dr.Ivo Pilar-Bosna i Hercegovina od god. 1878.

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

dr.Ivo Pilar-Bosna i Hercegovina od god. 1878.

Post Postao/la zummann »

Austrougarski posjed Bosne i Hercegovine osniva se na čl. XXV berlinskog ugovora od 13. srpnja 1878., u kome se kaže, da će Austro-Ugarska zaposjesti Bosnu i Hercegovinu i njome upravljati.

Provođenje okupacije predstavljahu si vrlo jednostavno, i poznata je rieč Andrassyjeva o šetnji u Bosnu na čelu s vojničkom glasbom. Sa svim se smetnulo s uma, da se time jednom za svagda oduzima vlast ne samo snažnom i odpornom, premda pomalo izmetnutom krvnom plemstvu, nego i znatnom dielu naroda, koji je tu vlast dosada bio vršio na državno-vjerskoj bazi. Zaboravilo se također, da ljudi ništa teže ne prebolievaju nego gubitak vlasti. Zato bijaše odpor muslimana veoma žestok, a gubitci i troškovi okupacije bijahu mnogo veći, nego što se očekivalo. A i odpor nižih muslimanskih slojeva bijaše pod vodstvom duhovnih vođa mnogo snažniji, nego odpor pravog plemstva. Ta pojava ne će začuditi nikoga, tko misli socioložki. Oni, koji su imali izgubiti osim predočbe o nekoj sili i moći još i neka stvarna dobra, morali su biti mnoga prije spremni na sporazume s novim vlastodržcima nego oni, koji pravo nisu imali ništa izgubiti. Dne 25. srpnja 1878. dođe čak u Brod odaslanstvo begova iz Dervente, da se pokore Austro-Ugarskoj.

Za provođenje okupacije bijaše mobiliziran 13. vojni zbor (iz Zagreba, koji se sastojao samo od Hrvata), a vojničko vodstvo bude povjereno generalu Josipu pl. Filipoviću, Hrvatu i bivšem glavnom pobočniku bana Jelačića. Okupacija bijaše izvršena od 29. srpnja do 20 listopada g. 1878.
Prijateljski bijahu spram Austrije u Bosni razpoloženi jedino bosanski Hrvati. Hrvatska promiičba počevši od g. 1835. imala je toliko uspjeha da su Hrvati pod vodstvom bosanskih franjevaca dočekivali austrijsku vojsku s hrvatskom zastavom i poklicima "Živio hrvatski kralj Franjo Josip I." Bosanski katolički Hrvati izjaviše time, da stoje na stanovištu cetinskog izbora 1527.

Vidjeli smo već, kakvo bijaše stanovište muslimana. Grkoiztočnjaci sudjelovahu dobrim dielom s fanatiziranim muslimanima u bosanskoj narodnoj vladi, jer im austrijsko vladanje bijaše nepoželjno, — Helfert veli, da je Hadži Lojo od početka računao, da će oni sudjelovati,-
tako da je veliki dio grkoktoinog pučanstva susretao neprijateljski naše čete, a djelomice okitišee se grkoiztočnjaci srbskom trobojnicom, i željahu, da se knez Srbije proglasi knezom Bosne i Hercegovine.

Treba međutim odmah ovdje utvrditi, da velika većina kršćanskog pučanstva u Bosni i Hercegovini ne bijaše nacionalno sviestna. Ne bijaše u grkoiztočnjaka srbske sviesti, a niti hrvatske u katolika. Vidjeli smo već (str. 201.) da je srbski pokret osnovao god. 1862. u Sarajevu jedno družtvo, koje je tek trebalo da širiti srbsko ime u Bosni, jer bijaše čitavoj zemlji nepoznato. Da u grkoiztočnjaka uobće ne bijaše srbske nacionalne sviesti, svjedoči nam očevidac svjedok T. Herkalović, koji sam veli, da se tek od god. 1862. pojavljuje srbsko ime u Bosni i da se tek odonda grkoiztočnjaci nazivahu Srbima. S ovim piscem slaže se fra Grga Martić, koji tvrdi, da je još god. 1848. srbsko ime u Bosni bilo sasvim nepoznato (Zapamćenja str. 43.). U isto vriemie ojača i katolička hrvatska narodna misao, a u narodnom prosvjetnom radu odlikovahu se mladi franjevci.
Može se zato smatrati sigurnim, da je velika većina naroda u zauzetim pokrajinama bila u nacionalnom smislu još nedirnuta i djevičanska. Nacionalno prosviećeni bijahu samo pojedinci iz inteligentnijih družtvenih slojeva, osobito svećenici obiju kršćanskih vjeroizpoviesti, a oni mogahu povući masu za sobom.

Prve organizatorne poslove izveo je u Bosni sasvim naravno zapoviedajući general pl. Filipović, koji je kao Hrvat i s obzirom na jezik, najviše upotrebljavao u tu svrhu Hrvate. Ustrojbu sarajevskog obćinskog Vieća povjeri on Josipu Sertiću; kao građanski povjerenici dođoše u Bosnu Hrvati Vladimir Mažuranić, Napoleon pl. Špun-Strižić i Nikola Badovinac, a kasnije i Milutin pl. Kukuljevlć.

Možda je nešto i zbog ovih osobnih momenata hrvatski sabor zaključio dne 28. rujna 1878. adresu na kralja, u kojoj je poired pripojenja Vojničke Krajine i Dalmacije zamolio još i takvo ustrojstvo Bosne i Hercegovine, da bi se kasnije te zemlje mogle pripojiti Trojednoj kraljevini. Ta je adresa ozlovoljila Mađare i mađarsko je novinstvo jasno tražilo Mažuranićevu ostavku. Mađarsko ministarstvo izposlova, te je vladar odgovorio hrvatsko-slavonskom saboru »da je sabor, baveći se Bosnom i Hercegovinom, prekoračio svoj djelokrug.«

Pod dojmom ove predigre, koja djelovaše u Ugarskoj tim snažnije, što su srbski listovi u južnoj Ugarskoj započeli oštrom kampanjom protiv hrvatskih težnja u Bosni, pristupilo se zatim konačnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine (ubuduće zvat ću te krajeve naprosto Bosnom).

Previšnjim rješenjem od 16. rujna i 29. listopada 1878. povjereno je vođenje bosanskih poslova zajedničkom ministarskom vieću i osnovano je u ministarstvu vanjskih poslova t. zv. bosansko povjerenstvo, a njegovim predsjednikom bude imenovan Mađar Josip pl. Szlavy, odjelni predstojnik u tome ministarstvu. Kada on postade 8. travnja 1880. zajedničkim ministrom financija, prieđe i sjedište tog bosanskog povjerenstva u zajedničko ministarstvo financija i sraste se tamo s njegovim organizmom; iz njeg postade odjel za Bosnu i Hercegovinu. Szlavy pozove u Bosnu južnomađarskog Srbina baruna Nikolića kao građanskog pristava i doskora bijahu micani sa svojih položaja jedan za drugim oni Hrvati, koji dođoše s Filipovićem. Inače izgleda, da se barun Nlkolić baš nije mnogo proslavio, jer je Bosnu doskora opet ostavio. Slavy postade god. 1882. čuvarom krune u Ugarskoj, a na njegovo mjesto postavljen bi Benjamin pl. Kallay 4. srpnja 1882. zajedničkim ministrom financija.

Kallay bijaše proizašao iz diplomatske službe. On bijaše od 1869. do 1875. austrougarski generalni konzul u Beogradu, gdje se bavio poviestnim studijem, na temelju kojega je god. 1877. napisao i na mađarskom jeziku izdao svoju »Poviest Srba«. Kallayu, koji je bezuvjetno imao mnogo predznanja, bijaše suđeno, da položi temelje austrougarskoj vladavini u Bosni. O Kallayevim metodama u Bosni može svatko misliti kako hoće, ali je činjenica, da je izključivo njegova zasluga, što su u toj zemlji, koja bijaše preuzeta u sasvim raztrovanom stanju, stvoreni odnosi, posebno u oblasti gospodarstva, na koje gledaju zavidnim okom Hrvati iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Pa ako je i bilo neugodnih pojava i pokoja dječja bolest, ne može se poreći, da je upravu zemlje vodio svrsishodno i razumno, kako na korist zemlje, tako i na korist čitava Monarhije.

Ovdje ne mogu sada pisati poviest Bosne pod Kallayem, nego se moram ograničiti na glavne točke u nacionalno-političkom razvoju ove zemlje.
U svom poviestnom djelu Kallay je posvema u kolotečini Dobrovsky-Šafafikovoj, on ih i izričito navodi. On misli, da je »Srb« praime sviju Slavena i prihvaća također mišljenje, da prvotno područje naseljenja Srba obuhvaća i današnju Bosnu —- iznimku čini sjeverozapadni dio, koji se još danas zove Turskom Hrvatskom, i koji bijaše tada u posjedu hrvatskog naroda, — zatim veći dio Hercegovine i južne Dalmacije i da su u tim krajevima Srbi autohtono pučanstvo.

Nego Kallay mora da se je doskora uvjerio, da njegovo prvotno znanstveno shvaćanje nije izpravno, jer je doskora povukao svoje djelo iz svih javnih knjižnica, dao ga uništiti i počeo provoditi politiku sasvim suprotnu svojem nekadašnjem teoretskom uvjerenju.

Kallay se brinuo u Bosni i za znanstveni rad i iztraživanje, on je uredio od privatnika dra Makanca preuzeti muzej i učinio ga prvorazrednom ustanovom za iztraživanje. Kallay je uobće zastupao sasvim iz pravno shvaćanje, da se zdrava politika velikih poteza ne može voditi bez čvrstih znanstvenih temelja.

Politički se Kallay oslanjao na gospodarski najjači element u Bosni, na muslimane, u čijim rukama bijaše veći dio zemljištnog posjeda.Pa budući da u skladu sa svojim poslanjem nije smio voditi hrvatske politike, a doskora je uvidio opasnost od vođenja srbske politike, bijaše on jednako neprijateljski razpoložen prema obadvie nacionalne misli.Zato on pokušavaše u Bosni nasljedovati dalmatinsku politiku »seljačtva« i označivaše jezik u Bosni »zemaljskim jezikom«. No doskora se uvjeri, da ta nacionalna bezimenost nema nikakvog uspjeha, pa zato pokuša pobuditi neku bosansku nacionalnu sviest. Bečki slavist Jagić izradi stručno mišljenje, da postoji bosanski jezik, pa se s takvim programom pokrene list »Bošnjak«.

Osobito je Kallay nastojao, da za tu misao pridobije muslimane, nekadašnje gospodare Bosne.I zaista neki mladi beg s pjesničkim darom izpjeva rodoljubnu pjesmu, u kojoj bijahu i ovi stihovi:

»Od Stoca pa do brodskih vrata,
Ne ima Srba ni Hrvata.«


U tome političkom pokušaju opažamo odmah dobrog poznavaoca balkanske poviesti. Bez sumnje bijaše sasvim izpravna osnovna misao, da su državne tvorevine na Balkanu bile najjači činbenik pri stvaranju nacija, pa upućujem čitaoca na moje uivodno razlaganje. Pa ipak je Kallayev pokušaj s bosanskom nacijom morao propasti na neizlječivoj bolesti poviestne neistine, jer bosanske nacije nikada nije bilo, a niti će je biti.

Tokom devetdesetih godina postajao je neuspjeh »bošnjačtva« sve očitijim. Pokazalo se, da absolutno nije sposobno za život. Ali se također pokazala i čudna činjenica, da se doduše moglo spriečiti širenje hrvatstva, a nipošto ne također i širenje srbstva u Bosni. Uzprkos svim Kallayevim nastojanjima, srbstvo je dolazilo sve više do izražaja, postajalo je sve neugodnije, i njegov utjecaj na bosanske muslimane bivao je sve to veći, pa oni dođoše doskora sasvim u srbsku zapregu.

Pri bližem razmatranju to nam se čini sasvim razumljivim. Hrvatske zemlje: Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bijahu u posjedu Monarhije, pa nije bilo težko spriečiti, da se hrvatski narodni pokret proširi na Bosnu. Nisu samo hrvatsko ime, hrvatska zastava i hrvatski nacionalni politički rad u Bosni bili strogo zabranjeni, nego se čak na prvoj stranici redarstvenog albuma u Sarajevu nalazila slika hrvatskog političkog vođe dra Ante Starčevića, a za njom nešto podalje sedam slika najiztaknutijih ličnosti hrvatske oporbe, pa je stoga svaki pokušaj tih ljudi da dođu u Bosnu, morao voditi do nepoželjnog poznanstva s bosanskim redarstvenim zatvorima. Osim toga bijaše moguće vršiti utjecaj na katoličko svećenstvo, i to jednako na redove kao i na svjetovno svećenstvo, a ovo potonje bijaše glavni nosilac hrvatskog narodnog pokreta, pa zato se hrvatski pokret u Bosni mogao stvarno suzbijati.

To međutim nije uspievalo sa srbskim narodnim pokretom. Ne samo poradi toga, što se nije mogao vršiti utjecaj na kraljevinu Srbiju, gdje je, kako sam u prošlom poglavlju utvrdio, svesrbski pokret postao stožerom državne politike, nego nije ni bilo lako spriečiti srbski utjecaj iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije da ne prieđe u Bosnu, jer u doba Kallayevo bijahu Srbi u tim zemljama dragocjeni stupovi tamošnjih vlada. I zato nije bilo moguće vladine ljude strpati u album zločinaca onako kao Hrvate od oporbe. Osim toga imali su Srbi pored svoje narodne Crkve, čije ćemo djelovanje još kasnije upoznati, još i ne sasvim bezznačajnog pomagača, ruskog konzula u Sarajevu, u kome bijaše utjelovljen čitav ugled i utjecaj majčice Rusije. Izvan svake je sumnje, da su se ruski konzuli u Bosni sad manje, a sada opet više otvoreno rotili sa Srbima. Tako je na pr. ruski konzul Bakunin sasvim očigledno sudjelovao u srbskim spletkama protiv Monarhije, a kada je bio odstranjen, njegov se nasljednik Igelstrom od njega razlikovao samo time što je u svom radu bio mnogo oprezniji i što ga je vršio mnogo pristojnije.

Tako se bijaše Kállayu doskora boriti sa sve većom snagom Srba u Bosni. Mi se ovdje ne možemo pozabaviti pojedinostima te borbe, te ču samo nabaciti neke kratke sličice. U službenom izdanju brojitbe mjesta i pučanstva Bosne i Hercegovine prema popisu pučanstva od 1. svibnja 1885. (Sarajevo 1886., Zemaljska tiskara) nalazi se 41 mjesto s oznakom, da u njima stanuje samo grkoiztočno pučanstvo. Pošto su grkoiztočnjaci u Bosni većinom pridošlice, postojala je u njih sklonost da se odíele od inovjeraca, pa su tako u Bosni nastala mnoga jednaka imena mjesta, u kojima ima s jedne strane muslimana i katolika, a s druge strane girkoiztočnih. Jedno te isto ime dolazi dva puta, a i do tri puta, te glasi Janjari Turski, Janjari Pravoslavni ili Špionica Turska, Špionica Katolička, Špionica Pravoslavna. Od gore spomenutog 41 imena imade ih prema službenom popisu od god. 1885. 33 oznaku »pravoslavni«, 5 »rišćanski«, a 3 »kristijanski«. To sasvim odgovara našoj tvrdnji, da grkoiztočno pučanstvo Bosne u doba zauzimanja uobće nije imalo nikakve nacionalne sviesti. Ali u rezultatima popisa stanovničtva u Bosni i Hercegovini od 22. travnja 1895. (Sarajevo 1896., Zemaljska tiskara) sva se ta grkoiztočna sela označuju već srbskima: »Janjari Turski«, »Janjari Srbski«, »Špionica Srbska« i t. d. Prema tome je jasno, da je Srbima pošlo za rukom, da se učvrste uzprkos službenom smjeru i da posrbe oznake mjesta, koje dotada bijahu samo vjerski označivane. A tako bijaše i na svim drugim područjima.
Kállay bijaše u težkom položaju. Nije mogao otvoreno nastupali a Khuenova vlada smatrala se vrlo zgodnim rješenjem, jer je umirila Hrvatsku. U toj okolnosti sadržan je po mome shvaćanju pravi razlog protiv Srba, jer oni bijahu u Hrvatskoj i Slavoniji stup Khuenove vlade, za onaj ozloglašeni Kállayev redarstveni sustav, koji se kasnije toliko zamjeravao njegovoj vladi. Imao je vezane ruke, osjećao je neprijatelja, ali mu se nije moga otvoreno staviti nasuprot i zato ga je morao suz bijati tajnim putovima, s pomoću redarstva i tajnih agenata.

Godine 1895. započinje pokret među muslimanima u Bosni. Premda bijahu vladini ljudi, ipak ne mogahu pad vladom Monarhije izraziti svoju volju bez ikakovih obzira u pravcu svojih probitaka kao prije.Srbima je uspjelo izkoristiti tu okolnost, posijati među muslimane nezadovoljstvo i izazvati njihov pokret. Nakon propasti »bošnjačtva« padoše tako muslimani u Bosni u ruke Srbima. Počevši od g. 1895., pa sve do 1910., muslimani su u Bosni samo oruđe u srbskim rukama kao posljedica politike, koja je spriečila, da se muslimani sasvimi prirodno našem analiziraju u hrvatskom pravcu. I ovdje su Srbi vrlo spretno igrali dvoličnu ulogu. S jedne strane huckali su muslimane protiv vlade, a s druge strane nagovarali su ih na izseljivanje i nastojali su, da kupe po mogućnosti što više i što jeftinije zemljišta izseljenika.

Kállay je počeo osjećati, kakova je uloga pravoslavne Crkve u na rodnom pokretu Srba, tle je sustavno nastojao oko toga, da što više grkoiztočno svećenstvo dovede u zavisnost o državnoj sili. Uspjelo mu je naći nekoliko pouzdanih viših crkvenih dostojanstvenika. Time je međutim postigao samo taj uspjeh, da se narod s nižim svećenstvom stavio nasuprot lojalnim dostojanstvenicima Crkve i tako nastade t. zv. bosanska crkvena razpra. Povod toj razipri sastojaše se u tome, što je mostarski metropolit Serafim Perović, dospjevši u sukob s laicima, članovima uprave samostana Žitomislića, zvao u pomoć vladu i dobio je, da provede svoju volju. Srbskopravoslavni biskup, pa da se obrati na inovjernu vladu za pomoć protiv vlastitog svog stada?! — To bijaše svetogrđe! Nerazpoloženje bijaše upereno i protiv sarajevskog metropolita Nikole Mandića, pravoslavca iz Hrvatske, jer je u svome nastupnom govoru izjavio, da će biti vjeran sin svoje Crkve, ali također vjeran podanik svoga cara i gospodara. Tako što već se onda nije smjelo pružati bosanskim Srbima. Na čitavom pravcu od Beograda, Novog Sada do Zagreba (Srbobran) upravljalo je srbsko novinstvo najžešće napadaje na obojicu metropolita i na bosansku vladu, a što je najčudnije, u tome je ne pomagahu samo mladočeški pražki listovi, nego čak i neki bečki.

Čim su Srbi završili nacionaliziranje gradskog pučanstva u Bosni i Hercegovini, a taj se proces zbivao od g. 1878. do g. 1895., stupiše oni u borbu protiv vlade. U toj borbi bijahu im muslimani saveznici, i to svakim danom u sve većoj mjeri. Borba ta ne bijaše vođena samo u srbskom tisku Austro-Ugarske i Srbije, nego i u inozemstvu. Ovdje mi je posebno upozoriti na brošuru »Bosna i Hercegovina pod upravom Austro-ugarske monarhije« (Berlin 1901.) u kojoj se bosanske prilike prikazuju sasvim zlonamjerno, upravo zagrižljivo i nepravedno na štetu Austrije.

Ta borba protiv vlade bijaše na koncu konca uperena protiv Monarhije. Trebalo je njome dokazati, da Monarhija nije u stanju upravljati u Bosni tako, da pučanstvo bude zadovoljno, a između redaka moglo se razumjeti, da bi Srbija čitavu stvar nesumnjivo mnogo bolje izvela.

Sve je to prisiljavalo Kallaya, da se sada približi Hrvatima. U godinu 1893. pada mnogo zapaženi posjet Bosni hrvatskog političara Frana Folnegovića, koji pripadaše Starčevićevoj stranci. Folnegovića je Kallay primio tom, zgodom u podulju audienciju. Od toga vremena postade položaj Hrvata u Bosni nešto lakšim, a popravljao se u istoj mjeri, u kojoj su Srbi Kallayu bivali sve neugodnijima. God. 1900. dozvolio je Kallay u Bosni prvu svečanost s izrazito hrvatskim obilježjem; bijaše to posveta barjaka pjevačkog družtva »Trebević« u Sarajevu, pa je tom zgodom smjela biti kumom supruga jednog višeg činovnika (predsjednika vrhovnog suda Kendželića). Svečanost bijaše nažalost malo pomućena, jer je katolički nadbiskup Stadler htio bezuvjetno zastavu posvetiti crkvenim obredom, čemu se uzprotivi hrvatska inteligencija, koja je htjela privući muslimane i znala, da oni nikada ne će htjeti prisutstvovati crkvenom obredu. Vlada se pri tome držala neutralno, a na koncu htjela je povući izdanu već dozvolu.

Uzprkos težkom položaju usudio se Kallay, s obzirom na osjećaje Mađara i na Khuenov sustav u Hrvatskoj i Slavoniji, da ne promieni otvoreno načina svoga vladanja. Bit će da je osim toga opazio, da Hrvati za njegove vlade zapravo uobće nisu napredovali i da su vrlo slabi. Kállay započe pobolievati god. 1901. te umre u srpnju god. 1903. U posljednjim godinama njegova života postade mu jasno, kakvoj opasnosti Bosna ide ususret i kakove su sve bile pogrješke učinjene; to dokazuju njegove izjave iz zadnjih njegovih dana. Barun Chlumecky priznao je u Friedjungovu procesu, da su i njegove simpatije bile izprva na strani Srba, ali da ga je Kállay upozorio na potajne srbske ciljeve i konačno uzkliknuo: »Le serbisme, voilá l'ennemi!«

Iz vlastitog opažanja poznato mi je nadalje štošta značajno za razpoloženje Kállaya u posljednjim danima njegova života. Tako je na pr. dao, da mu na njemački prevedu Petriniensisovu knjigu »Bosni i hrvatsko državno pravo«, koju sam često već naveo. U zadnje svoje dane razgovarao je Kállay često o važnosti Hrvatske za Monarhiju i naglašavao je, da mu je žao, što se hrvatskim pitanjem nije već mnogo prije pozabavio.Za njegovo shvaćanje značajna je izjava, koju je prema Setonu Watsonu dao bečkom dopisniku Timesa u zadnje doba svoga života (1903.): »Moji su sunarodnjaci loše postupali s Hrvatskom, sputavali njezin razvoj i novčano je izkorišćivali; za to će jednoć morati platiti.«

Ovako umrie snažni taj čovjek, a da mu nije uspjelo označiti jasan pravac razvoju povjerene mu zemlje. On bi možda bio pravi čovjek za rješenje južnoslavenskog pitanja, ali je predugo trajalo, dok je sam svladao svoje zablude, pa kada se to konačno zbilo, izpalo je iz njegovih ruku kormilo tih novostečenih južnoslavenskih zemalja, a da mu nije bilo moguće predhodno lađi odrediti smjer.

Njegovim nasljednikom postade u srpnju g. 1903. Mađar Stjepan Burian pl. Rajecz, koji bijaše dotada u diplomatskoj službi i poslanik u Ateni. Čovjek bez prigovora, nešto povučen, pa čak i zatvoren, ne bijaše u njega onako velikih poteza kao u Kállaya, a osim toga bijaše i štedljiv. Štednja bijaše i potrebna, jer je zadnjih godina, kada su uzde umirućem Kálayu polako izmicale iz ruku, u čitavom sustavu postojalo neko kolebanje osobito u financijama.

Obćenito se osjećala potreba, da se sustav promieni; ali nitko nažalost nije znao, u kome pravcu. Pa ni Burian, koji u problemima južnih Slavena nije imao neko osobito znanje, a niti izkustva. Polagano tapkajući započeo je upravljati zemljom i uvodio je strogu štednju; u nacionalno-političkom pogledu njegov pravac ne bijaše jasan i usmjeren i zvaše se u Bosni »genialnim unakrstnim pravcem«.

Budući da su srbske tužbe na Kállayev redarstveni sustav imiale stanovit odziv, mišljaše Burian, da Bosni treba dati u prvome redu više slobode. Počeo se također baviti mišlju neke upravne autonomiji u Bosni. Srbi bijahu u Bosni najžešća oporba i najglasnije vikahu na samovolju redarstva i na miešanje državnih vlasti u njihove crkvene poslove, u kojima su tražili autonomiju. Burian namisli poradi toga, da u prvome redu zadovolji Srbe. Formalno bijaše to sasvim izpravni zamišljeno. Jer Srbi ne bijahu samo brojčano najjači element u Bosni (sada oko 800.000 pravoslavnih naprama 600.000 muslimana i 400.000 katolika) nego i politički najdjelatniji. Osim toga bijahu muslimani većinom pod njihovim utjecajem, a Srbi priređivahu vladi i najviše neprilika.

Nakon oduljeg pregovaranja bijaše konačno donesena srbska crkvena autonomija. Svakako je zanimljivo napomenuti, da jedan od glavnih čmbenika bijaše pri tome neki srbski odvjetnik dr. Gavrila iz južne Ugarske. Previšnjim rješenjem od 13. kolovoza 1905. bijaše odobren statut od 21 uvodnog članka i 264 paragrafa o uređenju crkvene i školske autonomne uprave srbsko-pravoslavnih eparhija (metropolita) u Bosni i Hercegovini i odtisnut u Službenim novinama za Bosnu i Hercegovinu od 1. rujna 1905. br. 86.

Zakonom bijaše sada utvrđena srbska narodnost grkoiztočne Crkve i njezino školsko ustrojstvo. Prema čl. III. temeljnih odredaba bijaše srbsko-pravoslavnim eparhijama podieljeno pravo, da samostalno rješavaju, ustrojavaju i upravljaju stvarima svoje Crkve, škole i pripadajućim fondovima, službama i dobrima »uz priuzdržaj vrhovnog nadzornog prava Nj. Veličanstva, koje vrši njegova vlada«. U članku XX. ustanovljuje se službenim jezikom srbski jezik s ćirilskim slovima. Prema članku XX. crveno-plavo-biela zastava je narodno-crkvena za sve srbsko-pravoslavne eparhije u Bosni i Hercegovini. Izvrstno bijahu uređene srbsko-pravoslavne crkvene, odnosno crkvene i školske obćine, crkvene skupštine, crkveni i školski odbori, grkoiztočne župe, župni uredi i svećenstvo, grkoiztočni samlostani i samostanske crkvene obćine kao eparhije, eparhijski upravni i školski odbori, te konačno vrhovni upravni i školski odbor. Zatim bijaše osigurana i dobro uređena uprava fondova, zaklada i dobara grkoiztočne Crkve, njezinih škola i samostana. Predviđen bijaše nad svim tim također vrhovni nadzor države, ali se on kasnije većim dielom pokazao sasvim nedjelotvornim. Prema članku XX. bijaše za pokrivanje troškova te autonomije razrezan crkveni prirez, koji je država utjerivala i dielila autonomnim oblastima. Po čl. XIII. dobivale su autonomne oblasti također obilnu podporu iz sredstava zemlje, a u § 262. bijaše crkveni prirez za prvih deset godina utvrđen s 10% od svih izravnih zemaljskih poreza.
Valjalo bi još iztaknuti, da se dužnost prinašanja smatrala obvezatnom za sve grkoiztočnjake tako, da su i nesrbi morali doprinositi za srbsko-pravoslavnu Crkvu.

Mišljahu, da će sada Srbi biti zadovoljeni i smireni, ali se ljuto prevariše. Srbska oporba nije prestajala, nego je postajala sve žešćom. Djelovanje ovakvog uređenja i ojačanja srbske Crkve i srbskog školstva u Bosni i Hercegovini bijaše vrlo čudno u političkom smislu.

Već nekoliko mjeseci nakon odobrene autonomije započe u svibnju g. 1908. u Bosni radnički pokret, koji radikalni srbski elementi pretvoriše odmah u srbski narodni pokret. On je kroz nekoliko dana u Sarajevu bio sasvim paralizirao državnu vlast.

Nisu ni slutili, da su autonomnim statutom učvrstili i ojačali državnim sredstvima najopasnija osvajačka srbska sredstva: Crkvu, samostan i Školu. Kasniji razvoj bijaše zato s time sasvim u skladu. Ja ću ga prikazati na temelju jedne brošure, koja je u ono doba izašla u Bosni, a napisao ju je jedan austrijski Niemac.

»Srbska oporba shvatila je brzo novi položaj sigurnim instinktom svoga nedvojbeno prevratnog podrietla. Novo doba slobode, podareno stanovničtvu zaposjednutih zemalja slobodnom voljom ministra, bijaše shvaćeno kao slabost i popuštanje i samo je još povećalo drzkost njihovih zahtjeva. Time bijahu stvoreni i uvećani težki momenti za sukobe, no radikalna srbska stranka sakrivala je još uviek pravi cilj svoje u čitavoj zemlji strahovito razvijene agitacije. Bilo bi možda uspjelo dovesti zabrazdjela kola ipak u pravu kolotečinu, da nije nastupio novi moment, koji je srbskoj oporbi samo još učvrstio kičmu. Nagodbena kriza prietila je, da će u temeljima potresti obstankom habsburžke monarhije. Stranka nezavisnosti mobilizirala je u Ugarskoj sve sile, koje je mogla izkoristiti u borbi protiv Beča. Ocjenjujući prilike sasvim izpravno, htjedoše pogoditi najosjetljiviju točku Monarhije, prenošenjem borbe na teren vanjske politike, i to osobito na teren balkanske politike. Hodočašće mađarskih novinara u Beograd i tamošnje bratimljenje, imalo je po slovu poznatih tamo održanih govora bezuvjetno oštricu uperenu protiv Austrije. A u Hrvatskoj kovala se u vatri zajedničkog borbenog razpoloženja protiv Austrije riečka rezolucija pod vodstvom Supila i Polonyja. Riečki rezolucionaši u srbsko-hrvatskoj koaliciji trebali su kao pomoćne čete nezavisne stranke, sudjelovati u borbi protiv suverenih prava krune, a za uzvrat dobiše niz obećanja. Naravski da u Pešti ne zaboraviše ni na nezadovoljnike u Bosni i Hercegovini. Prisnoj suradnji između nezadovoljne srbske radikalne oporbe u Bosni i Hercegovini bijahu utrti putovi i razpredahu se niti između Pešte, Zagreba, Sarajeva i Beograda. S bosanskim izbjeglicama postupahu u Beogradu s osobitom pažnjom, a u hrvatskom saboru govoraše Supilo o Bosni i Hercegovini kao o srbskim zemljama, dok je iz Pešte blagoslavao grof Batthyani taj novi savez. Kojeg li čuda, što činovničtvo sve do najviših položaja nije znalo u takovom položaju, što mu je raditi. Pometnja postade još i veća, kad je ministar jednom protivnom odlukom dokinuo mjere sarajevske vlade s obzirom na srbsku narodnu organizaciju. Srbska oporba nije propustila — svaka čast njenoj odlučnosti i uztrajnosti — da joj prođe zgodna prilika, ne izkoristivši je. Ona nastavi narodno-politički program, t. zv. »sarajevsku rezoluciju«, za organizaciju čitavog srbskog elementa za borbu protiv postojećeg oblika vladavine, koja je trebala postati platformom nove borbe o prevlast u tim zemljama. Zemaljska vlada u Sarajevu poduzme odlučne korake i kazm podpisnike rezolucije visokim novčanim globama. Ali Srbi, računajući i na svoje saveznike u Zagrebu i Pešti, pošalju svoje vođe u Zurich, gdje je tada boravio ministar Burian na dopustu. Brzojav, koji je nekoliko dana kasnije izišao u »Srpskoj Riječi«, organu srbske opozicije, javljao je iz Zuricha o pobjedi srbskih pouzdanika nad shvaćanjem sarajevske vlade. Izprva nitko ne htjede vjerovati u istinitost toga brzojava, ali doskora stigne i službeno rješenje i poništi svaku sumnju.
Posljedice nisu izostale. Između 9. i 13. studenoga 1907. sastade se u glavinom gradu Bosne krnji sabor, skupština 71 srbskog odaslanika, koji bijahu pravilno izabrani u svim kotarima Bosne i Hercegovine upravo na temelju izprva progonjene sarajevske rezolucije. Taj srbski krnji parlament vladao se posvema kao neka konstituanta i prisvajao si je pravo odluke o budućnosti tih zemalja, zauzetih od Austro-Ugarske, pravo, kakovo pristoji jedino prevratničkim tielima. Time bijaše stvoren kamen temeljac nove državopravtne zgrade, bosansko-hercegovačko državno pravo na srbskom temelju. Kao osnovno načelo bijaše zaključeno: »Svaki narod ima pravo na samoodređenje. U vladi mora volja naroda doći do izražaja«. Na temelju toga i prelazeći preko svih međunarodnih ugovora i konvencija, bijaše zaključeno osnivanje samostalne bosansko-hercegovačke države kao »diela turske carevine« (Spalajković) s odgovornom parlamentarnom vladom na temelju obćeg, jednakog i izravnog prava glasa. Ovo krvavo izazivanje Monarhije, koja je upravljala Bosnom i Hercegovinom, ostade nekažnjeno, a odaslanici iz toga krnjeg parlamenta nastaviše po svom povratku kući marljivo raditi, da po mogućnosti ostvare što prije preduvjete za postizavanje svoga cilja. Kakove su se nade gojile u krugovima srbske oporbe u slučaju, da taj program bude ostvaren, dokazuje nam najbolje ono množtvo pozdravnih brzojava, što ih je ta skupština primila iz kraljevine Srbije, iz Stare Srbije, Macedonije, ukratko odasvud, gdje bijaše budna velikosrbska narodna sviest. Kojega li čuda, da je ta velika moralna pobjeda srbske oporbe našla odjeka i kod muslimanskog pučanstva. I muslimanska oporba pođe sada također u Peštu, a nezavisna stranka primi je ondje razširenim rukama kao prije Srbe, i isti onaj grof Bathyani obreče joj svoju najizdašniju podporu, što je onih dana i ponovno potvrdio jednim brzojavom upravljenim vođi muslimanske oporbe.

Nakon ovoga ovdje ukratko opisanog razvoja srbske oporbe moći će svatko sam odgovoriti na pitanje: »A tko je srbsku oporbu učinio tako jakom i snažnom?«

Tako prikazuje prilike navedena brošura, a ne može se nažalost poreći izpravnost tih pogleda, koliko god nam se te pojave s današnjeg našeg stanovišta ne sviđaju.

Ne može pak biti nikakove sumnje o tome, da je u prvome redu srbski crkveni statut skrivio to akutno pogoršavanje prilika u Bosni i Hercegovini. Pri tome se pozivam na jedan izvještaj iz Bosne, u kome se kaže: Oslobođeni crkvenim statutom svih materialnih briga, imali su sada popovi obilno vremena, da se pobrinu u narodu za razpoloženje, kakovo su željeli. U tu svrhu bijahu skovane krilatice »nema trećine« (za muslimanskog bega), te »nema više poreza«, a narod zagrizava rado u tu meku.

Treba međutim priznati, da se u zauzetim zemljama širila nedvojbeno dezorganizacija i obćenita nesigurnost, i to jednako u gospodarskoj kao i u političkoj oblasti. Mnogi pripadnici Monarhije prodadoše svoj mukom stečeni imetak i odseliše, jer osjećahu, da im izmiče tlo pod nogama. Pa čak i u činovničkim krugovima govoraše se o mogućnosti srbskog vladanja u Bosni. Nažalost bijaše u Bosni i nekoliko činovnika koji bijahu toliko zaboravili na svoje dužnosti, da pomagahu Srbe i s njima se bratimljahu, ne bi li si za svaki slučaj osigurali svoju budućnost. Na sreću bijahu to samo pojedinačni slučajevi.

Austrijske novine počele su sve više donositi vapaje iz Bosne, u kojima se tamošnje prilike crtahu u vrlo tamnim bojama. Tako izađe na pr. u Neue Freie Presse od 25. siečnja 1908. spomenuti već članak »Die Situation in Bosnien und der Herzegowina«, a zatim dne 21. ožujka 1908. članak »Bosnische Zustände«, u kome se nalazi ovaj zna čajni uvod: »Iz Sarajeva nam dolaze neobične viesti. Čovjek bi gotovo mogao misliti, da ne potječu iz Sarajeva god. 1908. nego iz Venecije u god. 1859.«Takovi vapaji, koji su upozoravali na duboki potres u zauzetim zemljama i o čijoj izpravnosti mjerodavni bijahu sve više uvjereni, izazvaše konačno aneksiju dne 7. listopada 1908. Još uviek nam nedostaje prikaz ovoga vrlo važnog poviestnog čina.

Ali pravo njegovo tumačenje dao je Aehrenthal, sigurno najmjerodavnija ličnost za to, kada je u svome izvješću od 10. listopada i 1908. pred ugarskim odborom za vanjske poslove komentirao svoju politiku. »Sve se više pokazivalo, da je potrebna afirmacija misli o snažnoj Monarhiji«. A ta afirmacija postala je potrebnom u prvome redu zboji tih događaja u nutarnjoj politici.

Htio bih ovdje samo još sabrati sve one momente, koji su prema mome mišljenju doveli do aneksije:

1. Gore opisani događaji, za koje je Aehrenthal doznao službenim i neslužbenim putem;

2. Brošura, što ju je u svibnju 1908. izdao ugledni austrijski poli tičar I. M. Baemreither pod naslovom »Dojmovi iz Bosne« (Bosnische Eindrücke), u kojoj on otvoreno pokazuje na srbsko rovarenje. U toj brošuri nalazi se sliedeći odlomak: »Ako mi je kazati, koji je najjači dojam, što sam ga stekao prigodom mog nedavnog boravka u zauzetim zemljama, ako treba iztaknuti onu točku, u kojoj se slažu gotovo svi oni, koji poznaju prilike u zemlji i gledaju u budućnost, ako moram reći, što osjećaju, misle i žele svi oni, kojima je zaista na srdcu nerazdjeljiva zajednica tih zemalja s Austro-ugarskom monarhijom — onda mogu kazati samo to, da je pročišćenje međunarodnog položaja Bosne i Hercegovine, njihov konačni priključak habsburžkim zemljama i pretvaranje berlinskog mandata u konačni posjed, postalo nuždnim pred uvjetom za daljnji mirni razvoj tih zemalja.« Taj uplivni političar sasvim je izpravno spoznao, da se politika po receptu Spalajkovića može uspje suzbiti samo aneksijom.

3. Izvanredno važne vanjskopolitičke pojave, koje su se odigravale u svibnju i lipnju 1908. nisu mogle, a da ne ostave duboki dojam na Aehrenthala. U ono doba bijaše vidljiv grozničav rad sveslavenskih krugova, koji se očitovao u čitavom nizu sveslavenskih kongresa. 10. lipnja 1908. bijaše došlo do sastanka u Revalu, čije će nam puno značenje za kasniji razvoj i za sadašnji rat odkriti tek budućnost. Značaj toga sastanka bijaše odmah shvaćen u Njemačkoj, jer car Vilim odgovori na to dne 14. lipnja 1908. oštrim govorom na vojnom vježbalištu Doberitz. Sve zajedno u vezi s pojavama na jugu, moralo je prisiliti Aehrenthala, da stvori nove odluke.

4. Konačno je Aehrenthal između 15. i 20. kolovoza 1908. primio privatno izvješće od tri ugledna Bosanca katolika, u kome ga oni upozoravahu na neodržive prilike u Bosni i javljahu, da se Srbi i muslimani potajno spremaju, da pošalju zastupnike u turski parlament, koji se imao skoro u Carigradu sastati, čime bi posvjedočili pripadnost Bosne i Hercegovini turskoj carevini. Taj jasni i uvjerljivi izvještaj, čiji sam sadržaj slučajno doznao, dojmio se Aehrenthala, jer je dokumentirano odkrio svu ozbiljnost položaja na jugu. Aehrenthal je o tome obaviestio zajedničkog ministra rata, koji je navodno zatražio obaviest od generalnog stožera zapoviedajućeg generala u Bosni i Hercegovini i dobio odgovor, koji je potvrđivao podatke triju Bosanaca. Budući da je time opasnost položaja bila dokazana, odluči se Aehrenthal, koji biijaše doonda to pitanje samo obćenito razmotrio, između 22. i 26. kolovoza na brzu akciju. Dne 16. rujna sliedio je Buchlau, i aneksija bi u šest tjedana zaključena i provedena.

Ovu verziju o tome, kako je došlo do aneksije, zahvaljujem izvrstno obavieštenim izvorima, a ona je sasvim u skladu i s mojim vlastitim opažanjima tako, da sam uvjeren u njenu izpravnost.

Ali treba odmah ovdje ustanoviti, da mi nije bilo moguće izpitati izpravnost te verzije na temelju dokumenata, pa valja prepustiti budućem studiju izvora, da je i u tome pravcu izpita. Ali osjećao sam ipak potrebu stvoriti si o tome sud, pa i uz opasnost, da u svima dielovima ne bude baš izpravan. Ta se potreba nametala tim više, što mi nije moglo izmaći, kakove se sve legende stvaraju oko tog važnog državnog čina. Osobito su neprijatelji Monarhije izmišljavali najnevjerojatnije priče. A sve te legende bez iznimke imale su namjeru, da Monarhiji podvale tamne, tajno pripravljene, odavno spremane i dalekosežne osnove. Prividan razlog za ovakvo tumačenje nalazio se u činjenici, što je Aehrenthal u proljeće g. 1908. izstupio s osnovom o novopazarskoj željeznici, ali ta osnova po mome mišljenju ne bijaše ni u kakovoj uzročnoj vezi s aneksijom, Meni je pak stalo do toga, da se utvrdi, osobito pak s obzirom na suprotno, sasvim legendarno i iz temelja krivo shvaćanje Setona Watsona, da je aneksija bila sasvim potrebna obranbena mjera Monarhije, uvjetovana osobito razvojem prilika u nutarnjoj politici, koja bijaše u izpravnom ocjenjivanju opasnosti, koja je prietila, provedena mnogo brže i odlučnije nego što to bijaše inače uobičajeno u Austro-Ugarskoj. Ta brzina bijaše izključivo zasluga Aehrenthalova, ali bijaše također razlogom, da se u inozemstvu nije htjelo vjerovati u taj jednostavni razlog.

Uzporedno s razvojem, koji je doveo do aneksije, usliedilo je u Bosni buđenje Hrvata od g. 1906. do 1908. Počevši od god. 1905. gledahu oni zabrinuto, kako vlada izručuje Srbima i popravlja njihovo najopasnije oružje. Oni osjećahu na vlastitom svome tielu provođenje u djelo ,misli o pećkoj patriarhiji, t. j. kako se slabiji katolici i maslimani u zemlji potiskuju. Zato su oni već g. 1906. uznastojali oko bolje organizacije svojih snaga, ali im je u tome zemaljska vlada svojom tradicionalnom politikom smetala. Tek početkom god. 1908., kada prilike postadoše nesnosne, dopustiše, da se nastojanja Hrvata slobodno razviju. Statut hrvatske organizacije, koji čekaše godinu i pol dana na odobrenje rada, bi odobren, i Hrvati stvoriše u najkraće vrieme kulturno i priradno družtvo »Hrvatsku narodnu zajednicu« sa 40.000 članova, koje postade doskora snažnim činbenikom u zemlji. Premda to družtvo bijaše nepolitičko, ipak je imalo politički program, u kome je tražilo ujedinjenje hrvatskih zemalja (Hrvatske i Slavonije, Dalmacije i Bosne i Hercegovine), odlučno se protivilo srbskim težnjama i počelo raditi za aneksiju. Ako sam dobro upućen, bosanski su Hrvati već početkom veljače 1902. poslali odaslanstvo Aehrenthalu, a taj osobni dodir omogućio je kasnije ono već spomenuto privatno izvješće. Budući da grkoiztočnjadl i muslimani bijahu odlučno protiv aneksije,grko-iztočnjaci uzbuđeno i strastno, a muslimani dostojno i povučeno, postali su Hrvati u doba aneksione krize jedinom podporom vlade. Odbor Hrvatske narodne zajednice primljen bi 11. listopada 1908. u Pešti u audienciju kod Njegova Veličanstva.

No doskora se Hrvati zavade i stvore se dvie stranke, jedna Hrvatske narodne zajednice, a druga pod vodstvom nadbiskupa Stadlera. Žestoka borba naškodila je mnogo Hrvatima prema gore, ali sam opći mišljenja, da je Hrvatima učinjena nepravda. Na temelju brošure napisane iz redova Zajednice »Nadbiskup Stadler i Hrvatska narodna zajednica«, kao i na temelju kasnijeg razvoja, stekao sami uvjerenje, da je po sriedi bila neizbježiva borba o vlast između dotadašnjeg jedinog svemoćnog činbenika među Hrvatima, nadbiskupa Stadlera, i napredne bosanske hrvatske narodne inteligencije, što je na koncu moralo biti vrlo koristno politici države. Hrvati su sasvim izpravno osjećali, da pod izključivim vodstvom nadbiskupa Stadlera, koji je bio vrlo omražen kod muslimana zbog svoje, ne uviek vrlo sretno, vođene katotličke promičbe, ne će nikada moći privući muslimane i zato bi morali uviek ostati beznadna manjina nasuprot grkoiztočno-muslimanskom bloku. Taj hrvatski račun bijaše sasvim izpravan, jer nekoliko mjeseci nakon Stadlerova poraza pođe Hrvatima za rukom, da muslimane odiele od Srba i da ih privuku k sebi, čime je nesnosna prevlast Srba u Bosni bila skršena. Za taj neizmjerno važni uspjeh ostadoše Hrvati sve do danas, čak i u teoriji, nenagrađeni.

U proglasu o aneksiji bijaše Bosni obećan ustav. To bijaše učinjeno nakon sasvim izpravne spoznaje, da zauzete zemlje ne mogu ostati jedine absolutistički upravljane zemlje na Balkanu, kada je ustav uveden čak i u otomanskoj carevini. Uvod u stvaranje ustavnih zakona bijaše anketa, kojoj Srbi ostentativno ne pristupiše, računajući sasvim izpravim da sada, odmah nakon aneksije, ne bi mogli ništa postići u korist svojih posebnih ciljeva. Previšnjom odlukom od 17. veljače 1910. bijahu uvedene ustavne uredbe, i to:

1. Zemaljski statut, u kojemu bijaše određen obseg djelatnosti bosanskog sabora;
2. Izborni red, koji je vodio računa u zamršenim vjerskim odnosima;
3. Poslovni red za sabor;
4. Zakon o družtvima;
5. Zakon o skupštinama;
6. Zakon b kotarskim savjetima. Ustav bijaše izradio tadašnji šef pravosuđa pl. Shek. Ustavne slobode bijahu dakako oprezno odmjerene i ne bijahu baš velike; ali se kasnije polako pokazalo, da još uviek ne bijahu dovoljno oprezno odmjerene.

2. svibnja 1910. bijahu održani izbori za sabor. Prave izborne borbe bilo je samo kod Hrvata, jer je svaka vjera imala ustavom određeni broj mandata. Prigodom izbora za sabor vodila se borba između Zajednice i nadbiskupa Stadlera, koja je završila odlučnom pobjedom Zajednice. Tu borbu između dviju hrvatskih stranaka pokušavahu Srbi izkoristiti i privući Zajednicu na svoju stranu, ali im to ne pođe za rukom.

Mjeseca lipnja g. 1910. bijaše sabor otvoren. Nakon dva mjeseca uspije Hrvatima, da odiele od Srba muslimane, koje Srbi držahu vrlo spretno kroz 15 godina u zavisnosti, i stekoše time u zemlji nerazmjerno veliku moć. Hrvati se sada udružiše s muslimanima i stvoriše većinu u saboru. Čovjek bi sada očekivao, da će bosanska vlada s veseljem pozdraviti tu pouzdanu većinu i oslanjati se na nju u saboru. Ali usliedio je sasvim neočekivano obrnuti razvoj dogođaja.

Već sam prije iznio, kako su se još prije aneksije bosanski Srbi oslanjali na podporu stanovitih krugova u Pešti. Tako je na pr. stranka nezavisnosti formulirala svoje poglede na Bosnu u rečenici: »Neka je Bosna radije srbska nego hrvatska«. Vele također, da je jedan poznati mađarski političar, s obzirom na Hrvate u Bosni, tu rečenicu varirao ovako: »Radije Veliku Srbiju nego Veliku Hrvatsku u okviru Monarhije«. Prvaci mađarskih stranaka praktično su zaštićivali težnje bosanskih Srba. Tako se na pr. u Sarajevu zabranjena skupština srbskih oporbenih stranaka, koja se trebala održati povodom razprave o ustavnom pitanju održala u Pešti 8. listopada 1908. pod zaštitom zastupnika grofa Bathyanija i Vizontaja.116 Kada su se zatim nakon aneksije pojavljivale razne osnove o novom uređenju na jugu Monarhije, a u Austriji se sve više oblikovale u smislu hrvatskih zahtjeva, postalo je razpoloženje u Ugarskoj naprama Hrvatima vrlo razdraženo. Mađarski političar kova Franje Chorina rekao je u jeseni 1910. ugarskim delegacijama: »Zajednički ministar financija neka bude uvjeren, da će ugarska javnost kao i ugarska delegacija svom snagom podupirati njegovu politiku upravljenu protiv nastojanja bosanskih katolika. U isto vrieme spojiše se u Zagrebu (15. rujna 1910.) dva krila Starčevićeve stranke prava i postaviše program, koji je tražio ujedinjenje hrvatskih zemalja u okviru Austro-ugarske monarhije. Mađarske novine označiše taj program opasnim po državu.

Sve to nije ostalo bez utjecaja na politiku zemaljske vlade u Bosni. Hrvatski upliv, koji netom bijaše jedva nekako došao do izražaja, bijaše opet potiskivan, a srbski dolažaše sve više do izražaja. Barun Burian izreče tada one poznate rieči, da su Srbi najnadareniji i kulturno najnapredniji narod u Bosni i da ih se zbog toga ne može mimoići. Vlada je pak dala opetovano na znanje, da ne će vladati s hrvatsko-muslimanskom većinom protiv Srba i tražila je bezuvjetno, da se i Srbi pozovu u vladu. Time je samopouzdanje Srba silno poraslo, jer su vidjeli se ne će ni pokušati vladati protiv njih.

Mislim, da to bijaše težka pogrješka, koja bi imala sigurnu posljedicu, što bi muslimani razabrali, da ih vlada radije gleda na strani Srba, pa bi se oni opet sa Srbima udružili. Ali onda bi se vlada opet nalazila u istom položaju kao u doba pred aneksijom, te bi opet imala protiv sebe većinu naroda. Što se takav postupak vlade nije njoj samoj osvetio, ima se zahvaliti samo slučaju, što je međutim buknuo balkanski rat, koji je muslimanima otvorio oči o pravim namjerama Srba i time onemogućio zajedničku suradnju.

Ipak se takovom vladinom politikom položaj Srba u zemlji znatno popravio, i oni zadobiše opet nade. Ali zatim dođoše balkanski ratovi, i u Bosni se opet pokazaše opasne pojave, te se Burianova politika stade ipak prosuđivati s nekim nepovjerenjem. Posljedica bijaše Burianov odlazak dne 12. veljače 1912. Srbi pokušaše sve i sva, da ga zadrže na čelu bosanske uprave. Kada im to ne uspije, uvjeravahu ga, da imaju u njega posebno povjerenje.
Na mjesto Buriana dođe Poljak Leo pl. Bilinski. Obćenito se očekivaše promjena sustava. Ali do te promjene nije došlo. Bilinski zadrži podpuno Burianov pravac i izjavi, da ne će vladati bez Srba. Vlada se trsila, da ostvari koaliciju od sva tri elementa, u kojoj su opet glavna ulogu morali igrati Srbi, zbog najvećeg broja i zbog njihove jake politički udarne snage. Time bijaše opet ojačan položaj Srba u Bosni i njihovu samopouzdanje; oni se sada osjećahu nenadoknadivima.

O toj pojavi mnogo sam si razbijao glavu. Već god. 1908. pisao je često već spomenuti njemački pisac: »No dosele se zanemarilo učiniti sve ono, što bi pomoglo bržem razvoju hrvatskog i muslimanskog elementa nasuprot nemogućim idealima velikosrbske države« i daljie: »Sustavi uprave su se mienjali, ali ni jedan od njih nije uzimao u obzir ozbiljnu i snažnu podporu onoga elementa vjernih stanovnika kraljevine Hrvatske, koji je tradicionalno davao krv od krvi Habsburgovcima«. Ali da su se te iste pogrješke pravile i s austrijske strane, upravo me je zaprepastilo. Onda mi naime još nije bio jasan pojam o »pokvarenom smislu dualizma«, koji je otrovao čitavu politiku na jugu Monarhije. Mislilo se najprije, da Hrvate treba oslabiti, a kada bijahu oslabljeni, mišljahu one dobričine realni političari, da moraju ići s jačim Srbima, i tako se politika Monarhije u Bosni okretala zapravo u neizlječivom i sudbonosnom circulusu vitiosusu. Najvažniji uspjeh takove politike bijaše taj, da su Srbi postali sve snažnijima. No ne smije se previdjeti, da tu bijaše po sriedi još jedan drugi realni politički moment, i to upravo na austrijskoj strani. Balkanski ratovi i slom otomanske carevine u Europi zaprietiše ozbiljno austrijskom izvozu na Balkan gdje najbolji kupac bijaše baš Turska. Zato mišljahu austrijski veli obrtni i trgovački krugovi, da treba bezuvjetno pridobiti pobjedi balkanske države, da ne bi nastradao izvoz u zemlje, što su ih oni uzeli. I to bijaše onda razlogom, što se sa Srbima postupalo blagonaklono i oprezno.

Posljedice ovakove pogrješne politike nisu međutim izostale. Premda je Austro-Ugarska upravo u Bosni i Hercegovini mnogo uradila, morala je radi te stalne naopake politike glavna nesreća za nju nastati baš tu. Srbija doduše ne bijaše osvojena za austrijski izvoz, ali priestolonasljednik i njegova supruga ležahu mrtvi u lipnju g. 1914. i upravo iz Bosne došao je povod za najstrašniji rat u svjetskoj poviesti.

Na svome odlazku izgovorio je Bilinski ogorčeno svoj »pater, peccavi« i priznao je, kako se silno prevario u Srbima. Ali koja korist od svega toga? Nesreća se bila već zbila. A tko je dosta uviđavan, ne će zbog toga kriviti ni Buriana ni Bilinskog. Svi smo mi bili stavljeni pred jedan problem, koji nismo ni poznavali, a ni razumievali. Ili, da opet citiram mog fragmentista: »I tako neodoljivo izbija spoznaja, da smo uzeli u ruke oruđe, ne poznavajući njegova djelovanja ni upotrebe«.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite