Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

Od Versaillesa do Ruhra;Zagreb,1925.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

Predgovor.




Ova je knjiga pisana za one, koji hoće svoj duh hraniti krepkom hranom, a ne brbljarijama i riječima. Da li ovakvih ima mnogo ili malo, ne znam. Htio bih da ih je mnogo; ali i ako ih bude malo, držat ću da mi je trud obilno nagrađen, utrošivši ga za izabrane duhove. Evropa umire od intelektualne iznemoglosti. Svjetiljka misli se gasi. Nekolicina njih, koji posjeduju još malo ulja, kojim se hrani dragocjena svjetiljka, dužni su ju podržavati na životu i ako se time zamjeravaju mnoštvu proizvodjača bengalske vatre, koji bi onu čistu i jasnu svjetlost htjeli zamijeniti sa svojim vatrometima.

Ova se knjiga sastoji od članaka odštampanih u „Secolo", kojima je pridodan „Prvi govor gluhima" djelomično objelodanjen u „lllustration", u „Revue Universelle", u „Hearst's Magazine", a djelomično još neizdan, te od nekoliko dugih, također neizdanih dijelova jednog dnevnika mira. Ipak se nadam, da ne će biti komad papira pun mrvica, sličan onima, koji se vrlo često pružaju užurbanim čitateljima naših dana, nego jedna knjiga, u kojoj su pojedini eseji po mogućnosti što čvršće povezani u jednu organsku cjelinu.

Da ih učinim jednom organskom cjelinom, potrebno je bilo često puta ih skratiti, produljiti ili da im još po štogod dodati. Predviđanja, koliko ona koja su se obistinila, toliko ona, koja se nijesu obistinila, nijesam taknuo, a člancima, koji su objelodanjeni bili u „Secolo", naznačio sam datum publikacije, kako bi čitaoci, željni, mogli da uspoređuju posljednji tekst sa prvim.

Bilo je moguće, pa i ne suviše teško, spojiti sve ove radove, odijeljene vremenom i prostorom, u jednu cjelinu, jer su bili povezani jednom jedinom misli kao nekom niti. Držim da mogu bez hvale tvrditi, da sam ja, između ljudi od pera u Evropi, bio jedan od vrlo malo njih, ako ne i jedini, koji sam od 1914. pa unaprijed mislio i pisao, ne slijepo slušajući promjenljive utiske događaja i službenu doktrinu jedne stranke ili jedne države, već slijedeći jednu ideju; jednu ideju, koja je, i ako se je širila i jačala malo po malo prilazeći jednoj realnosti silnoj i u vječnoj trzavici, mogla ju donekle svladati, jer je uvijek ostala ona ista, nebrineći se, da li će biti zlo shvaćena i pogrđivana od protivnih stranaka ili da li će biti zanemarena od promjenljivih zabluda javnog mišljenja. Tko bude bez ikakvih predrasuda čitao ovu kao i prošle tri knjige, koje su proučavale neprestano događaje posljednjeg desetljeća — Evropski rat, Staru i novu Evropu, Zapiske i ispovijesti jednog svrgnutog vladara — taj će mi, nadam se, sigurno ovo potvrditi.

Pa baš radi toga morat će čitatelj biti spreman naići u ovoj kao i u prošlim knjigama na neki nemir, dapače na neku duboku bol, koja ponovno počinje, koja se obnavlja, koja se pojačava, umjesto da se ublažuje, neprestanim pojavama i iznenađenjima strašnog udesa, kojemu stojimo podvrgnuti već od nazad deset godina. Ali i ova je duboka bol — u neku ruku — jedno iskušenje istine. Pošto sam u svjetskom ratu prepoznao prvu od velikih katastrofa, ka kojoj sam zadnjih godina mira vidio kako srlja ona težnja za neograničenom vlašću, koja je svojinom i današnjih vremena, bilo je lako orijentirati se, jer je dovoljno bilo primijeniti doktrinu događajima, ogolivši povijest XIX. vijeka od legenda često dječačkih, s kojima su je bile stranke krivo prikazale. Ali kakve li tragedije! Tko, shvaćajući, ne osjeća vrtoglavicu kao nad kakvim ponorom?

1914. je izgledalo, barem za tren, kao da Evropa hoće junački napregnuti sve svoje sile kako bi našla svoj spas u jednoj staroj ili novoj doktrini, doktrini stroge mudrosti. Ah dobra namjera nije potrajala dugo. Malo po malo rat je razbuktao sve one pogubne strasti, koje su ga bile i zametnule. „Blještavilo neograničene vlasti" — pisao sam god. 1916. — „zabliještilo je i latinske zemlje. Mnogi proklinju danas Njemačku, ali sa riječima nejasnim i konfuznim, tako da onima, koji ih dobro shvaćaju, izgleda, da je naprotiv hvale i veličaju. Poslije toliko krvi, poslije tolikih bezboštva i nasilja, mnogi neprijatelji Njemačke još uvijek kolebaju između zgražanja i želje, da je slijede." I pridodah: „Kako bi se prekalila i obnovila", Evropa će se trebati „sukobiti sa jednim burnim periodom duhovnog nereda i političke anarhije;" jer će se jedna jedina ustanova izdići „neokrnjiva od svake revolucije i reakcije: a ta je opće pravo glasa . . . suvereno dijete, svojeglavo i nesvjesno, dobroćudno i okrutno, laka žrtva uslijed nedovoljna razuma i uslijed primitivne jednostavnosti strasti,lukavstva i prevare ."

A onda još niko nije niti predviđao, da će monarhijski sustav u Evropi biti oboren!

Poslije ruske revolucije, za vrijeme strašnih iskušenja '17 i'18. godine, kad su iza bahatosti iz '15 i '16 godine nastupili ponovno malodušnost i strah, izgledalo je, da smo opet htjeli poslušati anđela dobrog savjeta. Ali poslije primirja, kao jedan od onih đavola o kojima pripovijedaju sredovječne legende, uvuklo se je zlo neograničene vlasti u pobjednike, te učini, da izgubiše potpuno pamet. Pošto su bile oborene evropske monarhije, pošto je bila smrvljena okosnica koja je već od nazad jednog stoljeća podržavala socijalni poredak starog svijeta, pošto su osjećaji i doktrine demokracije i čovještva, s kojima je rat podržavao svoju žestinu, bili pregaženi od pobjedničkih strasti — uvrjede, pohlepe, ambicije — Evropa se je survala u jednu nemirnu, mučnu, nasilnu i nemoćnu anarhiju. Ko dobro poznaje duboke mane kvantitativne civilizacije, ne može se tome ni čuditi.
„Svi su auktoriteti pali" — pisao sam 1920. — „i stoga jedina sila upravlja svijetom; sila jedina i gola, ili prikrivena tek tu i tamo kakvim crvenim dronjkom ili komadićem nacijonalne zastave; i upravlja svijetom kako može,
u naglim nastupima i trzavicama, bez rasuđivanja, razdirući ga, jer sila je tako slabašna kada je sama i gola! Ne obmanjujte se, ljudi! jedini naslovi auktoriteta, koji još vrijede,jesu željezo i zlato ! Sloboda je umrla ujedno sa božanskim pravom. Od vremena do vremena vladati će onaj, koji bude
uspio da ga za čas poslušaju stotine tisuća bajuneta i koji se uspije domoći službenih strojeva, koji štampaju novac. Činjenica će odlučivati pravom, a ne pravo činjenicom! Revolucija je svršila sa svojim naporom: u bjesnilu povećanja vlastite sile vlada na štetu auktoriteta, dovela ih je dotle, da su one postale samo čista sila, ništa drugo nego sila, ili promenljivost, nasilje, okrutnost, sumnjičenje,pohlepa, potkupljivost, oholost,hipokrizija, mržnja, nesposobnost i slabost......... Koliko će još godina proći prije nego li jedan pravedni, čisti, inteligentni i plemeniti auktoritet ponovno zasja Evropom, kao neko plemenito jesensko sunce koje pozlaćuje a ne zaslijepljuje, koje čini da sazrijevaju sočni čokoti a ne presahnjuju životni sokovi, koje će zablistati po nebeskoj vedrini a ne će sakupljati oluje!"

Knjiga, koju podnosim ovdje čitaocima, prikazuje povijest ove katastrofe i pokušava pronaći usred ruševina put k poretku, k slobodi i mudrosti, a ne pronalaziti formulu za ozdravljenje ili kako se danas kaže, za onu obnovu, koju državnici dnevno obećavaju narodima za sutra. Zlo je i suviše duboko, da bi se onaj, koji ga poznaje mogao obmanjivati da bi ga se moglo izliječiti u par godina i pomoću jednog čudotvornog recepta. Zbrka i nemir u kojima živimo, trajat će još dugo vremena. Vidjet ćemo gdje narodi kolebaju između jedne i druge strane doktrina pa i najsuprotnijih, gdje ruše danas ono što su jučer obožavali, da mu se bace sutra ponovo na koljena. Vidjet ćemo od vremena do vremena gdje demagoštvo, nasilje, dapače i mahnitost preotimlju vlast, gdje oskvrnjuju slobodu i pravdu. U povijesti nastupaju od vremena do vremena generacije, koje, sasvim zaokupljene kakvim osobitim djelom često zaslužnim a kad i kad i slavnim, zaljubljene u svoju inteligenciju i obuzete nadom u jednu novu umišljenu sreću, posve se odabijaju od iskustva vijekova, zaboravljajući na elementarna i vječna pravila umjeća, kako treba vladati sa sobom a kako s drugima. Ali osobito u ovoj dobi, često puta slavnoj drugim zaslugama, Država i Društvo izgleda kako padaju ponovno u djetinjstvo. Kad su Grci počeli napredovati sa svojim kolonijama, sa trgovinom, sa umjetnostima, sa svojim filozofijama, sa osvajanjima, sa neprestanim revolucijama njihovih aristokracija, tiranija i demokracija, učinivši darmar u Sredozemnom moru, koje u isto vrijeme poljepšavahu i naobražavahu, egipatski su ih svećenici, gledajući ih sa visoke kule antiknog iskustva i mudrosti, prosuđivali kao „djecu". Ne događa li se nešta slična i našim vremenima? Upravo tako; jer naša vremena suviše ponosna svojim znanjem,moći i obiljem, hoće se vladati a ne znaju više niti što je Država, niti što je načelo auktoriteta i legitimnosti, niti zakoniti poredak, niti ugovor; kako jedna vlada ima postupati kako bi bila slušana,kako se sama upravljati, kako se ima voditi rat, kako se može sklapati i podržavati mir.

Koliko će dugo trajati ovo stanje u zapadnjačkom kulturnom svijetu, niko to ne može proreći, ali je sigurno da ne će biti vječno.

Kao što se je stari svijet sa Rimljanima poslije svojeglavog grčkog djetinjstva povratio k zrelosti koja zna kako se ima vladati sa sobom i sa drugima, tako će i Evropa jednog dana izaći iz ovog svojeg sadašnjeg političkog djetinjstva,punog naivnosti,zabluda i nerazboritosti.Oni koji nijesu izgubili posve smisao vječne mudrosti;oni koji hoće i u ovo doba anarhije znati što je Država,što načelo auktoriteta i legitimnosti,koja je to sila zakonitosti,te kako se sklapa i održava jedan ugovor,oni pripremaju buduću zrelost Evrope.


Firenze,14.ožujka 1923.


G.Ferrero
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

Prvi dio-Tmurna zora mira



Ovaj prvi dio sadržaje jedan kratki govor o miru održan prvih dana mjeseca siječnja 1919., a koji je bio odštampan malo dana kasnije 14-og u „Secolo", pod naslovom „Bajunete i ideja" ; sadržaje zatim i jedan članak odštampan 7.siječnja 1919. u „Secolo" o govoru, koji je bio Clemenceau izrekao zadnjih dana studenog 1918. u parlamentu, o Francuskoj i o miru.
Oba služe kao dokumenti dvaju burnih mjeseci, koji su protekli između primirja i početka zasjedanja mirovnog kongresa, te vrenja i vrludanja javnog mnijenja, koje je započelo tekom tih mjeseci. Ponovno objelodanjujem prvi, jer je ključ cijele ove knjige, pošto sadržaje temeljnu ideju ; jedinu koja — po mojem mišljenju — daje smisao čitavoj tragediji zadnjih osam godina i po kojoj se ta može shvatiti : naime, da je svjetski rat svršio sa katastrofom monarhističkog i aristokratskog sistema u Evropi ili da je svršio sa tako neočekivanim i paradoksalnim triumfom francuske revolucije i načela god. '48, da već do tada iole iskusni poznavatelj povijesti XIX. stoljeća nije mogao a ne ostati iznenađen i uznemiren.

Objelodanjujem ponovno drugi, jer je govor Clemenceau-a jedan vrlo važan dokument, na koji frivolna duhovna rastrešenost onih mjeseci nije niti svratila pažnju. Iz njega se jasno razabire, u svom prvom pokretu, skoro da kažem kao odsjev, onaj iznenadni strah od neočekivane pobjede, od kojega je bila zahvaćena francuska revolucija, a koji je obuzeo i onog čovjeka i vladu, koji su upravljali Francuskom, zatim njezin brzi povratak k tradicijama prošlosti: prvi dokaz iznenađenja iznešenih u prednjem govoru.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

Bajunete i ideja .

Napoleon je definirao francusku revoluciju: „jedna ideja, koja bi bila našla milijune bajuneta." Mi bi mogli postaviti naglavce ovaj motto i definirati svjetski rat: milijuni bajuneta, koji traže jednu ideju."

Jednog jutra, prije dva mjeseca, probudili smo se usred '48. Nije li ono republika iz '48, koja preotimlje maha u srcu Evrope, između dima ruševina njemačkih carstava, sa svojom frigijskom kapom, pučkim haljetkom i suknjom, dugom povorkom radnika, koji viču pod skrletnim zastavama ? Ona crvena zastava, koja leprša na palači Potsdama i na dvorcu u Schonbrunnu, nije li ona ista, koju pariški radnici, prvih dana ožujka 1848., dadoše francuskoj republici i koju se ne usudi Alfons Lamartine razviti nad Hotel de Ville? Ispod ruševina dvaju nestalih carstava ne izlaze li možda na sunce, slobodni konačno narodi i gradovi, koje je '48-a pokušala spasiti iz ropstva moskovskog, austrijskog i pruskog: Poljska, Madžarska, Češka, Trst? Ne vraća li se ponovno bijeli orao kako bi savio gnijezdo u šumama poljskim, ne leprša li trobojnica na vrhu Julijskih Alpa? Nijesu li pobjegle dvadeset i četiri dinastije; a vojnici, koji se vraćaju sa bojišta, ne podižu li na svoja ramena opće pravo glasa izvikujući ga vladarem svijeta? U polovici Evrope sazivlje Revolucija ljude i žene, bogate i siromašne, učene i neuke, da iznesu jedan slobodni zakon. Engleska uvađa žene u politički život. Belgijski kralj, odmah nakon povratka u svoje malo kraljevstvo, pozva opće pravo glasa, da sjedne na stepenice prijestolja. Republika, Ustavotvorna skupština, Opće pravo glasa, Suverenost naroda, Oslobođenje potlačenih nacija, Uskrsnuće Poljske: svi se ti sni '48-me godine, nakon okrutnog razočaranja kroz sedamdeset godina, konačno ispuniše.

Ali mudrost naroda nas opominje, da je vanjština varava. Tragični zapletaj protuslovlja, svjetski rat, svršava sa jednim najviše mogućim protuslovljem. Da, svršio je dugotrajni rat između naroda i božanskog prava, između dinastija i nacija, uslijed kojega je Evropa krvarila od francuske revolucije pa unaprijed. Božansko pravo i dinastičko načelo propadoše ujedno sa carstvom ruskim, austro-ugarskim i njemačkim. Drama, ona velika drama, kojoj je francuska revolucija bila prologom, svršila je; ali na koji način i sa kakvim iznenađenjima! Republika je danas upravo najbučnije pozdravljena od onih naroda, koji je nikada nijesu ni želili. Opće pravo glasa triumfira upravo u trenu, kada su sve forme reprezentativne vladavine, koje je zapadni kulturni svijet prokušao, diskreditirane kao nikada prije. Pola se Evrope baca u naručaj Ustavotvornim skupštinama iz odurnosti i gađenja, koje im uzrokuju današnji parlamenti. Narodnosti su okrunjene i na prijestolje podignute, iznenada, trideset godina iza kako potišteni narodi bijahu prepušteni, na milost i nemilost njihove sudbine od sviju, od Poezije, Povijesti, Filozofije, stranaka, vlada; kad im je imperijalizam, bezočniji no ikada, prijetio novim okovima, a socijalizam im savjetovao traženje druga oslobođenja; kada su svi već bili počeli zdvajati.

Narodni i narodnosni princip natjerao je u ovom ratu u bijeg princip dinastički i aristokratski, ali poslije malo manje od pola stoljeća, kad je, priznavši se slabim, bio sklopio s njima mir, i poslije borbe započete uslijed jednog posve drugog razloga. Svjetski je rat nastao uslijed izazova, koji dobaciše centralna carstva god. 1914. ruskom carstvu, tom starom savezniku u ratovima protiv Revolucije; zapadne su pak demokracije bile povučene u ovaj „građanski rat monarhija", svaka iz osobitih razloga i interesa, koje im nije francuska revolucija bila predala u amanet. Pa ipak je sudbina htjela, da su tri mornahije božanskog prava zajedno pale u prah, a s njima i rusko carstvo, koje se je ipak borilo na strani jačoj; sudbina je htjela, da su se zapadne demokracije najedamput i iznenada našle kao pobjednice i to ne samo sa oružjem već i sa doktrinama, od kojih su već dobar dio odbacile kao lažne , i ako ne sa riječima i djelima, a to ipak sa srcem i ravnodušnosti već prema njima. Ne žure li se sada pobijeđeni da nauče onaj arhaični jezik god. '48., koji su zapadne demokracije već bile skoro zaboravile?Povijest, taj dramaturg pun bujne mašte, pridržavala je za posljedni čin drame, koja je počela sa francuskom revolucijom, jedno od najstrašnijih iznenađenja.

Pa to i jest upravo razlog radi čega sam nemiran i radi čega sam nepovjerljiv. Ali razumimo se dobro, nepovjerljiv sam ne na način onih ljudi, koji naziru u njemačkoj revoluciji jednu komediju insceniranu kako bi pobjednicima istrgla što bolje uslove mira. Revolucije se ne fingiraju! Već stavljajući i na kocku,predbacivanje,kako je moj pesimizam neizlječiv, nepovjerljiv sam prema ovom iznenadnom epilogu velike ove drame, jer izgleda čist i jasan, a naprotiv je zapleten i zamršen. U samom epilogu se nalazi ona pogrješka, koja je bila karakteristična cijeloj drami: ono nasilje i ona zbrka težnja, bilo realnih bilo prividnih, ali protuslovnih, koje već od jednog stoljeća muče Evropu tolikim neriješivim pitanjima, te je razdražuju i vuku, a i vući će je dole niz vražje strmine, iz tragedije u tragediju, iz katastrofe u katastrofu, doklegod ljudi ne budu naučili naći ključ razuma i pravičnosti u jednom jasnijem i više humanom shvaćanju granica. Potlačeni narodi traže i suviše mnogo stvari, koje stoje u međusobnoj protivštini, od slobode, koju su iznenadno postigli i koja je više blagohotni dar sreće nego li zasluga požrtvovnosti.Suviše se mnogim stvarima, koje ne stoje u međusobnom skladu, nadaju pobijeđeni narodi od one silne snage bijesa
kojom su srušili institucije, s kojima su se solidarizirali, bilo iz ljubavi bilo uslijed sile, za vrijeme krvave borbe. Pobjednici pak zahtijevaju od pobjede suviše mnogo stvari, koje se naizmjence poriču, zaboravivši da u ovom ratu ne će svladati uistinu neprijatelja, ako ne svladaju i same sebe! Prema tome izgleda, kako pobjednici i pobijeđeni izmjenjuju međusobno programe; pobjednici nekako stidljivo upotrebljavaju onaj obijesni način govora, s kojim su pobijeđeni nekoć, u danima veselih nada, zaprepaštavali neprijatelje i gledaoce; a pobijeđeni majmunišu, kako mogu, velikodušni način govora, koji je tekao tako bujno sa usana pobjednika, kada nijesu još bili sigurni svoje pobjede. Radi toga svi nacionalni pokreti klize prema imperijalizmu, kao da u njima oživljuje ponovno duh Germanije, koji možda u njoj samoj izdiše. Radi toga se principima godine '48., koji napokon triurnfiraju u Evropi, protivi — o ironijo događaja! protivi se upravo u Rusiji — jedan novi režim aristokracije i jedna nova nauka privilegija. Zar boljševizam, kad isključuje sa vlasti sve one koji nijesu proleteri, ne pokušava stvoriti jednu sasvim obrnutu aristokraciju? Ne poriče li on sa jednim novim privilegijem novih staleža i revoluciju iz '89. i onu iz '48. ?

Ideja, koju su milijuni vojnika vidjeli kako silazi s neba i kako se stavlja na čelo njihovih vojski, kako daje znak na juriš u tolikim krvavim bitkama, kako tješi najvišom nadom i najvišim obećanjem agoniju tolikih koji su pali, izgleda kao da se je rasplinula netom su bili potpisani zapisnici o primirju. Načelo ili načela, koja su imala izmiriti narode u Evropi pod jednim općim zakonom, čini se da nemaju nikakve snage. Mir se navješćuje kao neki kaos strasti i oprječnih interesa, istina manje krvav nego li što je bio rat, no ipak ne potpuno bez krvi, ali isto tako buran kao rat. Znači li to, kao što se šapuće unaokolo, da je ona ideja bila pusta utvara, koju su lukavo stvorile hipokritske ambicije vlada, kako bi obmanuli borce? Tko tako razlaže, ima oči, ali ne zna čitati u ovom kaosu; a ne zna čitati u ovom kaosu, jer mu se je pomutio zdravi razum, možda zato, da postigne jedan dio one duboke i mnogostrane znanosti, kojom toliko obiluje ovaj naš vijek. Ali zdravi razum naprotiv vidi jasno i u ovom kaosu, te govori liudima koji hoće i znaju ga slušati: „kada vlade budu dovršile svoje popise mrtvaca, izaći će na vidjelo da je u ovom ratu ubijeno ne manje, a možda i više, od 10 milijuna ljudi. Četiri su godine prolile više krvi nego li što je proliše vijekovi od osnivanja Rima pa do početka dvadesetog vijeka; a k tome još pretvorile su u prah i pepeo polovicu vaših bogatstva, plodove dugogodišnjeg vašeg rada; ove su četiri godine porekle šesnaest vijekova kršćanstva, dva vijeka čovještva i jedan vijek slobode; srušile su temelje moralnog i političkog reda. Od Žutoga Mora pa do Rajne i Alpa sagorjevaju i dime se polagano ispred naših očiju ostaci triju carstava, zapaljenih grčkom vatrom revolucije; a zapadne demokracija strepe, da vjetar ne prenese koju iskru tog ognja i na njihov krov. Vi ste razbuktali sve sile uništenja, koje su drijemale u zapadnoj civilizaciji. A kad ste već sve to učinili, pitajte same sebe, pitajte sadašnjost, prošlost, budućnost, mudrost velikih ljudi i zdravi razum skromnih : možemo li se obmanjivati, ako ne ćemo počiniti samoubojstvo,kako je dovoljno za obuzdati ove sile uništenja, provesti neke ispravke granica na karti Evrope, pa bile one i najpravičnije; zgrabiti koji preporni komadić teritorija; pridodati koju milijardu na račun odštete, koju neprijatelj duguje, a onda opet započeti utakmicu sa naoružavanjem i igru skrivača sa ofanzivnim i defensivnim savezima ?"

Ne: mir je jedan kaos, jer Evropa ima lažnu dušu, koju muči jedno duboko zlo — opačina ili zabluda, a moguće u isto vrijeme i opačina i zabluda; a ona će biti uništena i povući će u svoju propast i Ameriku, ako se ne spusti u dubine svoje savjesti, kako bi otkrila i iskorijenila ovu opačinu i ovu zabludu. Ne: samo u miru može rat pronaći svoje uzroke i zatim svladati za uvijek svoje strahote.Ne:samom onog dana,kad se zapadna civilizacija sa čvrstom i jasnom nakanom prihvati ove reforme svojih načela i svojih ustanova,milijuni bajuneta će naći napokon ili će ponovno naći ideju,za koju su se nesvjesno borili.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

II.
Govor i misli Clemenceau-a.



Clemenceau je progovorio. Progovorila je Francuska. Mi poznajemo službene misli republike o miru. Jao! Te misli su slabe, nestalne, pune kolebanja, plahe i stare. Upravo tako: plahe i stare. Uzalud bi u njima tražili i trun snage, koju su onaj čovjek i nacija pokazali u ratu. Reklo bi se da se ove misli straše budućnosti kao nekog ponora koji se pred njima otvara, i radi toga se hoće baciti natrag u prošlost.

„Postoji jedan stari sistem — rekao je poglavica francuske vlade — koji izgleda kako je danas već osuđen, ali kojemu ja ostajem u ovom trenu vjeran. Države su pripremile obranu svojih granica . . ." Prekinut ovdje jednom od običnih parlamentarnih prepiraka, predsjednik je Vijeća, kako bi potkrijepio svoju misao, nastavio. „Države su se pobrinule za snažnu obranu svojih granica, potrebnim naoružavanjima, ravnotežjem sila . . ." Ponovna prekidanja, a nakon zavladale tišine govornik je pridodao: „Ovaj sistem, čini se, da je danas osuđen od uvaženih auktoriteta. A ipak ja primjećujem, da kad bi se Amerika, Engleska, Francuska i Italija bile sporazumile izjaviti, da ko bi napao jednu od ovih vlasti, da bi imao posla sa svim drugima . . ." U taj tren je burno odobravanje prekinulo riječ govornika, koji, siguran da su ga shvatili, nije oklijevao dovršiti frazu, koja je u ostalom, premda bez zaključka, bila jasna.

„Ovaj sistem saveza, kojega se — izjavljujem odmah -ja ne odričem, jest misao koja će me voditi na konferenciji, ako me Vaše povjerenje tamo pošalje. Četiri velike vlasti, koje je rat združio, moraju i poslije rata ostati u savezu, a kako bi ostale i nadalje u savezu, spreman sam doprinijeti potrebne žrtve . . ."

Temeljni kamen mira morao bi biti dakle savez Sjedinjenih država, Engleske, Francuske i Italije, poduprt vrlo obilnim naoružavanjima i dobro utvrđenim granicama, a ne krpama papira kao što su to konvencije za ograničenje naoružavanja ili konvencije za arbitražu. Kao da je htio razbiti svaku sumnju, ministar je malo kasnije pridodao: „Što se tiče međunarodnih garancija, izjavljujem, da ću ja, ako se Francuskoj prepusti zadatak sama se pobrinuti za svoju obranu — jer ona ne će doživjeti ponovnu kakvu invaziju — ako ona bude sama raspolagala sa uređivanjem svoje vojne snage, ja ću prihvatiti svaku novu garanciju, koja bi se pridodala kao nadopunjujuće sredstvo."

Čini se, da je misao bila jasna. Međunarodne se garancije mogu nadodavati, ali one ne mogu zamijenjivati naoružanja. Prema tome bi i u ovome budućnost morala sličiti prošlosti. Dakle, neka se osnuje pod imenom Lige Naroda, usred neograničene utakmice naoružavanja, jedno drugo Haaško Sudište, taj poštovanja vrijedni arhiv beskorisnih zapisnika.
Ali, do tog trena francuski ministar postupa jasno i suvislo izrazujući svoju misao, izgleda naprotiv kako najedamput sam sebi protuslovi u izjavi, koja slijedi :

"Je vais plus lom; si les garanties sont telles, qu'elles exigent des sacrifices de preparation militaire, je les ferai Avec joie car je ne veux pas imposer à mon pays des sacrifices inutiles." Međunarodne se garancije ne smatraju više kao suplementarna sredstva, već kao ona koja zamjenjuju oružje; ne pridodaju se naoružavanju, nego ga zamjenjuju, ograničujući ga. Dakle ministar shvaća dvojako međunarodne garancije i smatra koliko naoružavanje toliko ograničenje njegovo jednom „žrtvom". Kada Clemenceau govori da je pripravan, ako to međunarodne garancije traže, pristati na „sacrifices de preparation militaire" , izgleda kako smatra ograničenje naoružavanja kao nešto teška, mučna za Francusku: kao jedan teret ili jednu vrst kapitulacije. Naprotiv, kada pridodaje da će pristati na „sacrifices de preparationui sa veseljem, jer ne će namicati svoj zemlji „sacrifices inutiles"' definira kao žrtvu ne ograničenje naoružavanja, već svako vojno pripremanje, bez kojega bi se moglo biti. Prema tome ograničenje postaje kao jedno dobro. Novo protuslovlje, koje dokazuje kako je glede toga misao ovog državnika nestalna.

Na nesreću, ovo je protuslovlje onaj teški oblak, koji se vije nad našim glavama i u kojemu možda počiva više od jedne oluje. Pitanje, koje danas Evropa mora riješiti, jest upravo ovo: da li garancije za mir imaju biti kao nadopunjujuće sredstvo oružja ili imaju zamijeniti oružje; da li se garancije imaju samo pridodati ili moraju služiti kao zamjena oružju, i u kolikoj mjeri; da li može i u kojoj mjeri pero zamijeniti mač. Ako moraju služiti kao nadopunjujuće sredstvo, onda će Društvo Naroda biti samo jedno beskorisno uvećavanje starog Haaškog Sudišta; svjetski će se rat nastaviti mijenjajući oblik i oružje, a niti se može proreći tko će posljedni pobijediti: da li Latini, Nijemci ili Anglo-Saksonci; da li kakav novi oblik diktature, demokracije ili boljševizam. Kad bi naprotiv uspjelo međunarodnim garancijama u istinu zamijeniti oružje, u jakoj mjeri, Društvo bi Naroda bilo plodni početak jednog novog međunarodnog poretka, u krilu kojega bi se svaki narod mogao smiriti. Ali je loši znak za mir, da vrhovna glava francuske vlade nije na čistu u pogledu ovoga. Cijeli je govor prepun samosvjesnih napadaja na stare političke škole XX. vijeka, a u isto vrijeme nekog fantasticizma prikrivenog političkim realizmom. Kako se može vjerovati, da je vječni savez između Italije, Francuske, Engleske i Sjedinjenih Država nešto drugo, a ne jedan san? Da jedan savez potraje, ne ću reći vječno, ali kroz nekoliko generacija, potrebno je da počiva ili na jednom načelu ili na jednom trajnom interesu, ili na jednom i na drugom. Sveta je Alijansa trajala — može se kazati — jedno stoljeće stoga, što je počivala na dinastičkom načelu i na interesu dinastija na međusobnu obranu, jer su se braneći dinastičko načelo, branile ujedno protiv revolucionarnih doktrina i stranaka. Danas naprotiv ne vidimo niti načelo niti interes, koji bi mogli vezati međusobno za pedeset godina četvorni savez zamišljen od Clemenceau-a. Zar bi možda to mogao biti strah od Njemačke i njezina militarizma? Tada bi trebalo pretpostaviti, da će Njemačka i njemački militarizam slijedećih pedeset godina postati jednim strašilom i opasnosti, kao što su to bili za vrijeme svjetskog rata: što nije vjerojatno, a na svaki način nije sigurno. Svijet je zaboravio, da je integritet Francuske neophodno potreban za slobodu Evrope. Francuska ima prava biti potpomognuta i zaštićena u svojim povjesnim granicama protiv premoćne sile Njemačke, koja bi joj ponovno zaprijetila, i jednim svjetskim savezom, i uz žrtvu nove neograničene utakmice naoružavanja, pa makar i uz žrtvu jednog novog rata, koji bi bio dugotrajniji i krvaviji od onog, koji je nedavno sada svršio. Ali, pod jednim uslovom:mora biti jasno, kako su nove žrtve neizbježive, jer je Njemačka, i to sama Njemačka, odbila, bilo otvoreno bilo himbeno, svaku razložitu nagodbu i sporazum.Držim naprotiv,da bi se Njemačka imala malo bojati jednog saveznog ugovora izmedju Francuske,Italije,Engleske i Sjedinjenih Država onog dana kad bi kod naroda nastupila sumnja u nastavak naoružavanja i mržnje izmedju nacija ne radi toga što Njemačka nije htjela,već što države pobjednice nijesu htjele žrtvovati prema potrebi nešto svoje ambicije i sile.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

II.dio
PARIŠKI KONGRES

Ovaj drugi dio sadržaje nekoliko studija o mirovnom kongresu, koji je bio, kako ce se čitaoci sjećati, održan u Parizu između siječnja i srpnja 1919. Od ovih studija, prvih pet je bilo napisano u mjesecima ožujku i travnju, koje sam proveo u francuskoj prijestolnici upravo radi toga kako bih proučavao tijek kongresa: jedino je četvrta bila objelodanjena u „Secolo", dok su ostale četiri nove, a sačinjavaju sastavni dio jednog neizdanog „Dnevnika Mira" u kojem sam bilježio važnije vijesti i refleksije. Posljednja je, šesta studija, jedan izdani članak u „Secolo" dne 31. prosinca 1919.: pogled unatrag na prošlu godinu i njezin rad oko mira.
Objelodanjujem ih ponovno onakve kakve su, ostavljajući u njima onu bojazan, koja se provlači kroz njih radi neke prolazno uočene pogibelji, koja još nije točno određena. Čitatelji će opaziti u ovim studijama, kako se malo po malo jasnije ocrtavaju sve one sumnje iznesene već u prvom dijelu glede odlučnosti i iskrenosti, sa kojima bi pobjednici bili mogli izvršiti svoj zadatak improviziranih junaka iz '89. i '48. A opazit će, da mi se je pojavila i misao, povodom koje sam godinu dana kasnije napisao „Uspomene jednog svrgnutog vladara" i koja mi se čini danas ključem svih sadašnjih poteškoća u Evropi: princip je monarhistički propao, ali demokratski princip, umjesto slavljenja pobjede, tetura na razvalinama protivničkog principa: odakle nastaje jedna sveopća nesigurnost, koja će izgleda dugo potrajati i zahtijevati dubljih sredstava za liječenje nego što su ona, na koja misle liječnici, koji su sada u modi.

U posljednjoj od ovih studija izražen je prvi odlučni sud o Versajskom ugovoru. Taj ugovor pobijeđeni ne priznavaju kao jednu obvezu časti, već on počiva samo na sili; dakle to je jedan Frankfurtski ugovor, naglavce postavljen i mnogo većih razmjera.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

Rajna.

Stigli smo u Pariz, Mario Borsa i ja, poslije jednog dugog i neudobnog putovanja u nekom vlaku krcatom časnika koji su se vraćali sa Istoka. Obadva smo osjetili isti fluidum u zraku. Bio bih ga pokušao definirati : bje-somučnost naknade štete. Nije se, može se reći, o ničem drugom raspravljalo. Svi su govorili o naknadi štete sa nekom vrsti osvetljive i zlobne radosti, kao da se je sve sastojalo u tome, da se zatraži jedna svota ogromna, strašna, nečuvena, i kao da Nijemcima nije ništa drugo preostajalo već da založe svoju posteljinu i kuhinjsko posuđe, i plate pobjednike; kao da je pobjeda davala pobjednicima nad pobijeđenima neko neograničeno pravo. Pokušao sam uvjeriti po kojeg suputnika, ako je lako nametnuti nekome na papiru neku globu, da ju je teže utjerati i ako se previše konopac rasteže, da bi mogao i puknuti. Uzaludno trošenje riječi! „Que les Boches payent, d'abord!" To je bila obvezatna popijevka.
Mučni utisak i predigra u znaku loših slutnja. Bojim se, da će ovo duševno stanje uroditi strašnim poteškoćama za sve. Da reparacije stoje na srcu Francuzima, Italijanima, Belgijancima i svim opljačkanim narodima, razumije se po sebi. Ali reparacije pripadaju carstvu materije, a mi moramo u Evropi obnoviti, osim kuća i zidova, i poredak. Pazimo, da u žurbi za obnovu kuća i pokretnina, ne uništimo poredak za čitav jedan vijek: jer onda ne samo da od rata uništene kuće i pokretnine ne bi bile obnovljene, već bi srljali u pogibelj da budu uništene i one tekovine, koje su ostale još pošteđene od rata !

Netom sam stigao, otrčah kao obično ka M . . . Našao sam ga u njegovom uredu : jedan prekrasni zlatni salon, koji je sav bliještio najljepšom elegancijom Luja XV. Zapitah ga sa nekim osjećajem zebnje, kako teku stvari na mirovnom kongresu. Njegovo se lice namršti.

„Konferencija se ne razvija u redu — reče mi — jer ne vjeruje u nijedno načelo i jer nema nikakvog određenog pravca. Jedini, koji pokušava naći ovaj pravac, jest Wilson, ali on je jedini i žestoko ga napadaju, poznaje slabo Evropu, misli su mu nejasne, nije stalan sam u svojoj misli i u svojim načelima, pa s toga ne može učiniti puno ili barem ne može učiniti sve ono što bi bilo potrebno učiniti. U poslovima Evrope — Rajna, Austrija, Češka, Poljska i t. d. — Engleska stoji po strani, u nekom polusnu, bez jasnog i odlučnog shvaćanja i mišljenja, kao da se radi o nekom sasvim drugom planetu. Kad nema po srijedi kakve luke, kakvog morskog tjesnaca, kanala, kakve plovidbene linije, na koju bi mogla spustiti svoje šape, za nju Evropa niti ne opstoji. Zatim Lloyd George mora svaki čas trčati u London radi bilo kakvog posla unutrašnje naravi. Radi bilo kakvog štrajka njegovih željezničara zabrine se odmah i zamisli više nego li radi granica Poljske i sudbine Austrije. I Italija je mučaljiva i pasivna. Ostaje samo Francuska. .. Pošto nije htjela prihvatiti Wilsonova načela kao jednu shemu, da ih razbistri, razvije i tačno odredi prema političkim naukama, koje Francuska brani već više od jednog stoljeća ; pošto nije htjela ili znala uliti u njih jasnoću naše misli, naše iskustvo, konstruktivni duh kojim smo nekoć bili nadareni, ljudi, koji predstavljaju Francusku, bili su prisiljeni, samo naći neki pravac,kako bi skrenuli, više ili manje svijesno, na tradicije francuske politike: kao što znate, jednu miješavinu Starog Režima, Revolucije i Carstva. Ali Wilson mrzi ove tradicije, uslijed čega nastaju duge diskusije pune borbe, u kojima Clemenceau i Wilson raspravljaju, a da se ne shvaćaju, jer govore raznim jezikom, u kojima često nastupa kao arbiter Lloyd George, koji je prisustvovao diskusiji rastresen, ne razumjevši dobro ni jednog ni drugog, misleći na Egipat, Irsku, na željezničare, koji mu svaki čas priređuju razne neugodnosti. Wilson ima često pravo, ali ne zna gotovo nikada dobro braniti svoje stanovište, pa konačno popušta protivniku, koji ga, vještiji u evropskim stvarima, agilniji i spretniji, dovađa u nepriliku te mu istrgne iz ruku jednu koncesiju za drugom, jednu transakciju za drugom, koje vrlo često izmisli Lloyd George : koje imaju tu vrlinu, ozlovoljavati svakoga. Mali su narodi odmah razumjeli neslogu velikih, pa navraćaju bez ikakvih skrupula vodu na svoj mlin. Pridodajte još k tome pitanje naknade štete, koje zamršuje još više stvari ..."

Prekinuh ga, da mu spomenem onu mahnitu zaraženost naknadom štete, koja je, čini mi se, zarobila javno mnijenje, te mu rekoh, da mi izgleda, da naslućujem u njoj jednu opasnost.

„Imate pravo — odgovori mi. — Budućnost Evrope zavisi o otkupnoj cijeni, koju će kongres nametnuti Njemačkoj. Ako kongres pogriješi i pretjera, Evropa će prije ili poslije biti chambardée s vrha do dna. Nijemci će potpisati ugovor, ali će poslije izmišljati svaku lukavštinu da ga ne izvrše, pa će raditi sve moguće i nemoguće da konačno dignu sve u zrak."

Zamolih ga,neka predvidi događaje.

„Moglo bi se također desiti, da se kongres raziđe, a da niti ne zaključi mir. Nadajmo se, da se to ne će dogoditi, jer bi to bila jedna strašna nesreća. Ali i ako dospije da zaključi mir, kakva će to biti muka! Evropa ne može stvoriti mir, jer ne zna ono što hode. Ja se često puta pitam, da li ne počinje u Evropi jedan stogodišnji rat!"


* *
Već od dvije nedelje, svaki pojedini dan potvrđuje predviđanja mojeg prijatelja. Ovaj je kongres kula babilonska ponovno zgrađena na podnožju Montmartre-a. Već dvije nedelje mi se čini, da sav, i dušom i tijelom, pro-direm u najintimniji i najdublji filozofski smisao biblijske priče. Svaki dan čujem, gdje se jezici roda ljudskog isprepliću na podnožju kule, koju su zgradili ljudska oholost i lakomislenost.

Nijesam se, na žalost, niti najmanje prevario, kada sam opazio u Clemenceau-ovom govoru o miru neki znak umornosti - njegove i Francuske. Staro slavi pobjedu nad novim ; prošlost ustaje iz groba kako bi u kolijevci zadavilo budućnost. Bijedna Ligo Naroda ! Ovdje su u Parizu svi, Englezi i Francuzi, do skrajnosti ozlojeđeni na Wilsona. Optužuje se amerikanskog predsjednika, da je previše blag prema Njemačkoj, da nije pravedan prema Francuskoj i da ne uvažuje kako treba njezine žrtve, da kvari, ometa i paralizira kongres sa svojim ideologijama jednog profesora i protestanta, da hoće nametnuti Evropi Savez Naroda, koji je jedna smiješna utopija; da je jedna neznalica, vizionar i primaire . Katkada se pitam, da li je ovo onaj grad, koji je pred dva mjeseca pleo tolike vijence za predsjednika Wilsona? Da li se je okrenuo vjetar narodnog mišljenja? Ili su oni, koji ga danas pogrđuju, onda šutili?

Osjeća se u zraku kako su neke tajne i moćne sile djelovale na javno mišljenje,kako bi ga nahuckale protiv predsjednika. Napoleon, otkrivši grobnicu Invalida, predsjeda konferenciji, dok se Wilson već iscrpljen i nemoćan skriva u svoju palaču na Place des Etats-Unis. Na Rajni i u Evropi mir će nositi pečat Bonapartà. Wilson će ga uspjeti donekle ublažiti : koliko bude dovoljno da njemu, do koje godine dana, pripišu u krivnju sva razočaranja ovog zakašnjelog mira.

Nastojat će se razoružati Njemačka, kao što je Napoleon kušao razoružati Prusku, oduzevši joj sve dotadašnje oružje i zabranjujući joj da sebi izrađuje novo. Nastojat će se, ako bude moguće, duboko potkopati njezino jedinstvo.Nastojat će se, uz njezin istočni bok stvoriti jedna jaka Poljska, jedna jaka Češka, jedna jaka Rumunjska, jedna jaka Jugoslavija, kao da snaga ovih država ovisi o volji i interesu ovih velikih sila, koje su pobijedile Njemačku i koje se hoće osigurati od njezinih osveta; kao da nijedna od ovih država, stvorivši sebi našom pomoći svoje kosti i mišičje, ne bi mogla izdati svoje zaštitnike i preći k neprijatelju. Proučavat će se dakle razni više ili manje umjetni načini sila, slični onima, u kojima se je uzjogunio, zbog kojih se je razočarao i počinio samoubojstvo nezgrapni Napoleonov empirizam, te kojima bi kao razlog imao poslužiti interes država, koje ih stvaraju. Kao da bi mogla jedna država opstojati samo radi udobnosti i koristi druge!

„Ali držite li Vi zapravo — ponovno zapitkujem skoro svaki dan po kojega od onih brojnih bilo viših ili manjih umjetnih stvaralaca mira, koje susrećem — da će se Nijemci, Rusini, Litvanci, osuđeni zaobliti protiv svoje volje teritorij nove poljske republike; ili daće se Nijemci, Madžari, Rusini, koje će Češka primiti na dar, kao i svi drugi inostranci, koje konferencija hoće predati novim državama istočne Evrope bez ikakvog pismenog ugovora, bez ikakvog statuta, bez ikakve garancije i radi nikakvog drugog razloga, već samo radi toga što to ide u račun ovih država i Velikih Sila, koje danas stvaraju mirovni ugovor, svemu tome pokoriti ? Jedna se vlada održaje djelomično silom, a djelomično privolom, nekim iskrenim osjećajem velikog mnoštva, koje priznaje kao legitimne zapovijed i dužnu poslušnost. Ova dva elementa — sila i privola — moraju ići međusobno u susret i moraju se upotpunjavati, jer je svaki od ovih elemenata sam za sebe nemoćan. Privola bi brzo popustila instinktu revolte i kod najpitomijih naroda, kad ne bi sila stajala uvijek spremna ugušiti je netom uzdigne glavu. Ali ipak niti sama sila ne uspijeva vladati bez pomoći spontane privole. Ni jedna država ne može postaviti po jednog žandara uz bok svakog onog čovjeka, koji se ne priznaje dužnim pokoravati joj se, jer ispovijeda možda različitu koju vjeru, jer govori kojim drugim jezikom ili jer ima svoju kožu obojenu kojom drugom bojom. Vjerujete li Vi, — da Vam samo navedem ovaj primjer — da će Nijemci, koje kongres hoće darovati Poljacima i Česima, priznati kao legitimnu republiku profesora Masarika i pianiste Paderewskog i da će im se osjećati u duši obvezanima pokoravati ?"

„Poredak, koji je Bečki kongres nametnuo Evropi, trajao je samo 44 godine, a po koje poremećenje, kao ono na primjer u Belgiji, pretrpio je već prije godine '59. Pa ipak je pred jedno stoljeće ugled kruna bio tako velik, da je u svakoj državi kralj, imao on bilo kakve krjeposti i mane, mogao postići da ga narod priznaje kao zakonitog, od Boga poslanog vladara. I uistinu, trebalo je jedno cijelo stoljeće borba i ratova, trebao se probuditi nacionalni osjećaj, kako bi se izvršio proces vrenja liberalnih i demokratskih ideja, da nastane skoro sveopće nepovjerenje, te jedan neizmjerni preokret u bogatstvu i jedno sveopće uništenje, da navede narode pobacati one Krune u Nevu, u Sprevu i u Dunav. A danas? Danas je nacionalni duh jedina krizma, koja ima snage dati jednoj vladi sveti karakter legitimnog auktoriteta. Kongres nije papa srednjeg vijeka, on može dodijeljivati teritorij, ali ne može dijeliti povelje legitimnosti. Poljaci će se i Česi pokoravati svojoj vladi, ali se ne će pokoravati Nijemci, Madžari i Rusini za njih posve stranoj vladi Poljaka i Čeha. Nove države ne će imati nasuprot ovih stranih naroda nikakvog drugog naslova za svoj auktoritet do li sile".

„Pa niti to nije dosta: jeste li vi sigurni za ono što činite ? I ako pretpostavite, da će ovi podanici, silom prisjedinjeni, učvrstiti zaista slabašnu građu novih država, da li će svi oni ostati vjerni zakletvi,kako će do skrajnjeg trena svoga života mrziti ime njemačko?"

„Raspoloženje naroda kao i naklonosti država nijesu vječni: na primjer, Piemont. Bečki je kongres bio sa Piemontom Francuskoj u lice čvrsto zatvorio vrata Italije. Dapače da zapori budu što čvršći, utvrdio ih je sa teritorijima Genovske republike: one lukave i preduzetne republike koja je u 17. i 18. vijeku uvijek bila samostalna i koja je bila saveznicom i bankirom Španjolske za vrijeme tridesetgodišnjeg rata. I račun je uspjeo. Za 33. godine je Piemont stražio na Alpama, bio je budnom stražom Svete Alijanse protiv Francuske. Ali jednog lijepog dana '59. godine, ta straža, umjesto da zatvori Francuskoj vrata Italije, ona joj ih otvori i propusti francusku vojsku,ne bi li joj pomogla protjerati Austriju iz doline rijeke Pada i poremetiti red u Evropi, koji je utvrdila Sveta Alijansa".

„Ne bi li bilo pametno, da čovjek povuče iz ove pouke zlata vrijedni zaključak? Uspostaviti poredak na ovom svijetu, koji je zapao u jedan kaos, stvoriti nove države, kazati ljudima, koji su do jučer bili stado podanika: „od ovog ste trena jedan narod, podignite se i upravljajte sami sobom", ne bi li to možda značilo vršiti na ovoj zemlji neki dio božanske moći ? Ali jedan narod ne može postati od danas do sutra Bogom ili Polubogom nadimljući se samo u svojoj oholosti ili ponavljajući do opojenosti: „Mi smo pobjednici, pobjednici . . . pobjednici". Jedna država ne može opstojati samo krjepošću sile; potrebna joj je i duša: ili jedna tradicija, ili jedna politička nauka, ili jedno pravno načelo, ili jedna religiozna vjera, ili jedan nacionalni jači osjećaj. Dva dlijeta, s kojima moraju rukovati modelari države, jesu mač i pero. Sa samim mačem i sa samim perom može se isklesati samo nešta skroz nesavršena ..."

Utaman utrošene riječi! Samo oni, koji su strani tom kongresu, pohlepno slušaju i shvaćaju ove govore. Kad ih držim kojem članu konferencije, bilo vrlo uvaženom bilo neznatnom, čini mi se da razgovaram, ja u svojem jeziku a on u svojem, kao sa nekim Tibetancem. Kad uđem u onu, kako bih je nazvao, zonu kongresa, izgleda mi da se nalazim kao osamljen u nekoj pustoši, u koju ne dopire nego već sasvim oslabljeli žamor vrlo udaljenog svijeta. Je li to samo jedna opsjena ? Ili oni tamo sanjaju, i pod oblikom novih država postavljaju hipoteze, koje će vrijeme srušiti ?

Ali to još nije ono najgore. Kongres tetura i kao slijepac sa štapom pipa put baš tamo gdje bi morao najjasnije vidjeti i najodlučnije naprijed stupati. Francuska je pobijedila Njemačku, ali pomoću jedne svjetske koalicije. Sa svoje strane pak Njemačka, ako je bila pobijeđena od jedne svjetske koalicije, srušila je rusko carstvo; i ako je se ne će ili ne može raskomadati, njoj će pripasti bogati piijen ove pobjede nad slavenskim carstvom : brojčano prvenstvo. Njemačka će, ostavši sjedinjena, biti brojčano najjača u Evropi, sve dok Rusija ne uskrsne, pa ako joj i ne uspije pripojiti sebi austrijske Nijemce. A pošto je Njemačka dokazala da zna mnogo bolje od Rusije upotrebiti brojčanu snagu, to nije niti ovaj strašni rat uklonio iz sredine Evrope ono pomanjkanje ravnovjesja sila, koje je zaprepaštavalo i mučilo našu generaciju. Neki dapače drže, da ga je još i povećalo. Što misli pak kongres, koji upravo stoga i zasjeda kako bi uspostavio ovo ravnovjesje, učiniti u tu svrhu ? Srsi me prolaze kad na to samo promišljam !

Prije svega hoće se pribjeći nezgrapnom Napoleonovom empirizmu razoružavajući Njemačku jednom jednostranom zapovijedi, poduprtom nekim vječnim pravom nadzora nad njemačkom državom. Izgleda nevjerojatno, a ipak je tako. Francuska, Engleska, Italija, Amerika i Japan zajedno nijesu znali naći drugu garanciju za mir osim ovog surovog i diskreditiranog načina, koji je već uz zaglušnu buku propao pred više od jednog stoljeća. A ipak, ko ga ne opaža ? Teritorijalne amputacije i ratne ucjene mogu kidati tijelo i meso jedne države: jednostrano pak razoružavanje i nadzor vrijeđaju samostalnost i neovisnost, ranjavaju dušu. Prisiljena povratiti Alsaciju i Lorenu, Poljsku, dapače potisnuta na desnu obalu Rajne, Njemačka bi bila još uvijek jedna država jednaka svim ostalim u Evropi. Razoružana usred jedne Evrope gospodarice svojeg oružja i nadzirana, bit će degradirana na jednu državu štićenicu, kao što je Perzija ili nešto manje. Ima li na krmilu svijeta još tako budalastih ljudi da bi mogli vjerovati, da će jedan narod, koji je još od kolijevke svoje povijesti bio uvijek na oružju, da će jedna najjača ratna sila svih vijekova položiti ponizno i za uvijek mač, i to sve samo na jedan mig gospode Ciemenceau-a, Lloyd George-a, Wilsona i Otlanda?

Mora se priznati, kako su cipelari iz 1815. godine poznavali svoj zanat puno bolje od krpa iz god. 1919.! Evropa je 1814. morala razriješiti slični čvor. Francuska je bila pobijeđena od jedne koalicije, ali je ipak bila prva sablja na svijetu, jer je mogla potući, jednog po jednog, sve svoje neprijatelje, koji su je samo zajedno i teškom mukom konačno bili svladali. Pa što su učinili onda ljudi ili bolje reći tirani Svete Alijanse? Da li su oni možda zamišljali sebi učiniti onu naciju, koja je kroz tolike godine bila gospodaricom, nekom štićenicom ili slugom? Ne: utanačili su uzdržavanje mira i uzajamnu obranu u slučaju napadaja, dajući dapače u isto vrijeme primjer umjerenosti odrekavši se pogibeljnih ambicija, ograničivši svoje vojske, te uključivši u ovaj sporazum i Francusku, vezavši je time a ne ponizivši je. Nemiješajući se bahato u njezine unutrašnje poslove, pomogoše joj uspostaviti vladu, koja se je imala nadati većem dobru od mira nego li od rata. Uspješe konačno postaviti za čuvara mirovnog ugovora ako ne cijelu Francusku, a to barem jedan dobar dio nje i to upravo onaj dio, koji je za više od 30 godina kasnije držao vlast u rukama.
Tako bi trebalo i sada učiniti, i ako bi to bilo nešto teže. Ali ko misli na to? Ko će slušati razgovore o ovakvim utopijama ? Engleska je osvjedočena, da se ne ćemo imati ničega više bojati, kad Njemačka bude razoružana. Francuska je naprotiv više skeptična, ne vjeruje u samo razoružanje već traži i jedan dodatak: fizičku garanciju na Rajni.

Iz čega bi se imala sastojati ova „fizička garancija" na Rajni? Slijedeći savjete maršala Focha, francuska je vlada izradila svoju i u više već memoranduma prikazala staru rimsku doktrinu: naime, da je Rajna obrana cijele južne i zapadne Evrope protiv Nijemaca; da će Njemačka, doklegod bude posjedovala na lijevoj obali Rajne prostrani i napučeni teritorij, na kojem će moći vršiti opsežne ratne pripreme prema jugu i zapadu, prijetiti uvijek ne samo Francuskoj već i Italiji i Engleskoj; da su mostovi na Rajni vrata naše kuće — svih nas stanovnika južne Evrope. Ovim se načelima, koje povijest i ratno umijeće priznavaju kao istinita i točna, francuska vlada ne služi, kako mnogi kažu, kako bi zahtijevala lijevu obalu Rajne. A koja bi se vlada usudila tražiti od Evrope, za svoj štit, poslije ovako strašnog rata, jednu silno uvećanu i naopako postavljenu Alsaciju-Lorenu? Francuska vlada predlaže, da mirovni ugovor otrgne od Njemačke njemačke teritorij na lijevoj obali Rajne, i od njih stvori jednu ili više neovisnih država, i da im zabrani sklapanje u buduće sa Njemačkom ugovore o savezu i carinskoj uniji.

Ali Engleska i Amerika ne će uopće čuti o ovoj „fizičkoj garanciji", a imaju i pravo, kao što imaju pravo i Francuzi, ne pouzdavati se mnogo u „vojničku garanciju" razoružanja. Ko može i dvojiti, da bi južna Evropa bila sigurna onog dana, kada Njemačka pređe Rajnu? Od Ariovista pa unaprijed, sva je južna Evropa bila uznemirena i u pogibelji, kadgod je Nijemcima uspijevalo staviti svoju nogu na lijevu obalu Rajne. „Nemojte prelaziti Rajnu, već je branite do zadnje kapi krvi" : preporučio je to bio August, umirući, svojim nasljednicima; a oni bi bili dobro učinili da nijesu nikada, za dvadeset vijekova kasnije, zaboravili svečani savjet onoga, koji je možda bio jedan od najvećih Rimljana. Ali pošto su ga bili već i suviše puno puta zaboravili, da li je došao upravo sada tren da ljudi i evropske vlade osvježe u svojoj pameti onaj kanon prastare mudrosti ? Da li bi bilo dovoljno sa crnilom, u jednom ugovoru, rastaviti Nijemce s ove i s one strane Rajne, kako bi se zbrisalo iz povijesti onaj zaborav i njegove posljedice?

Mnogi Francuzi misle danas, da bi Francuska bila za vječna vremena sigurna, kad bi se zapadna granica Njemačke povukla na Rajni. Bojim se, da je i to jedna halucinacija naše dobi. Kad bi se sutra stvorila jedna neovisna rajnska republika, ona bi bila rastegnuta od dvije stranke: jedne, koja bi bila sklona novom poretku, druge, koja bi bila protivna tom poretku i u vezi sa pangermanizmom. Ove bi dvije stranke vodile borbu do istrage riječju, perom, bombama; nastojale bi podići mase sa svim mogućim strastima i interesima, a Francuska bi ipak bila nemirna, nepouzdavajući se u vjernost republike, koja bi je imala štititi, kao što je sada nemirna radi burnog raspoloženja cijele Njemačke.

Rajna bi postala neosvojivom tvrđavom Rima i svih njegovih sinova, kad bi obalno pučanstvo htjelo s nama sačinjavati jedno tijelo i kad bi htjelo biti predstražom južne Evrope protiv njemačkih invazija, ili kad bi mi bili u stanju ih silom prisiliti biti nam predstražom. Ali ko bi se mogao obmanjivati, da bi u ovakvoj prenapetosti nacionalnih strasti htjelo njemačko pučanstvo biti na Rajni stražom protiv germanstva, ili da bi ga mi mogli prisiliti, braniti nas, pa bilo i jednim zdvojnim činom aneksije? Doklegod bude vladao ovako jaki nacionalni princip, jedna rajnska njemačka republika služit će uvijek kao slabi papirnati štit protiv oštrog koplja germanstva.

Nažalost, uslijed francuske revolucije i nacionalnog pokreta, koji je ona stvorila, Nijemci su u XIX. vijeku ponovno zadobili lijevu obalu Rajne, koju su njihovi praoci u vijekovima velike rimske propasti bili osvojili i kolonizirali !

Pogriješit ću moguće : ali za izmirenje Francuske i Njemačke u obnovljenoj evropskoj zajednici ne bi preostajalo već satno jedno jedino sredstvo : pokušati neku vrst Svete Alijanse Naroda ili, da se izrazim manje mistički, pokušati jedan sveopći sistem izmjeničnih garancija i uzajamnih nadzora, u koji bi bila uključena i Njemačka pod istovjetnim uslovima. Wilson je bacio na papir samo jedan nacrt ovakvog sistema. Ali Ligu ili Društvo Naroda svi ismijehavaju ! Što dublje zalazim u ovu stvar, to me više zapanjuje čudnovata halucinacija, koja je zahvatila ove obnovitelje svijeta ili — ne znam ni sam, kako ih već nazovati, — ove arhitekte Babilonske kule. Razmatrajući rat i mir, oni ne uvažuju nego sarno njima povoljne elemente. Ali ko ne zna, da u svim ljudskim stvarima nema dobra bez zla, nema koristi bez neugodnosti, nema aktive bez pasive i da jedan državnik mora znati računati sa odbijanjem? Naprotiv ovi veseli račundžije sastavljaju svoju bilansu samo zbrajajući kredite a brišući dugove!

Pad austrijskog carstva oslobađa Italiju jednog moćnog susjeda, ali nam namiče dužnost urediti naše jadranske odnošaje drukčije od naših starih osnova. No događa se baš protivno : mi bi htjeli uživati sve koristi nestanka Austrije i učvrstiti se na obim obalama Jadranskog mora, kao da na ruševinama austrijskog carstva nije nastala jedna slavenska država, nacionalna oblikom i duhom. Pad monarhije u Njemačkoj jest posljedni i najbučniji triumf francuske revolucije; ali će učvrstiti njemačko jedinstvo, jer je partikularizam u Njemačkoj bio uvijek identificiran sa dinastičkim načelom. Pobjednici pak ne čuju na ovo uho i sanjaju kako poraz ruši njemačko jedinstvo, jer to ide u račun njihovoj gospodi! Mi smo pobijedili Njemačku, ali je Njemačka pobijedila Rusiju. A ipak ovdje niko na to ne misli. Svi razlože kao da Rusija još uvijek svojom teškom čizmom pritišće prsa Turske. Da li ćemo moći bez jake Rusije u Aziji držati Smirnu?
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

II.
Novo djetinjstvo svijeta.

Talleyrand, Talleyrand! Zar nikakvim čudom ne možeš uskrsnuti ? Zar je dakle vjetar devetnaestog stoljeća raspršio svu tvoju mudrost poput pepela jedne lomače? Zar te je samo morala preživjeti uspomena na krivnje i pogrješke?

Jutros su mi pokazali jednu kartu Ugarske sa amputacijama, koje se hoće izvršiti, da „ju se za drugi put pouči". Ostao sam zapanjen. Da li ovaj svijet zaista ozbiljno misli, da je postavljen od nekog sveopćeg namjesništva božanske pravde na zemlji kako bi kažnjavao narode i države ? Ugarska je jedna tisućgodišnja država; ona je povijesna i zemljopisna jedinstvena jedinica, vijekovima ustaljena i u unutrašnjosti povezana silama kohezije, koju ne može niti pero niti mač raskinuti od danas do sutra. U svako vrijeme i na svakom bi se mjestu jedan državnički um, koji ne bi mahnito težio za sijanjem oluje i potresa, osim radi vrlo važnih i dobro promišljenih razloga, ustručavao raskidati, rušiti i osakaćivati ovo jedinstvo na korist starih i novih država, jer se dobro učinjeno ovim narodima ne može niti prispodobiti sa zlom učinjenim ovoj državi.

I ako Češka, Rumunjska i Jugoslavija ne dobiju sve one madžarske teritorije, koje potražuju sa naslovima više ili manje legitimnim, one se ne bi ipak mogle tužiti na rat i smatrati sebe žrtvom tuđe silovitosti: ako bude Ugarskoj oduzeto sve ono, što joj Antanta hoće oduzeti, ona će proklinjati pobjednike, smatrat će se žrtvom, sanjati će neprestano o osveti i pripremanju nereda, rotit će se trajno protiv mira, sklapati će, otvoreno ili potajno, saveze sa svim neprijateljima Engleske i Francuske. Ta samo ova misao morala je savjetovati umjerenost i razbor državnicima, koji neka ne misle kako posjeduju moć za uspostavu u jedan dan onog, što je povijest stvarala kroz stoljeća i stoljeća.....Ali to nije dosta. Kad je polovica Evrope u rasulu, da li je pametno silom uništavati jednu od onih malo država, koja bi imala još snage održavati se svojom unutrašnjom kohezijom ? Ili mirovni kongres hoće, kao Neron u legendi, uživati sa visine Eiffelovog tornja prizor kako svijet u plamenu gori ?

Izložio sarn ove misli nekom francuskom političaru velike kulture, vrlo oštroumnom, koji poznaje dobro evropske prilike. Odgovorio mi je: „vous avez raison; mais les Hongrois ne sont pas intéressants. "

Talleyrand je umro i ne će više uskisnuti. Ne će uskrsnuti, jer svijet riječima hoće red, a u istinu hoće nered ; a hoće nered s toga, što je podjetinjio. Upravo tako. Prije jednog stoljeća čovjek se je umišljavao da je postigao svoju najstariju dob, pa je uništio tradicije, političke doktrine, pravna načela i religiozna vjerovanja pomoću kojih i radi kojih su se države održavale. Ali ipak je još znao, da se jedna država i jedan društveni poredak ne mogu podržavati bez načela i vjerovanja; srušio je bio stara, jer je bio uvjeren,kako je otkrio nova, istinitija i pravednija i kako će pomoću ovih moći stvoriti neki poredak, u kojem će se ljudi osjećati sretnijim. Ali u tom silnom vrtlogu razaranja starih i stvaranja novih načela, porodiše se ratovi, a u ovima steče glas i povjerenje neki mladi časnik, rođen na jednom surovom i divljem otoku Sredozemnog mora. Onaj mladi ratnik posjedovaše veliku ambiciju, neizmjernu drskost, koju povećaše rani uspjesi, malo nauka, nikakve doktrine, silnu lukavost i poznavanje onih malenih strasti koje pokreću pojedine ljude, nikakvo dublje poznavanje duševnih struja koje oživljuju države i pokreću narode, silnu brzinu, njuh i približno shvaćanje stvari . . . U onim tmurnim danima, kad mnogi više ne vjerovahu niti u načela stara niti u nova, niti u idole podignute već od davnih stoljeća niti u one od zadnjih vremena, dođe ovom sretnom ratniku na pamet djetinjska misao reći ljudima, da vjeruju u njega, kad već ne vjerovahu u ništa; jer će on sa svojim vojnicima, svojim novcem, svojim idejama, svojim umom biti dovoljan zamijeniti sve one duševne elemente, koji su ab aeterno sačinjavali dušu država; jer da će on sam sa svojim perom i svojim mačem pobijediti i uništiti države i narode, carstva i kraljevstva, republike i vjere. I mnogi uzeše bengalske vatre, koje su pobjede palile oko njegove osobe, za oreolu istinitog Boga; tako da mu, zabliješteni slavom i primamljeni darovima, povjerovale i pođoše za njim.

Nije li Napoleonova politika bila neka burna i konfuzna improvizacija nestalnih kombinacija, koje nijesu imale drugog razloga do li politički interes njegove osobe, njegove porodice i Francuske, kao što je to on katkada mislio — a Bog zna da li je pri ovakvom prosuđivanju on bio svojeglav i prevrtljiv ? Nije li ona bila neka burna i konfuzna improvizacija sile, koja je bila uvijek iznenađena i izigrana od posljedica njegovih kombinacija i uvijek u borbi s ovima ? Nije li ona bila neka burna i konfuzna improvizacija sile, koja je, nastojeći se sa jednakom ravnodušnosti poslužiti sa starim i novim načelima, zamršavala, diskreditirala i oslabljivala i jedna i druga, pripravljajući sveopću anarhiju za onaj dan, kad bude snaga njegove nestalne prirode posve popustila? Pogledajte ga na djelu u Italiji. Ulazi u nju kao oluja: ruši mnoštvom dekreta ne samo stare države, već, kao Lenjin u Rusiji, sve zakone, na kojima je kroz vijekove počivao pravni poredak; pljačka i baca iz posjeda Crkvu i Aristokraciju; skuplja na brzu ruku jednu novu vladajuću klasu između najlabivijih elemenata, postavljajući na čelo ove one komesare republike, za koje bi čovjek rekao, da su upravo starija braća Lenjinovih komesara, a koji na svaki način imaju neku jasnu zajedničku-obiteljsku crtu; dijeli, mijesi i opet stvara teritorije. Kakva je prirodna posljedica ovog mahnitog miješanja? Dok su sa Piemontezima, Lombardima, Venecijancima, sa svakim napose vladali kralj Piemonta, Carstvo, Prejasna republika, aristokracije i vijekovne ustanove, kojima su se tolika pokoljenja pokoravala, živili su oni mirno, zadovoljni svaki sa svojom posebnom vladom, ni nemisleći da bi se ova mogla promijeniti. Ali kad im je Napoleon, uništivši ih, pokazao, da i najstarije vlade mogu , biti uništene ; da sila može preko noći stvarati i uništavati državne institucije, počeše odmah promišljati kakav bi to državni oblik bio za njih najpodesniji, počeše jedni zahtijevati ujedinjenje cijele doline Pada, a drugi ujedinjenje cijelog poluotoka. A to se je imalo i očekivati. Radi kojeg bi se razloga, na primjer, Piernontezi, koji su kroz toliko stoljeća živili pod žezlom Savoje, morali sada pokoravati jedni Francuskoj, a drugi Cisalpinskoj republici ili kraljevstvu -talijanskom ? Ili svaki narod pod starim vladama i starim ustanovama, ili svi ujedinjeni u jednu jedinu nacionalnu državu: drugog izlaza iz ove dvojbe nije bilo.

Ali Napoleon, koji je, uništavanjem vlada u Italiji i posebnih ustanova, na koje je bila kroz stoljeća razdijeljena, učinio, da je ovo ujedinjenje postalo životnom potrebom, ne će niti čuti o njemu, jer bi to ujedinjenje ometalo njegovu politiku i ozlojeđivalo Francusku; radi toga viče, buči, bijesni protiv naravnih posljedica svoje politike. „Cisaipinska je republika za mene jedna ofensivna pozicija protiv carstva i austrijske kuće" — rekao je jednog dana grofu Melzi, koji mu je razlagao jade i želje Talijana. Jedna besmrtna civilizacija, jedan narod star već dvije tisuće godina, a ipak mlad, koji je kroz stoljeća bio učiteljem Evrope, tradicije, ustanove, prošlost i budućnost ovog naroda, nijesu u njegovim mislima već samo „jedna ofensivna pozicija", jedan bedem, rov, kazamata u ratu između njega, Napoleona, i Austrijske kuće i tko bi bio mogao s ovakvim doktrinarna upravljati jednom zemljom stare civilizacije? I zapravo Napoleon kroz više od deset godina muči Italiju; muči je i obasiplje je blagodatima; ponizuje je, pa je osnažuje; dariva joj države i krune, puteve i zakone; podučava je u rukovanju s oružjem. Uzaludna muka, Sizifov posao! Tek što se je njegova moć počela ljuljati, Italija se odriče i proklinje, usprkos primljenih blagodati, onog čovjeka, koji je htio da upravlja svijetom, a da nije znao, kako i države imaju osim tijela i dušu, i ako sila ima potpunu jurisdikciju nad tijelom, da malo može djelovati na dušu. Napoleon iščezava, ostavljajući Francuskoj kao jedinu baštinu njezina gospodstva u Italiji, mržnja, koja nije još ni do danas, nakon jednog stoljeća, utrnula.

A u Njemačkoj, nijesu li možda Napoleon i francuska revolucija bili ocem i majkom njemačkog carstva, tog mučitelja i strašila cijelog svijeta ? Uništavajući sam, i pomažući Austriju i Njemačku u uništavanju starog pravnog poretka,, nije li Napoleon oslobodio tom narodu sve one energije pune oluje, koje su bile prije okovane od tog istog pravnog poretka? Htijući Njemačku učiniti oruđem svoje sreće, nije li učinio Njemačku čekićem i bičem Francuske? Mnogim se je ovaj čovjek pričinio nekim gorostasom, jer su ga prosuđivali prema općem udesu drugih, pa i najvećih ljudi, kao da između sreće jednog čovjeka i duševne njegove veličine postoji kakav razmjer, kojega zapravo skoro nikada nema. Ali za prosuditi ga točno, treba usporediti ono što je on htio, osjećao, govorio i učinio sa dužnostima, koje narav ljudi i država nameće onima, koji upravljaju s njima: a tada će nam se on prikazati kao neka vrsta Boga dječaka, koji, da se zabavi u svojim omiljelim igrama, kuša uništiti za sve vijekove svjetski poredak, a ne zna, pa misli kako je on neki ozbiljni i odrasli Bog, koji udivljenja vrijednom mudrošću upravlja sa zemaljskom kuglom! U svakom njegovom činu ima nešto djetinjskog, što baca vremena natrag u djetinjstvo povijesti. Djetinjska je bila obmana,kako će udivljenje, te strah pred njegovim genijem i njegovim vojnicima moći zamijeniti, ne samo u Francuskoj, već i u polovici Evrope, na tisuće stoljetnih i prirođenih duša evropskih država. Bila je djetinjska obmana,kako će on moći stvoriti od trena do trena jednu novu dinastiju na već revolucijom potkopanom tlu Evrope i da će je učiniti svetom i neoskvrnjivom pred očima svih sa dvostrukom krizmom puščanog praha i svete vodice. Bila je djetinjska obmana,kako će se deset vijekova povijesti kao lakaj pokloniti njegovoj pojavi i da će mu, u cijeloj Evropi, učiniti mjesta, samo da bi se uzmoglo uspeti na uzvišeno prijestolje improvizirano od njegovih vojnika te odozgo jednim gestom dijeliti neku novu sreću Evropi i cijelom svijetu. Bila je djetinjska obmana, kako će narodi, koje je on ucijenjivao, tiranizirao i kojima je isisavao krv kako bi obogatio i povećao Francusku, morati biti srećni žrtvujući se za njega; kako će se diviti ne samo njemu već i svoj njegovoj braći i sestrama, te da će radosno zamijeniti svoje zlato i svoju krv sa kakvom retoričkom frazom dvojbena ukusa.

Pošto su vremena, zabliještena ili silovana ili zavedena, bila već uslijed revolucije bez ikakve orijentacije, zapadoše pod ovim Bogom dječakom naglo u djetinjstvo; a igrajući se svaki dan sa onim Bogom oko silovitog stvaranja novih država bez duše, svršila bi konačno uništenjem uslijed jedne divljačke anarhije, da se nije Evropa u stanovitom času trgla, kako bi sa svojom muževnošću ponovno našla jedan skladni i trajni poredak. Bečki je kongres spasio Evropu od anarhije, u koju bi je bio neminovno bacio Napoleonov režim sa onim umnožavanjem himeričnih država. Bečki kongres, koji je kroz jedno cijelo stoljeće bio predmetom tolikih ludih deklamacija i optužaba, nijesam razumio već tek sada, ovih mjeseci, nakon što sam vidio Pariški kongres. O duše Talleyranda, Metternicha, Luja XVIII., Friedricha Vilhelma III., Aleksandra I.: kakvu će vam ceremoniju ispaštanja dugovati jednog dana Evropa, ako joj ikada još uspije iskopati se iz ove senilnosti, koja ju je podjetinjila! Ali onaj svijetli tren mudrosti trajao je samo kratko vrijeme. Evropa je brzo zatim opet ponovno pala u djetinjstvo, a prema tome je pala opet u kult Boga dječaka; u njemu je upoznala i divila se svojoj političkoj sljepoći, nestrpljivim ambicijama, arivizmu bez ikakvih obzira, taštini, svojevoljnoj i svojeglavoj silovitosti ljudi i novih staleža, koji su malo po malo, od pokoljenja do pokoljenja, uspinjali se do vlasti nereda koji je vladao u tim vremenima, bez ikakve spreme, umišljajući sebi kako mogu sve učiniti upravo zato što nikada nijesu ništa učinili i jer njihovo neznanje i nespremnost nijesu poznavali granica vlasti. Napoleon je morao postati idolom svih parvemis-a stoljeća — a ti broje na milione i milione! Uslijed čega njegov duh i vlada na kongresu, gdje su svi, počevši od predstavnika malih pa do poglavica velikih država, neki Napoleončići obučeni na građansku, pa se umišljaju kako mogu sa olovkom u ruci po miloj volji kao Bog stvarati narode i države; i siju, kao što je to pred jedno stoljeće činio Napoleon, oluje, punim šakama, nemisleći na ništa.

Napoleon i Nietzsche: ova mi se dva imena često skupa vraćaju u pamet. Nije li Nietzsche Napoleon moderne misli: snažan u rušenju, djetinjast u stvaranju? Nije li srušio iz temelja zgradu vijekova, da se na njezinim ruševinama poigra sa olovnim tirančićima kao što se djeca igraju na podu ili na stolu nirnberškim vojnicima ? Napoleon je heroj, a Nietzsche je mislilac jedne civilizacije,koja je pala u djetinjstvo i koja sad već upravo srlja u ponor tako zvanog aktivizma, filozofije akcije radi akcije ili drugim riječima igre .... Djeca se razlikuju od odraslih upravo time što skaču, viču, trče samo radi toga da skaču, viču i trče, a ne radi bilo koje druge svrhe: ona rade samo kako bi radila, a ne kako bi postigla kakav naročiti efekt, ona su aktivisti kao naše stoljeće ....

Ne, Evropa ne će imati mira, jer ga ne će, jer hoće i traži nered, opsjenjujući se, kako će ga moći svladati i prisiliti služiti njezinim strastima kao kakav ponizni rob. Tako svršava tragedija jednog stoljeća, koji je stvorio vrlo velike stvari ali koji je falsificirao sve mjere, ponovno barbarskim učinio urnjeće vladanja, izgubio smisao granica i spoznaju dobra i zla. Bečki kongres, koji je zaista htio uspostaviti poredak, slijedio je jedno načelo, koje i ako je bilo staro, ali je bilo živo ; znao je dosta dobro razlikovati moguće od nemogućeg i ako je koji put pogriješio u računu. Pariški pak kongres nestalan između dvaju epoha, a željan samo na riječima mira i reda, izgieda da ne vjeruje više u stara načela, ne vjeruje još ni u nova, pa brka svaki čas ono što se može učiniti i što može opstojati sa onim što bi se moglo želiti ili sanjati!
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

III.
Amerika i čudo Sv. Januara.



„Realizam" je evropskih država zaista vrlo čudna stvar. Spominjem neke činjenice.

Antanta duguje intervenciji Amerike možda svoj spas, ali sigurno veliko ublaženje posljednih pogibelji. U proljeću '17, kad su Sjedinjene američke države stupile na bojište, Rusija je izdisala; Francuska, Engleska i Italija, iscrpljene uslijed nečuvenog gubitka ljudi i novca, počeše duševno malaksati i gubiti međusobno povjerenje baš u onom trenutku, kad se rat zaoštravao u posljednjoj i najžešćoj borbi. Usprkos toliko uzdizanog gospodstva nad morima i države su se Antante nalazile već u pogibelji naći se oči u oči sa istinitom i pravom gladi. Da li bi bile mogle odoljeti? I baš u tom trenu poslala nam je Amerika jednu krepku vojsku, otvorila nam je jedan neograničeni kredit, dala nam je kruha potrebnog kako bismo ratovali i dalje bez grčeva u želucu.

A ta je intervencija stigla skoro kao neko čudo. Treba poznavati Ameriku pa shvatiti kakvo je silno poduzeće bilo provesti novačenje, snabdjeti jednu vojsku od milijona ljudi i poslati ih u borbu u rovovima Champagne i i Lorene.Tko hoće dobiti jednu približnu sliku ovog teškog zadatka, a da ne ide u Ameriku, neka samo izvrne durbin i neka promisli, što bi značilo za seljake Romagne ili Poitou-a, za radnike Milana i Birminghama biti poslani na obale Missisipi-a,tamo se boriti.Junaštvo ovakve vrsti izvršila je Amerika. Naši starci bi kazali, da nam je ona pomoć dolazila s neba.

Međutim su velike vlasti antante iz početka činile poteškoća. Kolikim sam diskusijama službenih krugova cijele Antante prisustvovao mjeseca veljače 1917. u Parizu! Ozbiljnim i ljudima velika ugleda teško su padale neprilike i koristi amerikanske intervencije, koja je već tada bila neminovna ; većina njih je bila nemirna i mrštila čelo. Doista neprilike su tištile više nego koristi! Ali kad je Amerika par nedjelja kasnije navijestila Njemačkoj rat, ovi su službeni krugovi, a i njihovi narodi, bili osvjedočeni, kako je Amerika učinila svoju dužnost, a i ovu da je izvršila sa velikim zakašnjenjem. Da je Amerika intervenirala nešto prije, rat bi se skratio, a Antanta bi, kao što je to bilo njezino neoskvrnjivo sveto pravo, pobijedila bila sa manje napora. Dakle ovo je čudo postalo odjedamput jednim naravskim događajem, a Evropa je imala samo prigovoriti Americi, što je nešto suviše oklijevala. Pa naravska je stvar bila i to, što je Amerika stavila na naše raspolaganje sve svoje ljude i sav svoj novac,kako bismo se njime poslužili bez ikakva obračuna ! Jesrno li se borili ili se nijesmo borili ta slobodu, pravednost i pravo?

Rat svršava, a primirje je sklopljeno ; krajem prosinca izjavljuje Clemenceau pred francuskom komorom, da su se Engleska i Francuska sporazumjele,pitanje mora isključiti iz pitanja mira: ili bolje rekavši, da se preko jednog od najvažnijih interesa, koje je ponukalo Ameriku posredovati oružjem, pređe kao da uopće i ne opstoji. Ko je uopće opazio ovaj mig? Ko je uopće u Evropi i pretpostavljao, da bi Amerika mogla imati u ovom ratu kakav svoj osobiti interes, toliko legitiman koliko su legitimni i svi oni osobiti interesi, koje su imale druge pojedine vlasti ? I da bi u isto vrijeme bilo viteštvo i uljudnost priznati i pošteno zadovoljiti ove interese?

Sada svi drže nos Wilsonu i Americi ; optužuju jednog i drugu,kako hoće na vagu mira preko svake mjere baciti žrtve, koje su doprinijeli za pobjedu; tuže se kako su pružili Evropi, kojoj je bio nuždan mač, prazni mijeh i venecijanski lampion, Ligu Naroda, pa hvale Clemenceau-a, što je istrgnuo Wilsonu obvezu jednog formalnog saveza. Ozbiljnim ljudima, koje susrećem, čini se, da je Amerika, pristavši na ovaj savez, iskupila donekle nepodnošljive hirove svojeg fantastičnog predsjednika, izvršujući time bar jedan dio svoje dužnosti prema Evropi.

Moguće griješim : ali mi se čini, da antanta malo previše zloupotrebljava Ameriku i njezina čudesa. Mjesto zahvaljivanja Bogu, što je učinio za nju jedno čudo, ona traži sa nekom drskošću,ponavljanje ovog čuda, prema zahtjevu njezinom, svakih šest mjeseci. Izgleda kako Wilson sa Ligom Naroda i sa obećanjem saveza dvostruko i unaprijed obvezuje Ameriku na posredovanje u evropskim poslovima svaki put, kad ovi budu malo poremećeni. A za uzvrat što će dobiti? Što obećaje Evropa sa svoje strane Americi osim slave, što će se ova boriti uz bok Engleske i Francuske za „pravednost i pravo" ? Ko poznaje širinu Atlantskog oceana, tome ova obveza izgleda tako velikom, tako teškom, tako neobičnom i tako desinteresiranom, da je ne bi bilo pretjerano, poslije ove intervencije, definirati drugim čudom. Svim se pak političarima „realistima", koje ovdje susrećem, čini, kako je ovo najprirodnija i najjednostavnija stvar na svijetu.
Ili sam ja onaj koji buncam ili ovi ljudi uživaju hašiš? Na svaki način nužno je potsjetiti ove ljude, da se jedino čudo sv. Januara ponavlja na zahtjev i na tačno određeno vrijeme.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

IV.
Odsutni, a ipak prisutni: Rusija i Njemačka.

Mir je s toga vrlo teški posao, što je cijeli rat bio jedno grdno protuslovlje. To sam već kazao god. 1917. u svojoj prvoj studiji „Staroj i Novoj Evropi:" ljudi se nijesu htjeli o tome uvjeriti; osjetit će to sada! Reklo bi se, kako je zapadna civilizacija skrivala u svojem krilu, pod jednom korom ukrućenom već od jednog vijeka, neki drugi sasvim obratni svijet, sličan onim izvrnutim slikama sela, koja leže na obali kakvog jezera, pa se vide u vodi; i da se je taj izvrnuti svijet kroz pukotine ove kore, koje su nastale na stotine mjesta uslijed ovog rata, djelomično ispremiješao sa onim uspravnim u jedan neopisivi nered.

Danas mislim na ono najveće od svih ovih protuslovlja : na Rusiju, koja je ujedno sa Njemačkom velika odsutna a ipak prisutna na kongresu, jer ni jedna ni druga nijesu ovdje, a ipak se ne misli nego samo na njih i samo o njima se gotovo uvijek govori. Nije li Rusija u isto vrijeme bila spasiteljicom zapadnih demokracija i njihovom smrtnom opasnosti? Posmrtna mržnja stranaka i raznih političkih škola može pokriti grob Carizma sa pogrdama, ali ne će nikada iz povijesti izbrisati ovu istinu: da bi bez pomoći Rusije danas u Evropi bili gospodari Hohenzollerni i Habsburgovci. Zavjeti i čestitke socijalističkih skupština ne bi u ljetu 1914. spasili Francusku, da se nijesu Njemačka i Austrija morale boriti protiv Rusije; a da je Francuska podlegla, što bi bila mogla učiniti sama samcata Engleska na evropskom kontinentu, gdje se je jedino mogao rat odlučiti? Ali ne postoji ni sumnja, da je moskovsko carstvo najprije radi svojih ambicija kompromitiralo zapadne demokracije i njihovu stvar, a zatim ih izložilo skrajnjim pogiblima sa nejednakošću, sa napola izdajama, sa svojim pogrješkama i konačno sa svojim padom.

Ova dvostrana igra nije ipak dovršena sa revolucijom. Vraćena natrag u svoje stepe, Rusija je ipak u ovom trenu diobe plijena spas Evrope. Nije laki posao sklopiti mir, ali bi taj posao bio da ne kažem upravo zdvojan, kad bi na kongresu, na pobjedničkoj strani, bili predstavnici i savjetnici ruskog cara. Lako je zamisliti što bi sve ova gospoda zahtijevala u Evropi, u Aziji pa i na planetu Marsu. Ali ako ustezanje Rusije s jedne strane zagladuje neka pitanja, s druge ih strane zamršava. Doklegod tako veliki dio Rusije bude neprijateljski raspoložen prema svojim starim saveznicima, dotle će Njemačka na Istoku imati jaku potporu za odolijevanje na Zapadu; a doklegod se Njemačka ne bude pošteno izmirila sa zapadnim demokracijama, dotle će Rusija biti nepovrijediva, jer se ključ ruskih pitanja nalazi u Njemačkoj. Njemačka je najbolja zvjezdarnica, s koje se može motriti Rusiju, i najbolji most, preko kojega ju se može napasti; Njemačka se ima smatrati vratima Evrope prema starom moskovskom carstvu i vratima moskovskog carstva prema Evropi; Njemačka je škola Slavena i njihovo najbliže tržište na putu k zapadnoj civilizaciji, ona je njihov neprijatelj, kojega se najviše moraju bojati, ali ujedno i njihov najsnažniji saveznik.

Ni sama uspostava Poljske ne može, čini se, puno promijeniti pri ovom stanju stvari, koje mnogi niti ne opažaju. Naprotiv bilo bi dobro sjetiti se pri prosuđivanju nekih uslova, koje Pariški kongres hoće nametnuti Njemačkoj, ako je barem sve ono istina što se govori: naime sjetiti se, na primjer toga, da je Napoleon mogao nametnuti Tilsitski mir, ali tek nakon pobjede kod Friedlanda. Svi oni, koji poznaju povijest ratova carstva, shvatit će ovu opomenu. Danas je Njemačka bedem, koji zaštićuje boljševizam od zapadnih demokracija sileći ih, da, ako hoće stići do Rusije, moraju činiti dugi put unaokolo do Arhangelska, Odese ili upravo do Vladivostoka. Ali ona je u isti tren i bedem, koji zaštićuje zapadne demokracije od boljševizma, kojemu zatvara put prema Zapadu. Položaj između jednih i drugih osobito nestalan i pogibeljan sasvim tim što nije bez nekih koristi, ali koji ne će moći potrajati dugo. Ako maksimalistički režim odoli i ako se osnaži, doći će dan kad će se Njemačka morati udružiti sa zapadnim demokracijama protiv boljševizma ili sa boljševizmom protiv zapadnih demokracija. Nemojmo se previše pouzdavati u žestinu, kojom Njemačka progoni kod kuće one stranke, koje najviše sliče onoj vladajućoj u Moskvi. Kardinal je Richelieu i suviše puno podučavao Evropu!

Bilo bi dobro ne izazivati sudbinu niti na Istoku. Ali tko na to misli?
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

V.
Izlijev
Danas sam dao oduška svojim mislima.Osoba,kojoj sam iskalio svoje srce,je jedna od onih rijetkih ljudi koji,i ako se ne nalaze niti ovdje u obilju,ipak se susreću češće u Francuskoj nego igdje drugdje:vrlo naobražena,inteligentna,široka pogleda,velikodušna srca,iskreni i vjerni prijatelj.Znao sam kako govorim osobi koja će me razumjeti,pa sam govorio ovako:

"Vi znate,kako sam vam ja vjeran prijatelj.Imao sam povjerenja u Francusku i prije ovog iskušenja,i kada vas je cijela Europa ili mrzila ili prezirala ili sa nepovjerenje gledala. I radi toga vam moram iskreno kazati, da ću se do koji dan povratiti kući nemiran i pun žalosnih slutnja.U ovom trenu ne razumijem Francusku: ili ako hoćete,, bojim se kako je razumijem. Ali kako ? Pred jedno stoljeće podigli ste jednu divnu revoluciju, koja je uskomešala cijeli svijet, te ste je sa perom i mačem nametnuli Evropi,, koja je nije htjela. Tada je postojao neki stari vijekovni poredak, s kojim su narodi, bio on dobar ili loš, bili zadovoljni. Tada je postojalo neko javno pravo, koje je donekle reguliralo međusobne odnošaje država, koje je dosta dobro štitilo malene i slabe usred velikih i snažnih, koje je štedilo krv i novac naroda, jer su se tada ratovi vodili između vladara a ne naroda, sa malim brojem vojnika i to skoro svih dobrovoljaca. Bilo je tada još mnoštvo republika i monarhija, kneževina, grofovija i državica; nije bilo carstava, ali je bilo živo još carstva Augustovo, Trajanovo i Konstantinovo; i sve su ove vlade bile slabe, ali poštovane kao svetinje, sve su ove vlade davale svojim državljanima malo, ali su i zahtijevale od njih malo. Nitko nije imao slobodu pregledavati račune Boga ili Crkve koji su ga predstavljali, ali je imao slobodu,po svojoj volji ratovati ili ne. Vi nijeste poštivali nijednu česticu ove uzvišene zgrade. Vi ste nemilosrdno srušili u svojoj kući, a zatim ste srušili ili pomogli srušiti u cijeloj Evropi ovaj poredak odnošaja i načela, na kojima se je temeljio, u ime novih načela, koje ste objavili svijetu, u ime „besmrtnih načela" — kao što ih vi nazivate. Vi ste se upustili u jednu strašnu borbu u svojoj kući i izvan nje, u Francuskoj i u Evropi, protiv svih stranaka, protiv svakog društvenog poretka, svih institucija, koje su htjele braniti stari poredak; protiv aristokracije, protiv Crkve, protiv Monarhije, protiv Carstva, protiv Austrijske kuće i protiv Savojske kuće, protiv Pruske, Rusije, Engleske. Ova je borba trajala dulje od jednog stoljeća; a koliko ste udaraca zadobili, koliko ste krvi prolili, kolike ste žrtve podnijeli?Kroz četiri pokoljenja bili ste, može se reći, sami ili skoro sami u ratu, sa mačem i perom, protiv cijele Evrope. Nesreće, koje su vas zatekle u XIX. stoljeću, nastale su, može se reći, uslijed vaše prevelike privrženosti prema idejama i doktrinama, koje je Evropa tvrdoglavo odbila god. 1793. i kasnije 1848. zadovoljavajući se katkada ih oprezno iskoristiti i to vrlo često protiv vas samih".

„I sada eto, kada se više niko nije tome ni nadao, nastaje čudo. U godinu i po dana, između mjeseca travnja 1917. i studenog 1918., Monarhija, ta nepomirljiva protivnica vaša i vaših doktrina, pada u prah. Nastaje čudo, kojemu se nijedna osoba našeg pokoljenja nije nadala prisustvovati: Romanove, Hohenzollerne, Habsburgovce, Wittelsbachovce istjeraše njihovi narodi. Cijela se Evropa okreće, kao prema najvišoj nadi, prema idejama i doktrinama koje ste objavili svijetu god. 1793. i 1848: okreće se prema sveopćem pravu glasa, nacionalnom principu, bratstvu i savezu naroda, demokraciji i javnoj diplomaciji. Sama Amerika dolazi u Evropu i izjavljuje se spremnom, pomoći je svim svojim silama i bogatstvom stvaranja mira i uspostavljanja novog poredka na principu narodne suverenosti. Nastupa tren pobjede francuske revolucije; nastupa tren, da se '48. sa sveopćim povlađivanjem revanšira; ima nastupiti tren, u kojem biste mogli pobrati plodove jednog stoljeća, u kojem biste mogli podići sa jednim novim poretkom istiniti, divni slavoluk pobjede Francuske na konju Evrope, a ne onaj mali Etoile-a, koji sjeća na dugi niz privremenih pobjeda, koje su svršile samo jednim porazom, ali nepopravljivim".

„I u ovom odsudnom trenu vi se nećkate, vi se odstranjujete i skoro mogu reći, vi se bijegom lišavate vaše pobjede? Vi puštate Anglosaksonce, te empiričare i smetenjake, domoći se vaše doktrine i pokušaja formuliranja i primijene; vi ih sa posprdnim smiješkom gledate kako sa nespretnom ozbiljnosti naprežu sve svoje sile,za izvršiti zadatak, koji ste samo vi, ujedno s nama Talijanima i Nijemcima, da su oni htjeli i da ste ih pustili umiješati se u to, mogli izvršiti; a onda izjavljujete kako su sve to priče i bajke, kako vama trebaju reparacije i garancije, milijarde za obnovu opustošenih vam krajeva, da vam trebaju topovi, vojnici, strateški osigurane granice, razoružanje neprijatelja, a ne diplomatski zapisnici, hrpe papira i profesorske ideologije? Pa što znači drugo ovo službeno držanje Francuske prema Savezu Naroda i mirovnim pregovorima već da Francuska nema povjerenja u doktrine revolucije, za koje se je borila kroz cijelo jedno stoljeće? Da li je to ili nije duboki ali jasni smisao francuske politike u ovom mirovnom ugovoru ?"

„Vi znate što ja mislim o onim. „besmrtnim principima . . . Oni mi se čine suviše konfuznim, neodređenim, elastičnim, sentimentalnim i radi toga onakvi kakvi su danas, ne mogu poslužiti kao čvrsta okosnica jednog sustava javnog prava, koji bi se imao održati.Kako bi nam danas poslužili, morat će biti izrađeni još od doktrine i ustaloženi od vremena. Ali oni nijesu niti jednostavni flatus vocis ili isprazne riječi, ili apstrakcije, kao što to hoće prikazati mnogi nagli kritičari. Oni su danas izrazom osjećaja, koji su istina konfuzni, ali čvrsti u masama: toliko je to istina, da su u ove mase ulili hrabrost i strpljivost za vođenje jednog tako dugog i krvavog rata. Pa onda, bili oni dobri ili zli, jesmo li u neprilici zbog izbora ? Imamo li druge jasnije i određenije principe, koji bi na neki način, bar pod sjenom zakona, regulirali odnošaje između evropskih država? U Evropi je monarhija propala, a s njom i dinastičko načelo, koje je, usprkos svojih mana i nepravda, podržavalo nešto malo reda i neki stanoviti zakon u odnošajima između evropskih država od god. 1815. pa do 1914. Pošto je ovo propalo, a mi ne uspijemo uspostaviti drugo kakvo načelo poretka, pa bilo ono i nezgrapno i nesavršeno, Evrope će nestati u anarhiji nepiestanih ratova. Države će priznavati i poštivati kao jedini zakon silu. Sada dopuštamo, da ludi Hegelovi učenici ponavljaju kako je pravo sila i da su države stvorene zato kako bi se naizmjence međusobno proždirale kao divlje zvijeri. Obojica znamo dobro što bi u Evropi značio jedan novi srednji vijek sa nitro-glicerinom, jedan novi srednji vijek naoružan bombama i tankovima, bez Krista i bez Inkvizicije. Evropa ne bi samo zapala ponovno u barbarstvo, već bi se survala sa svojeg prijestolja . . . ."

„Trebalo je dakle točno odrediti i formulirati na Pariškom kongresu načela, koja bi morala reguliratii odnošaje između evropskih država, sada već skoro svih uređenih pod republikanskim oblikom, kao što je Bečki kongres bio točno odredio i formulirao načela legitimnosti i ravnovjesja kao zakon za monarhističke države prošlog stoljeća. Trebalo je sporazumjeti se oko načina definiranja nacionalnosti, koji bi služio kao pravedna norma pri stvaranju odluka bar kod najvećih nacionalnih sukoba. Trebalo je priznati nacionalna prava manjina, koje bi bile uključene u nove države i koje bi ostale zarobljene u krugu starih, te naći način osigurati im ova prava. Trebalo je izmisliti jednu formulu za ograničenje naoružanja, koja bi dovela u sklad legitimno oružje svake pojedine države sa slobodom ostalih i sa njihovim pravom da nijesu dužne podnašati neograničene utakmice naoružavanja i ratova do zadnje kapi krvi kao nešto silovito im nametnuto od jedne same. Da je kongres odmah uzeo u pretres ova tri glavna pitanja, ne bi se bilo imalo toliko raspravljati o ciljevima Lige Naroda. Liga Naroda bi morala podržavati mir osnovan na ovim načelima, usavršavajući ih kod primjenjivanja."

„Da li je to bio jedan nemogući zadatak i ako je bio nešto teži od onoga koji je imao izvršiti Bečki kongres? Ne znam. Ali ko je imao dužnost barem ga pokušati izvršiti, ako ne vi, potpomognuti od Italije i Amerike? Kad se ne bih bojao,zatražiti i suviše, pridodao bih, kako bi bili i Nijemci mogli a i morali potpomoći vas. Naprotiv slabo biste se mogli bili osloniti na Engleze. Ali vi ste se ogorčeni povukli na stranu, Talijani nijesu učinili ništa, a osamljeni Amerikanci postadoše nemoćni ...?

Tu me je prijatelj prekinuo.

„Vi imate, na žalost, pravo. To je uistinu tragično protuslovlje, u koje je zapala Francuska. Ali nije ga teško rastumačiti. Brojni su u zemlji oni, koji imaju povjerenja u načela revolucije iz '48."

„Istina je — rekoh. — Ono što se može nazvati širom javnošću, ono je, čini mi se, više slijedilo svoju politiku nego odalečilo od nje vladu".

„Upravo je tako. Treba dakle rastumačiti držanje vlade. To je držanje bilo djelo Quai d' Orsay-a i generalnog štaba, koji uzgojeni još uvijek u napoleonskim tradicijama, malo ljube i malo se pouzdavaju u revolucionarne doktrine. Istina je i to, da je vlada pokorno slijedila ove savjete i da je njezin šef branio tradicije carske politike sa svom žestinom jednog mladog sljedbenika. Kazat ćete mi, kako je Clemenceau za cijelog svog života bio uvijek skoro fanatičnim pobornikom revolucije i njezinih doktrina i da ju je jednog dana definirao sa riječi „bloc". Zapitat ćete me zatim, zašto je taj fanatični sljedbenik okrenuo leđa njezinim doktrinama upravo onda, kad mu se je pružala jedina prilika da barem djelomično održi ona obećanja, koja je Francuska dala svijetu. Priznajem Vam, kako na ovo neznam odgovoriti. To je i za mene jedna tajna ....!"

„Reklo bi se — nastavih — da je sudbina revolucije, u pravom trenu za ostvarenje njezina načela, da se onda pojavljuje čovjek, koji ih sa auktoritetom stečenim u borbi za njihovu pobjedu, konačno onemogućuje i pretvara u ništa. Zar slučaj Clemenceau-a ne potsjeća, na nešto skromniji način, na palinodiju Napoleona ? Nego gledajte u kakav je čudnovati položaj dospjela Francuska prema Evropi, a i Evropa prema Francuskoj. Prije više od jednog vijeka Francuska objavljuje kako je otkrila načela, od kojih će započeti jedno novo stoljeće sreće, upušta se u strašnu borbu radi njihove primjene i konačno pobjeđuje. A onda se odjedamput pojavljuje čovjek, koji preotimlje sve planove pobjede za sebe i koji umjesto obećanog novog poretka, namiče Evropi jedan vojnički despotizam puno teži i pohlepniji od svih vlada kraljeva, od kojih je revolucija htjela Evropu osloboditi. Jednim snažnim udarcem ruši Evropa ovaj despotizam i, kako bi došla barem malo do reda i mira, obnavlja na brzu ruku, onako kako je mogla poslije tolikog razaranja, načela starog poretka, koja ste vi bili oslabili i uništili .... Uspostavljeni poredak nije bio savršen, ali mu se je Evropa ipak, mrmljajući, prilagođivala bojeći se gorega. 1848. ste bili ponovno vi oni, koji ste srušili ovaj labavi poredak obećavajući svijetu novu sreću, koju su sadržavale vaše doktrine. Ali i ovog puta ju je svijet uzalud iščekivao, tako da se je poslije '48. našao bez blagodati starog a i bez blagodati novog poretka obećanih u onoj znamenitoj godini, dok se nije i ovaj put poslije 1870. prihvatila ona moguća mjera starih načela — i dinastičkog principa. Pa što su bili Bismarckov režim i trojni savez nego li slika i prilika Svete Alijanse? Ali vi ni s ovim poretkom nijeste bili zadovoljni, a imali ste i razloga, jer se je temeljio na jednom nepravednom i bezbožnom nasilju na vašu štetu. Ostala Evropa, željna mira, pokorna onome što se je jačim u zadnje vrijeme pokazalo, pohlepna za bogatstvom i blagostanjem, bila je spremna sa kršćanskom trpeljivošću podnašati nepravdu vama nanesenu, pa bi bila htjela da taj poredak i vječno potraje: ali vi to nijeste htjeli, vi ste ga nemilosrdno potkapali nepriznavajući Frankfurtski ugovor, koji je bio temeljem tog poretka, nazivajući ga ništetnim za sve vijekove, pošto je krnjio nezastarivo pravo Alsacije i Lorene. Vi ste stavljajući na kocku vašu egzistenciju ustvrdili kako postoje neka stanovita prava naroda, koje i sila mora poštovati: to je bio onaj u povijesti znameniti čin, besmrtna slava vaše nacije, koji vi možete pridodati slavi tolikih drugih vaših plemenitih djela, koja ste kroz stoljeća izvršili .... Ali kada je konačno ovaj poredak, koji je Evropu zadovoljavao, pao, s jedne strane uslijed toga što ga je narod, koji ga je bio stvorio, htio na svoju korist zloupotrebiti, s druge strane uslijed toga što ste ga vi malo po malo potkapali vašim plemenitim i nepomirljivim protestom, nije li svijet imao pravo, tražiti od vas da učinite jedan jaki pritisak na same sebe i definirate ova nezastariva prava naroda, radi kojih je cijeli svijet otišao u plamen? Nije li imao pravo, tražiti od vas ostvarenje onog bratstva slobodnih naroda, koje ste bili objavljivali Evropi već od 1848. kao neki životni zakon?"

„Ali vi naprotiv — ili bar vlada, koja vas predstavlja — nije našla drugih načina za uspostavu reda u svijetu do li onih sile u stilu Bonaparta! .... Bit će duhoviti, koliko hoćete; ali držite li vi, kako ćete moći Nijemce zaustaviti na putu njihovih ambicija stavljajući im nasuprot samo topove i vojnike, a ne jednu doktrinu i jednu ideju ? Ako sutrašnji dan bude predan na milost i nemilost sile, pomislite, kako Nijemci raspolažu brojem. Mislite i na to, kako Evropa očekuje od vas izvršenje jednog obećanja danog već više od pred stotinu godina .. . ."

Moj me je prijatelj pogledao, a zatim podižući se reče mi snažno: „Mi ćemo i održati obećanje. Naša je povijest puna protuslovlja, nasilja, katastrofa, ali je čista od izdaje. Ne ćemo izdati narode, koji budu imali povjerenja u nas".
— „Nadajmo se" — zaključili, nešto smiren, ali samo donekle
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

VI.
Korijen zla

Godina 1919. neće u povijesti imati značenje godine,u kojoj je započeo toliko silno žudjeni novi poredak,već kao one u kojoj je dovršeno uništenje starog.Europa je kaos;ako taj kaos usporedimo sa poretkom,koji je postojao 1914. godine,mogli bi tadašnji poredak smatrati potpuno ili skoro savršenim.On se je podržavao nekim ravnovjesjem zbiljskih sila i auktoritetom stanovitih zastarjelih ali još uvijek živih načela. Danas više nema niti ravnovjesja sila niti auktoriteta načela. Sve su sile bile ratom ili uništene ili iscrpljene; sva su načela ostala bez auktoriteta ili postala konfuzna mirovnim ugovorima, koji su već u Parizu sastavljeni ili se još nalaze u pripremanju.

Kako se jasno počinje da prikazuje u svojim glavnim crtama pred očima onoga, koji hoće vidjeti, tragedija, kojoj je Evropa bez znanja podlegla kao što janje podliježe pod nožem mesara. Što je ugovor ? Ugovor je komad papira koji veže i zapovijeda nekom tajnom i skoro čarobnom moći. Ali odakle nastaje ova moć ? Iz sile samo, ne: jer budući da nije uvijek jasno tko je jači i tko danas prolazi kao jači, pošto ga se sutra može otkriti kao slabijeg, svaki bi ugovor bio povodom neprestanih ratova. Ona čarobna moć ugovora nastaje iz auktoriteta nekog načela, koje obje strane ugovornice priznavaju istinitim i nepovrjedivim te radi poštivanja kojeg i ona strana, koju ugovor tišti, pristaje držati ga se.

U javnom pravu, koje je podržavalo Evropu prije francuske revolucije, ovaj je imperativni princip bio dinastička čast. Ugovor se je smatrao kao zalog časti vladara, koji ga je potpisao. Vladar je onda ratovao dugi niz godina prije nego bi pristao svoje ime potpisati pri dnu komada papira, kojim je izjavljivao ustupanje kojem svojem bratu ovaj ili onaj teritorij. On je znao, da je ona kap crnila bila neizbrisiva. Pošto bi ovakav ugovor bio priznat od ostalih vladara, postao bi naslovom o kojem se nije više moglo raspravljati, u korist onog vladara, kojemu se je taj teritorij ustupao.

Ali potpisi vladara, koji su u XVIII. stoljeću bili simbolom jednog principa javnog prava, postadoše malo po malo jednom formalnosti u ugovorima XIX. vijeka, kada opća vojna dužnost i demokratske revolucije razmahaše u Evropi ratove naroda. Princip je dinastičke časti tada oslabio, a između ostataka starog javnog prava uvuče se novi princip: da jedan ugovor ne može biti smatran valjanim u sebi i za sebe, nego jedino u koliko ne vrijeđa stanovita prava naroda. Od 1871. do 1914. Francuska je izdržavala vatru za ovo novo načelo. U ime ovog načela Francuska je skoro kroz pola stoljeća izjavljivala kako silom trpi, ali ne priznaje valjanim Frankfurtski ugovor, jer je ovaj vrijeđao jedno nezastarivo pravo Alsacije i Lorene, s kojim nijedna vlada nije mogla raspolagati.

Ovaj se je princip uvriježio u dušu i misli naroda za vrijeme svjetskog rata. Vlade Antante — a djelomično i vlade neprijateljskih država — izjaviše, da ga priznaju kao osnovu novog poretka. A i je ovo jedan uzvišeni i plemeniti princip, iz kojega bi moglo nastati jedno novo europsko javno pravo, ali ipak samo pod jednim uslovom: kada bi postojao neki stanoviti sporazum i neko stanovito poštenje pri definiranju ovih prava naroda, koja ne će moći sila izigravati i kojima će se i pobjeda morati pokloniti. Ako to ne bude tako, što će se dogoditi ? Što će se dogoditi, ako svaki novinar ili filozof ili pjesnik ili diplomata ili državnik ili zubar bude slobodan definirati od slučaja do slučaja, prema svojoj volji, ova prava naroda; ako svaki narod bude htio biti vrhovnim sucem svojeg prava i svoje dužnosti? Nikakav ugovor više ne će imati bilo kakvu valjanost osim one, koju mu budu htjeli priznati hirovi ugovornika; svaki će narod moći proglasiti ništetnim onaj dio ugovora, koji mu se ne ;sviđa, jer da vrijeđa po koje pravo, koje će opet svako definirati kako mu se više sviđa.

A to je upravo ono što se sada događa. Pravo naroda evo sunovraćuje Evropu u kaos nesloga, mržnja i ratova : zaslužena kazna radi nedosljednosti, uslijed koje je Evropa poslije 1870. pustila Francusku da u ime onog prava proglasi za vječna vremena ništetnim jedan od mirovnih ugovora, na kojem je počivao svjetski mir, a nije se pobrinula zatim definirati ova nepovrediva prava naroda. Zamisao ovog novog prava naroda oslabila je staro poštovanje koje se je imalo prema ugovorima kao prema nečemu nepovredivom, a da nije zadobila snagu, tačnu određenost i imperativnu moć upravljanja sama svijetom.

Predsjednik je Wilson uočio svu težinu položaja, pak je i bio pritekao Evropi u pomoć. Predlažući glasovitih četrnaest tačaka, preuzeo je na sebe zadatak, koji je sa tolikim sjajem izvršio bio Talleyrand na Bečkom kongresu ; pokušao je definirati načela, na temelju kojih bi se imala prosuđivati prava, za koja su nove i stare države govorile da ih mogu svojatati nad teritorijima, s kojima se je imalo raspoložiti. Nuždan, ali vrlo težak posao, bilo radi toga što su one glasovite točke bile samo skicirane, bilo radi toga što je za istinsko umirenje Evrope trebalo ova načela priznati iskreno ne samo od pobjeditelja već i od pobijeđenih, kao što je načelo legitimnosti bilo priznato na Bečkom kongresu od svih vlasti. Ali upravo zato što je to bio jedan silno teški posao, trebalo ga je nastojati i izvršiti. Kakva je vrtoglavica zahvatila vladajuće staleže i vlade Italije, Francuske i Engleske ? Dok su narodne mase klicajući pozdravljale Wilsona kao spasitelja, s kojih su se razloga tolike mračne sile rotile diskreditirati prvi i najhitniji od mirovnih preliminara kao neki isprazni san?

Evropa još ne zna što je učinila; ona nije još shvatila da je srušila sve temelje međunarodnog poretka a slijedom toga i temelje mira, upravo u trenu, kad se je na cijelom svijetu morao uspostaviti najprostraniji mir kakav do sada još nikada nije bio stvoren. Danas nemaju ugovori više nikakve čvrste i snažne osnove, na koju bi se oslonili: nemaju više one komplicirane i ponosne pravne strukture društva iz XVIII. vijeka, nemaju više one diplomatske tradicije Dvorova i ono ravnovjesje sila XIX. stoljeća, nemaju načela novog javnog prava, koje bi iko htio priznati osim samo u toliko u koliko su u skladu sa ambicijama i pohlepnim željama dotičnika. Prema tome ne preostaje ništa drugo već sila. Ali ko sada već uopće zna, gdje leži ta sila? Antanta je pobijedila, ali zajedničkim silama i zahvaljujući bezbrojno prosutom zlatu novoga svijeta; ko može danas znati, kolika je snaga svake pojedine vlasti antante i onih novih država, koje su nastale na ruševinama starih? Dakle, stotinu godina rata!

„To je krivnja kapitalizma" —- kažu socijalisti. Socijalisti ne poznavaju povijest Evrope bolje od nacionalista. Oni ne znaju kako je današnji rasap skrajnja posljedica intelektualne nesređenosti, koja je počela Preporodom i Reformom te vojničkim i političkim preokretom, koji je počeo diobom Poljske i francuskom revolucijom, prije nego što je nastao „kapitalizam" ili velika industrija. Ovo je zlo starije i dublje nego li ga zamišljaju sebi socijalisti, pa sredstvo, ugušenje kapitalizma, koje oni predlažu, ne bi bilo dovoljno za liječenje ovog zla.

Čitajući italijanske i strane socijalističke novine, reklo bi se kako je Versajski ugovor blizanac Brenovog ugovora. Ali tko poznaje taj ugovor, slegnut će ramenima. Istina, on sadržaje neke odredbe, koje su ili suviše oštre ili neizvršive no u isto vrijeme i druge, koje su mudre i pravedne. Ali glavna se njegova mana nalazi, na žalost, u nečemu drugome : da sve ove odredbe — bile one pravedne ili nepravedne — ne počivaju na principima jasnim i točno određenim, koje je priznala sveopća savjest pobijeđenih i pobjednika već na improvizacijama i kompromisima suprotnih, često puta samovoljnih, malo jasnih i protuslovnih principa. Uslijed toga je pružena mogućnost povrijeđenim interesima da mogu proglašavati nepravednim i sve one najpravednije njegove ustanove, a pošto se sada već ugovori, koji nijesu pravedni, mogu smatrati običnom krpom papira, to im se pruža mogućnost,proglasiti ih potpuno ili djelomično ništetnim. Ni sami se pobjednici ne žacaju toga: a promislite, što će činiti onda pobijeđeni!

Njemačka ne će ovaj ugovor priznati pravednim i obvezatnim više nego li je Francuska priznavala Frankfurtski, pa ga ne će niti izvršiti već samo u toliko u koliko će biti silom primorana izvršiti ga. Vrlo težak i pogibeljan posao za jedan ugovor, koji obvezuje barem dva pokoljenja a u vremenima iscrpljenim od mahnitih ekscesa jedne naoružane nacije.

Ni malo se jne čudim, da su Francuska i Engleska već vrlo uznemirene. Još se nije niti osušilo crnilo, kojim je pisan ugovor, još se ratifikacije nijesu ni obavile, a već sa svih strana iskrsava bojazan, kako će sav ovogodišnji napor biti Sizifov napor. Više se čudim, što se je toliki svijet opsjenjivao i opsjenjuje još i sada, kao da bi ovaj ugovor mogao drukčije vrijediti nego li samo krjepošću materijalne sile, na koju će se moći oslanjati. A pošto nesreće ne dolaze nikada osamljene, evo gdje vlade iskorišćuju ovu uznemirenost i nesigurnost prouzrokovane ovim ugovorima, kojima manjka svaki auktoritet poštivanja, samo da pokušaju uvećati stari militarizam, tog začetnika i oca današnje propasti na ovoj neizmjernoj gomili ruševina!
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

Treći dio-Ugovori

Ovaj se treći dio sastoji od članaka objelodanjenih u Secolo god. 1920. i 1921., koji su ovdje ponovno odštampani sa po kojom izmjenom i nadopunom, nakon povezivanja u jednu suvislu cjelinu. Datum naznačen ispod naslova označuje dan, kada je dotični članak bio objelodanjen u spomenutom listu. Posljednji, „Realistička politika", je neizdan: to je kratka bilješka, koju sam našao između ostalih svojih iz 1920.

Ovi povezani članci sačinjavaju jednu studiju o miru, dovršenu skoro godinu dana nakon sklopljenih ugovora, pa je prema tome dubokim razmišljanjem i kasnijim iskustvom potpuno sazrela: Impresije, predosječaji, intuicije, koje sam kao još neizvjesne i konfuzne bio napisao za vrijeme zasijedanja mirovnog kongresa, sada se točno određuju u nekim konačnim zaključcima glede prirode, posljedica i mana mira, koje se fiksiraju i u kratko slijevaju u jedan općeniti zaključak : da se jedan ugovor ili jedno tijelo stvoreno ugovorima ne može podržavati već ili silom ili suglasjem ili jednim i drugim, a najnovijim ugovorima vrlo često manjkaju i sila i suglasje; odakle nastaje neka vrst na papiru pisanog protektorata nad nemoćnim svijetom i uzrok sveopćeg nezadovoljstva, trajne nesigurnosti i ozbiljnih opasnosti.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

Amerika i pitanje mora.
(27. studenog 1920.).

Ugovori, koji su morali u Evropi ponovno uspostaviti mir, već su prije jedne godine bili potpisani, svi su već ratificirani, makar i stisnutih zubi, osim Sevrskog ugovora, a djelomično su već i primjenjeni u život. Malo po malo kako se udaljujemo od kongresa, „tragedija mira", koju sam promatrao pomnjivo u pojedinim odijeljenim epizodama za vrijeme kongresa, ocrtava se pred mojim očima kao jedna jedinstvena cjelina. Tragedija manje vidljiva i manje bučna od rata, jer je skoro potajna. Nijesu je razumjeli ni oni otrcani glumci, koji su je odigrali. Katastrofa, čije će posljedice pogoditi pokoljenja i pokoljenja, nastala je u par nedjelja, bez ičijeg znanja, a da je niko nije opazio, za vrijeme potajnih sastanaka nekolicine ljudi, koje je slijepi udes slučajno izabrao i kojima je podijelio skoro božansku moć za raspolaganje sudbinom svijeta, i koji su se s njom poslužili, a da nijesu ni sami znali što čine.

Početak je ove katastrofe bio tako jednostavan, da ga nije niko opazio. Zar se kogod još sjeća, kako se je ova cijela stvar dogodila? Krajem 1918. održao je Clemenceau pred francuskom komorom jedan veliki govor, u kojem je izložio poglede i namjere francuske vlade obzirom na mir. U onom je govoru Clemenceau dao razumjeti, kako ne vjeruje u Ligu Naroda, kako je ostao vjeran staroj školi saveza i ravnovjesja te da očijuka sa jednim savezom između Italije, Francuske, Engleske i Sjedinjenih država, koji bi nametnuo svijetu mir. Pridodao je, kako ga je Lloyd George zapitao, da li bi rat bio dobiven bez engleske armade, kako mu je on odgovorio da ne bi i kako se je sporazumio sa engleskim premijerom, o zajedničkikom opranju svim predlozima na kongresu, koji bi išli za umanjivanjem ili ograničavanjem snaga one armade. Francuska se i Engleska izjaviše protivnim slobodi morä, koju je zahtijevala Amerika, te odbijahu na kongresu svaku raspravu o novom pravilniku za vode, koji bi bio manje barbarski od onoga, koji danas vlada na morima.

Nitko u Evropi tada nije svratio pažnju na ovaj navještaj. A ipak u onom odbijanju bijahu sadržani, kao biljka u sjemenki, koliko neuspjeh Lige Naroda zamišljene od Wilsona, toliko i neuspjeh saveza s kojima je očijukao Clemenceau, te ponovni razvitak rasprava i nesloga, koje su već od prije prijetile uništitenjem zapadne civilizacije i konačnim neuspjehom cijelog kongresa.

Radi čega sve to? Veo sudbine se danas razdire.

Zašto je Amerika navijestila rat Njemačkoj ? Radi toga što je Njemačka htjela po svojoj volji zatvoriti sve puteve mora trgovini između Amerike i neprijatelja Njemačke. Amerika nije htjela priznati monopol i gospodstvo na Oceanima, koje je Njemačka sebi svojatala. Ali nije samo Njemačkoj htjela to nepriznati: jer je Amerika već od početka rata imala oštrih rasprava i sa Engleskom oko pitanja blokiranja, krijumčarenja i prava, koje je i Engleska sebi svojatala nad trgovinom između neutralnih vlasti i neprijatelja Engleske. Kad je buknuo evropski rat, Sjedinjene su države najedamput našle na moru, kojim su se one do tada slobodno služile kao jednim velikim putem zajedničkim cijelom rodu ljudskom, dvije vlasti međusobno neprijateljske, ali složne u tvrdnji kako je onaj put naprotiv njihova svojina i monopol i da one imaju pravo zatvoriti ga svakome, kad to njihovi interesi zahtijevaju. Amerika je tada proglasila pod imenom slobode mora opća prava cijelog roda ljudskog nad ovim zajedničkim vodenim putem, ali nemogavši izdržati borbu za ova prava protiv dvije vlasti u isto vrijeme, združila se je sa susretljivijom i pomirljivijom protiv one druge bahatije i nepopustljivije.

Nego Amerika se je upustila u svjetski rat, barem djelomično, kao neprijateljica svoje saveznice i kao saveznica svoje neprijateljice. Usred borbe, dok je rat trajao, nije svijet, a niti sama Amerika opazila ovo protuslovlje, ali ono je postalo očitim, kad se je svršio rat. Pošto je bila pobijeđena na kopnu i moru, i pošto joj je bila zaplijenjena flota, kojom je zastrašivala Oceane, Njemačka je odmah prišla Americi i zatražila slobodu mora ili drugim riječima preobratila se je odmah u saveznicu. Amerika nije mogla sa svoje strane više zahtijevati nagradu za pobjedu od neprijateljice, jer joj Njemačka više nije prijetila na morima, pošto joj je flota bila zaplijenjena, već ju je morala tražiti od saveznice, Engleske, koja je, uništivši njemačku flotu, postala još moćnijom i drskijom na morima nego što je prije bila. Saveznica je dakle za vrijeme pregovora preuzimala mjesto neprijateljice, a preuzimala je to mjesto tako snažno, da je uskratila ,umjesto Njemačke,platiti Americi nagradu za pobjedu. Pravilnik o morima morao je ostati isto onako barbarski i isto onako konfuzan kao što je bio prije rata; narodi, koji su zahtijevali za sebe more kao jedan put zajednički rodu ljudskom, nijesu trebali dobiti nikakvu zadovoljštinu. To je značilo za onoga, koji je imao uši za slušanje, ona uskrata Engleske najavljena već od Clemenceau-a pred francuskom komorom krajem 1918. kao jedna stvar, koja se kao sama po sebi razumijeva. Ta je uskrata bila prvom katastrofom pobjede. Amerika je bila prevarena u pravednoj nagradi i dvostruko razočarana, jer je pretrpjela od pobjede štetu i to veliku štetu. Uništivši njemačku flotu Amerika je samo povećala englesku opasnost na moru, toliko istina, da je danas prisiljena da na morima zamijeni Njemačku, puštajući u more jednu neizmjernu armadu da održi ravnovjesje sa engleskom snagom. Ali ta uskrata nije samo pogodila direktno Ameriku ; pogodila je, odbivši se, i Evropu. Evropa nije više mogla, poslije one uskrate, zahtijevati od Amerike sudjelujevanje bilo u Ligi Naroda bilo u kojem mu drago drugom evropskom savezu.

Za svo vrijeme mirovnog kongresa htjeli su Predsjednik Wilson i Clemenceau spasiti svijet, ali svaki od njih na svoj način i bolje od drugoga ; jedan sa Ligom Naroda, a drugi sa toliko žuđenim savezom između Evrope i Amerike. Na kraju krajeva, poslije duge borbe, sporazumjeli su se da ga spase dva puta, Ligom Naroda i savezom između Francuske, Engleske i Amerike. Izgleda, da ni jedan ni drugi nijesu niti iz daleka posumnjali, da su sada već, iza kako je Engleska uskratila volju doći do pogodbe radi Oceana, obadvije osnove postale ništa više nego utopijama, jer Amerika nije mogla sudjelovati u Ligi Naroda a niti u evropskom savezu, gdje bi bila i Engleska.

A ipak je svemu tome tako. Što je bilo zajedničko Ligi Naroda zamišljenoj od Wilsona i savezu predloženom od Clemenceau-a? Cilj: osigurati sve vlasti, koje bi u tome sudjelovale, pa i Englesku, od jedne kontinentalne hegemonije u Evropi. Ali, je li se moglo tražiti od Amerike, obvezati se kako će braniti Englesku na evropskom kontinentu i protiv napadaja njegovih budućih gospodara, kad je Engleska uskraćivala pružiti joj bilo kakvu garanciju protiv opasnosti jedne hegemonije na Oceanima? Sada se je već opasnost za Ameriku nalazila u Engleskoj, a ne u Njemačkoj, dakle htjelo se je Ameriku združiti sa Engleskom protiv Njemačke? Ko je ikada vidio jedan savez ili udruženje, koje baca sve terete na jednu stranku, a priznaje drugoj sve koristi?

Onim danom, kada je Engleska odbila svaku raspravu o pitanju, koje su Amerikanci nazvali „slobodom mora", Sjedinjene su Države bile isključene iz evropskih poslova. Pošto Evropa nije Americi priznala jedini interes.
koji bi je mogao potaknuti na to, kako bi djelomično garantirao u Evropi red i mir, nije Sjedinjenim Državama ništa drugo preostajalo već povratiti se svojoj kući. Ono malo osoba, koje nijesu sanjale kod otvorenih očiju, kao oni uživaoci hašiša, nijesu se nimalo začudile, što je narod amerikanski, usprkos plemenitih napora Predsjednika Wilsona, poslije zadnjih izbora, sa odlučnom gestom, bacio kroz prozor sve pariške protokole: Ligu Naroda i saveze, jedino čudo, koje se opetuje na točno određeni dan, jest čudo Sv. Januara.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Re: Guglielmo Ferrero-Tragedija mira

Post Postao/la zummann »

Garancije.
(15. prosinca 1920.).
Dok je na mirovnom kongresu Engleska uskraćivala svako priznavanje slobode mora, dotle je Francuska zahtijevala garancije i reparacije. Zahtjev, koji nije bio indiskretan, ali koji se je kosio sa oceanskim ambicijama Engleske. Uzimajući za sebe mora, Engleska je oduzimala Francuskoj i ostalim saveznicima koliko garancije toliko i reparacije. Kongres to nije opazio i s toga je izgubio šest mjeseci na razriješavanju nerazriješivog čvora.

Nastojmo razjasniti ovu donekle prikrivenu vezu između mora i kopna. Radi kakve je opasnosti tražila Francuska garancije ? Radi njemačke sile. U čemu sastoji ova sila? U broju. Između ostalih razloga, radi kojih je buknuo svjetski rat, ne smije se zaboraviti niti brojčani nesrazmjer pučanstva Francuske i Njemačke. Rat ne bi bio buknuo, da je bilo deset miliona Francuza više ili deset milijona Nijemaca manje. Ali svjetski rat nije izravnao ovaj nesrazmjer. Danas je Njemačka ne samo više napučena od Francuske, već je, poslije pada Rusije i rasula Austrije, po broju ljudi prva država u Evropi i ostat će takvom sve dotle, dok Rusija ponovno ne uskrsne. Doklegod Njemačka bude mogla dvojici Francuza suprotstaviti tri Nijemca, jasno je, da će dotle biti Francuska u opasnosti, a cijela Evropa u kolebanju i nesigurnosti. Francuska je dakle tražila garancije, da Nijemci ne bi bili u mogućnosti iskoristiti svoju brojčanu nadmoć.

Ovaj zahtjev Francuske, premda je bio pravedan, ipak nije bio jednostavan i lak. Nije mu se moglo udovoljiti već ili silom ili sporazumom. Silom, da je antanta kao Napoleon poslije pobjede kod Jene nad Pruskom iskoristila sadašnju nemoć Njemačke, da joj nametne jednostrano ograničenje naoružanja. Sporazumom, da su velike evropske vlasti pod imenom Lige ili Društva Naroda zaključile prestanak natjecanja sa naoružavanjem i borbe za savezima i da se je u ime toga Njemačka obvezala da ograniči svoja naoružavanja na način, da više ne bude u stanju prijetiti Francuskoj. Tada bi Liga Naroda bila slična Svetoj Alijansi, koja je i zapravo bila stvorila jedan trajniji mir.

Svi znaju, da se je Pariški kongres rade poveo za nezgrapnim Napoleonovim empirizmom, nego li za primjerom Bečkog kongresa. Nesumnjivo je, da se ovaj izbor ima djelomično upisati u grijeh i narodima, jer za vrijeme šest mjeseci nakon primirja nijedan pobjednik, u Evropi, nije htio niti čuti govoriti ozbiljno o nekom trajnijem miru ili nekom savezu za mir, koji bi i pobjednicima nalagao dužnosti. Ali da su narodi i bili manje ludi i da su istinski želili sklopiti jedan trajniji mir, ne bi im bilo to moguće nakon što je Engleska zatvorila mirovnom kongresu sva mora. U jednom općenitom trajnom miru, sličnom onom sklopljenom pred jedno stoljeće u Beču, što je mogla Njemačka tražiti od Evrope, a što je Evropa mogla ponuditi Njemačkoj za uzvrat što se je odrekla brojčanog prvenstva na kontinentu i njegovih koristi? Jednu jedinu stvar : da se Engleska na jednaki način odrekne pomorskog prvenstva i njegovih koristi. Pošto je pitanje mora bilo potisnuto u pozadinu, nije se mogao više sklopiti jedan dobrovoljni savez za mir i opće primirje, jer bi sva
blagodat tog saveza bila za Englesku, a sav teret za Njemačku. Na ovaj bi način Evropa tražila od Njemačke, neka se liši svoje kopnene snage za uzvrat ničesa, kao što je tražila od Amerike ulazak, besplatno, samo sa dužnostima a bez prava, u trajni savez u korist vlasti antante!

Prvih mjeseci primirja oceanske se ambicije Engleske nađoše složne sa mahnitanjem pobjedničkih naroda, da u kolijevci već uguše onaj trajni mir između velikih evropskih vlasti, koji ih je još jedino mogao da spasi. Pošto su trajni mir i sporazum bili isključeni, bilo je nužno pribjeći sili: trebalo je prihvatiti prisilno i jednostrano razoružanje, s kojim već i sam Napoleon nije uspio, premda je Pruska iz 1806. bila slabija od moderne Njemačke, a Francuska je tada mogla računati i na savez sa Rusijom. Onaj glasoviti neuspjeh morao bi bio navesti kongres i Evropu ozbiljno se zapitati, da li je ovo bila zgoda ponoviti pokušaj bez Rusije, dapače i sa Rusijom kao neprijateljem. Naprotiv, ne samo kako nitko nije posumnjao u to, već danas državnici i ljudi od pera, diplomati i vojnici, jedva shvaćaju ono, što gole činjenice svakim danom dokazuju onima, koji imaju oči i znaju gledati, naime, da je garancija postala jednim strašilom. Ako je jedna garancija uistinu garancija, ona osiguraje i umiruje, ova naprotiv uznemiruje, zastrašuje, oduzimlje san i onome, koji bi barem za sada mogao mirno spavati.

Jer to je zapravo onaj tragični čvor kontinentalne politike. Francuska, koja je za sada sigurna, drži kako je u opasnosti, jer su joj dali ovu garanciju sigurnosti!

Prijetnja jedne nove godine 1813. sada ili za kratko vrijeme, nije vjerojatno. Prispodoba se ni ne može učiniti. Ako antanta nije znala stvoriti mir, nije svoju pobjedu niti zloupotrebila kao što je to učinio Napoleon. Njemačka je iscrpljena i potrebna odmora. Sadašnje stanje Evrope je dakle za Francusku jedna ozbiljna garancija. Ali ovo nametnuto razoružanje, popraćeno sa tolikim nadzorima, vrijeđa i ponizuje Njemačku, jer je podvrgava protektoratu pobjednika. Čini se, da niko nije opazio, kako Versajski ugovor sadržava u krjeposti protektorat nad Njemačkom.Tko može i pretpostaviti, da će se jedan narod, koji je do jučer bio najmoćniji na svijetu, kojemu su se do jučer još divili, sa pravom ili ne, kao prvaku zapadne civilizacije, od danas do sutra pomiriti sa stanjem, da se s njim postupa kao sa Marokom ? Podnosit će silu, gutat će poniženje, doklegod bude osjećao za vratom ruku jačeg neprijatelja, ali protestirat će kako mu se nanaša nepravda, proklinjući onu ruku i ako se ne može nadati skoro će je se otresti.

I evo gdje se pretvaraju u otrov sve garancije, s kojima bi se Francuska mogla i morala osjećati sigurnom. Kakvo joj umirenje mogu dati tisuće topova uništenih ili smanjeni broj dobrih, kad zna, da je Njemačka puna mržnje i da ne će oklijevati osvetiti se čim joj se pruži zgodan čas? Istinska garancija ne leži u oružju već u duhu. Broj i oružje ne bi uznemirivali Francusku bez animus-a nocendi. Broj i anirnus je zastrašuju, pa makar i sa malo oružja. Kakve se garancije mogu zamisliti protiv mržnje jednog naroda i protiv zgodnih prilika, koje mu mogu pružiti svakidašnji događaji? I razoružana Njemačka sa svojim nadmoćnim pučanstvom i sa strahom, koji biva prouzrokovan od sjećanja na ono na što se je ona odvažila i znala učiniti, izgledat će kao vječna opasnost za susjede koje ona mrzi. A da se njezina mržnja još jače rasplamsa, brine se baš odlično prisilno razoružanje, koje je kongres Francuskoj dao kao garanciju !

Nažalost, Evropa je ponovno pala u onaj circulus vitiosus, u kojem se je mučila prije god. 1914. Njemačka se boji Francuske, pa je optužuje, kako ju ona nemilosrdno tlači; Francuska se sa svoje strane boji Njemačke, pa
je optužuje, kako ju ona hoće uništiti. Strah rađa mržnju, a mržnja uzgaja strah. Njemačka je ogorčena radi poniženja zbog prisilnog i nadziranog razoružanja; ali ta ogorčenost ne da spavati Francuskoj, kojoj je baš to razoružanje trebalo donijeti miran san. Što se bude Njemačka više razoružavala, tim će Francuska više u nju sumnjati, jer će rasti mržnja njezine neprijateljice. Drukčije se ne može dogoditi. To su karike na lancu.

Godinu dana poslije sklopljenog mira Francuska naoružava 700.000 ljudi,za razoružavanje Njemačke ; dok se Njemačka osjeća žrtvom nepodnošljive nepravde, Francuska osjeća kako joj prijeti opasnost. Dva se naroda, jedan razoružan a drugi naoružan do zubi, mrze više nego ikada, jer se obadva međusobno boje. To je najveći užas evropske povijesti!
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite