Milutin Nehajev-P R A V A Š I

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Milutin Nehajev-P R A V A Š I

Post Postao/la zummann »

Svaki drhtaj u životu naroda izbaci na površinu vođu ili vođe, kojima se pripisuje zasluga, da su izazvali novo gibanje. U stvari politička ideja, koja se je pojavila na poprištu, dozrievala je i dozrela, pripravivši sama sebi duše, koje će ju razumjeti. Rađanje nove ideje nije čin voljni ni čin sviestni, jer se narodi nikad ne vode u svojim velikim pokretima ni razborom ni računom. Osjećaj goni napried, i to ne osjećaj od jučer i danas, nego od djedova i od pradjedova; izkustvom vjekova nastaje ono, što se zove vjerovanje; lozinke i programi uviek su odraz svega, što je narod doživio u sreći i u nesreći. Čovjek je u tom razvoju »znak vremena«. U francuzkoj revoluciji Mirabeau i Robespierre i Napoleon obilježuju točno odsječke. Oni su nošeni olujom duha obćega, koja je probila iz pre-nakrcanog oblaka; dakako, format je ličnosti to znatniji što je znatnija i epoha. Ali kad se u poviesti revolucije govori o Thermidoru, ovo nije datum ni oznaka početka Napoleonove reakcije, nego je u toj rieči sjedinjeno ono razpoloženje »građanina«, koje je bilo rođeno od straha i umornosti, i moralo dovesti od konventa do konzulata, i preko konzulata do carstva.

Misao stranke prava rođena je u očaju godina, koje su sliedile iza narodnih zanosa od hiljaduosamstočetrdesetosme. Ovo je godište prelomilo osamstogodišnji savez s Ugarskom, u skrajnoj opreci sa žalostnim početkom devetnaestog vieka, kadno se činilo, te će plemstvo, od straha za svoje prevlasti, pristati na to, da Hrvatska i Slavonija budu »partes adnexae« i da se u javne urede uvede madžarski jezik. Interes staležki bio je razvitiji od interesa narodnostnog; borba iliraca bijaše kroz godine borba o gospodstvo hrvatskog jezika. Gaj je, probudivši narodnost, tiekom vremena, radi novih prohtjeva Madžara prešao i na političko polje, pak je proglasima hrvatskoga sabora od godine 1848. obilježio svoju pobjedu u oba pravca. Jelačićevi prvi proglasi iz toga vremena govore o slobodi i o demokraciji, Mažuranićeva brošura »Hrvati Madžarom«, napisana po nalogu Jelačićevu, ima za motto geslo velike revolucije: »sloboda, bratstvo i jednakost«, i govori simpatično o ustancima Poljaka. Pošto je stožerno pitanje godine 1848. za Hrvate bilo u tom, kako bi se osigurali od madžarskih aneksionih težnja, zahtievala je logika događaja, da u sukobu između dinastije i pobunjene Madžarske Hrvati stanu na stranu dinastije. Burno je vrieme doprinielo, te su se namjesto ustavnih običaja uveli običaji rata. Hrvatski je sabor povjerio Jelačiću kao banu diktatorsku vlast ne misleći na to, da je Jelačić u isti mah i carski general, koji ima slušati i cara i najbliže carske savjetnike. Istina, bilo je, po svjedočanstvu Ivana Perkovca, također u to vrieme ljudi, koji su se bojali ovog spajanja austrijskih interesa sa hrvatskim težnjama. Kad je bečka vlada za banovanja Hallerova bila zabranila ilirsko ime, javila se je u redovima mlađih iliraca oštrija reakcija protiv dvora. Dragojlo Kušlan u svom "Slavenskom Jugu" stvara opozicijsko krilo iliraca. Godine 1849., kako saznajemo iz Wertheimerove knjige o Andrassyju, grof Julije Andrassy bijaše određen za poklisara Košutove vlade u Carigradu; na putu tamo zaustavio se je u Beogradu i sastao s Kušlanom, ugovarajući s njim o suradnji ovog opozicijskog ilirskog krila i madžarskih revolucionaraca. Kušlan, koji je kasnije za Mažuranićeva kancelarstva bio lišen službe i časti velikoga bilježnika županije zagrebačke radi slobodnjačkih nazora, što ih je razvijao u predstavkama županije, spadao je među riedke političare hrvatske, koji su predviđali plodove Jelačićevih pobjeda. Andrassy je izviestio madžarsku revolucionarnu vladu, da je Kušlan, urednik »Slavenskog Juga«, više demokrata nego Slaven, i da smrtno mrzi Jelačića. Od ožujka 1849. Kušlan je, po tom izvještaju, na čelu stranke, koja se je obratila na kneza Czartoryskog u Pariz radi novaca i oružja. Dobila je odgovor, da Hrvati moraju uzeti Poljake za vođe i združiti se s Madžarima. Andrassy je tražio, neka Kušlan piše protiv Austrije i dieli proklamacije u tom smislu vojnicima; Kušlan je trebao stvoriti klub, koji bi pozdravio madžarsku vladu i digao bunu, kad bi prispjele madžarske čete. Hrvatska bi se akcija podupirala novcem madžarske vlade, a vojskovođa hrvatskih ustaških četa bio bi Poljak, gneral Bem. Ivan Perkovac u svojim »Crticama iz bojnog odsjeka« govori također o svezi Kušlanovoj sa revolucijom. Postojale su buntovne brošure, bilo je putovanja u Pariz, bilo je s talijanske strane ponuda oružja, bilo je »šurovanja naših ljudi s agentima poljske emigracije«. Znali su o tom Kušlan, Dragutin Župan i Andrija Brlić. K ovoj viesti Perkovčevoj može se dodati, da. su slično mislili o Austriji Zdenćaj i Bogović.

Ali narod nije bio za to, završuje Perkovac svoju bilježku. Narod je doista listom pohrlio za Gajem i Jelačićem. Dilema bila bi i za hladnog političara strahovita. Gaj, a donekle možda i Jelačić, sanjali su o Austriji, koja bi imala slavensku većinu i potisnula Madžare; zato je trebalo, da Austrija bude; i kao što je Palacky tvrdio, da bi Austriju trebalo stvoriti kad je ne bi bilo, tako je Jelačić digao Hrvate da je spasi, kad je bila u najvećoj opasnosti. A što je bila ta Austrija? U prvom redu bijaše to dvor s carem na čelu i 9 nadvojvodkinjama, koje su po sigurnom povjestničkom svjedočanstvu plakale, kad je Jelačić pred sakupljenim dvorom tumačio svoje političke i vojničke ciljeve. Grof Ljudevit Batthyanyi sastao se u ljetu godine 1848. s Jelačićem kao prvi imenovani ministar predsjednik madžarski; već toga radi nije mogao biti prijatelj Jelačićev. Po mišljenju Madžara, Jelačić je mogao biti postavljen banom samo uz supodpis madžarskog ministra predsjednika; da se tomu izbjegne, na dvoru je Jelačićevo imenovanje lažno datirano dan prije imenovanja Batthyanyija. Ovaj je na sastanku spočitnuo Jelačiću, zašto odbija svaki pokušaj, koji bi imao kao svrhu, da se u prijateljstvu odstrani razdor između Hrvata i Madžara. Jelačić je odgovorio: »Među nama nije govor o partikularnim povredama, koje bi se dale odstraniti. Vi želite Ugarsku slobodnu i neodvisnu, a ja sam se zakleo na političko jedinstvo austrijske monarhije. Ako se ne izmirite s time, može između nas odlučiti samo mač«. Kad je Batthyanyi upozorio na panslavistički pokret u Hrvatskoj, koji ipak nema kao cilj jedinstvo austrijske monarhije, odgovor je Jelačićov glasio: »Protiv Vas ja trebam fanatizam; za to se vrlo dobro dade upotriebiti panslavistička agitacija. Kad vas svladam, ostalo će biti moja briga«.

Košut, koji je zabilježio ovaj razgovor, tvrdi izrično:ovo je historijska činjenica, ja ju znam iz usta Batthyanovih.U stvari, događaji su potvrdili prvi dio Jelačlćeve iskrene izpoviesti, dok se o Jelačićevim osnovima s "panslavizmom" može reći, da se je Austrija u taj ras više bojala Madžara negoli panslavizma, pošto je doskora pozvala u pomoć i samu rusku vojsku protiv Madžara. U ostalom, može se utvrditi, da dilema rata i Madžarima — protivno tvrdnji Košutovoj — ne bi bila nipošto riešena nikakvim pregovorima o sporazumu, na koji je nukao Batthyânyi. Postoji naime pismo istoga Julija Andrâssya revolucionarnoj vladi, u kojem on poslije svih pregovora s Kušlanom savjetuje, da se u proklamaciji Hrvatima može obećati bilo što, pa makar i izpunjenje svih hrvatskih želja. »On n'y perdrait rien, car vainqueur on peut tout modifier, vaincu, on n'a rien perdu« -— »ne ćemo s tim izgubiti ništa, jer ako pobiedimo, moći ćemo sve preinačiti, a budemo li pobieđeni, ne ćemo imati što da izgubimo«. Kušlan i drugovi htjeli su ići s Madžarima. Gaj je, po tvrđenju Madžara, bio pripravan na pripojenje Hrvatske Austriji. Sudbina Hrvatske, kako se vidi, bila je u oba slučaja u jednakoj opasnosti. Iz rieči Andrassvjevih saznajemo, da su Madžari za slučaj svoje pobjede spremali Hrvatima sasvim sličnu sudbinu, t. j. kaznu za pomoć, kako ju je Hrvatskoj od petdesete do šestdesete godine odkrojila Austrija. Ogromnu »veličinu austrijske nezahvalnosti« osjetili su prvi Hrvati, a zatim i Rusi, koji su zajedno protiv Madžara vojevali. Sam velikoaustrijski političar i povjestničar Friedjung rabi o tom rieč »Wortbruch«. Svakako, većina Hrvata god. 1848. nije mogla očekivati absolutizam kao posljedicu narodnih zanosa, i objektivni posmatrač mora priznati, da u dilemi godine 1848. nije bilo moguće odabrati drugo, nego rat s Madžarima.

Hrvati držahu, da vode rat za svoje oslobođenje, a prilike pokazaše, da hrle u odvisnost goru od sadašnje. Sama Jelačićeva civilna vlada, u njegovoj odsutnosti, nije htjela da proglasi prve absolutističke zakone. I Gaj i Jelačić doživjeli su tragediju života, jer se austrijski centralizam sa svojim germanizatorskim tendencijama nije mogao ni u čem složiti s hrvatskim narodnostno-političkim težnjama. I Gaj, koji je napokon na vlastitoj koži morao osjetiti bič Austrije radi svoga »panslavizma«, i Jelačić, koji je umro slomljen i lud, pali su žrtvom dileme od god. 1848. Jelačić je postigao najviše vojničke časti, dobio grofovstvo i bogatu dotaciju od cara, a ostao zakopan u Novim Dvorima; spomenik njegov u Zagrebu bude povod oštrih političkih sukoba. Pa ipak, za odluke, koje su Hrvate za rata s Madžarima stajale deset hiljada ljudskih žrtava i kasnije gorkog izkustva pod Bachom, nisu lično odgovorni ni Jelačić ni Gaj. Pitanje, koje se nije moglo riešiti na podpunu probit Hrvata godine 1848., bilo je pitanje stoljeća. Geografski položaj na moru silio je narod hrvatski kroz vjekove, da različne sile, koje su se sukobljavale na njegovu teritoriju, u tim sukobima oslabljuje na taj način, da između njih koleba. Snage Hrvatske znale su popuštati u toj vjekovnoj borbi, ali je uviek živjela duboka sviest o pravu na samostojnost. Na granici iztočnog i zapadnog rimskog carstva, Hrvati su izloženi nasrtaju turskom i kulturnoj inflaciji zapadnoj, koja je češće zadobivala i politički oblik. Kad je opet srednja Europa stala navirati prema jugoiztoku europskom, a s druge strane Madžari stali težiti na more, hrvatski narod našao se je između bata i nakovnja u onoj istoj habsburžkoj monarhiji, koju je rodila svjetska potreba odpora protiv Turaka. Stvaranje Granice išlo je uzporedo sa presizanjima austrijskih generala i komisara u poslove kraljevstva. I opet je bilo suđeno, da se pomakne njihalo. Protiv tendencije »krunovinske« služili su časoviti osloni na novo središte, koje se je stvaralo u Ugarskoj, pače i zajedničke bune s Madžarima. Poslije pokušaja Josipa II. hrvatsko se plemstvo predaje podpuno u zaštitu madžarskih feudalaca, koji doista pobjeđuju centralizam i time stvaraju drugi centar Monarhije. Po vremenu, ova dva središta, označena obćim imenom Beča i Pešte, omjeravat će svoje snage sve do prividnog izmirenja u dualizmu, koji ipak nije mogao donieti konačnog rješenja, kako je dokazao razvoj i posljedak europskog rata. Politika hrvatska od ilirizma dalje nuždom prilika svedena je u praksi na to, da Hrvati budu uteg na vagi nikad sasvim nepostignutog ravnotežja između jedne i druge pole Monarhije. Vladajuće stranke u Hrvatskoj odvisile su, osobito od godine 1860. dalje, uviek od prevage jedne ili druge strane. Pod raznim imenima stranačkim, austrofili i madžarofili predstavljaju dva tipa aktivne politike, koja je računala s obzirima na odnose sila s ovu ili onu stranu Litave.

Ali pravi nosilac historičkih narodnih težnja ne bijaše nikad ovakav političar kolebljivih kompromisa. Dublje nego što se je poi vanjskim događajima moglo i vidjeti, driemale su u duši naroda sile, koje su ga održale u čestim i pretužnim peripetijama. Hrvatski sabori, upućujući poslanice u Beč i u Budim, prizivahu se na drevno kraljevstvo Zvonimirovo, snažno i nezavisno. Prosvjedi hrvatski nisu zastali kod toga, da naglašuju ovo prastaro pravo samosvojnosti, nego su češće bili izraženi i u otvorenoj revolti. Pokreti Hor-vata i Paližne, muke kasnijih Frankopana i napokon urota Zrinsko-Frankopanska svjedoče o moćnim zamasima ovih gdjekad i sakritih narodnih snaga. Važno je pri tom, da se u odlučnim časovima hrvatski vođe nisu žacali tražiti za svoje težnje saveznika i izvan habsburžkog carstva. Staro je pravo trebalo doći do pobjede makar i s pomoću neprijatelja dinastije — ono je bilo tako sveto, da je poštovanje toga prava bilo dopušteno izhoditi svakim sredstvom borbe. Pokretna točka Zrinsko-Frankopanske urote je u tom, da su se ove dvie obitelji, sjedinjene ženitbom Katarine Frankopanke s Petrom Zrinskim, htjele podpuno, do suverenosti, odhrvati bečkom uplivu i za taj cilj potražile saveznika u kralju francuzkom, najmoćnijem protivniku austrijske politike u tadašnjoj Europi. Ovo vjerničko poštovanje staroga prava i ovaj oslon na središte izvan Monarhije sasvim su analogni s gledištem Ante Starčevića i stranke prava.

Ustanovili smo, da je godina 1848., u svakom slučaju, pobiedi li Beč ili Pešta, Hrvatima morala donieti poraz. Isto se je izkustvo ponavljalo kroz decenije. Strossmayer i Mažuranić, koji su htjeli da Hrvati idu u rajhsrat, nisu bili u svojim uspjesima sretniji od onih, koji su utirali putove hrvatsko-ugarskoj nagodbi; kad je pak sam Mažuranić postao nagodbenim banom, ni taj vrhunac kompromisne politike nije ipak doveo ni do toga rezultata, da se omogući zakonima zajamčeno zemljištno pridruženje Granice i Dalmacije. Hrvatskoj je nagodbom bila zajamčena autonomija i priznat značaj političkog naroda, što je u državopravnoj terminologiji onih vremena značilo mnogo; ni Česi ni Poljaci nisu u Austrougarskoj monarhiji imali tih prerogativa. Po teoriji, Hrvatima bijaše priznato sasvim zasebno mjesto i u dualističkom ustavu. Po praksi, sabori su hrvatski bili sve više ograničeni na razprave nepolitičke, i pogotovo ne vanjsko-političke; a i sama zakonska garancija nagodbe pokazala se preslabom proti povredama i zlonamjernim pokušajima njezina tumačenja. Nezadovoljstvo raslo je i pod vladama, koje su izprva bile popularne. Političarima kompromisa izmicalo se je tlo pod nogama. Ljevičari širili su u narodu uvjerenje, da je jednako poguban oslon i na Beč i na Peštu, i da je potreban jedino oslon na sebe samog, na drevno pravo, na veliku historijsku uspomenu i na pomoć jednog vanjskog središta, koje je dušmansko i Beču i Pešti.

Ovo je u bitnosti ideja pravaška. Po misli dra Ante Starečevića, prije svega valjalo je odgajati narod u stalnom odporu i odbijanju svih milostinja. Tko je pravaš, dakle protivnik i Beča i Pešte, ne smije se nadati koristi ni od kakve promjene političke. Bili na vladi austrofili ili mađžarofili, pravaš ne surađuje s njima. U praktičnoj politici sabora, skupština i novina, pravaška je politika nuždno negativna. Naputak članovima stranke prava od 4. X. 1870. kaže izrično: »Današnje je stanje u Hrvatskoj samo posljedica godine 1866. Stoga niti je razložno, ni koristno, ovo stanje o sebi braniti ni napadati. Pravna ništetnost ovoga stanja bude se pokazati dok se odkrije nezakonitost sabora g. 1865.-7. Ovu nezakonitost ima odkriti stranka prava u prvom saboru. To je odkriće time potrebnije, što je onaj »sabor« izdao Hrvatsku nesamo Madžaru, nego i Austriji. Stoga, da bi se bezzakonje samo današnjega, pod Madžari, stanja dokazalo, ostalo bi bezzakonje, u kojem smo napram Austriji, ter bi Hrvatska padnućem Madžara odmah došla pod jaram Austrije. Dakle članovi stranke prava, kod budućih izbora za sabor, ne mare izbiračem, u tom pogledu, kazivati drugo, nego da bitnost ustavnosti stoji u vlasti naroda, mienjati zakone, i da narod ima bezdvojbeno pravo, i zakonito stanje, ako je škodljivo promieniti, ter da će se tim pravom služiti stranka naša. Ali ni onim dokazom ni ovom radnjom stranke prava, ne mora prestati faktičnost obstojeća u našoj domovini. Današnje stanje u Hrvatskoj drži nesamo Madžar, nego drži ga još čvršće Austrija. Madžari hoće pod svaki način da gospoduju Hrvatom, i ne vide, da time uskorivaju svoju propast. Austrija to vidi, i nada se iz ovoga gospodovanja buni Hrvata, kojom se ona, po navadi, namjerava koristiti proti Hrvatom i Madžarom. Osim toga, Hrvati su, kroz Slavosrbe, dosada, uobće poznani kao oruđe kamarile. Za takove ih smatraju i Madžari, ter se boje, da bi, popustiv Hrvatom, ojačili proti sebi svojega neprijatelja. Austrija pako zna, da bi padnućem madžarona morali na kormilo doći Slavosrbi, ili pravi Hrvati. Ovih se Austrija boji, a za Slavosrbe zna, da su joj, bar za ovaj čas, posve satrveni. Samo u stanovitih domaćih, i u stanovitih izvanjskih okolnostih, popustili bi Hrvatom Madžari i Austrija. Domaće su okolnosti: kad bi stranka prava zauzela svoje dostojno mjesto u narodu i u saboru. Jer tada bi se Madžari osvjedočili, da im madžaroni ne mogu koristiti; da je u Hrvatskoj stranka, koja niti je za natražnjačtvo, ni proti Madžarom, ako se okanu gospodovanja nad Hrvati, ; da im je najbolje, odpustiti Hrvate, za ne imati u njih jake neprijatelje. Onom okolnošću osvjedočila bi se Austrija, da joj druga ne ostaje, nego pogoditi se sa pravimi Hrvati. Izvanjske su okolnosti: rat, nesiguran mir, prietnja Francuzke, Rusije, Prajske, proti Austriji, i, dosljedno, proti Madžarom. U toj kojoj okolnosti vidjeli bi Madžari i Austrija, da oni ne mogu Hrvate kao svoje podložnike držati, nego da im je od prieke nužde prijateljstvo Hrvata. Koja između onih izvanjskih okolnosti mora doskora nastati. Pače, već danas, one stoje sve, samo što im obstanak nije osiguran«.

Naputak, pisan od samoga Starčevića, ima svoju niansu, dok govori o Madžarima. Starčevića su neki komentatori htjeli načiniti političarom, koji je kritizirao sustav, ali poštovao dinastiju. S više opravdanja može se reći, da je Starčević kao dobar poznavalac francuzke revolucije znao točno ocieniti, što u monarhiji znači monarh. Kamarila kod njega znači cara i dvor, i kad tumači, da narod ima absolutno i neograničeno pravo mienjati svako, pak i zakonom uređeno stanje, s tim sigurno ne odobrava nikakvo monarhieno načelo. Madžari se čine Starčeviću manje opasni od Austrije, koja ih podržava i izrabljuje i njih i Hrvate, pak ovaj dio upute donekle tumači i njegov odnos prema Levinu Rauchu. Ipak i Starčevićev je konačni zaključak, da bi bilo najbolje, te bi Austrija i Madžari »odpustili« Hrvate. To će se i dogoditi, i za to govore izvanjske okolnosti. Hrvati se imaju nadati dobru od rata, koji će oslabiti Austriju, i od prietnja francuzkih, ruskih i prajskih Austriji. Zato je, poslije obširnijeg razlaganja, »Naputak« na vrhuncu s tvrdnjom, da su izvanjske okolnosti posve dobre za Hrvate.
»Ali ove okolnosti — Starčević završava upućivati — bijahu i dosada, više puta, po naš narod dobre, nu itako one nam ne pokoristiše. Tomu je uzrok, da naše domaće okolnosti ne bijahu uređene, da se narod nije znao poslužiti izvanjskom prilikom. Stranka prava ima raditi, da ubuduće ne bude onako. U tu svrhu obćenit naputak, koj pravim članovom stranke za prepis i porabu služi«. U naputku za pristaše Starčević govori lično: »Strah i plaća, te dvie staze, koje vode k srdcu ljudskomu, niti su stalne, ni vriedne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. Stoga ovoj stranki ne ostaje, nego da radi upućivanjem, podučavanjem...« »Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom...« »U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši, time što druguje s nižim, uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost. Buduć je ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljnih dokaza vjerovati ni povjerenje davati...« Među načelima nema nagode ni pomirenja. Treba ili ništa ne govoriti ili samo istinu govoriti. U politici ne treba vjerovati, van što je gotova istina i dade se pipati. Ljudsko je družtvo za sve ljude, a ljudi su samo oni, koji su marljivi, pošteni, pravedni, napredni.

Što je ovaj naputak? To nije program stranke, to nije vjerovanje političko, nego je etički katekizam za odgoj jakih pojedinaca i po tom naroda. Starčević ne govori o slastima, koje će đonieti pristašama njegova nauka, ne traži od njih mudrost i čvrstoću stoe. Zadovoljan je, ako se nađe makar malo ljudi, koji će shvatiti ova pravila. Kvaternik je godine 1869. govorio o stranci prava, koja je jedna obitelj; po ovom naputku ta je stranka zbilja sekta vezana gotovo religioznim vezom. Starčević je u svom moralnom zahtjevu išao tako daleko, da je protivnike stranke prava smatrao posebnom, gotovo neljudskom pasminom. Slavosrb nije pogrda toliko političkog smjera, koliko političke bezznačajnosti. Čovjek, koji radi proti svom narodu, za nj je nečovjek. Starčevićevo načelo, dakle načelo pravaško, traži stabilnost proti kolebljivosti — u tom je njegov vez etički s politikom, koju pravaštvo izgrađuje na historiji Hrvata. »Držanstvo« je nada sve, t. j. načelo stoji nad životom. Propis za pristaše stranke prava nalik je zapoviedima osnivača crkvenih redova ; traži se i askeza u punoj mjeri. A što traži program politički? Traži rovanje, koje ide za razpadom Austrije, traži vjeru u preokret, koji će strmoglaviti svu komotnost purgarskog života, traži, da se nikad ne prilagodiš i nikad ne umiešaš među one, koji uživaju. Biti pravaš značilo je tih godina niekati i Austriju i Ugarsku, značilo je upisati se u revolucionarce. Pisanje »Hervata« i »Hervatske« je takovo, da se sam Kvaternik čudi, koliko mora da je trula Austrija, kad trpi takve navale. Namjera je pravaša iztaknuta u prvom svežeiću »Hervata« godine 1868. ovako: »Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće ter nastoje da ga u tom stanju drže«. U borbi dnevnoj, pravaštvo će doskora biti smatrano nekom vrstom bazarovštine; Makso Piškorec nadio je pravašima ime »stekliša«, dakle steklih, biesnih pasa. Biti pravašem značilo je doći u opreku s većinom; biti pravaškim vođom mogao je samo onaj, koji se je odrekao mira građanskog života, izloživši se progonu i oskudici. I Starčević i Kvaternik ostadoše za čitavog svog života bohemi; Kvaternik je svoje pravaštvo platio biedom cieloga života, pače i smrću. Treba da upoznamo, kako je odgojen u porodici i kako je živio kao muž, da možemo ocieniti mjeru onoga zanosa, koji ga je do smrti držao na najizloženijem mjestu u pravaškim redovima.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite