dr.Ćiro Truhelka-Podrijetlo bosanskih muslimana

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

dr.Ćiro Truhelka-Podrijetlo bosanskih muslimana

Post Postao/la zummann »

Etnološka razmatranja iz Bosne i Hercegovine

Zanimljiva je osobitost naroda velike uralo-altajske narodne skupine, da se u njih imena plemena obično sastoje od po tri suglasnika, čiji se poredak mijenja i svojom vokalizacijom odgovara pravilima eufonije turskog jezika. Ovakovom varijacijom nastaju nova imena za ogranke, odvojene od praplemena. To će razjasniti nekoliko primjera. Suglasnici j r g daju ime velikog nomadskog plemena J u r u k a, od koga jedan ogranak živi u Prednjoj Aziji, drugi je bačen daleko u Srednju Aziju, treći je dolutao čak na sjever u Sibiriju, a četvrti napokon živi u takozvanom Jurukluku na donjem toku Vardara u bivšem solunskom ajaletu. Poredamo li spomenuta tri suglasnika redom j g r uz prikladnu vokalizaciju, dobivamo ime Ujgura, drugog velikog turanskog plemena, koje predstavlja pralozu potonjih Ugra.

U jednoj vrlo staroj kanunami našao sam spomena dragom nomadskom plemenu po imenu Bagurdži-Arab. Plemensko je ime i tu složeno od tri suglasnika b g r, dakle B a g u r, a promijenivši vokalizaciju dobivamo ime Bugara, koji su davno u predosmanlijsko doba prešli na Balkan i tu, pomiješavši se sa slovjenskim starosjediocima, osnovali državu Bugara.

Kao treći primjer navodimo suglasničku skupinu krt, koja nam predstavlja ime plemena Kurta u Kurdistanu, a metatezom nastaje od njega ime srodnog plemena Turk u Turkestanu, od koga je poteklo ime Turaka. Ovo je dakle čisto plemensko ime i nije nikada služilo skupnom oznakom za onaj skup plemena, što ih je prvi sultan Osman podložio pod svoju vlast, koju je povećao osvajanjima u Prednjoj Aziji i kojoj su njegovi nasljednici pokorili ne samo čitav prednji Orijent nego i dobar dio Europe. Za oznaku političke narodnosti ove velike države uvedeno je službeno ime Osmanli, i ono je kroz vjekove ostalo službenom oznakom carevine, kojoj su na čelu bili potomci kuće Al-Osmanove.

Ako se uza sve to plemensko ime Turk unutar otomanskog carstva nadaleko raširilo, ima se to pripisati tome, da riječ turki označuje jezik i govor; jezik, koji je uz mnogo arapske i perzijske natruhe postao službenim jezikom carevine. Ali riječ turki označuje ne samo govor, nego i pjesmu. Turki čagirmak znači »pjevati«, a u najširem smislu, u prosto-narodmom anadolskom govoru, riječ turk označuje čovjeka kao takova, bez obzira na narodnost, i upotrebljava se rado u pripovijetkama za oznaku osoba, kojima se ne zna ili ne će da kaže imena. Zato se u granicama otomanskog carstva ime Turk, ne vežući uza nj neki osobit narodnosni pojam, brzo raširilo, a rado su ga slušali svi državljani islamske vjeroispovijesti, te je ono u pokrajinama, gdje je islamski elemenat jače pomiješan sa kršćanskim, postalo oznakom muslimana uopće. Analogon je tomu, da su tamo pripadnike grčkoistočne crkve, bez obzira na njihovu narodnost, zvali Grcima (Rum-milleti), a katolike Latinima. U tom smislu, kao vjeroispovjedna oznaka, ono se upotrebljavalo i u Bosni, a da pri tome nikome nije bilo ni na kraj pameti pomišljati na neko turansko podrijetlo naših muslimana.

Ako bi dopustili etnološku mogućnost ovakove teze, trebalo bi pretpostaviti, da je ona posljedica jednog selidbenog pokreta većega stila, koji bi doveo u zemlju toliko mnoštvo azijskih doseljenika, da bi njihov broj mogao porasti na bezmalo tri četvrtine milijuna duša. Tu pretpostavku isključuje činjenica, da je, uza svu snagu vojničke i političke ekspanzije, etnička ekspanzija Osmanli ja bila upravo neznatna. Povijest otomanske carevine na zna ni za kakav veći selidbeni pokret. Ni Turci sami ni njihovi bliži suplemenici nisu se nikada u većim skupinama iseljavali iz svoje postojbine i kolonizirali bilo koji novo osvojeni kraj u Europi; pa čak i onda, kada se je iz strategijskih razloga na krajini prema slobodnoj Hrvatskoj i Ugarskoj organizirala vojnička kolonizacija, nisu ti kolonisti — filurdžije, vojnici ili vojnugan i derbendžije — bili muslimani, nego isključivo kršćanski podanici.

Jedini izuzetak čine nomadska plemena, koja su sa svojom stokom obilazila planinske visove i nepregledne travnjake i pašnjake Prednje Azije. Većina njih držala se pri tom lutanju stanovitog kraja, određenih putova, kuda bi se svake godine svraćali, a samo neka od njih zalutala bi vrlo daleko, kao spomenuti Juruci, koji su za nas zato od osobitog zanimanja, jer je jedan njihov ogranak, u vrijeme osvajanja za Murata I., prešao sa svojom stokom Bospor i u tračkim i macedonskim planinama između Rodope i Šarplanine našao vrlo povoljna zemljišta za svoje nomadizirajuće stočarstvo. Ti Juruci, ponukani povlasticama, što ih im je davala t.zv. solunska kanunnama, ako se stalno nasele i okane nomadiziranja, naselili su se u kraju, koji se po njima i danas još zove J u r u k l u k o m. Ta seoba imala je prema tomu samo lokalno značenje za južnu Macedoniju; ali su se njene posljedice osjetile daleko u zapadnim zemljama, u hrvatskom povijesnom trokutu.
Juruci su zauzeli planine, kojima su se od pamtivijeka služili vlaški pastirski nomadi, podrijetlom Arumuni, te ih protjerali iz njihovih jajlaka, k i slaka i bacila i prisilili, da sa svojom stokom sele prema zapadu i sjeveru, tražeći i nalazeći tamo po planinama privredne uvjete, koji pogoduju zanimanju periodičnog stočarskog nomadstva. To, a ne — kako neki misle — kosovska bitka, bilo je pokretnikom onoga velikog etničkog pomicanja, koje je zaredalo u XIV. vijeku i dovelo te nomadizirajuće pastire na zapad do jadranskog žala, na sjever do u Karpate, i time znatno izmijenilo etnografsku konfiguraciju toga prostora.


Potomke Juruka, koji su se u Jurukluku naseliti na vlastitim krčevinama, gdje im — osim 12 akči godišnje — država nije ubirala ni desetine ni zemljarine niti ikakva drugog poreza ili nameta, imao sam prilike promatrati i naći u njih bitna antropološka svojstva turanske rase i naročito jako izražen takozvani taurijski tip, po kojemu se osobito ističu između ostalih Europljana, te se sa bosanskim muslimanima ne mogu ni usporediti.

Prema rečenom, neoboriva je činjenica, da Bosna nije nikada bila ciljem neke seobe, koja bi u većem broju uvodila etničke elemente uralo-altajske rase. Pa i unatoč tome, da je Bosna četiri vijeka živjela u sklopu otomanske carevine, nije se u nju uvuklo dovoljno orijentalnih elemenata, a da bi domaći narod, a naročito njegov islamski dio,resorbirali i asimilirali te ga, da tako rečemo, turanizirali.

Proces asimilacije može se doduše češće tamo primijetiti, gdje dva razna naroda žive u neposrednom susjedstvu ili čak pod jednom vlasti, te onaj jači i otporniji resorbira slabiji; ali da dođe do ovakove apsorpcije i odnarođivanja slabije komponente, potrebna su dva preduvjeta, koji treba da funkcioniraju uporedo i konstantno, a to su commercium i connubium, t. j. međusobno druženje i ženidba.

Pokušat ću ukratko prikazati commercium, koji je bio uvjetovan simbiozom bosanskih starosjedilaca sa gospodujućim istočnjačkim elementima.
Već prije dvadeset godina kušao sam, obraniti Turke od objede, koja se povlači kroz sve školske povijesne knjige, da su oni kao osvajači bezobzirno i okrutno pobijeđenicima otimali zemlje i imovinu, obarali kršćansku kulturu, silom isturčili narod, nametali mu svoj jezik i lišavali ga etničkih obilježja narodnosti. Na osnovi bogate a do onda nepoznate arhivske građe dubrovačkog arhiva dokazao sam, da Osmanlije ne samo što nisu dirali u narodni jezik, nego je hrvatski jezik u Bosni ostao službenim jezikom uprave, dočim se turski ograničavao na šerijatsko sudovanje, a arapski na vjersko područje. Turci prve upravljače pojedinih bosanskih pokrajina nisu zvali valijama, nego vojvodama i krajišnicima, cd domaćega pučanstva osnovali su vojnik luk kao autonomnu kršćansku vojničku organizaciju, pridržali su domaći porezni sistem dukatništva i samu staru upravnu podjelu zemlje na vojvodine i knežij e, pa su čak — što je u Orijentu do onda nepoznato i u opreci sa šerijatom — u kanunamama uzakonili onaj oblik zemljišnog posjeda, koji je pod imenom baštine i baštinskih zemalja od starine postojao u Bosni.

Zatečene starosjedioce, kao inoplemenike, oni nisu prezirali ni progonili, nisu im čak ni zatvarali puta do najviše časti u državi, kako to dokazuje veliki broj velikih vezira, počevši od Ahmedpaše Hercegovića dalje, koji su podrijetlom bili Bošnjaci. Dosljedno oni bosanskim domorodcima nisu uskraćivali ni najviša upravna mjesta u domovini, te za prvih pet desetljeća iza osvojenja Bosne nalazimo na čelu bosanskog sandžaka Skenderbega Mihajlovića, Sinainpašu Borovinića, Mustafapašu Juriševića ,a među hercegovačkim krajišnicima ističu se Ahmedbeg i Skenderbeg Vranešević, Mehmedbeg Obrenović, Sinanpaša Borovinić, Mustafabeg Bogojević sin Dautpašin i Hasambeg Mihajllović.

Imademo dosta hrvatskih kršćana, koji su, ma da se nisu odrekli vjere, vršili vojvodsku čast, kao primjerice novski i trebinjski vojvode Vuk i sin mu Radivoj; vojvoda Donjih Vlaha bio je Herak Vladisalić, a od poturčenika da spomenemo samo Šibenčanina Muratbega Tardića, koji je u doba Husrefbegova vezirovanja bio njegov vojvoda u Sarajevu. Da je sam Husref-beg po materi Seldžuki-sultaniji bio carskog roda, a po ocu Ferhadbegu podrijetlom hrvatske krvi, to budi samo mimogred spomenuto.

Od bosanskih muslimana, koji su u to doba došli do uglednog mjesta, spomenut ćemo samo nekoliko: braću Ali-bega i Smajila, sinove kneza Ivana Vlahovića; Ibrahimbega, Isabega, Ahmedbega i Skenderbega Vraeeševića; Ahmedbega Krajčinovića; Ahmedbega Radičevića; Ahmedbega Bodirožića; Kalinbega Obrenovića; Mustafu Milivojevića, Isaka Jablanića, Šeremeta Crnetića, Hasana Skenderovića — a stotine i stotine uglednih islamiziranih Hrvata moramo prešutjeti, jer im je patronimikon prikriven arapskim Abdah, Abdulah, Abdul-gafur, Abdulhaj i sličnim arabiziranim imenima. Da su se svi ovi ljudi u svojim pismima služili hrvatskim jezikom, ne treba napose isticati; ali je važno to, da je na Porti i na valinskom divanu postojao osobiti ured za hrvatsko dopisivanje.

Kao dijaci i kancelari spominju se Branko, Mihajlo, Herak, Petar i Pokrajac Dijaković, a diplomatske misije povjeravali su sandžaci ljudima, čija imena glase: Tvrdiša Bogutović, Branisav, Teodor, Aleksa, Vlah Svinjarević, Stjepan Sratinović, Vuk Vraneš, Brailo, Tvrtko, Herak, Pokrajac Vlah. Milivoj Mihočević, Vuk Baličević, Ivan Radičević, Ivko Korajhodžić, Radoje Vučetić, Vukan Duforavčić, dakle su mahom domaći ljudi — kršćani.

Nabrajati one bezbrojne kršćane, koji su u ovo doba kao knezovi upravljali manjim upravnim jedinicama, značilo bi razvlačiti ovaj popis u nedogled.
Službeni commercium između osvajača i osvojenika u Bosni predočit će nam najbolje prvi pionir, koji je osmanlijskoj ekspanziji prema zapadu utirao putove, I s a b e g, isprva krajišnik u Skoplju, poslije zapovjednik zapadnim stranama u Kruševcu, konačno prvi sandžakbeg vrhbosanski. On u jednom pismu, koje nam se je sačuvalo, zove hercega Stjepana svojim bratom, a vojvodu Petra Pavlovića svojim sinovcem. Na čelu njegova ureda viđamo dijake Branislava, Mihajla i Heraka; kao poklisare šalje na posaobine Heraka Vraneša, Branila Stjepanovića, kefaliju Stefana, dakle, osim Alije Knežića, same kršćane. Na njegovu dvoru igra veliku ulogu bilo kao bankar i savjetnik za trgovinu, rudarstvo i eksploataciju crvca (krmeza), bilo kao ortak u trgovačkim poduzećima i kao zakupnik carina i si. Dubrovčanin Živan Pripčinović, a prigodice mu služi u trgovačkim poduzećima i drugi Dubrovčanin imenom Ivanko.

On je bio arbiter u svim prijeporima, što su postojali među bosanskim velmožama, pa čak i u sporu, koji je zavadio kuću hercega Stjepana. On se živo zauzima za potomstvo kneza Brajila Tezalovića, da dođe do svoje baštine, a svoj veliki ugled na Porti često je upotrebljavao na korist Bošnjaka, pa i samih Dubrovčana.

Te prijazne prilike su se nakon opsade Beča istina promijenile; ali, uza sve to, u katalogu valija i vezira, koji su bili na čelu bosanskog vilajeta, naći ćemo imena 34 vezira, za koje se osobito veli, da su podrijetlom Bošnjaci, a među njima imade odvjetaka porodica Dugajlića, Sokolovića, Sijerčića, Korča, Sifrića, Varvara, Pruščaka, Sovica, Miralema i t. d-Koliko li je još Bošnjaka bilo među onima, čije podrijetlo nije zabilježeno, to se dakako ne da ustanoviti.

Pregledamo li popis sredovječnih bosanskih plemićkih rodova, čiji su grbovi sačuvani u fojničkom grbovniku, naći ćemo, da potomstvo više od trećine njih još danas živi među bosanskim begovskim porodicama. Što su skoro sve kapetanije bosanskih krajiških gradova na dar = ul = harbu još iz predosmanilijiskog doba kao leno ostale u rukama islamiziranih starosjedilaca, dokaz je, da ni u kasnije doba, uza sve veće suprotnosti, službeni odnošaj između Porte i Bošnjaka nije bitno promijenjen.

Eto, tako izgleda službeni commercium između Osmanlija osvajača i Bošnjaka pobijeđenika. On je preveć obziran i koncilijantan, a da bi u sebi nosio klicu bilo kakova nasilnog odnarođivanja; on je premalo nasrtljiv, a da bi mogao uspješno turanizirati narodno mnoštvo.

Sto se tiče međuvjerskog odnošaja, njega će nam najzornije prikazati dogođaj, koji se je odigrao neposredno iza osvojenja Bosne na Milodraževu polju. Tu se car osvajač, sultan Mehmed II., sastaje sa čednim fratrom, fra Anđelom Zvizdovićem, i daje mu u ruke listinu ,kojom bosanskim katolicima zajamčuje vjersku slobodu. On mu ne daje prosti berat, kojim inače podjeljuje povlastice, ne daje mu ni ferman, kojim svojim najvišim dostojanstvenicima saopćuje svoju carsku volju, nego mu daje a h d n a m u t. j. savezni ugovor, kako ga sultani inače daju samo suverenim osobama. Jednom riječju, na Milodraževu polju susreće on predstavnika bosanskih katolika kao ravnopravna kompaciscenta. Dakle vijesti o nekom nasilnom isturčivanju bosanskih kršćana u doba fetha potpuno su neosnovane. Ako je uza sve to proces islamizacije upravo nevjerojatno brzo unapredovao, ima to svojih posebnih razloga. Tu je postojala vjerska rascijepanost, tu su bogumili uslijed toga, što muslimani kao i oni, slave petak, što je i u njih brak civilna ustanova, a ne sakramenat, našli važnih dodirnih točaka sa islamom, te su, sjećajući se progonstva, kojima su sa strane kršćanskih vladara zavojevača izvana bili kroz stoljeća izvrženi, objeručke prihvatili islam. Što se katoličke crkve tiče, njena je organizacija bila slaba, u rukama nekolicine fratara, koji ne predstavljaju ni provinciju, nego samo vikarijat. Nije tu bilo ni nadbiskupije ni onoga broja biskupija, koji bi odgovarao prostoru zemlje, a vezu s Rimom predstavljali su tek apostolski vizitatori, koji bi prigodice dolazili i Svetoj Stolici izvješćivali o prilikama. Pravo je čudo, da se je u ovakvim okolnostima katolicizam uopće održao na životu.

Da se sada obazremo na drugi čimbenik, koji u procesu odnarođivanja igra najglavniju ulogu, na connubium.

Uslijed promjena, nastalih osvojenjem Bosne, javlja se tu vrlo zanimljiva pojava. Obzirom na brak razvijaju se tri vjerske zajednice, tri među sobom strogo odijeljene, po jakosti diferencirane endogamične grupe. U sve tri su redoviti brakovi sa istovjercima, a oni sa inovjercima su izvanredno rijetki. Razmjeran tomu je priliv strane krvi, koji bi mogao izmjenjivati rasu. Najjači je u novonadošlih grčkodstoč-njaka, jer su oni imali prilike, da se žene sa drugim vjernicima svoje crkve iz carevine, Grcima, Jermenima, Aromunima i Bugarima; vrlo je slab u katolika, koji su tek prigodice magli uzeti koju djevojku iz Dalmacije ili Hrvatske, dakle približno iste krvi, a upravo neznatan je u muslimana. Oni, ma da su, dolazili u doticaj sa muslimanima osmanlijske narodnosti, živjeli su u najstrožoj endogamiji. U Bosnu je doduše dolazilo mnogo Osmanlija, da kao činovnici služe u upravnoj i sudskoj struci; ali malo njih sa namjerom, da se tu stalno nastane. Ti ljudi vodili su sobom svoj harem, a koji su se u Bosni oženili, opet bi otišli. Malo njih, koji su sklopili brakove sa domaćim djevojkama i ostali u zemlji, predali su svom potomstvu stanoviti udio turanske krvi; ali, kako su im se djeca i unuci opet ženili domaćim djevojkama, ta je tuđa krv po zakonima mendelizacije resorbirana ,te se već u trećem koljenu jedva primjećivala. Strani došljaci dakle nisu Bošnjake turčili, nego su ovi naprotiv asimilirali, t. j. pohrvatili njihove potomke. Poznato je, da je između bosanskih muslimana i Osmanlija postojao uvijek neki antagonizam i da su Bošnjaci zazirali od toga, da svoje kćeri udaju za t. zv. Turkuše, a taj antagonizam zadobivao je često i opasan politički oblik, te je bio uzrokom pobunama, kao onoj krajiškoj u XVIII. vijeku, kojoj su pali žrtvom Mustafapaša Biščević i Salihpaša Kulenović, velikoj buni Husejnkapetana Gradaščevića sredinom prošlog vijeka i ponovnim pobunama sarajevskih janjičara protiv državne vlasti.

Endogamija bila je u bosanskih muslimana tako stroga, da sam ja u svoje doba poznavao desetak begovskih rodova, koji su se ženili samo među sobom i ne bi u svoj harem ni za što dovodili djevojke iz rodova izvan ovoga kola, pa bile iz najboljih kuća.

Iz pomenutih razloga su mješoviti brakovi između Osmanlija i bosanskih muslimana bili izvanredno rijetki i bez vidnog učinka na oblikovanje rase.
Kako se brzo izlučuje tuđa rasna primjesa, ako nema stalna priliva sa ženske strane, najbolje nam pokazuje takozvani Borreby-tip u Skandinaviji. Tu je, u neolitsko doba, živjela isključivo dolihocefalna rasa, a potkraj ovoga doba pojavljuje se iznenada brahicefalna sa isključivo muškim skeletima. Tu se dakle nesumnjivo radilo o većoj ratničkoj invaziji. Došljaci uzimajući žene u starosjedilaca stvaraju neku mješovitu rasu. Tijekom generacija, međutim, sve se više gube brahicefalni elementi i konačno posve iščezavaju.Jednom riječju, starosjedioci su resorbirali strane rasne elemente, jer je ovima nedostajao konstantan priliv sa ženske strane. Isti slučaj postojao je i kod mješovitih brakova u Bosni.

Endogamija i uz nju haremska klauzura bile su dakle u Bosni najuspješnija zaštita za očuvanje rasnog elementa, i mislim, da mogu mirno reći ,da su se rijetke etničke skupine u Europi sačuvale od tuđe natruhe onako čiste kao baš bosanski muslimani.

Iako Osmanlije prema rečenom ni preko commerciuma ni putem connubiuma nisu uspjeli da modificiraju narodnost bosanskim muslimanima te da ih osmanliziraju, nije dugovjeka simbioza sa Osmanli jama naravski ostala bez vidnih tragova. Apstrahirajući od vjerskog života preuzeli su bosanski muslimani mnoge istočnjačke običaje, nošnju, način života, istočnjački urbanitet, staloženost u mišljenju i govoru, stoičku resignaciju u neumitnoj nevolji te mnoge druge osobitosti, kojima se od drugih svojih suplemenika razlikuju, a može se reći, i odlikuju; ali sve je to izvanjsko, a ne zadire u samu bit rase. Puka je bila afektacija, što su oni nekoć voljeli svoja obiteljska imena turcizirati, te su im se tako vremenom prava imena izgubila. Sinovi paša i drugih viših dostojanstvenika voljeli su zamijeniti svoje porodično ime patronimikonom, izvedenim po očevoj časti. Tako nastaju oni bezbrojni i raznoliki Pašići, Begovići, Agići, tako razni Kapetanovići, Hadžići, Hodžići, Muftići, Muderizovići, Defterdarovići, Kadići, Softići i kako se već zovu, koji su svi nekoć imah čisto hrvatska prezimena, pa ih vremenom pozaboravljali. To je bio tek učinak mode, sličan maniji latiniziranja imena u zapadnoj Europi za doba humanizma, kada su nastala imena kao Grotius, Leunclavius, Olearius, Čkolampadius, pa naša Mencius, Darsius i slične neukusnosti.

Mnogo su jači tragovi, što ih je simbioza s Osmanlijama ostavila u jeziku time, što je u nj unijela bezbroj turcizama; ali njih ćemo naći i izvan Bosne u svimi zemljama, koje su živjele pod turskom vlasti, a broj im ne će biti mnogo veći, negoli je broj germanizama u poljskom, češkom ili ruskom.
Važnije je, da se istakne druga činjenica, da sam turski jezik nigdje nije uhvatio korijena u narodu, a kako se je brzo izgubio i tamo, gdje su ga prihvatili, vidi se po tomu, što danas u samom Sarajvu ima jedva koji desetak ljudi, koji bi bili posve vješti turskom govoru i pismu.

Iz rečenoga se razabire, da su bosanski muslimani ostali ono, što. su im bili praoci. Njihovu narodnu pripadnost najbolje nam zasvjedočava jezik, a taj je ikavština, koju je muslimanski harem sačuvao jednako čisto, kao što je sačuvao i rasu od tuđe natruhe. Ta ikavština, koja je, kako je to nedavno dokazao Vladimir Skarić, priopćujući popis timara čitavog vilajeta iz XVII. vijeka, još onda obuhvatala čitavo područje bosanskog vilajeta, ne živi danas nigdje u onako čistom obliku, kao baš u bosanskim haremima.
Zaključak, koji se iz toga može izvoditi, jasan je, a ja bih samo još spomenuo, kakvog su mišljenja o tome orijentalni autori. Najveći zemljopisac Srednjega vijeka, Arap Edrizi, koji je 1154. na dvoru siciliskog kralja Rogera II., takoreći ad u s u m d e l f i ni, napisao svoje veliko djelo, zove narod, koji živi u zemljama od Akvileje do Dubrovnika, hrvatskim. Kako su drugi islamski pisci o tome mislili, prikazao je ponovno Safvetbeg Bašagić, a mi ćemo samo upozoriti na najvećeg turskog putopisca XVII. vijeka, na Evliju Čelebiju, koji je u svojoj Sejahatnami opširno opisao Bosnu s kraja na kraj. Opisujući Sarajvo on hvali sarajske muslimane, podrijetlom Hrvate, radi njihovih vrlina i junačke ćudi, a da im prikaže jezik, navodi glossa uz turski prijevod i naročito ističe jednu jezičnu osobitost Sarajlija, koja je inače malo kojem istraživaču pala u oči, a ta je, da oni sva osobna imena završavaju na o. To je sitnica, koja je mogla pasti u oči samo dobrom i oštrom promatraču, jer je doista specifična sarajska osobitost, da oni osobna imena, bila arapska, bila narodna, završavaju na o. Tako danas još vele Ibro, Huso, Avdo mj. Ibrahim, Husejn, Abdulah, a obiteljska imena glase Spalio, Svrzo, Glođo, Fočo i t. d., mj. Spahić, Svrzić, Glođić, Fočić,

Naoko je sitnica, ali je s jezičnog stanovišta zanimljiva i činjenica, da bosanski muslimani za oznaku mjeseci sunčane godine upotrebljavaju specifično hrvatsko narodno nazivlje (sičanj, veljača i t. d.), i to ne samo u svojim ruznamama, salnamama i kalendarima, nego se to sačuvalo i u govoru naroda do danas.

U begovskim kućama sačuvalo se do najnovijeg doba i ono narodno pismo, kojim su prvi bosanski sandžaci pisali svoje poslanice, bosanski fratri svoje matrikule i kronike, a fra Matija Divković svoja tiskana djela. To pismo okrstiše punim pravom imenom bosanice, a muslimansku djecu nisu to pismo naučavali putujući daskali ili meštri, nego rođene majke ili stariji, kući privrženi i s njom srasli sluge ili dvorani.

Što se tiče narodnog pjesništva, dovoljno je spomenuti, da narodna epopeja nije nigdje tako bujno procvala te se tako dugo sačuvala kao među muslimanima bihaćke i cazinske krajine, gdje oni sačinjavaju najjači dio žiteljstva, da ni u kojem našem kraju nisu ispjevane ženske pjesme, koje bi se po nježnosti lirskog osjećaja i dubokoj osjećajnosti svojih napjeva mogle taknuti sa sevdalinkama, koje se ore pod brdima Trebevića i Vlašić planine.

Umjetničku vrijednost muslimanskog pjesništva ocijenio je najpozvaniji sudac, veliki pjesnik Goethe, koji je od stotinjak narodnih pjesama, što mu ih je pokazao Vuk Karadžić, kao najljepšu odabrao baš pjesmu o Hasanaginici te je njemački prepjevao.

Ako dakle jezik dolazi u pitanje kao faktor za određivanje narodne pripadnosti naših muslimana, to je pitanje riješeno već sa ovo nekoliko odlučnih činjenica, što smo ih u uskom opsegu jednog općeg razmatranja mogli iznijeti.

Ostaje nam još, da se sa nekoliko riječi osvrnemo i na antropološke osobitosti bosanskih muslimana. Oni su ljudi visoka uzrasta i širokih grudi, te uz Skandinavce po poprečnoj visini svoga stasa stoje u Europi u prvom, redu. Formacija glave ima poznata obilježja dinarske rase, koja se u nas pojavljuje već potkraj neolitika i koja seobom Slovjena dobiva pojačan porast brahicefalnih elemenata. Međutim valja istaknuti, da su spomenute osobitosti zajedničke koliko muslimanima i katolicima toliko i grčkoistočnjacima u Bosni te da među pripadnicima tih triju vjeroispovijesti u tome nema bitne razlike. Razlika nastaje ,tek ako se obazremo na pigmentaciju, koja je, ako ne važniji, u najmanju ruku jed¬nako važan faktor pri formaciji rase.

Teorijski morali bismo pretpostaviti, da narod, koji stoljeća živi pod vlasti kath'exochen crnomanjastog naroda, kao što je osmanlijski, mora svi više naginjati crnomanjastoj pigmentaciji i da bi dosljedno bosanski muslimani morali biti tamno-bojniji od svojih kršćanskih sugrađana. Uistinu opažamo baš protivno. Tamnookih muslimana ima 46.95%, katolika pojednako t. j. 46.82%, dočim je u grčkoistočnjaka taj postotak za 10% veći ili točno 56.27%.

Svijetlih očiju ima u muslimana 37.69%, u katolika 39.88%, a u grčkoistočnih opet za okruglo 10% manje, t. j.28.52%. Slična razmjera postoji i u pigmentaciji kose, jer imamo tamnokosih muslimana 67.60°/», katolika pojednako, a grčkoistočnih opet gotovo 10°/o više, to jest 76.48%.

Svijetla boja kose zastupana je opet u muslimana sa 12.30%, u katolika sa 9.24%, a u grčkoistočnih sa 7.77%.
Prosječni odnošaj ovih dviju vrsta pigmentacije predstavlja nam antropološki tip i obzirom na nj pripada tamnom tipu 47.96% grčkoistočnjaka, a muslimana i katolika 11 postotaka manje ,to jest u obiju po 38.89%. Naprotiv čistom svijetlom tipu pripada 9.40% muslimana, 7.51% katolika i 5-59% grčkoistočnih. Ostali postotci predstavljali bi takozvani mješoviti tip i mogu se lako iz navedenih brojaka izračunati.
Iz ovih činjenica izlazi, da su bosanski muslimani po intenzitetu pigmentacije najbliži, dapače posve jednaki katolicima. Ako se još uvaži, da su Hrvati bili predstavnici svijetloga tipa, komu su plava kosa i modro oko glavnom rasnom odlikom, onda dobiva osobitu važnost činjenica, da je čisto svijetli tip u muslimana najjače zastupan, jer bi po tomu baš muslimani bili najčišći Hrvati u Bosni. Zasluga je to haremske ekskluzivnosti, koja je i u ovom slučaju očuvala pradjedovska rasna obilježja.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite