Hrvati za narodnih vladara

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Hrvati za narodnih vladara

Post Postao/la zummann »

slika


Nova knjiga Nikole Crnkovića.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Avatar
dane-croatia
Podurednik
Postovi: 1642
Pridružen/a: sub ruj 16, 2006 9:52 pm
Lokacija: Riečki prsten
Kontakt:

Re: Hrvati za narodnih vladara

Post Postao/la dane-croatia »

Nabavio sam ovu knjigu i samo mogu reći kako je izvrstna.
Pisana je korienskim pravopisom.
Avatar
ruza_hrvatska
Podurednik
Postovi: 868
Pridružen/a: uto ruj 26, 2006 7:45 am
Kontakt:

Re: Hrvati za narodnih vladara

Post Postao/la ruza_hrvatska »

zummann je napisao/la:slika


Nova knjiga Nikole Crnkovića.
Imam ju i ja i takodjer preporucujem :-bd
Poruka Hrvatskim sinovima i kcerima:
Ako vam je tezak stijeg cestitosti,
utaknite ga u zemlju gdje pocivaju nase kosti,
mi cemo ga drzati. Vasi pradjedovi.
Avatar
LEGIONARI
Podurednik
Postovi: 1554
Pridružen/a: čet vel 26, 2009 3:40 pm

Re: Hrvati za narodnih vladara

Post Postao/la LEGIONARI »

PROSLOV

1.

Pisac ove knjige dužan je barem u najkraćim crtama razložiti čitatelju kako je ona nastala,
tj. pojasniti svojevrstni njezin spontanitet. Naime, izprva nije sebe držao ni pozvanim ni sposobnim za
izvršenje ovako zamašna i zahtjevna posla. Vidio je stanje u hrvatskoj historiografiji toliko zapuštenim, nesređenim i lošim poglavito kao posljedicu desetljećima ideologiziranog i politički opakog kadriranja stru
čnjaka u visokoškolskim i znanstvenim ustanovama da se u ovom trenutku takva posla ne može prihvatiti
niti jedan pojedinac, već ga, eventualno, mora preuzeti skupina pomno odabranih iztraživača u organizaciji
jedne ili više odgovarajućih znanstvenih ustanova. Na takvo su stajalište upućivali promašaji u konceptu i
izvedbi posliednjega individualnog pokušaja Nade Klaić pri pisanju sinteze naše ranosrednjovjekovne povjesti.

Stoga se niže podpisani auktoru miru svoga rodnog otoka nakon umirovljenja, u svom Tomiju, kako mu svojedobno napisa Branko Fučić kanio baviti užim temama i zavičajnom povjestnicom, prepuštajući vrie
menu i drugim osobama ovakvu zahtjevnu zadaću. Zato se s pravom može reći kako je ovo štivo začeto
uzgred, nastalo izprva kao nuzproizvod pri pokušaju da se u predočavanju prošlosti otoka Paga sustavno
razlože širi okviri lokalnih pojavnosti, opišu neki obći procesi, okolnosti i zbivanja što su utjecali na pro
šlost otočnog prostora te predstavi eventualna uloga otočana u njima.

Iz takva prožimanja lokalne povjestnice s nacionalnom i obćom, potomnjih s prvom, nastajali su sve veći
ekskursi koji su prošlost otoka potiskivali u drugi plan. Toliko su s vriemenom narastali i nabrekli da su po
stajali disfunkcionalnima, remetili su logičku susljednosl, jasnoću i preglednost zavičajne povjestnice. Zamagljivali su njezinu tematsku suvislost i krnjili cjelovitost, to više što su nacionalne i obće teme zahtje
vale sve temeljitija obrazloženja, nametale se svojom važnošću, iskale veću uzajamnu povezanost u svojoj sadržajnoj punini. Ujedno, auktor je stekao sigurnost da može i mora dati posebno mjesto i osobitu artiku
laciju širim temama svojih povjestnih tekstova.

Zato se sama od sebe nametnula nuždnost drugčije razčlanbe napisanoga studijskog gradiva, suvislijim ga oblikom približiti čitateljskoj publici. Tako je došlo do izdvajanja tema nacionalne i obee povjesti u posebnu cjelinu sadržanu u ovoj knjizi. Zapravo, prvotni je vrlo složen tekstualni konglomerat razlučen u tri tematska sadržaja kao samostalne smisaone i nakladničke jedinice, koje nemaju više međusobnih obteretnih svojstava, nego se tako razdvojene ipak kronologijski i sadržajno nastavljaju, prožimaju i komplementiraju.

Ova je knjiga dakle prvijenac pripravljene trilogije koju osim ove, Hrvatske za narodnih vladara, tvore još
dvije: Liburnska Kiša i Hrvatska Kiša. lako je prva, ipak ju ne valja shvatiti kao uvodni dio za ostale dvije,
niti tek kao neku obeu pripravu za njih, nego poglavito kao samostalno djelo koje je, istina, s drugim dvje
ma kolateralna po jedinstvu prostora i vriemena kojim se bavi, po istosmislenom pristupu i načinu obradbe,
po istom duktusu auktorskog postupka i izraza. Zajednička im je osobitost još u pokušaju da se lokalno
(dakle, ovoga otoka) i nacionalno (dakle, ovoga naroda i ove države) stavlja na istu razinu ljudske valjanosti sa svima velikim i malim u svjetskoj zajednici naroda, s drugima poznatim i nepoznatim, s jednakim i istim civilizacijskim i uljudbenim mjerilima za sve.

Nu, ova knjiga ima svoje vlastite sadržajne vriednosti jer se bavi bitnim elementima narodnog života i nje
govim ustanovama, prikazuje relevantna zbivanja na širim prostorima i međunarodne odnose koji su utje
cali na povjestni razvitak hrvatskog naroda. Valja to činiti eda bi se u svakoj od njih moglo uočiti i prepoznati tradicijsko narodno zajedničtvo u Hrvata, njegove identitetske oznake i valjanosti, čak i one i onakve koje su se u kasnijem povjestnom tjeku izgubile, kojih poodavna više nema. Zato je s razlogom došla prva na red medu dvjema svojim sestrama, jer ih bolje najavljuje i pripravlja njihovu objavu nego što bi one mogle nju.

2.

U nas Hrvata jest nešto što nas drži i daje nam snage da budemo i obstaneino. To je svjestna ili skrivena spoznaja vidljiva ili nevidljiva, ali nedvojbeno uvjek djelujuća spoznajna sila da smo do sada samo uz kra
jnji napor i tolike žrtve obstali na ovomu svima osvajačkim vjelrušinama izloženu i svim nedaćama obnaženu prostoru, izazovnu svima tuđinskim pohlepnostima, spo-znaja da nam je i dalje tu biti i obstati, Obstali smo
uz krajnju suzdržanost i samozatajnosl, uza sva odricanja i katastrolična izkušenja poglavito zbog naše nedvoumne postojanosti u čuvanju i održavanju svoga narodnog zajedničtva. Zato i najmanji kut preostaloga hrvatskog prostora jest svjedokom i dokazom da se za njega moramo i dalje trsiti i braniti ga, pokazati kako
u njemu ejenimo svoje jastvo, svoju ljudsku valjanost i nacionalnu osobnost, svoju duhovnu osobitost i od
iskona nasliedenu ukletost vlastita sudbinskog odabira da u svjetskoj zajednici naroda ni hrvatski ne smije ići « malen ispod zvijezda«. nego jednak i ravan biti sa svima ostalima, valjan i dostojan s najboljima uz bok stati.

Pisanje i iztraživanje povjesli je, medu inim, stanovita namira duga prema sebi i svojima, svojoj obitelji,
svom zavičaju i narodu. Postojanost čovjekove duhovne valjanosti i uzpravnosti uvjetovana je i limitirana poglavito prošlošću, a daleko manje bezznačajnostima svakdašnjice, pa i njenim okrutnim datostima. Zato
je znanje prošlosti, svoje i tuđe, stožerni element samospoznaje. Na žalost, povjestna je spoznaja u Hrvata
sve do najnovije suvremenosti u mnogom smislu bila obterećena nenaravnim družtvenim i političkim okolnostima: s neslobode smo pisali i čitali o drevnoj slobodi u svojoj državi, nesvjestni sebe u dat oj sadaš
njosti pisali smo i čitali o nekoj svojoj samosvjesli u prošlosti, nerealizirani kao nacionalno biće u datom smo vriemenu i prostoru pisali i čitali o sebi u davninama davnim kao realiziranoj i podpunoj narodnoj osobnosti...

Nu, to nije jedina nevolja. Mnogo je teže što se jednom frustrirajuće započeta hrvatska historiografija ne da zaustavili, što se bezobzirno, gotovo agresivno, samodostatno i narcisoidno nastavlja u jalovim, ali otrovnim plodinama suvriemenih karijerističkih emanacija birokratiziranih struktura nekih visokoškolskih i znanstvenih ustanova. Najporaznije je svakako što se u sustav školske obuke legalno uvlaci i etablira posve neprimjereno i neodgovarajuće shvaćanje sebe sama, svoga nacionalnog i duhovnog bića, vlastita zemljopisnog prostora u prošlosti.

Zato ne smijemo žmiriti pred činjenicom da su u nas historiografske dispozicije sveudilj otvorena bojištnica,
da na njoj još traju dovršeni ratovi, još se vode svakojake davno dobivene i davno izgubljene bitke, još je djelujuće udovlje i otrovni izdanci propalih država i njihovih sustava, još se po inerciji kopitaju propale poli
tike, još se ritaju povjestno kompromitirane i deklasirane velikonaeionalne ideologije, tobože izabranih na
roda, predodređenih da gospoduju nad drugima manje vriednima, i nadnacionalne, tobože socijalne ideologije.
U nas je, svakako, najzagriženija i najotrovnija bojištnica s jugoslavenskim nagnućem, prekrivenim maskirnim bojama anlifašizma, nacionalnoosloboditeljske uspješnosti, tobožnje socijalne pravednosti pa čak i formalnim zakletvama vjernosti svetostima Domovinskog rata. Umjesto lustracije zločinačkih komunističkih kadrova, naša se mlada demokracija kao da mora podnositi čak i notorne zločince, dokazivati se, tolerancijom komunističkih nostalgičara, glorifikacijom prvaka komunističkog terorizma, razbojničtva i genocida nad hrvatskim narodom. Ulice, trgovi i neka poduzeća još nose njihova imena.

Zatočnici jugoslavenstva u pravilu su pripadnici stranih agentura, kojima je višestruko premrežena cjela
zemlja; one djeluju protiv interesa hrvatkog naroda i njegove nacionalne države. Ti zatočnici visoko kotiraju
u pojedinim političkim strankama, daju ton političkom životu i osobito su aktivni u javnom informativnom sustavu, navlastito novinstvu, radiju i televiziji. Pače, postoje uredničtva nekih informativnih programa,
obilato ekipirana i finacirana, koja imaju otvoren, tj. gotovo neprikriven, protuhrvatski naboj. Zbog svega
toga svaka je pojava novog historiografskog djela novi lakmus za stanje na toj bojišnici, prinos jednim ili
drugim snagama u sudeći po trenutnoj podmukloj nepomirljivosti, reklo bi se nezaustavnom sukobu.

U tom okviru valja vidjeti koliko je prieka potrieba za znanstvenom revi¬zijom svekolike hrvatske povjes
tnice, poslom što čeka nove naraštaje hrvatskih povjestnika koji neće biti obogaljeni toksinima komunis
tičke historiografije i još djelujućih njezinih korifeja. Ova knjiga može eventualno poslužiti samo kao poticaj
da se sustavnije priđe takvu projektu i kao mogući predložak za nacrt jedne njezine sekvence.
Inače je domet teksta ove knjige mnogo skromniji: odgonetati barem neke pojedinosti u ranosrednjovje
kovnoj hrvatskoj povjestnici. Naizgled mali domet, ali doista nije lako, jer odgonetnuti što u povjesti
znači upaliti barem malo svjetlo u velikoj tmini naših nespoznaja o samima sebi i svojoj prošlosti, provje
triti zapah stoljeća na prostorima naše nespoznaje o sebi i svojima. Maglo upaljen reflektor u olajslvenim prostorima prošlosti može iznenadnim lomovima svjetla i sjene stvoriti previše novih slobodnih prostora,
stvarnih i nestvarnih oblika, može stvoriti privide, potaknuti na kriva zaključivanja.

Zato u gonetanju valja biti triezven i smiren, razložan i promišljen, stvaran i objektivan. U ovakvu poslu
čeljade se ljudsko nipošto ne smije prepustiti ni pegazu mašte i zanosa ni svojoj domišljatosti. Valja čvrsto
držati uzde vilovitih bića i nagnuća jer će ga sunovraliti u ponor tlapnja, u glib izpraznosti iz kojeg se neće
više moći uzdignuti do valjane, štovanja vriedne mislenosti, do razložna dokazivanja svake misli i teze.

Odgonetnuti nešto u našoj prošlosti, makar i nešto posve malo, naizgled bezznačajno, isto je što i harno
upaliti svjeću na grobovima tisuća ljudi što životima zaslužiše štovanje i zahvalnost. Odgonetnuti znači pro
niknuti u tajne, u neodkrivene i davno zaboravljene prostore, životne sudbine, odkriti sjaj velebnosti u zapuštenoj ruševini. Zato nema male povjestne odgonetke, jer i najmanje svjetlo u potpunoj tami može
učiniti prepoznatljivima začuđujuće mnogo činjenica i pojavnosti, otvoriti nove spoznajne mogućnosti,
učiniti nas sigurnijima na putu misaonih bića. valjanijima na putu čovječnosti. U takvoj vjeri pisac ove
knjige nudi čitatelju obsežno štivo sa skromnim obrokom svojih čitanja povjestnih vrela i povjestničkih
tekstova, svojih refleksija i razsudba o njima.

3.

Auktor nudi čitateljstvu dosta obsežan i pregledan, ali ujedno i polemičan tekst koji, jer je tematski podje
ljen i artikuliran, nije mogao zadržati kronologijski kontinuitet, uobičajen u povjestnom štivu. To može i
mati i neku prednost, pojedine se teme ne moraju čitati ponuđenim redom, nego onim koji odabere sam
čitatelj. Nu, zbog toga je nešto izpušteno, možda najliepše stranice hrvatske povjesti, naizgled posve nekonfliktne, gotovo idilične. Medu inim, izosta-vljena su, primjerice, razdoblja vladavina Branimira u 9. i Držislava u 10. stoljeću, a to su dva vrhunca hrvatske državnosti. Nisu uvrštena poglavito zato što u našoj povjeslniei vlada obće suglasje o njima i još više zato što najčešće jednodušnost najmanje otvara vrata spo
znaja povjestnih procesa.

Kako god shvatili ovu knjigu, jednu misao uz nju valja otvoreno izreći: ona je zemljovidno, vriemenski i spoznajno tek mali očevidnik koliko smo još daleko od valjana znanja o hrvatskom identitetu. Ona je poku
šaj da se razrahli duboko utabana skrutina ustaljenih historiografskih spoznaja i nespoznaja. Podpuna otvo
renost ovoga štiva prema tekstovima suvriemenih i starih povjestnih pisaca, koliko god to pristojnost čini dopustivim, nije motivirana nekom bezobzirnošću, još manje pizmatičnim ili sličnim nakanama. Naprotiv,
krajnja je svrha da ono bude poticajno, da otvori i proširi sve iztraživačke probojne točke, da osmisli i vodi boljem poznavanju jednoga povjestnog prostora, da prevlada barem dio onoga stoje dosad bilo suspregnuto, cenzurirano, hotimice zaboravljeno, poniženo ili zabranjeno.U tom je smislu ovo štivo na neki način u stano
vitom protuslovlju samo sa sobom.

Naime, podpuna otvorenost jednako (čak i prije) može nekoga razgnjeviti, ali i potaknuti. Nu, ako je
piscu stajalo na razpolaganju da bira između vrlo osjetljive razlike (gotovo ćudljive!) između onoga stoje razjarujuće i onoga stoje poticajno, on se uvjek priklanjao ovomu potomnjem. Na žalost, za druga takti
ziranja jednostavno nema dara: onaj koga pristojno rečena po-vjeslna istina ili slobodna misao o njoj kao
javno civilizacijsko i uljudbenu dobro može razgnjeviti, taj ne zaslužuje ni iskrenu ni hinjenu obzirnost.
Koliko god se trudio, uvjek se možeš samo približavati istini, a nikad nećeš doseći njezinu punoću. To ne
smije nikoga obezhrabriti, jer kud bi čovjek bez vjere u vlastitu sposobnost objekcije istine, makar parci
jalne?

Uostalom, ovakve se knjige ne pišu da afirmiraju sliepu poslušnost čitatelja prema bilo kojem autoritetu,
nego da u njih potiču razsudbenu spoznaju, povjestnu misaonost, ljudsku valjanost i plemenitost u razumje
vanju svega što povjestna istina donosi.U svakom slučaju, sve stoje ovdje napisano daleko je od
onoga što bi suvriemeni naš čovjek morao znati o sebi, svojoj zemlji i njezinoj prošlosti. Prije je niz upozo
rba na nuždnost skidanja paučine, taloga, žabokrečine i namjernih devijacija u hrvatskoj historiografiji,
nego li obilan obrok spoznaja do kojih je mogao doći skromni iztraživač naših davnina. Već sam poodavno
jednom svom preglednom članku dao podnaslov Novi putovi istraživanja. I ova je knjiga ima u naslovu rieč
put. U oba slučaja radi se o traženju, prepoznavanju, pripravljanju valjanih spoznajnih putova, o markaciji jasnih orientira za kretanje u dubinama prošlosti.

4.

Bez uztezanja valja krenuti u objektivnu spoznaju hrvatske prošlosti, una¬toč otrovima što su se u njoj
nakupili u svim stoljećima, a navlastito u prošlom, te se čini da naviru iz samih ovdašnjih tala. Valja to
činiti bez skanjivanja i zazora, jer «...ima jedna modra rijeka valja nama preko rijeke» govori nam pleme
niti i mudri Mak Dizdar. Jer ni jedna povjestna istina ne može biti toliko loša, koliko prostora zlu stvaraju
i pružaju nerazčišćeni povjestni upit¬nici i uzkličnici, prostrane lakune nespoznaje, bujice i naplavine koje
kakvih zabluda. Sve to više pridonosi kojekakvim historiografskim krivolovcima, ideologizi ranim mistifik
atorima povjesti, učenim i neukim lopužania, svima koji iz bilo kojih razloga prešućuju, prikrivaju ili izkri
vljuju povjestne spoznaje, nanoseći neprispodobivo više štete nego što ih mogu učiniti same po sebi obj
ektivne spoznaje povjestnih činjenica, kolikogod poneke nesmiljene bile. Stoga ne smije biti nikakva razloga uztezanju od objektivna iztraživanja prošlosti, od njezina slobodna i tolerantna promišljanja.

Navlastito se mi Hrvati nemamo razloga premišljati. Mi pred povješću i budućnošću već odavna stojimo
ovdje razgoljeni do kostiju, razudeni do bez smisla, ponižavani do neslobode, a ipak stojimo čisti, jer sve
smo u prošlosti učinili braneći svoje, a ne kradući i ne otimljući ni od koga, ne posižući za tuđim. Ni naši
stari, naši prvi i drugi došljaci u ove krajeve, nisu to činili, tjerali su odavde tuđinsku vlast, a ne iskonsko pučanstvo. Zato je izvan pameti svaka bojazan da bi povjestna stanja iz 7., 8. ili 9. stoljeća, kao i onih
kasnijih, mogla bilo komu poslužiti za neke suvremene političke revindikacije ili možebitne slične imperi
jalne i ine barbarske egzaltacije."Ako postoji neka politička primisao u spoznaji hrvatskih političkih ustano
va na ovim prostorima, onda to može biti samo jasno definiranje spoznaja o sebi koje nas moraju sokoliti i učinili spremnima fla spriečinio svako daljnje raztakanje hrvatskoga tjelesnoga i duhovnog bića, činiti nas sposobnima za daljnju obstojnost i razvitak u svjetskoj zajednici naroda.

NAPOMENA

Nije moje da određujem hrvatski pravopis, ali jest moje da ne pristajem na kukavnu, jugopodrepašku i neodgovornu jezičnonormativnu kakoioniju stvorenu u nas. Jednostavno se ovako pišući ćutim bolje.

Nikola Crnković
Ljutu travu na ljutu ranu!

Kralju Dmitre Zvonimire - u tamnici tvoji su ratnici-tvoji Generali!
Odgovorite