirom, a iskoristit će je i sada, da Washingtonski kongres promaši svoj cilj!

Nužno je, dakle, da javno mišljenje svih zemalja bude budno, jer će se mnogo pokušavati, da se i u Washingtonu prevari „svjetsko mišljenje". Odluka je možda konačna; jer ko bi mogao predvidjeti sve posljedice jedne druge prevare, koja bi nastala nakon one pariške?

U Evropi je zdvojnost obuzela javno mišljenje svih zemalja. Uza sve to što znaju, da niko ne će moći izbjeći potpunoj propasti, ako države ne sklope barem jedan mir od pola vijeka, narodi su skoro izgubili svaku nadu, da bi se ovaj spasonosni mir ikada mogao sklopiti. Ako poslije Pariza promaši cilj i Washington, zdvojnost se ne će moći više ispraviti. Mržnje i sumnjičenja koja su već i onako dosta velika između starih saveznika, razbuktat će se na način, da ih se ne će više moći obuzdati. Ništa ne razdražuje više od jednog neuspjelog pokušaja pacifikacije. Ili će Washingtonska konferencija urediti donekle prilike u svijetu, ili ćemo duboko propasti za pokoljenja i pokoljenja u anarhiju i nered.

Bilo bi djetinjski promisliti, da će Washington moći izgladiti sve razmirice, koje raspiruju danas jedni narodi protiv drugih. Ali bi učinio malo manje od čuda, kad bi uspjeo da izgladi barem neke od ovih, jer bi time sa činjenicama dokazao sveopćem skepticizmu, da ih nije nemoguće izgladiti. Neopisiva će biti utjeha, koju će ovo novo pouzdanje uliti u danas zaprepašteno svjetsko javno mišljenje. Svjetsko javno mišljenje, koje stoji već da se zdvojno prepusti tmini udesa koja mu prijeti, naći će na ovaj način utješeno ponovne snage poduzeti sve za svoj spas. Kod svakog je poduzeća najteži početak.

Neka narodi ovaj put budu pomnjiviji, dalekovidniji i povjerljiviji nego li su to bili za vrijeme Pariškog, kongresa. Na pragu nove konferencije, pred predstojećim novim iskušenjem, ovo je jedini savjet koji odgovara realnosti.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

Veza.
(3. prosinac 1921.).



Nakana predsjednika Hardinga, da ograniči rasprave, već se je djelomično izjalovila. Kopno i more, Istok i Zapad tako su međusobno povezani, da se već od nazad tri nedelje Washingtonske rasprave razvijaju aktivne i plodonosnije, samo kad se proširuju, dok kad se ne proširuju, utrnjuju.

Odmah je bilo jasno, da se ne mogu dovesti u ravnovjesje prema nekom stanovitom srazmjeru samo tri veće svjetske armade, ispustivši iz računa dvije manje: francusku i talijansku. Ali kako ustanoviti jedan srazmjer između dviju manjih i većih te između jedne i druge od ovih manjih flota, a da se u isto vrijeme ne uzmu u obzir barem najveći interesi, koji su uključeni u ono, što se običaje nazivati sredozemnom politikom ? Francuska su i Italija kontinentalne sile. Pomorske armade i kopnena vojska to su dvije ruke njihove obrane. Ako na skrajnjem Istoku potrebna snaga flota ovisi djelomično o Kini, o njezinim revolucijama, o politici koju koće velike vlasti da provode u tom prostranom carstvu, na Sredozemnom moru ovisi također o tome, kako je uređen europski kontinent. Uslijed same ove veze, pitanje mora teži za tim, da se proširi i obuhvati polovicu zemlje.

U Washingtonu se je raspravljalo i još se raspravlja mnogo o podmornicama. Ali sudbina je podmornica vezana uz pravo blokade i ratnog kriomčarenja. Doklegod se Engleska ne bude odrekla proglašavati za ratno kriomčarenje sve što joj se svidi, i doklegod se ne bude odrekla prava činjenja da od gladi umiru njezini neprijatelji, kojima je more potrebno za njihovu prehranu, nijedan narod ne će moći odbaciti ovo oružje.

Podmornica je Davidova praćka u dvoboju protiv Golijata mora. Nijemci su je ozloglasili uništavajući brodove umjesto da ih zarobe; ali oni su se utekli tom odioznom postupku, jer su njihove luke bile suviše udaljene od mora, u kojima su operirali. Na Sredozemnom bi moru podmornice mogle voditi gusarski rat kao križari, zarobljujući i vukući neprijateljske trgovačke brodove u luke, u skladu sa suglasjem cijelog svijeta.

Čini se, da se je rasprava o kopnenim naoružanjima u Washingtonu već razbila ili stoji pred tim, usprkos svih napora engleske i talijanske delegacije. Pa ko se može tome čuditi? Oružje i ugovori međusobno su vezani u Europi. Neki važniji dijelovi ugovora sklopljenih u god. 1919. i 1920. ne podržavaju se već jedino radi toga što su poduprti sa nekoliko milijuna bajuneta. Madžarska i Bugarska miruju samo zato, što su sapete u jednom željeznom obruču. Sevrski je ugovor krpa papira, jer antanta nema sile nametnuti ga. Ograničiti francusku vojsku i htjeti sklonuti Njemačku pristati na polu-protektorat Versajskog ugovora, jest protiv svakog razuma.

Briand je na kongresu opisao Njemačku u glavnom onakvu kakva je. Njemačka se zatvara u strašnu mržnju, koja, ako je za sada nemoćna, znači ipak već mučki izazov pobjednicima. Stoga je vjerojatno, da bi jedno djelomično razoružanje Francuske prije uvećalo odvažnost ove mržnje nego što bi ublažilo njezin bijes. Ali ako se službena teza Francuske zaustavlja na ovome, jedan bi nepristrani promatrač morao ići dalje i zapitati se, radi kojeg razloga Njemačka ponovno počinje iz dna srca željeti rat, kad i ona zaista toliko nužno treba mira. Odgovor je siguran: jer su u Versajskom ugovoru zapisani neki uslovi tako ponizujući, da ih nijedna velika vlast ne će nikada prihvatiti, pa makar da bi je neka jača sila mogla primorati da ih za neko vrijeme trpi. Pokoljenja će se čuditi, da su se državnici opsjenjivali,kako mogu od Njemačke učiniti jedan evropski Maroko, a da u isto vrijeme ne osude Evropu na vječni rat.

Kongres, koji ne može ili ne će promatrati u sveukupnosti svojoj današnje stanje cijele Evrope, moći će se samo površno dotaknuti pitanja naoružavanja.

Reklo bi se, da cijeli universum navaljuje na vrata Washingtonskog kongresa, ne bi li ga poplavio svim svojim neredom, svojim bijesima, bolovima i divljim egoizmima, a da u onoj tijesnoj dvorani, u kojoj se sakupljaju, učesnici kongresa grčevito drže vrata,kako bi odoljeli tom pritisku. Onog dana, kad bi se vrata širom otvorila i kad bi Universum provalio unutra sa cijelom svojom pratnjom, učesnici bi kongresa morali pobjeći skačući kroz prozore!

Pada se opet u onu istu zabrinutost i muku, koje ne daju mira ljudima već od onog dana, kada je započeo rat. Svijet je postao suviše velik, suviše zamršen, suviše težak za pamet onih ljudi, koji moraju s njim da upravljaju. Dijete je u neprilici radi preogromnosti sopstvenog stvaranja, pa se gubi u sićušnim tlapnjama. A što je bio drugo Pariški kongres nego li tragični slom i razaranje jedne universalne misli? Svijet se je imao obnoviti; ali Engleska je bila hipnotizirana od nekoliko petrolejskih izvora, Francuska od Rajne, Italija od Rijeke. Pošto se je prestrašio od veličine svijeta i zadataka, koji ga čekaju u svijetu, duh zapadne 'civilizacije bježi da se sakrije sam u sebe, praveći se malim malim. Koliko smo daleko od one sintetičke i konstruktivne misli, koja je vladala na Bečkom kongresu! Odatle je i nastao sveopći triumf tolikih malih sofista i tolikih malih govornika, upravo u trenu, kad je bila najveća potreba velikih duhova: prvi su bili vrlo spretni umanjivati velike stvari, drugi vrlo spretni uveličavati male, jedni i drugi vrlo spretni omesti, opsjeniti i ujedno prevariti javno mišljenje.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

Njemačka i njezina otkupnina.
(17. ožujka 1921.)


Nijesam se prevario.

Pitanje njemačkih naknada štete je gore od gordijskog čvora, jer ga se ne može niti razriješiti niti rasjeći. Uzaludno je mučiti tablice, brojeve i brojke za obaznati, da li Njemačka može ili ne može platiti: matematička proročanstva ne odgovaraju volji ljudskoj. Njemačka ne će platiti, a cijeli njemački narod, počevši od seljaka i radnika pa do velikih industrijalaca i financijera, ne će ispaštati svjetski rat sa pola vijeka prisilnih radova. Pobjednici imaju boriti se ne samo vještinom i lukavštinom jedne vlade, već sa jasnom, odlučnom i brutalnom voljom jednog naroda. Ne plaćam! Da li oni imaju sredstava slomiti ovu volju ?

U njemačkoj vladi, koja bi imala biti sabirač otkupnine, Saveznici nijesu našli, a i ne će naći drugo doli nesavladivu zluradost,koja je nastala iz promišljene nakane i stvarne nemoći. Pošto se je srušila nasljedna monarhija, njemačka vlada crpi danas svoju moć, svoj auktoritet i svoju legitimnost iz najsveopćijeg prava glasa. Ako hoćete, njemačka će republika biti jedna laž u svemu, ali u ovome ne. Jedini oslon, koji može naći za svoje djelovanje, jest bilo istinita bilo predmnijevana narodna volja, izražena sveopćim pravom glasa. Ali pošto njemački narod ne će platiti otkupninu, njemačka bi vlada morala mobilizirati protiv narodne volje i počiniti nasilje upravo na njezinoj najživljoj i najjačoj želji. A to je, kako bi rekli stari narodi, neki „Arhimedov problem": pretvaranje kružnice u četvorinu.

Ako Saveznici hoće doći do otkupnine, morat će ju otići sami utjerati. To je sušta istina. Neumoljiva logika njihovih pogrješaka i njihovih iluzija sili ih na upad u Njemačku. Sada čine prvi korak, bojažljiv i nesiguran, nadajući se kako će prestrašiti njemačku vladu, primorati joj ruku na potpis i zatim se brzo povratiti sa potpisanom mjenicom, objavljujući narodima, da je pitanje uređeno i da će otkupnina biti plaćena. Napadači barem isto toliko žele uzmoći se sutra natrag povratiti, koliko Nijemci žele vidjeti ih otputovati! Ali i to je jedna ponovna opsjena. Popustila ili ne popustila njemačka vlada, potpisala ili razderala mjenicu, dobiti ne će biti. Doklegod sveukupan narod njemački ne bude htio niti shvatiti stvar, niti ispaštati, niti platiti — a na žalost to i ne će nikada htjeti — saveznici će morati korak po korak prodirati u Njemačku, dok je ne zaposjednu svu : gorostasna jedna operacija, koja nadmašuje sile saveznika, koja bi stajala više nego što bi donijela koristi i koja bi, uspjevši, uzbunila cijelu Evropu.

Kad bi s Njemačkom vladala jedna monarhija puna ugleda i moći, kao što je bila za njezinih lijepih vremena ona, koja je pala 1918., možda bi mogla, bar donekle, prisiliti narod platiti pobjednicima otkupninu. Ali sada je i u Njemačkoj republika, vlada naroda; sveopće je pravo glasa i u Njemačkoj svladalo dinastičko načelo i zgazilo božansko pravo, pa nema sredstava za izvršenje ove obveze koja bi imala biti ipak svetinjom svim Nijemcima, da naime pomognu svoje žrtve iznova podići sebi krov i uništeno ognjište. Ali narodi su neodgovorne grdne životinje, gore od nekoć apsolutnih kraljeva, jednostavna duha, koje se ne brinu za mnoge svoje interese, pošto ih uopće niti ne poznavaju; koje ozbiljno ne traže već samo mir i rad, kruha, igre i pijanke; koje se obično zadovoljavaju lijepim riječima i govorima. Ali jao, ako koja od ovih grdnih životinja uvrti sebi u glavu kakvu jednostavnu ideju, koju njezin veliki mozak razumije i kuja može razbuktati kakvu njezinu silnu strast! Nikakva snaga duha i materije ne će moći svladati onu bjesomučnost. Razloženje o Pravednosti, Mudrosti, Zdravom razumu i Očiglednosti ne će drukčije djelovati već što će ovu životinju do skrajnosti još razbjesniti. Nikakva riječ, pa dolazila ona i s neba, ne će naći puta do njezina razuma i srca. Nikakav bič, ili batina, ili lanac, ne će imati pravo pred njezinom otvrdnutom kožom, pa i kad bi se njezini čuvari usudili upotrijebiti ih. No čuvari se ne će usuditi upotrijebiti ih jer netom se ova životinja razbjesni, svi poplašeni bježe posakrivati se.

Francuska gleda ponovno gdje se podižu protiv nje doktrine i principi revolucije, koje je bila objavila cijelom svijetu za oslobođenje ; ponovno je prevarena u jednom svojem pravu od onog sveopćeg prava glasa, radi kojega je prolila svoju najbolju krv u godini '48. Kakav je to tajanstveni i duboki znak Providnosti — upotrebljavam način govora Crkve — koji ranjava ovu plemenitu naciju sa istim oružjem njezine lakomislene velikodušnosti? 0 stari kineski mandarinu, možda si ti jedini čitao povijest Europe u otvorenoj knjizi, koja je za tolike nas još uvijek zatvorena. Jednom glasovitom belgijskom socijalističkom narodnom poslaniku, koji je pred nekoliko godina boravio u Pekingu i koji je veličao francusku revoluciju, kazao je stari mandarin, slegnuvši ramenima:

„Da, da: francuska je revolucija bila jedan veliki događaj. Ali je još uvijek previše mlada. Bilo bi možda razborito, prije nego što ju se prosudi, pričekati, da se vidi gdje će svršiti!"

Možda je to onaj duboki razlog, radi kojega Francuska, čini se, da napušta revoluciju i njezine ideje, kad jedna i druge stoje tik pred triumfom ? Da li bi moguće Revolucija bila neprirodna kćer, u koju ne smije majka imati povjerenja, jer je ova izdaje?
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

Rat i bogatstvo.
(17. listopada 1921.)



Ma je li Njemačka upravo tako siromašna, kao što se govori? Ili možda pruža ruku i oblači dronjke kako bi pobudila samilost kod prolaznika i razoružala vjerovnike? To je ono čime svijet već dvije godine razbija sebi glavu.

Zaista čudan slučaj. Nijedno doba nije toliko ljubilo, veličalo i proučavalo bogatstvo. Bogatstvo se uzima kao neka najpozitivnija, najsolidnija, najrealnija stvar koja postoji. Pa eto najedamput, niko ga ne zna više razlikovati od siromaštva, niko ga ne može više prepoznati po njegovim sigurnim i stalnim znacima, u jednoj od najvećih država svijeta, koja se je još pred sedam godina ubrajala medu najbogatije.

Svako malo vremena Evropu podilaze srsi. Krik zaprepaštenja diže se iz bursa, banaka, novina: „Njemačka se nalazi pred propasti; njezin je novac bezvrijedni papir; njezina vlada moli pobjednike za odgodu isplate naknade štete kao skrajnji spas od neminovne katastrofe". Od vremena do vremena stižu iz nekoć tako cvatućih gradova carstva vijesti o skrajnjoj bijedi, koja podgrizava kosti i mišičje naroda: radnički i srednji stalež.

Ali u isto vrijeme Evropa se pita, da se nije slučajno pomakla sa mjesta os zemlje. Uza svu valutu, koja je još prilično zdrava i uza sve finanse, koje nijesu još upropaštene, pa konačno i uz cijelo svoje neizmjerno carstvo, čije je granice pobjeda znatno proširila, Englezi imaju na vratu milijune besposlenih radnika. Naprotiv Njemačka od svih velikih sila koje su na glasu zbog proizvoda svojih rukotvorina, može držati danas pod punom parom sve svoje kotlove, može pokretati sve svoje strojeve za tkanje. Ona je već ponovno osvojila sva tržišta, od kojih ju je rat bio odijelio, potjeravši sve svoje engleske, amerikanska i francuske takmace, te se ponovno pojavljuje sa brodovljem i sa svojom trgovinom na Oceanima, na kojima se je Engleska opsjenjivala, da je ne će više kroz stoljeća susretati. Njemačko trgovačko brodovlje jest jedino koje ne gnjije po lukama, pa svi predviđaju da će za kratko vrijeme biti prvo, ako ne brojem, a to barem mladošću, aktivnošću i snagom. Izgleda dapače, da Nijemci i sa Rusijom ponovno stupaju u trgovačke veze i to sa uspjehom! I Englezi su to isto pokušali, te im sigurno nije za to manjkalo volje. Nije li možda Lloyd George izjavio, da „jedan trgovački narod ne može imati suviše predrasuda?" Nije li već jedan rimski car kazao za zlato non olet, pa zar se Englezi ne hvastaju, da su moderni Rimljani? Ali njihova je želja bila uzaludna. Gdje su oni doživjeli neuspjeh, tu su jedino, čini se, Nijemci uspjeli.

Europa prisustvuje jednoj vrsti uskrsnuća Njemačke, koje izgleda kao neki izazov svim zakonima razuma i pravde, jer dolazi za jednim strašnim porazom, jednom još strašnijom revolucijom, a stupa korak po korak sa državnim bankrotom. Prošlih sam godina imao vrlo često prigode opaziti, da je svjetski rat bio jedno tragično klupko protuslovlja. Ali ovo uskrsnuće pobijeđenog jest posljednje, najdublje i najtajanstvenije od svih onih protuslovlja, te najjače pogađa uobrazilju naroda i smućuje nekom vrsti mistične strave i ono malo zdrava razuma, koji je još preostao na životu u njihovim duhovima. Mnogi se pitaju na dnu duše, a sa nekim stanovitim strahom, da nije možda Njemačka bila u pravu, kad je krenula u rat sa onim doktrinama, koje su kroz sedam godina bile predmetom tolikih službenih prokletstava. Drugi se pitaju, da nije možda sklopila savez sa Vragom, koji je toliko obljubljen od njezinih pjesnika i filozofa, te da nije možda saznala od njega tajnu, kako se i iz katastrofa može izvući zlato, sreća i blagostanje. Veliki broj njih dapače budno prate svaki njen pokret i čin, da vide, da li će im uspjeti otkriti ovu tajnu.

Ali tajne nema. Njemačka se je dala sa svom žestinom na posao, jer je uslijed rata osiromašila mnogo više nego li njezini neprijatelji. Svi smo osiromašili za vrijeme rata, ali mi narodi antante manje od Njemačke, jer smo ratovali kao gospoda, zadužujući se između nas, kod neutralaca cijelog svijeta i kod Sjedinjenih Država, oskudijevajući, čim manje moguće, pa bilo i na račun budućnosti. To je danas prava, jedina i jednostavna tajna bogatstva i siromaštva Evrope.

Svi su, više ili manje, osvjedočeni, da je rat osiromašio svijet. Mnogi se uza sve to pitaju, u čemu sastoji ovo osiromašenje i da li je upravo toliko koliko se pretpostavlja, kad vide da novac i nadalje kola, da se troši više nego li prije i da se svijet kreće, barem i prividno, onako kao i prije. Pokušajmo odgovoriti na ove dvojbe i razjasniti, na koji je način rat uništio jedan dio općeg bogatstva.

Uništio ga je zatiranjem ljudi i opustošenjem teritorija. Svaki čovjek, koji zna raditi, jest kapital, jer je stajao nešto troška i jer proizvodi. Mi bismo se prestrašili, kad bi mogli procijeniti u novcu onih 8 ili 10 milijuna ljudi, ubijenih u ratu, i sva ona uništenja, koja su pretvorila u pustoš tolike cvatuće teritorije. Već godine 1918. bijaše popis dugačak, a sada treba pribrojiti još i Malu Aziju, koja je opustjela i pučanstvom grčkim i pučanstvom turskim.

Ali rat nije samo ubio milijune ljudi i poharao bogate teritorije, već je i potrošio neizmjerne kapitale. Prije rata su Evropa i Amerika trošile svake godine jedan dio onoga, što posjedovahu, ne za zadovoljenje svojih potreba, već za proizvodnju drugih dobara: za podizanje tvornica, za obrađivanje zemalja, za iskorišćivanje rudokopa i t. d. Radi toga je bogatstvo godimice raslo. Od god. 1914. pa do 1921. vrlo je malo kapitala upotrebljeno za umnožavanje dobara, koje ljudi troše; skoro sve prištednje, pa i u najbogatijim državama svijeta, progutali su rat ili budžetni
deficiti; nijesu dakle prištednje poslužile povećanju rada već zadovoljenju potrošnje ili, bolje rečeno,dopuštanje mnogim i suviše mnogim osobama trošenja više nego što proizvađaju. No već je godinu dana, da se u tom pogledu ide na bolje; ali je ovo poboljšanje lagano. A Koliko će godina trebati, za naknađivanje izgubljenog!

Neka se ovome pridodaju još zemlje isključene iz prometa izmjene dobara kao Rusija, Austrija, Turska. Neka se ovome pridodaju obveze preuzete od strane vlada u pogledu ratnih dugova, mirovina i naknada štete. Neka se ovome pridodaju porezi, valutarni haos i zaprjeke trgovini, koje je umnožio rat i mir. Pa i ovaj je popis uzroka, koji tumače sadašnje siromaštvo svijeta, već dosta dug. Ali ni to nije dosta. Ima još jedna zamršena stvar, kojoj se i suviše malo pažnje obraća, ali koja je od vrlo velike važnosti, jer neprestano povećaje opće siromaštvo. Sveukupno se bogatstvo nije samo umanjilo, već je ono i podijeljeno na nejednaki način. U svim je zemljama ratne srazmjerno obogatio jedan mali broj ljudi, a osiromašio više ili manje šire narodne slojeve.

Kad se sveukupno bogatstvo povećava, svi se mogu obogatiti, jer svako poboljšava svoje stanje crpeći iz ovog novog bogatstva dodatak na staro. Rat naprotiv obogaćuje uvijek jedan mali broj ljudi, dok u isto vrijeme, privlačeći sve kapitale, sprječava sveukupno povećanje bogatstva, a uništavajući mu jedan dio, umanjuje ga. Ali ako sveukupni iznos bogatstva ostaje jednak ili se umanjuje, onda se mali broj ljudi ne može obogatiti već jedino osiromašujući druge. A to se zbilo, više ili manje svugdje, poslije 1914. godine.

Tako se je dogodilo, da je u svim ratujućim zemljama srednji stalež osiromašio, a sada osiromašuju i širi narodni slojevi, dok je jedan mali broj ljudi zgrnuo bajoslovna imanja. Upravo onako, kako se je dogodilo u cijeloj Evropi za vrijeme ratova Revolucije i Carstva. U Njemačkoj je ovaj nesrazmjer bogatstva između obogaćene manjine i osiromašenih širih narodnih slojeva veći nego li u zemljama antante, jer smo mi djelomično vodili rat sa novcem cijelog svijeta. Od god. 1914. pa do 1919. stekle su Amerika i Engleska bajoslovne svote time, što su prodavale cijelom svijetu pod skupu cijenu svoje sirovine, rukotvorine i usluge. S ovim su dobicima platili jedan dio svojih ratnih troškova i dali pozajmice saveznicima: pozajmice, koje su do sada bile darovi, jer dužnici ne platiše nikakve kamate. Dakle, za vrijeme rata i radi rata, prenesena su bila silna bogatstva iz svih strana svijeta u države antante, uslijed čega se je jedna mala manjina mogla obogatiti, a da u isto vrijeme nije suviše osiromašila šire narodne slojeve.

Nesrazmjer se pokazuje u svoj svojoj grozoti u Njemačkoj, koja je morala ratovati i uzdržavati svoje saveznike sa svojim novcem, bez ikakve vanjske pripomoći osim pljačke zauzetih teritorija, Belgije i ostalih. Ove su joj pljačke donijele velike koristi, ali su je i skupo stale, pa se ne mogu usporediti sa dobicima, koje je antanta sebi osigurala svjetskom trgovinom Engleske i Amerike. No ovo i jest pravi razlog, radi čega se Njemačka nalazi pri kraju svojih sila. O Njemačkoj kolaju danas dva protuslovna mišljenja. Ima ljudi koji kažu, da u Njemačkoj vlada blagostanje; ima opet ljudi koji kažu, da je uništena. Ali obje su tvrdnje, u nekom stanovitom smislu, istinite. Jedan se je dio Njemačke — industrijalci, bankari, špekulanti, veliki i mali posjednici — bajoslovno obogatio ; srednji i radnički je stalež osiromašio. Pad novca je bio najaktivniji uzročnik ove ekonomske revolucije.

Radnici su manje osiromašili nego li srednji stalež, jer se mogu bolje braniti, ali je i za njih blagostanje iz 1914. već samo jedna daleka uspomena. A to je, po mojem mišljenju, ono veliko strašilo i opasnost Njemačke, koje ne smijemo nikada izgubiti s vida, ako hoćemo shvatiti ono što se događa i što će se još nažalost skoro dogoditi u starom carstvu Hohenzollernovaca.

Pred par dana govorio sam sa jednim političarom, naobraženim i inteligentnim, koji mi reče, da ne može shvatiti, da je Njemačka iscrpljena, pošto nema dugova u inostranstvu. „Ali razlog njenog siromaštva jest upravo to odgovorih. Njemačka je uništena, jer je morala ratovati uvijek sa svojim novcem, pošto se nije mogla zaduživatl na strani. Tko se zadužuje, obogaćuje se, dok ne plati dug. Ono, što je do sada spasilo nas članove antante, jesu ovi dugovi. Mi smo djelomično vodili rat sa tuđim novcem".
Čudnovati paradoks koji se mora pridodati ostalim ! I dugovi su danas naše pravo bogatstvo.

Pitanje dugova pokazuje nam se u ovom svjetlu odmah jednim životnim pitanjem, koje toliki tako olako shvaćaju!
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite