Hrvatski nacionalisti,ustaše i domobrani-Čestitka dr.Mačeku

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Hrvatski nacionalisti,ustaše i domobrani-Čestitka dr.Mačeku

Post Postao/la zummann »

slika



MOTTO:
„Ovi naši ministri su kao gladni krmci kad dođu na valov. Možeš ih vući za rep, koliko hoćeš, ne puštaju i ne okreću se, dok je ma što u valovu."
Ban dr. Subašić u razgovoru sa znancem.



Dana 21. srpnja proslavio je dr. Vladimir Maček imendan i rođendan. Bilo je nekad vrijeme, kad je cio hrvatski, narod s njim slavio taj dan, da pokaže svoju jednodušnost u borbi, koja mu je nametnuta. Bilo je to onda, kad se je dr. Vladimir Maček predstavljao kao prvoborac u borbi proti beogradske sile i izrabljivanja, kao borac za slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Za taj se je cilj okupio bio Hrvatski narod u jedinstvenu frontu. Po tom cilju postao je dr. Maček predstavnik i vođa te hrvatske fronte. Bilo je to u vrijeme, kad se trpilo, stradalo, punilo tamnice i ginulo na toj jedinstvenoj fronti, a sve u uvjerenju, da dr. Maček vodi hrvatski narod u sretnu budućnost, koja može biti predstavljena samo u slobodnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj. Bilo je to onda, kad se vjerovalo, da i dr. Maček kod kuće traži ono, na čemu vani radi Poglavnik dr. Ante Pavelić sa svojim ustašama i domobranima.

Međutim čim je došla prva zgoda, čim su raspisani godine 1935. izbori za beogradsku skupštinu, dr. Maček okreće jedra. Služe mu ti izbori samo zato, da okrene politiku i dođe do mogućnosti, da pomalo čitavu borbu hrvatskog naroda prebaci na unutarnje preuređenje ove države i tako do stanja, da preuzme vladu. Kad toga nebi bilo, zar bi u opće bio postavljao svoju kandidatsku listu za beogradsku skupštinu? Što se hrvatskog naroda tiče ta skupština? Zar hrvatski narod može naći zaštitu svojih prava, slobode i mogućnost gospodarskog života i napretka? Kad to nebi bilo tako, zar bi na kandidatsku listu uzeo bio cijelu srbijansku opoziciju proti Jeftića, zar bi se složio sa domaćim našim zlotvorima i nesrećama: srpskim samostalcima?

Čim je nakon izbora pao Jeftić i došao Stojadinović, vidilo se jasno, kamo dr. Maček jedri. Pokazali su to poznati sastanci sa Stojadinovićem i Pavlom Karađorđevićem. Pokazale su to tolike tražene usluge, koje je već u to doba vlada Stotadinovićeva činila dr. Mačeku, njegovoj kancelariji i njegovoj okolini, koje ćemo kasnije iznesti.
Međutim i ako Stojadinović čini mnoge usluge dr. Mačeku i njegovim bližnjima, nije ga lako htio pustiti na vlast. Zato, kad su koncem godine 1938. raspisani izbori za beogradsku skupštinu, dr. Maček hvata zgodu da sruši Stojadinovića i omogući si put do vlasti. Dok hrvatskom narodu, da dobije opet njegove kugljice govori o plebiscitu za nezavisnu državu Hrvatsku, dok mu se govori kako će se iza izbora izabrani zastupnici sastati u hrvatski sabor i proglasiti nezavisnu državu Hrvatsku, dotle se sve sprema, da se iza izbora pođe na ma kakav način u vladu. Zato se na kandidatsku listu uzima od Srba sve stranke, pa i omraženog Jeftića i s niime Karlu Kovačevića, a onemogućuje se kandidiranje svakom Hrvatu, za koga se zna da se neće svinuti ni slomiti i da neće nikad odustati od borbe za nezavisnu državu Hrvatsku.

Čim su prošli izbori počimaju razgovori i pregovori za malo vlasti. Svršili su poznatim sporazumom od 26. kolovoza 1939.

Kako su narodu prikazivali taj sporazum ?'Govorili su, kako smo dobili slobodnu banovinu Hrvatsku. Gdje je ta sloboda ? Zar sloboda vlada u toj banovini? A kako je Hrvatima van te banovine? Govorili su da ćemo imati samostalne svoje financije. Gdje su? Govorili su, kako ćemo imati svoj vojsku, domobrance. Gdje su? Govorili su kako ćemo imati samostalnu žandarmeriju. Ostalo je sve po staromu.

Kad je upriličena ona parada kod dolaska Pavla Karađorđevića u Zagreb, kad su se takmičile čete građanske i seljačke zaštite sa HSS organizacijama, tko će se od njih jače dodvoriti Karađorđeviću, a vođe i odličnici stranke gurali i dodvoravali, čekajući i računajući na ordene, proglasio je dr. Maček sa prozora banske palače: „Upravo ovaj čas potpisao je namjesnik knez Pavle uredbu o izboru za hrvatski sabor." Govorio je, kao da će uskoro biti sabor. A gdje je? Mjesto sabora i slobode dali su nam zakon o prekom sudu, koji je izdan, da onemogući borbu hrvatskog naroda za nezavisnost i po komu svatko može da za dvadeset i četiri sata izgubi glavu osudom prekog suda, koji je sastavljen od pet srpskih oficira.

Gdje su te gradnje koje su se obećavale? Gdje su ta poreska olakšanja?
Da! Potjerali su nas u vojsku i na tu vojsku troše mjesečno milijardu i pol dinara, kije ćemo morati naknadno otplaćivati. Poslali su nas na granicu, a zašto? Proti koga? Proti onih, koji hoće da ovu državu-tamnicu raskomadaju,proti Poglavnika Dr. Ante Pavelića i njegovih saveznika, koji kod tog komadanja hoće da načine nezavisnu državu Hrvatsku.
Zašto sve to ? Zato, što im je sad u ovoj državi, u ovom jadnom stanju omogućeno da dalje budu na vladi i dalje pljačkaju, dalje vode korupciju i obogaćuju se. To i samo to.

Ta nova politika dr. MaČeka, koju je poveo od sporazuma sklopljenog 26. kolovoza lanjske godine, koju je godinama pred narodom krio i radi nje se pred narodom pretvarao, kao da je i on za slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku, tuđa je hrvatskom narodu. Nije se hrvatski narod borio i stradao, da se sve ovako svrši sa nekoliko ministarskih stolica. Nije stoga čudo, nego samo dosljednost što ie hrvatski narod ostavio dr. Mačeka onim časom, Čim je promjenio svoju politiku. Dr. Maček nije više vođa hrvatskog naroda. On može biti samo predsjednik jedne političke grupe „sporazumaša", u kojoj nakon sloma i izdaje ostaju samo oni, koji su kod zdravih očiju slijepi ili oni, koji računaju, da će se uz dr. Mačeka, dok je na vlasti ogrijati i štogod ušičariti.

Radi toga rođendan dr. Mačeka nije više dan, na koji treba hrvatski narod da se okuplja i manifestira za njegovu politiku. Narod je to ljetos na 20. srpnja jasno pokazao.

Ma da je generalni tajnik dr. Juraj Krnjević proglasio, da ljetošnji rođendan dr Mačeka ima osobito političko značenje, pa da ga prema tome valja proslaviti kao još nikada, sve su te proslave, u koliko ih je uopće bilo, prošle bijedno — kao blijeda sličica onog, kako je bilo nekada u vrijeme borbe, prije sporazuma. To vrijedi za Zagreb, jednako kao i za sela i gradove.

Dr. Maček i prvaci oko njega prave lijepo lice kao da su tim proslavama zadovoljni. Drugo i ne mogu. Mi smo zadovoljni kako su te proslave prošle, pa kad su i Mačekovi režimlije zadovoljni, onda je sve u redu.

Kad je tako, onda je red, da se i mi makar naknadno tim čestitkama pridružimo. To činimo tim više, što je za koji dan još jedna godišnjica, koju dr. Maček treba da proslavi. To je godišnjica sporazuma, to je 26. kolovoz. Treba da mu i taj dan čestitamo. Samo kako da to učinimo?

Dr. Maček i drugovi drže se grčevito vlasti, i zato čine sve, što se od njih iz Beograda traži. Čine to samo da mogu i dalje, da se obogaćuju pljačkom i korupcijom.

Plodan je vrt, u kome je dr. Maček sa svojima zasijao cvijeće korupcije. Dobro ga zalijeva. Zato je vrt uvijek u cvijetu. Zato mi dr. Mačeku povodom navedenih njegovih svečanih dana savismo malu kitu cvijeća iz tog velikog i rodnog njegovog cvijetnjaka, da mu ju uz čestitku predamo.

Evo tog cvijeća: Dr. Maček je počeo korupcijom još godine 1932, dok su drugi punili tamnice i išli na vješala.

Svojedobno prigodom prvog sporazuma 1925. godine ishodio si je, da je bio imenovan stečajnim upraviteljem velike talijanske firme „Sinovi Jakova Brunera" iz Trsta, koja ja imala veliki posao u Zagrebu. U tom stečaju dobio je kao upravitelj oko milijun dinara. Veći dio tog novca imao je uložen u Prvoj hrvatskoj štedionici u Zagrebu. Godine 1932. došao je slom te štedione. Ravnatelju te štedione dr. Branku Pliveriću je bilo stalo, da začepi usta dr. Mačeku kao vođi hrvatske opozicije, da se u hrvatskim redovima ne govori o razlozima, radi kojih je navedena štediona prestala plaćati uloge. Našao je način, da umiri dr. Mačeka. Nitko do danas nije dobio svoj uloženi novac iz Prve hrvatske štedionice. Ljudi su prodavali uložnice makar za što, samo da nešto spasu. Stradale su hiljade štediša i ulagača. Jedini koji je spasio svoj novac, je dr. Vlatko Maček. Njemu je štediona po nagovoru dr. Branka Piiverića dala za ulog imanje u Kupincu, koje je bila preuzela od svojih dužnika, nekih Čeha. Tako je dr. Maček postao gospodar i počeo se baviti gospodarstvom, u komu se sada pravi stručnjakom. Služavke, sirote, nadničari, jadnici, koji rade dan i noć, izgubili su kod Prve hrvatske štedione svoj novac, samo ga je dr. Maček spasio u cijelosti. Za njega nije postojala poznata uredoa na temelju koje je štediona došla pod zaštitu, pa nije isplaćivala uloge.

Jeli to korupcija ili nije?

Tu je uslugu kasnije dr. Maček nagradio dr. Pliveriću. Makar je dr. Branko Pliverić bio uvijek gadni Jugoslaven, služnik svakog beogradskog režima, uvijek pa i danas još predsjednik zloglasne „Narodne obrane", uvijek pa još i god. 1938 glasovao za beogradski režim, makar je on jedan od vodećih slobodnih zidara, imenovao ga je sad u zagrebačko gradsko zastupstvo. Da pak tko ne bi pitao, zašto je sirotinji propao novac u Prvoj hrvatskoj štedionici, da se koga nebi zvalo na odgovornost, imenovala je banska vlast na zahtjev dr. Mačeka komesarom dr. Jurja Krnjevića, koji dobiva kao komesar svoju mjesečnu plaću od 15.000 Din, da šuti, i on šuti. Zato se ovu godinu dana pisalo i čitalo o svemu i svačem i, ali o uštedama, koje su propale sirotinji u navedenoj štedioni — nigdje ništa.

A zar da pređemo preko svinjskog posla dr. Mačeka?

Čim je na vladu došao dr. Stojadinović i počeo namigivati i sastajati se sa dr. Mačekom, počelo se u Kupincu na veliko toviti svinje. Da se što bolje unovče, trebalo je izvoznih dozvola, pa da se prodadu u inozemstvo. Ruka ruku mije. U to doba prijazno držanja prema režimu Stojadinovića dobivale su se za Mačekove svinje izvoznice, koliko god se tražilo i to na ime Mačekovog šogora, zagrebačkog mesara Ivana Čavleka. Izvozilo se kasnije ne samo u Kupincu othranjene svinje, nego i po Slavoniji kupljene. Desetke vagona svinja slalo se mjesečno u Beč i dalje. Taj zajednički posao Čavlek— Maček nastavio se pogotovo iza sporazuma. Koliko je taj posao donio, može se naslutiti po onomu što se vidi kod mesara Čavleka. Prije je to bio jadan bogac, a danas ima sedam najvećih luksusno uređenih mesnica.

Tako se počelo, a evo kako se nastavilo:

Čm je iza izbora godine 1935. Jeftića zamijenio dr. Stojadinović, počelo se sa poznatim sastancima sa Pavlom Karađorđevićem i Stojadinovićem po Sloveniji. Iza tih političkih sastanaka tražile su se i davale materijalne usluge. Vodilo se to u glavnom preko odvjetničke kancelarije dr. Mačeka, u glavnom preko odvjetničkog pripravnika u toj kancelariji dr. Branka Pešelja. Ma da to nije dozvoljeno, dr.Pešelj je bio namješten u odvjetničkoj kancelariji tako, da od dobitka pripada dr. Mačeku 70 postotaka, a dr. Pešelju 30 postotaka.

U ime kancelarije tražile su se usluge ne samo od tadanje banske uprave u Zagrebu, nego i od svih ministarstava u Beogradu. Nije bilo tjedna, da dr. Pešelj nije bio u ime kancelarije dr. Mačeka u Beogradu radi raznih intervencija poslovne naravi. Tadanji su se ministri tužili, da ne mogu doći do Stojadinovića, a dr. Pešelja da on prima, čim mu se telefonom javi. Svaki podnesak, bilo za ministarstvo, bilo za bansku upravu bio je odmah povoljno riješen, čim je imao pečat kancelarije dr. Mačeka. Svi, koji su što trebali, bilo to opravdano ili ne navališe u kancelariju dr. Mačeka, u onu sobu u kojoj je radio dr. Pešelj. Koncesije za zabavne noćne lokale (n. pr. Ritz bar, Veliki podrum Milinov, buffet Ivo), koncesije za dimnjačare, koncesije za otvaranje podružnica stranih firma, zajmove kod Hipotekarne banke, državljanstva strancima Židovima itd. sve se to pribavljalo bez zapreka, samo se moralo dobro plaćati. Kad je dr. Pešelj došao dru. Maćeku, nije imao ni cijelih gaća. Za kratko vrijeme sagradio si je međutim kraj Zvonimirove ulice četverokatnicu sa 10 najluksurioznijih stanova. Kako se u to vrijeme već glasno osuđivalo cijelu tu pljačku i korupciju, pobojao se je, pa je to gradilište kupio na tuđe ime, na jednog rođaka, i na njemu tu kuću sazidao, a da u gruntovnici nije nikad upisao, da je tu sagrađena kuća. Što više, kad je nastalo javno osuđivanje te korupcije, što ju tjera kumpanijska kancelarija dr. Maček dr Pešelj smatrao je potrebitim, da te nekretnine naknadno za svaki slupaj optereti uknjižbom kod Gradske štedione za 600.000 dinara, te u siječnju ove godine zabilježbom prvenstva kod jedne zagrebačke udruge za štednju za 125.000 dinara. Nakon toga sagradio si je veliku vilu sa tri luksusna stana na Srebrnjaku 38.,kako reče, da bude na brijegu, van prašine i buke. Za svaku sigurnost i tu vilu je upisao na suprugu gđu Melitu Pešelj, koja naravski nikakove imovine nije nikad imala, a dao ju je naknadno opteretiti sa uknjižbom od 170 000 dinara, jer reče: ne zna se što frankovci spremaju. To su nekretnine gr.ul., br. 13.320 p. o grad Zagreb. Te dvije kuće vrijede prema procjeni stručnjaka 6 i pol milijuna dinara. Sad je kupio novo gradilište, na komu će opet graditi, kupio je sedmi auto, a kod toga živi cijelo vrijeme kao pijani grof. Nije onda čudo da je ostao i kad je stekao odvjetništvo. zaiVdno s dr. Mačekom u istoj sobi na Prilazu dok nije dr. Maček postao ministar i napustio odvjetništvo.

To je eto stekao za svojih 30% u kratko vrijeme dr. Pešelj, a koliko je onda stekao dr. Maček na svojih 70% dobitka.

Dok je tako dr. Maček uz protekciju dr Stojadinovića pravio poslove i zgrnuo novac Stojadinovićevi žandari ubijali su u Senju,Novom Gracu,Brodu Sibinju, Splitu i drugim mjestima mnogo desetaka Hrvata seljaka. To „vođu" dr. Mačeka nije ni najmanje smetalo, da nastavi unosne poslove.

Došao je sporazum. Ušlo se u vladu. Ne spominjemo ministarsku plaću dr. Mačeka, Koja je prvom sporazumaškom uredbom izjednačena sa plaćom ministra predsjednika. Ne spominjemo putovanja svaki tjedan u Beograd i natrag i koliko se svaki put na dnevnicama ubere. Spominjemo samo, da dr. Maček kao podpredsjednik ministarstva ima na raspolaganje dispozicioni fond po proračunu od 1,500.000 dinara godišnje, o komu nikomu ne treba da polaže račun, kamo ga je potrošio. Zna zašto je pravio sporazum!

Oko tog lijepog cvijeta iz vrta korupcije nanizati ćemo druge:

Ovako kako su radili Mačekova kancelarija i dr. Pešelj na jednoj strani, radio je dr. Ivan Pernar na drugoj strani. Komu nisu poznti Pernarovi poslovi? Nema stvari, koje se on nebi primio i putem političkih upliva i intervencija izvršio. Zato je morao biti u najboljim odnosima i sa Stojadinovićem i sa Cvetkovićem, još davno prije sporazuma. Dok se po skupštinama kostrušio pred narodom čitanjem govora, koje su mu drugi sastavili, potajno se sastajao sa beogradskim ministrima po nekim zagrebačkim kava nm a (napose sa Cvetkovićem). Najveći dio poslova u to doba prije sporazuma je obavljao posredstvom raznih hrvatskih odbjeglica i izdajica. Razne koncesije, zajmovi, oslobađanje šumskih posjeda od agrarne reforme, rješavanje agrara u korist veleposjednika a na štetu seljaka, pribavljanje državljanstva i pri tomu ucjenjivanje Židova, bile su tek najobičnije stvari. Naravski da je dr. Pernar jedva dočekao sporazum, da tim poslovima nastavi. Ne možemo se ovdje u to potanje upuštati. O tomu izići će uskoro posebna knjiga sa dokumentima. Tog dr. Pernara,
koji do godine 1935. nije imao ništa do prezaduženog suvlastničkog dijela kuće, koju je po ženi dobio, koji od dugova nije mogao ići po zagrebačkim ulicama, koji se nije nikad bavio pravim odvjetničkim poslom a živio u glavnom od hazardnog kartanja u Trgovačkom domu i drugdje, upućeni danas računaju na 18 milijuna dinara. Kad ima dr. Maček Kupinec, treba da
i on ima nešto slično! Kupio je imanja u okolini Zlatara i u Brdovcu.
Tu ima veliki posjed, na komu je sagradio gospodsku palaču, za koju
se mjesece i mjesece vozilo raznu građu, Reče: „To je moje Dedinje". Uz palaču su nove velike gospodarske zgrade. U štali je 57 komadi prekrasne rogate marve.

No to nije dosta. Nema pravog vlastelinstva bez šume. Poznato je, da se je dr. Maček prvi put sastao sa Stojadinovićem u lovačkoj kući Deutscha-Maceljskog, u šumi prema Sloveniji. Dr. Mačeka pratio je onda dr. Pernar. Svidjela mu se ta šuma. Spretna kombinacija malo agrarne intervencije u korist Deutsch Maceljskog, a rezultat je da je danas dio te šume cca. 74 jutra vlasništvo dr. Pernara! Gibak je, kako se vidi, makar je onako debeo i težak!

Pernara nije ostavio ni šogor dr. Josip Torbar. On je bio sa vladom dr. Stojadinoviča u takovim intimnim odnosima, da je još 1935. kao opozicionalac jedini od javnih bilježnika, koji su radi politike izgubili javno bilježništvo, uspio da ga dobije natrag, od tadašnjeg ministra pravde Dragiše Cvetkovića.

Došao je sporazum i Torbar postade ministar. Međutim on dalje ostaje javni bilježnik. Ministar pošta i javni bilježnik zajedno ! Treba li tumačiti da je to nespojivo? Ni odvjetnik i ministar zajedno a kamoli ministar i javni bilježnik. — On to ipak ostaje i uspije da mu kao javnom bilježniku na nalog ministarstva bilježnička komora imenuje zamjenikom jednog umirovljenog suca, koji i sad vodi bilježništvo za njega i na njegov račun. Briga koga, što zakon u članu 9. kaže, da „ne može biti javni bilježnik, tko sa plaćom vrši stalnu državnu ili inu javnu službu". On eto može sa bilježništvom da vrši ministarsku službu. Pa ne zove se on zato Torbar, što voli praznu torbu!

O ostalim njegovim poslovima biti će govora u knjizi dr. Pernara.

Lijep cvijetak: dr. Juraj Krnjević. Bio je deset godina u Ženevi, kamo mu se mjesečno slalo 11.000 (1.000 šv. fr.), sabranih u narodu. Bio je tamo, da drži veze sa ljudima vanjske politike, a u korist hrvatske stvari. Radio je tako, da se vezao uz Englesku i Francusku, t. j. uz one, koji su čuvali stanje na BaIkanu i ovu državu. Tu politiku je uvijek zagovarao i dr. Maček. Trebalo je da se slomi i okupira sedam država, pa da oba bar nekako uvide ono, što je svaki šuster vidio: da se naime mi Hrvati trebamo da naslonimo uz vlasti osovine: uz Njemačku i Italiju, jer su one snaga jer samo po njima mogu, da se promjene prilike na Balkanu i slomi ova država, naša tamnica. Čekao je 10 godina ratne prilike, a došao kući upravo dan u oči početka rata! Tako je dobro računao! No da, znao je da ne dolazi badava, kada je sklopljen sporazum.

Čim je došao, imenovan je komesarom u Prvoj hrvatskoj štedionici, gdje za pet, šest potpisa dobiva mjesečnu plaću od din. 15.000.

Kao pretsjednik Banovinske štedionice dobiva mjesečno 8.000 dinara. U Gradskoj štedioni kao član ravnateljstva dobiva 3.000 din. mjesečno. Od lista „Seljački Dom" dobiva 6 000 dinara mjesečno, a kao
senator dobiva 9.200 dinara mjesečno. I onda govori o pokvarenoj gospodi.
Nije ostao neopskrbljen ni ing. August Košutić. Senatorsko mjesto nosi mjesečno 9.200 dinara, uredništvo „Hrv. Dnevnika" 8 000 din, a uz to je još predsjednik Gradske štedione, a član ravnateljstva Gradske zalagaonice i u nekim drugim odborima.

Ministar trgovine dr. Ivan Andres, svojedobno mađarončina, koji je pisao po peštanskim novinama, kako tri slavonske županije pripadaju povjestno Ugarskoj, brine se i te kako za sebe.
Kad je postao ministrom trgovine, baš mu je sin dr. Branko Andres svršio pravne nauke. Namjestio ga je odmah kao šefa svog kabineta sa 5.000 dinara mjesečne plaće. Međutim to nije dosta tako mladom gospodinu. Zato ministar otac ishodi, da mu je sin rješenjem ministra financija broj 52821/VIII od 4.9. 1939. angažovan za poslove oko kontrole prometa devizama i valutama i dodjeljen kabinetu ministarstva financija u svojstvu prvog sekretara sa plaćom od 6.000 din. mjesečno na teret devizno-valutnog fonda uz druge nuzdohodke. Rješenjem od 6. III. 1940. broj 13610/VIII određena mu je nova plaća od 7.600 din. mjesečno.

Koliko je činovnika u državi, koji imaju tolika plaću? Ima ih tek nekoliko, ali ni jedan to nije dobio odmah dolaskom sa sveučilišta.

Ministar dr. Andres znamo, službeno mnogo putuje. No nemojte misliti, da na tim putovanjima dobiva samo ordene, kojima je ukrašen kao, božično drvce. Uvijek u isto doba putuje jedan poznati zagrebački Židov trgovac i onda se vani prave poslovi. Niko se zato ne čudi, što je dr. Andres tek nedavno kupio od jednog poznatog draguljara u Ilici diamante za 320.000 dinara.

Dr. Josip Reberski upravo je umjetnik u znanju: ništa ne raditi, a dobro živiti. U svom životu nikad nije radio, nikad nije imao zanimanja. To mu međutim nije smetalo, da postane mnogostruki milijunar, vlastnik nekoliko kuća. I sad gradi novu četverokatnicu u Dežmanovom prolazu. Početkom šestojanuarskog režima pošao je sa diktatorskim režimom uz Srkulja, Ritiga i drugove i sudjelovao dapače na onoj sjednici zastupstva, kojoj je prisustvovao i tadanji ministar predsjednik general Živković. Kako nebi, kad je baza njegovog obogaćivanja bila politika koja mu je omogućivala intervencije.

Po intervencijama poznat je dr. Reberski već prije. Nakon 6. siječnja 1929. ostao je u gradskom zastupstvu, samo da može produbiti sa intervencijama. To je tako bilo, dok ga ne izbaciše iz gradskog zastupstva. Usprkos takova držanja, nije ga nakon toga dr Maček odbio, nego mu je povjerio skupljanje novčanih prinosa za hrvatsku borbu. Dr. Reberski je to rado i marljivo obavljao. Kako ne ! Gdje god novac mnogo prolazi kroz prste, ostaje nešto i na prstima. Pogotovo je to vrijedilo u to doba, kad se radi policije nije moglo tražiti ni davati namire o danim novcima, pa nije bilo ni mogućnosti kontrole. To vrijedi naročito za novčano poslovanje Hrv. seljačke stranke, koje nikad nije bilo uredno vođeno i u komu nikad knjigovodstva nije bilo, gdje se nikad nije znalo što tko prima i izdaje.
Dr. Reberski je veselo dočekao izbore 1935., kad je dobio naslov narodnog poslanika, na što uz svoje poznato evanđeosko blaženstvo siromašnih duhom nikad nije mogao da misli, pogotovo ne nakon držanja za vlade generala Živkovića. Sad je tek došlo doba, kad se davalo i šakom i kapom, sad se tek moglo intervenirati i kod grada i kod banske uprave. Interveniralo se u glavnom za namještenja, a u tim stvarima vrijedilo je načelo, gdje god se provesti moglo: prva plaća meni. Od tog se odustajalo samo tamo. gdje se to nije dalo provesti Ili gdje su stranački obziri tražili drugačije.

Kad su došli izbori 1938. došla je tek konjuktura. Židovi, koji su kako je poznato od tog časa financirali izbore i stranačku borbu HSS, davali su šakom i kapom. Toga je bilo toliko, da je svaka kontrola prestala. Sporazum naravski da je te povoljne „životne uslove" još povećao. Novi položaj omogućio je i veće poslove. Evo jednog:

Ovakovim radom stekao je dr. Reberski bez svakog rada i zanimanja više kuća. Među tima i jednu u Klaićevoj ulici. To je nezgodna mala i trošna kuća za rušenje i vrijedi samo kao gradilište.

Dr. Reberski nakon sporazuma vedri i oblači u Mirovinskom zavodu
privatnih namještenika u Zagrebu, koji je trebao da svoje milijunske
osigura kupnjom nekretnina. Kako da se ta lijepa prilika propusti ! Dr.
Reberski je svojim uplivom ishodio, da je navedenu svoju kuću prodao za gradilište Mirovinskom fondu bez predhodne procjene za
1,200.000 Din. Kako je to gradilište za gradnju palače premaleno,
moralo se naknadno kupiti od Slavka Kodrnje i suvlasnika i susjednu kuću. Ta je na uglu, ide u dvije ulice, veća je i ljepša, pa je kupljena 520.000 Din.
Razumije se čovjek u poslove. Inače radi u stranci u — socijalnom odsjeku.

A sad u kitu jedan masniji cvijet — onako nešto poput božural To je ministar financija dr. Juraj Šutej.

On je na vrelu, sa najvećom mogućnosti „rada", apetita velika, pa nije čudo, da je hvatao velike zalogaje. Oprezan je i ne voli da pravi poslove na svoje ime.Misli, da se neće vidjeti, o kome se radi. Zato si je našao veći broj prijatelja, preko kojih pravi svoje poslove. Te je čestito uhljebio, da mu budu sigurni. Preko tih pravi poslove i njihovim se imenima pokriva. Jedan je od glavnih narodni zastupnik Ante Budimirović. Šutej mu je ishodio, da je postao komesarom u trima bosanskim bankama. Šutej ga je postavio u upravu monopola i u ravnateljstvo Narodne banke. On ga je postavio još u nekoliko najunosnijih služba i sinekura poluslužbenog karaktera, koje su ovisne o ministarstvu financija. Prihodi tih sinekura nose mjesečno stalnih 43.000 Din. Vraga onda taj neće biti za sporazum.

To je onaj koji je na jednom sastanku jedne organizacije rekao: „Hrvati će rađe robovati Srbima nego da dozvole, da se Jugoslavija raspadne".

Međutim nije to glavni dohodak tog narodnog čovjeka. Glavni njegov dohodak je pribavljanje uvoznih i deviznih dozvola. Za svaki vagon robe, za koji on pribavlja uvoznu odnosno deviznu dovolu, mora se unapred platiti 30.000 do 50.000 dinara, a bez njega to ne ide. Što ćete, prijatelj i d°sna ruka ministra financija, a član ravnateljstva Narodne banke! Što će trgovci drugo, nego plaćaj, ako hoćeš uvesti robu. Naravski, da to sve ne ostaje B idimiroviču, nego se dijeli. Pa neće Šutej davati dozvole, da se samo bogati Budimirović. U Beogradu se sve to zna, pa kad netko ma iz kog kraja radi tih stvari tamo dodje, najpriie se ide Budimiroviću, pa kad je stvar tamo uređena, onda se tek predaje molba. A nije samo Budimirović prijatelj Šuteja! Pozna on i druge i ne zaboravlja ih. Dobar čovjek!

Međutim najveće poslove radi dr. Šutej sa prisnim si prijateljem dr. Barišom Smoljanom, drugom u ministarstvu. Našla se na poslu zajedno Bosna i Hercegovina.

Opisat i ćemo ovdje samo jedan njihov posao:

Erar Bosne i Hercegovine imao je mnogobrojne dozvole zaštitnih rudnih polja, nalazišta aluminijeve rudače, boksita. Sve te dozvole prešle su osnutkom ove države na državni erar. Prema uredbi banovine Hrvatske od 26. 8. 1939. ta zaštitna rudna polja postala su vlasništvo banovine Hrvatske, u koliko se nalaze na teritoriju ove banovine. To je prema članu 3. stavki 3. navedene uredbe Prema tomu ovim rudnim poljima trebala bi da raspolaže samo banovina Hrvatska, a ne ministarstvo u Beogradu.

Među tima zaštitnim poljima naročito su dvije skupine od osobite važnosti i vrijednosti.

Prvu grupu čini 28 zaštitnih rudnih polja u okolini Čitluka (općina Donje Brotnjo) kod Mostara. Drugu grupu čini 27 rudnih polja u srezu Stolac. Kad god je do sada ma tko tražio, da mu se izdaju navedene dozvole, bio je odbijen, jer da je to sačuvano za potrebe države i u korist njenu. Sad, kad je to banovine Hrvatske, trebalo bi da služi banovini i bude vrelo njenih stalnih prihoda. Nisu svi tako mislili.

Za prvu grupu 28 dozvola u Čitluku predali su u ime „Zadruge za istraživanje i eksploataciju boksita i magnezita s. o. j. u Sarajevu" molbu Mato Šerko, trgovac iz Sarajeva i Ante Kovačić, bivši direktor filijale Prve hrvatske štedionice u Sarajevu, sada u mirovini u Zagrebu. On je zagovorom dra Šuteja danas član odbora Narodne banke.

Molba je predana 5. listopada 1939. pod brojem Kab. br. 311 Min. šuma i rudnika IV-br. 1342/40. U molbi mole, da im se dade tih 28 dozvola — a svaka ima nešto preko dva milijuna četvornih metara — u zakup na 20 godina „uz primjerenu zakupninu i pravedne uvjete" sa pravom, da taj zakup produže na daljih 20 godina „da se tako ti rudnici sačuvaju narodu za eksploataciju i preradu boksita".

Na temelju te ministarstvu podnesene molbe izdana im je bez dražbe dozvola i načinjen ugovor, kojim je njihovoj molbi udovoljeno, pa su im rudna polja dana u zakup na 30 godina uz kauciju od 150 000 dinare. Zakupnina iznosi 2% prihoda, Molba je rješena 30. 4. 1940. pod brojem 1989/40. Glavna kontrola dala je suglasnost rješenjem od 22. IV. !940. br. 44755.

Sve je to izdano bez piianja banske vlasti u Zagrebu, ma da se je radilo o imovini banovine Hrvatske.

Članovi te navedene zadruge su: Ante Budimirović, nar. zastupnik HSS., o kome smo već gore govorili, da je prijatelj dr. Šuteja, dr. Rudolf Mateša, pravni referent ministarstva šuma i ruda, direkcije Sarajevo, član savjetodavnog odbora Narodne obrane, kog je dr. Šutej, pred par godina postavio predsjednikom Napretkove zadruge, Franjo Hiršler iz Sarajeva, rođak Šutejev, Ernest Vallo, direktor Prve hrvatske štedionice u Zagrebu, Ivo Šubašić, odvjetnik iz Bugojna, dr. Josip Fleger Iječnik, dr. Miroslav Orešković, liječnik i senator, Ilija Brdanović, profesor iz Sarajeva, Ante Kovačić, direktor Praštedione u m.

Svaki zadružni dio iznosi 100 din. Zadruga je učlanjena u glavni savez Hrv. privrednih zadruga u Zagrebu.

Jasno je odmah svakomu o čemu se radi: Svi navedeni su inače prijatelji dr. Šateja i dr. Bariše Smoljana. Dali su samo svoja imena, da bude po zakonu nužni broj zadrugara, a u stvari pravi koncesionari su dr. Šutej i dr. Smoljan.

Oni su glavi sudionici u tom poslu. Sakrili su se iza drugih, dok su aktivni ministri.

Tako su ta rudna polja, koja su radi osobitog bogatstva mogla da budu stalno i veliko vrelo prihoda i dohotka banovine Hrvatske, izgubljena. Prema procjenama stručnjaka, ovo je jedan od najboljih boksitnih ležišta u cijeloj Evropi, jer rudača ima najmanji postotak silicijuma. Po mišljenju stručnjaka u tim ležištima ima oko 55 milijuna tona boksitne rudače.

Odmah iza izdanja dozvole nudila je koncesionarima jedna strana grupa za u stup koncesije 25,000.000 dinara. Koncesionari su to odbili i traže 30 milijuna.

Za drugi ležaj boksita u kotaru Stolac, zatražili su i dobili dozvolu ministar dr. Borisa Smoljan i seljak Vlado J. Pudar. Kod tog posla nije dra Smoljana već smetalo nastupiti pod svojim imenom, dok se dr. Šutej sakrio za ime seljaka Pudera. Zatražili su najprije 66 rudnih dozvola, a kasnije još 25. Ta je molba povoljno rješena i izdano im je ležište ruda u zakup. Rješenje je od 30 3. 1940. br. IV. 1990/40. Glavna kontrola dala je svoju suglasnost.

Tako je ta velika imovina banovine Hrvatske dana u zakup na 30 godina u bescijenu, a da se banska vlast i njen odjel za rudarstvo nije niti pitalo. Obje rudarske dozvole izdalo je mini starstvo šuma i rudnika, ma da se radi o imositii banovine Hrvatske, jer su ležaji na njezinom teritoriju, pa je samo banska vlast u Zagrebu smjela s njima raspolagati, no gospoda režimlije ne paze na „seljačke pravice" banovine Hrvatske, kad im se pruža zgoda, da na narodni račun napune džepove zaobilaznim puhm, da se kukavni Hrvati ne dosjete!

Ban dr. Šubašić upoznat je s tom stvari putem predslavaka organizacija HSS kotara Mostar, koje su proti tomu najodlučnije ustale, i s drugih strana. Međutim do danas nije ništa poduzeo, da sačuva tu imovinu banovine. Teško je, kad se radi o dvojici ministara!

Zar će se onda tko čuditi, što je dr. Bariša Smoljan malo iza te dozvole već 1. svibnja 1940. kupio u Zagrebu od suvlasnika Schonbaum Bruna, Otona i Mavre kuću i zemljište sa vrtom u Tuškancu kbr. 25. gruntovni uložak br. 1720. p. o. grad Zagreb, ma da nije, do nedavna, dok nije postao ministar, imao ništa. Ta je kuća iz upravo luksuriozno uređena. Sad se preselio u Zagreb — iz osobite ljubavi i pažnje prema svojoj gladnoj hercegovačkoj sirotinji! U ime kupovnine je platio 1,600.000 dinara, a u ugovor je uneseno samo 710000 dinara, da tako prevari na prenosnoj pristojbi ne Jugoslaviju, nego baš samu banovinu Hrvatsku.

I to je ministar bez lisnice. Što bi bilo, kad bi imao još lisnicu!

Jedan interesentan cvijetak, jer miriši na daleko, je dr. Rudolf Bičanić Dočekao je iza sporazuma prvu zgodu, da ostavi Gospodarsku slogu. Zna zašto. Postao je šefom ureda za vanjsku trgovinu u Beogradu uz redovna mjesečna beriva od 20.000 dinara. Uz to ubire nuzdohotke, koji. samo koliko se zna, iznose mjestčno 18.000 dinara. Troškove puta u Moskvu računao je pretvoreno u našu valutu 5.000 din. dnevno uz troškove željeznice.

I taj čovjek psuje i grdi činovnike i piše, da im treba sniziti plaće, ma da ih je mnogo, koji beru mjesečno 1.100 dinara i tim uzdržavaju u današnjoj skupoći sebe, ženu i djecu.

Otišao je iz Gospodarske sloge jer mu je dogorilo. Gospodarska sloga je dužna, naime za razne grane svog gospodarstva Banovinskoj štedionici iznos od 30,000.000 dinara. Za isplatu te svote jamči banovina Hrvatska. Gospodarska sloga nema novaca, pa je ta svota kod nje potpuno nenaplativa. Danas ona nema novaca niti za najnužnije potrebe. Životari dalje tako, što kid posredovanja svakog vagona žita kukuruza itd. nabije na cijenu tri do pet hiljada dinara. To može, jer ne plaća željeznički pod-voz. Toliko onda potrošači seljaci iz pasivnih krajeva moraju za žito i kukuruz više platiti. Nije onda čudo, do koje se cijene danas došlo. Dogorilo eto Bičaniću do nokata, pa pobjegao na vrijeme, a nek se drugi brinu, kako će kola iz blata.

Kako u Beogradu uz redovnu plaću ima i proviziju od poslova, to je tamo postao najveći centralista, Treba što više poslova, da bude provizija veća. Zato banovini ne priznaje pravo na posebni zavod za vanjsku trgovinu i poriče joj nadležnost, gdje samo može, da joj otme poslove.

Taj cvijetak doveo je u HSS sam dr. Maček, makar je za vrijeme diktature bio načelnik jugoslavenske sokolske župe u Bjelovaru. Presađivanje je, kako se vidi, dobro uspjelo.

Još jedan cvijetak kog drže nekim domaćim (autohtonim), ali je očito po imenu i prezimenu, po ljepoti i obličju porijetlom tuđin: Madžar To je Rudolf Herceg predsjednik Seljačke sloge. Nije nam moguće ovdje iznašati kako taj gospodin, koji se hvali, da nije 30 godina pročitao ni jedne knjige, da se nebi pokvario, i koji nikad ništa ne radi, osim što napiše koju nepismenu obavijest u novinama pretvara tobožnju brigu za nepismene sebi u novac. Da se to nebi vidilo, ne smije bili nikakove statistike, koliko je Seljačka sloga u istinu naučila ljudi čitati i pisati, ne smije da bude u tom poslu ni ispita. Iznosimo tek, da je do danas u ime autorskih tantijema za svoju abecedarku primio od Tipografije u Zagrebu din. 182.000. Jeli ma koji hrvatski pisac primio približno što slično za svoje naučno ili umjetničko djelo?

Sad je nekako počelo da staje sa abecedarkama, pa se radi toga dao u kompaniju sa Židovima iz Tipografije na izdavanje Hrvatske enciklopedije. Prema ugovoru Tipografija ima dati Rudolfu Hercegu što joj je kao predsjednik dao ime za taj posao i što će voditi agitaciju za to njeno poduzeće 110 potpunih primjeraka Enciklopedije. Izdanje stoji 5.000 dinara. Sad računajte, što će Herceg dobiti. Ta svota plativa je, kad bude prvih 110 primjeraka potpuno plaćeno. Razumijete dakle, zašto Herceg naročito vodi reklamu, da se kod naručbe plati Enciklopedija potpuno odmah u gotovom. Povrh toga ako se proda više od 5.000 primjeraka, onda Hercegu od viška pripada 5%.

Herceg inače ne voli tutore i protektore. Sad ćete međutim razumjeti, zašto je za enciklopediju ishodio i poslužio se preporukom dr. Mačeka, dr. Šubašića i dr. Krnjevića. Što se tiče tih preporuka, ne smetaju nam jer je to njegovo društvo. Nezgodnije je, što mu je preporuku za taj posao dao preuzv. gospodin nadbiskup dr. Stepinac. On bi već na temelju onog što je doživio, mogao imati više opreza prema ljudima iz tog društva.

Pa treba Hercegu! Makar psuje na gospodu i živi samo za „primarce", on ne radi ništa osim što cijelo PO podne u kavani karta. Stanuje već godine u najluksuznijem hotelu „Esplanade". Drži sobu i kupaonu (i ako služinčad kaže, da se još nije kupao!). Inače voli kartati. Nedavno je išao u Rogašku Slatinu, da prodaje svoje knjige. U kupalištnom salonu sa tamošnjim kupalištnim liječnikom dr. Grossom, inače židovskim autohtoncem iz Zagreba, sjeo u veće društvo, da igra makao. Zaigrao je u jednom sjedenju 30.000 dinara. Dr. Gross mu je onda otkupio knjige da može kući.
Nije samo jasno, je li Rudolf Herceg te zgode bio subjekt ili objekt. Valjda će nam to prvom zgodom razjasniti.

Koliko bi mogli još nanizati ovakovih primjera nesebičnosti te prave seljačke gospode ? !

Eto dr. Sigismund Čajkovac. Stručnjak je Mačekov za škole. On je cijelo vrijeme diktature izdavao školske knjige u čisto jugoslavenskom duhu Aleksandrove diktature. U svim su mu knjigama uvijek slike Aleksandrove. Koliko je naših seljaka radi tih slika stradalo, išlo po zatvorima, jer su ih djeca kidala. Nikad beogradski „prosvetni savet" — nije Čajkovcu odbio dozvolu za uporabu tih knjiga u našim školama, makar je tobože opozicionar. Te knjige donijele su mu milijune još za vrijeme diktature i kasnije donijele su mu dvije vile i kuće, od kojih je jednu (onu četverokatnicu preko puta glavnog kolodvora) sada prodao za dva i pol milijuna dinara. Sve je to moguće samo. ako se ima dva lica, jedno prema narodu, drugo prema Beogradu. I onda će on valjda biti proti sporazumu !

Tek uzgredice ćemo spomenuti Gjuku Kemfelju, vrhovnog komandanta zaštite, koji je malo iza sporazuma kupio imanje sa kućom; pa komandanta „konjičke garde" nekog Belaka, inače tapecirera, koji se svojim obrtom ne bavi, a Član je centrale za prodaju šećera, pa urednika „Hrvatskog dnevnika" dr. Iliju Jakovljevića, koji je nedavno uspjehom raznih intervencija kupio u Crikvenici vilu za 800.000 din., da mu bude, veli, „za ljetovanje", ma da kao odvjetnik ništa ne radi.

A sad još jednu općenitiju:

Po zakonu ne može senat raditi, dok nema narodne skupštine. Dok se ne konstituiraju i senat i narodna skupština, ne smiju se po zakonu isplaćivati senatorima dnevnice. Međutim su si nepokvarena i prava seljačka gospoda oko g. dr. Mačeka sa predsjednikovim blagoslovom već prvi mjesec nakon „izbora" (što je zapravo diktatorsko imenovanje) u siječnju ove godine dala isplaćivati mjesečno 9.200 dinara i primaju ih dalje redovno svaki mjesec. Međutim ta „seljačka gospoda" senatori nijesu pokvarena gospoda, kad su među njima gg. dr. Maček, dr. Krnjević, ing. Košutie, dr. Pernar, Tone Pavlović, Škrce, dr. Grgurić i toliki ostali. Oni se čak ne srame grabiti iz iste zdjele sa po njima imenovanima senatorima bivšim zagrebačkim upravnikom policije za diktatore g. Mihaldžićem, pa dr. Smodlakom, Tartaglijom, dr. Račićem, Čingrijom, bivšim banom Mihalovićem (iz Kerestinca) i t. d.

Mogli bi još dalje, ali je red da stanemo. Inače bi izišla ne kita cvijeća, nego vijenci i duge girlande, toliko je tog cvijeća.

Ovu kitu cvijeća i čestitku treba još posuti onom kišom ordena raznih Sv. Sava, Jugoslavenske krune, Belog orla i medalje za zasluge za kuću Kararađorđevića. koju dobiše današnji beogradski sluznici režimlije počam od dr. Mačeka, pa do onog zadnjeg zaštitnika.

Tako je eto išlo ovu godinu sporazuma toj „narodnoj gospodi". Dotle su narod slali u vojsku, gdje ga drže mjesece i mjesece. Tamo gubi zdravlje u neredu, a kod kuće mu propada zadnja sirotinja. Uz granice prekopali su mu i uništili najbolje zemlje. to troše mjesečno preko milijarde i pol dinara, koje će onda narod morati plaćati.

Da se o tome ne govori, zabraniše i plijene sve slobodne novine. Tko to neće mirno da podnosi — šalju ga u internaciju.

Tu eto kitu cvijeća mi hrvatski nacionalisti, ustaše i domobrani darujemo dr. Vlatku Mačeku naknadno za rođendan te za godišnjicu njegova „životnog političkog djela", za godišnjicu sporazuma od 26. kolovoza 1939. Cvijeće je to iz vrta, kog je on zasadio i dalje ga uspješno njeguje.

Mi hrvatski ustaše i domobrani nemamo za sada druge čestitke. Međutim kad dođe čas, koji nije daleko, znati ćemo, što ćemo.

Ustaški će sudovi nesmiljenom strogošću suditi svima, koji kao vođe naroda za bogate jasle prodaše beskrajnu muku hrvatskog naroda.

Dolazi Poglavnik dr. Ante Pavellć! Dan obračuna je na pragu !

U Zagrebu, sredinom kolovoza 1940.
ZA DOM SPREMNI!


Hrvatski nacionalisti, ustaše i domobrani.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite