Milutin Nehajev-ZAGONETKA RAKOVICE

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Milutin Nehajev-ZAGONETKA RAKOVICE

Post Postao/la zummann »

Sudeći po komentarima štampe neposredno poslije katastrofe, u Rakovici sastali su se svi uplivi svih struja u Hrvatskoj, u obje pole Monarhije i napokon širom Europe sve do Rusije. Ljudi Strossmayerovi odmah su podcrtali svezu Kvaternika s Rauchom; čini to i sam Rački napominjući u pismu Strossmayeru, neposredno iza bune, kako se je Rauch zadovoljno smijao napadajima »Zvekana« na biskupa, i kako je — o čem u spisima iztrage nema nikakve potvrde — među Kvaternikovim stvarima nađen popis političara, koji će biti ubijeni, kad ustaše zauzmu Zagreb, među na smrt osuđenima je i Rački. Za uzvrat turale su se u javnost verzije o tom, da je Kvaternik žrtva obzoraških zavađanja, da je bio proteže Strossmayerov.

Jedni su tvrdili, da je u Rakovici psovao Austriju, a štedio Madžare; jednima je bio urotnik, koji je spremao Veliku Hrvatsku protiv Srba, drugima bio je panslavist, koji je u Rakovici započeo sveslavensku bunu. Za sve bijaše Kvaternik dakako svjetski revolucionarne, za neke pače i »stručnjak revolucije«. U osudi Kvaternikova pokušaja sjedinjeni su i novosadski »Srbski dnevnik«, koji uime Rusije i Srbije osuđuje bunu kao rovarenje radi Bosne, a na korist Austrije, pa do organa ratnoga ministarstva u Beču, za kojega je Kvaternik karbonar. Pošto ni iztraga priekog suda nije izniela nikakovih pozitivnih prokazivanja o Kvaternikovim pomoćnicima višeg političkog reda, ostalo je slobodno polemici, da pripiše krivnju za ustanak prema subjektivnom gledištu. S vremenom razplela se legenda o Rakovici tako daleko, da bi sama službena Ugarska imala udjela u buni u toliko u koliko bi tobož Andrassy, predsjednik ministarstva u Budimpešti, bio znao za namjeru pobune i pustio da plane, pošto će mu ona dobro doći pri rušenju Hohenwartova kabineta. Sumnja, da je »netko« stajao iza Kvaternika, nije bila sasvim neopravdana. Dosta je reći, da je sumnjao i sam Ante Starčević. U saboru god. 1884. stavio je Starčević interpelaciju obrazloženu ovim govorom:

»Gospodo! Neke godine sam kao zastupnik u ovoj dvorani želio staviti interpelaciju, koju ću danas na vriednu vladu njeg. apost. veličanstva staviti. Ali onda je ovaj predmet spadao pod Granicu, a onda je Granica stajala pod povjerenikom, koji nije preuzeo nikakve odgovornosti. Sada se kaže, da je povjerenstvo dokinuto, a tim ja s veseljem prihvaćam tu prigodu za stavit interpelaciju.
U kratko stvar stoji u tom:
Već godine 1867., kad se počeo kod nas uvađati sustav, koji više ili manje stoji i danas, našlo se je kod nas ljudi, koji su, u kratko i istinito govoreći, nastojali da ponove g. 1848. To bijahu oni isti ljudi, koji su tomu sustavu temelj postavili. Oni su to nakanili iz Zagreba, zatim iz Beča, a napokon iz bivše Granice, i svagdje pod zaštitom Beča. Službeni sviet bivše Granice, poznat pod imenom gospode i plaćenika, bijaše nezadovoljan, uznemiren i ogorčen proti Madžarom, i protivan osnovam, koje su i njemu prietile.
Puk Granice, za koji se je u javnosti malo znalo, premda od njega sve stoji, bijaše zlovoljan i pripravan ustati proti tomu sustavu: on se je bojao austrijskog despotizma i bečke zahvalnosti, pod kojom je propao.
Službeni sviet, bilo sliepo, bilo razložno, oslanjao se je na pomoć svojih viših, a narod ništa. Puk niti je znao, kako bi i što bi, a svakako nije vjerovao svojim višim i nije htio ništa.
U to vrieme te obćenite razjarenosti, toga grčevitog trzanja u Granici dogodila se je, možda bolje rekuć učinila se je, u Rakovici smutnja. Kod nje zaglavio je jedan moj prijatelj od djetinjstva i dva moja znanca. — O toj smutnji pripovieđalo se i pisalo se je svašta. Ona je dobila raznih imena, što ja znam. Nu o njoj stoje dvie istine. Prva istina je, da su oni, budi rečeno, ustalci bili sa svih strana od vojničtva obkruženi i opasani tako, da nisu mogli uteći, pak i tako njih je umoreno.
Svagdje drugdje ustalce, prevratnike, buntovnike, uobće ljude, koje smatraju krivima oni, koji drže vlast u puku, takve ljude hvataju, čuvaju ih na životu, stavljaju pred sud i tim gledaju, da od njih i kroz nje saznadu' njihove drugove i dionike. Jer je to u Rakovici propušteno, to svatko nepristran zaključuje, da su ovi ljudi umoreni samo zato, da se kroz nje pred sudom ne doznadu pravi početnici, i da su ih početnici ili neposredno sami umorili, ili umoriti dali.
Druga je istina ova: na rakovičku smutnju srušilo se bečko ministarstvo, poznato pod imenom federalističkoga; u vojnom zapovjedničtvu zagrebačkom mnogo je promjena izvedeno. Od tuda se izvađa, da glavni vođe one smutnje — jer ja ne znam kako bi pravo ime onomu dogođaju dao — bijahu u Beču, Pešti, i u Zagrebu njihovi podčinjenici.
Povodom onoga dogođaja mnogo je ljudi uhvaćeno, bačeno u zatvor, stavljeno u iztragu; neki su odpušteni kao nekrivi, a mnogi su odsuđeni na mnogo godina težke tamnice. Zašto su progonjeni? Što se je zla imalo dokazati proti njim? Poradi česa ih je tuženo, prognano i suđeno? Zašto im bar na konačnoj razpravi nisu htjeli dati službene branitelje, vješte pravnike ?
Jednom riečju: kako je ciela stvar započeta, vođena i svršena? Zašto je toliko ljudi stradalo? O tom pitanju u javnosti, osim možda pojedinih sudbenih službenika, ne zna se ništa; a ja mislim da je vriedno to znati bar radi poviesti, koja te dogođaje ne će tako lako zaboraviti.
O tom dogođaju bi bilo moći štogod doznati samo iz dotičnih sudbenih spisa. Ovi spisi, ako nisu kojom nezgodom već propali, moraju ležati u sudbenih pis-marnicah«. On predlaže, da se prenesu u javnu pismar-nicu. »Ako ovomu zahtjevu bilo s česa mu drago ne zadovoljite, ja sudim, da će već samom tom zabranom javno mnienje biti na čistu o stvari i da će oni zaključci, koje sam napomenuo, tom zabranom biti podpuno opravdani, da će se dobiti razjašnjenje, zašto isti oni ljudi, koji su Granicu uznemirivali, odmah poslije rakovičkog dogođaja nađoše kupce u Pešti, sprijateljiše se ne samo sa sustavom, na koji su vikali, nego su ga i pokvarili, na koji su Madžari pristali.
Moj je zahtjev jednostavan i sudim, da o njem ne može biti razpravljanja, niti dokazivanja, niti glasovanja, nego on će biti jednostavno riešen po vriednoj vladi Nj. apost. Veličanstva, a taj odgovor može biti samo da ili ne«.

Starčević traži dakle, da se sudbeni spisi o rakovičkoj smutnji od god. 1871. iz sudbene pismarnice predadu javnoj pismarnici zagrebačkoj za obćenitu porabu. Ovaj je zahtjev danas izpunjen, i barem u izvjestnom obsegu mogu se izpitati sva Starčevićeva naslućivanja. Kako smo već ustanovili, iztraga, ni civilna ni vojnička, ne odkriva šire pozadine Kvaternikove smili. Ali zato ne postaje manje važnom ona konstrukcija, koju Starčević jasno crta u svojoj interpelaciji. Spisi ne daju razjašnjenja, kojih on traži, no već po upitima njegovim možemo pogoditi, na kojega krivca cilja. Starčevićev upit prije svega uzrujanost u Granici pripisuje bunjenju, koje je dolazilo odozgo. Granicu je bunio službeni sviet u namjeri, da nezadovoljstvo krajišnika upotriebi za rušenje dualizma onako isto kao što je 1848. upotriebio graničare protiv Madžara. Vojnički gospodari Granice bojali su se, da će izgubiti svoje pozicije, i zato su bunili narod protiv Madžara. Kvaternik je umoren zato, da se ne doznadu pravi krivci bune, »njegovi drugovi i dionici«. Glavni vođe »smutnje« bijahu u Beču, Pešti i Zagrebu, bijahu podčinjenici federalističkog ministarstva i vojne komande u Zagrebu. Da je rekao i imena, Starčević bi po svoj prilici ovdje bio nazvao Vončinu ili Mrazovića; njegova aluzija o posljedici rakovičke bune sasvim je providna. Ona cilja na Obzoraše, koji su se iza Rakovice pogodili s Madžarima i progutali nagodbu. Po Starčeviću, Rakovica je udešena (»učinjena«, kako veli interpelacija) zato, da na kormilo zemlje mogu doći Strossmayerovci. Bunu je podstrekivao Beč, i taj je ubrao za svoje pristaše u Hrvatskoj plod katastrofe.

Datum Starčevićeve interpelacije (25. lipnja 1884.) ima možda sveze s jednim odsječkom parnice priekoga suda o buni, u kojem bi se moglo naći potvrde njegovim slutnjama. Te je godine prošlo onih dvanaest godina, na koje je bio osuđen Petar Vrdoljak, jedan od riedkih civilnih sukrivaca Kvaternikovih. Petra Vrdoljaka smatrali su oficielni organi odmah pri prvim viestima iz Rakovice kao jednoga od glavnih intelektualnih začetnika krajiške bune. »Agramer Zeitung« prikazivala ga je kao razpopa, premda nije svršio teologije, i kao nekog studiosusa protuhu, koji je poslije lutanja svietom i poslije potraćenih godina pao na teret svojoj obitelji. Petar Vrdoljak bio je i prije Rakovice zlo opisan kod službenih ljudi.

U »Hervatskoj«, predposljednji broj, ima dopis, u kojem se priča, da se kod pukovnije ogulinske vrši velika iztraga protiv Vrdoljaka. »Obtužen je po nekoj kukavici lažici: da buni puk proti reformam, da je nagovarao na podpise one reprezentacije«. Vrdoljaka sviet štuje i ljubi, a to znadu i »njegov kapetan Latas i čestiti nadporučnik Peh«, koji ne kunu svojim graničarima Boga, svetca i Mariju, već uljudno postupaju s njima. Drugi denunciant iz lađevačke satnije tužio je Vrdoljaka, da je kod slušničke crkve držao govor i napadao reforme, a neki ga opet kore madžaronom, što je u pitanju reforma dokazivao, da će biti bolje. Nadporučnik lađevački Raubah bio je pozvan k iztragi u Rakovicu, ali nije došao, jer mu dvojica svjedoka ne htjedoše potvrditi što su pijani rekli. Drugi vele, da je nadporučnik čuo ovo: nepoznati ljudi su u birtiji govorili: »Kad bi nam pravice dali, što ih naš Vrdoljak traži, kuda bolje po nas«. Dopis na koncu opominje nadporučnika, neka pazi što radi, jer samo pošten čovjek smije nositi sablju.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite