dr.Ante Pavelić-Hrvatska borba

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Zaključano
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

dr.Ante Pavelić-Hrvatska borba

Post Postao/la zummann »

Godine 1937. u zapletaju jedne čudne diplomatske igre napisao je Poglavnik ovu raspravu, gdje je svojom pronicavošću jasno nazrijevao rasplet, koji će značiti izgradnju novog svijeta i novog poredka. Iste godine Poglavnik piše svoju poznatu knjigu »Strahote zabluda«, i sve to jasno dokazuje, da je Poglavnik jasno predvidio neminovni rasplet evropskih dogadjaja što se vidi i iz ove još neobjelodanjene rasprave:

(Napisano u veljači godine 1937.)



Nakon završetka svjetskoga rata i po mirovnim ugovorima, koji su uzakonili novi poredak u Evropi, nagovješteno je dugo, da se ne kaže vječno razdoblje nepromjenjivosti novoga stanja, u kome je svakom narodu bio doznačen njegov novi položaj. S tim novim položajem zadovoljni i sretni poduzeli su sve što su potrebnim držali, da ga ovjekovječe, a nezadovoljnim, raskućenim, razbaštinjenim i zarobljenim jednostavno su detretirali, da se sa svojim novim stanjem moraju sporazumiti i zadovoljiti, i to iz dva vrlo jednostavna razloga: prvo, jer da je to u samomu njihovom interesu, i drugo,jer da je to u interesu općeg mira i napretka čovječanstva. Nije, naravno, nitko rekao da je samo jedan jedini razlog tomu, a taj je osigurati za čim dulje vrijeme, ako je moguće i za vazda, nadmoć i gospodstvo sretnih nad nesretnima, vladajućih nad vladanima. U tu su svrhu napravljeni razni savezi, izvjestni medjunarodni forumi, i najpače Savez Naroda.

Nu prije nego se je navršilo dvadeset godina od začetka tog novog razdoblja, počelo se je novo stanje iz temelja mijenjati, zapravo rušiti, jer za mijenjanje po godovani nisu htjeli čuti, nego su pritisnuti sami i na svoju ruku načimanje počeli.

I danas je bjelodano, da je taj novi poredak uzdrman iz temelja, da su potkopani glavni temelji, te da ide svojem neminovnom svršetku. U sklopu pitanja, koja se dižu iz ruševina zgrade novog poratnog stanja nije najmanje niti najneznatnije hrvatsko pitanje,

što više, ono će biti medju najvažnijima, kako će to uskoro budućnost dokazati.

To je neizbježivo radi geopolitičkog položaja hrvatskog naroda, radi povijesnih činjenica i radi dinamike, s jedne strane unutarnje dinamike hrvatsog naroda, a s druge strane, dinamike razmjera izmedju Hrvata i Srba.

A kada je govora o rušenju postojećeg stanja, onda treba istaknuti, makar se to komu činilo smjelo,da je baš hrvatski narod počeo na tomu djelu, te da je tomu doprinio mnogo i daleko više, nego li se to mnogo kome čini, a napose, da je ozbiljno i djelotvorno počeo borbu protiv nametnutom mu stanju.

Napose je borba hrvatskog oslobodilačkog pokreta stvorila izvjestne situacije, ko,ie su dale mogućnosti i olakšale i drugima poduzeća za dobivanje onoga, što im je bilo oteto. Povijest će o tomu reći svoju, a hrvatskom će to narodu služiti kroz vjekove kao svjedodžba narodne svijesti i otpornosti, a prema tome i kao stečeno pravo za slobodu i samostalnost.

U nastavku borbe za hrvatsko narodno oslobodjenje i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske, a uoči činjenice, da je poratni poredak, u raspadanju, potrebno je obaviti smotru dogadjaja i činjenica, kako se nižu u općem previranju, koje vlada u svijetu, kako to možda nekoliko vjekova unatrag nije bilo. Potrebno je uočiti pravo stanje stvari, jer bez toga nema niti prave i k cilju vodeće borbe, a hrvatski je narod opetovano stradao, baš s razloga što njegovi odgovorni čimbenici nisu u izvjestnim časovima stvarali odluka i narodni posao vršili na temelju stanja, dogadjaja i činjenica, koje su bile na dnu, u temeljima, nego na površini i prividne, te pod uplivom tudjih u glavnom protivničkih podvala, te konačno iz nestrpljivosti i lahkovjernosti, da neprijateljske ponude mogu sadržati nešto korisna, te da će se on držati preuzetih obveza, napose kada se znade, s kakvih se ćudorednih vrijednota neprijateljem ima posla.

Nije moguće u kratko staviti na papir sve što takovo promatranje nadaje, nu izvjestne stvari treba istaknuti, koli o položaju u domovini, toli u svijetu uopće, da se s njih odrazi potrebita slika pravoga stanja, iz koga se mogu povući valjani zaključci. Veliki su đogadjaji u svijetu uopće bezuvjetno od velike važnosti i po našu narodnu stvar,nu, i sada, kao što je to bilo i godine 1918., ipak će konačna odluka zavisiti o samim nama, te će o našoj volji, o našoj odluci i o našoj spremi ovisiti sloboda i budućnost hrvatskoga naroda. Pred dva desetljeća bila je odluka onih, koji su tada odlučivali, nesretna i žalostna, očajna i ubitačna. Bila je i sramotna. Po njoj bi sudbina hrvatskog naroda, strašna i žalosna sudbina, bila za uvijek zapečaćena. Nu borba hrvatskog oslobodilačkog pokreta, krvava i nepomirljiva borba, teške žrtve, sijanja strave i užasa, krv i mrtve glave, oprale su tu sramotu te stvorile uvjete, da hrvatski narod dodje ponovno u mogućnost odlučivanja. I to će biti. Nu sramota i ludost ne smiju se više ponoviti. Ne smije se ponoviti zločin veleizdaje, najveće i najstrašnije, kao što je bio onaj, koji je pred dva desetljeća počinjen na hrvatskom narodu i na hrvatskoj domovini. Hrvatski narod mora za taj čas biti tako spreman, da u zametku uguši svaki pokufaj, koji bi mu nosio ropstvo i tudjinsku vlast. U hrvatskom narodu mora u tom času odlučiti kobno iskustvo iz prošlosti, i krv, koja je u oslobodilačkoj borbi protekla. A do odluke će doći. Ili će je izazvati vanjski dogadjaji, ili mi sami.

Nije potrebno danas više spominjati za čim je išla kraljevska diktatura, koja je vladala preko pet i pol godina. Dostatno je sjetiti se onih zakona, koje je ona uvadjala, te mjera i načina, kojima je te zakone provadjala.

Napokon, sam dekret, kojim je ona uvedena, govorio je rječito, da je ona uvedena zato, da se nasilnim sredstvima za uvijek uništi ne samo hrvatsku državnu nego i narodnu misao.

U početku diktature bila je nastala potpuna tišina. Užasni pritisak, koji se je bio svalio na narod, na oko je bio prigušio svaki politički život i gibanje. Neki političari u Hrvatskoj stajali su skrštenih ruku, bez ikakove inicijative, nemogući pod novim prilikama nastaviti inače lagodne politike riječi, te ne znajući kakovu bi drugu djelatnost bilo potrebno povesti a napose ne mogući od svoje mirotvorne politike preći u borbu, koju treba u diktaturi primjeniti. U svemu nisu ništa ni poduzeli, niti su poduzeti kanili, nego
su tek čekali, što će biti, a u nadi, da diktatura ne će dugo trajati, nego da će ju Beograd sam ubrzo opozvati, ili da će ga na to prisiliti zapadne demokracije, to jest Francuska i Engleska. Da se još zataška savijest radi nedjelatnosti i vlastite bespomoćnosti, tješilo se je s djetinjim nadama u neki usud, po kojima bi kralj diktator imao u najkraće vrijeme umrijeti, jer da je teško bolestan, pa da će i diktatura uslijed toga odmah prestati. Sto više gospoda su na svojim sastancima prvih mjeseci, koje su na večerama od nekoliko zagrebačkih bogatuna održavali, ozbiljno vodila računa o proračunstvu nekoga Srbijanca, po kome proračunstvu ima kralj biti ubijen, naravno vjerujući, da će ga za kratko vrijeme nakon proglašenja diktature ubiti — Srbijanci.

U toj tišini diktatorski je režim postajao sve bučniji i glasniji. Gomilao je dnevno nove zakone, koji su sadržavali ustanove, po kojima se hrvatski narod i hrvatska osebujnost briše i uzakonjuje za uvijek narodno i državno jedinstvo Velike Srbije pod imenom Jugoslavije. Upriličile su se poklonstvene »deputacije«, priredjivale velike skupštine, sve pomoću besplatnih željezničkih karata, a sve zato, da se uvjeri narod i vanjski svijet, da je dotadanji politički život Hrvata prestao za uvijek, a novi sustav i režim da će ostati vječan.

U takvom je stanju započela ustaška oslobodilačka djelatnost. Došla je neočekivano, jer neprijatelj nije očekivao, da će Hrvati poći tim putem borbe. Došla je i provodila se tako snažno, da je državnu vlast zaprepastila. Ona je u kratko vrijeme po svojoj opsežnosti i snažnosti postala jedini suparnik državnoj vlasti u Hrvatskoj, a zapravo i u cijeloj državi, jer ne samo da se nisu ispunile lahke nade, da će Srbijanci kralja maknuti, nego je i u Srbiji sve utihnulo i sagnulo šiju pred kraljevskim diktatom, a toli opjevano slobodoumlje Srbijanaca, odnosno njihova tobožnja nepodvrživost samovladom režima razgolila se u zobanje iz svakih jasala, pa bile one i diktatorske, te ispoljilo u pravoj slici velikosrbstva, u kojemu je bilo glavno, da hrvatska narodna stvar bude uništena, pa makar i po najsramotnijoj diktaturi, koju je kralj, kao prvi Srbin u ime svoje i u ime cijeloga srbstva, bio zaveo.

Sav djelatni otpor bio je izražen u ustaškoj borbi, a ta je borba bila u znaku revolucionarnosti, i to sustavne, sa obilježjem vojničke pripreme i krvavog obračunavanja s režimom i njegovim nosiocima te pomagačima sve do konačnog krvavog i silovitog odstranjenja diktature. Iz početka su mnogi sa nepovjerenjem gledali u tu borbu, ne vjerujući u njezinu snagu i izdržljivost, nu ona je postojala a vremenom sve žešćom i jačom, te je uskoro s jedne strane cijeli hrvatski narod gledao u njoj jedino oružje i jedinu nadu za oslobodjenje, a s druge je strane ta borba ubijala kod vlasti svaku nađu, da će diktatura moći izvršiti namijenjenu joj ulogu. Ustaška bezobzirnost u borbi, ne prezanje pred ničim, te ugrožavanje i samoga života vladajućih, pa svijetli primjeri žrtava pojedinih boraca, djelovali su porazno na državnu vlast, a dizali duh i vjeru u hrvatskom narodu, te se je uskoro i gore i dolje počeo dobivati utisak, da će se hrvatski narod odhrvati i to s porazom i režima i države.

Kad je srušena diktatura, našao se je cijeli hrvatski narod jedinstven, oduševljen i prožet duhom revolucionarnim i najborbenijim.

Kod svakog je pojedinca zavladalo osvjedočenje i svijest, da su Hrvati srušili diktaturu, da su nadvladali državni režim, koji je imao hrvatstvo za vazda ugušiti, da diktaturi nije uspjelo stvoriti uvjeta za osiguranje velikosrbskog državnog jedinstva i opstojnost te države, te da će sa nastavkom borbe pod novim okolnostima biti odstranjeni i zadnji ostatci tudjinake vlasti. Sve je to dobilo izražaja u naravnoj provali narodnog oduševljenja. Pod tim je znakom hrvatski narod s onakvim elanom išao u izbore dne 5. svibnja 1935., a zato je i u nekoliko slučajeva nastupao onako bezobzirno u raznim slučajevima sukoba s oružanim državnim organima kakovi su bili slučajevi u brodskom kotaru, te u sukobima s četnicima, kako je to bilo u Kerestincu i druguje.

A to raspoloženje vlada u hrvatskom narodu i danas. U njem se nije ništa promijenilo, što više, to je raspoloženje danas dobilo i svoj izraz i svoj stvarni oblik, i to na taj način, da se narod u velikoj većini osjeća jednom velikom ustaškom organizacijom i vojskom, osokoljenom i spremnom na daljnju i zadnju borbu za svoje potpuno i konačno oslobodjenje.
Nu naravno, da stanoviti krug gospode, jedan vrlo uski krug političara i takozvanih »političara« ne ide u tome s narodom, kao što nije s njim ni osjećao ni išao. Mnoga gospoda, koja su bila naučna na lagodno političarenje, koje je od vremena do vremena donašalo i po koju ministarsku stolicu gdje u zakutku beogradske vlade, ne momi se pomiriti s time, da se nastavi borbu, nepomirljiva i za pojedince pogibeljna, koja doduše nosi narodnu slobodu, ali ne nosi neposredno ministarske položaje i ine slične koristi.

Oni su pomislili, da je kakova takova lična sloboda pojedinaca i poneka mogućnost političarenja, što je pad diktature sa sobom donio, najbolja prilika, da se politika hrvatskoga naroda skrene iz prave kolotečine i upravi pravcem Beograda.

To se je dogadjajo onda. kada je i sam neprijatelj bio primoran priznati opstojnost hrvatskoga pitanja, to jest opstojnost činjenice, da hrvatsko narodno i državno pntanje nije riješeno,
(Nastavit će se)

Kako je to diktatura bila proglasila, te da to pitanje može riješiti samo hrvatski narod, a ne nikakva vlast izvan njega niti kakav sporazum sa političkim strankama vlastodršcima.

Taj nehrvatski i protunarodni rad potakao je na ponovno strančarenje i ponovno ubacivanje floskula i krilatica, koje mogu služiti prije svemu, nego li hrvatskoj narodnoj stvari. U najodlučnijim časovima po sudbinu hrvatskog naroda počimaju se izmišljati tobožnje pogibelji po društvovne probitke širokih narodnih slojeva, koja pogibelj ne bi imala dolaziti od nikoga drugog nego od onih ljudi, koji su sve, pa i tami sebe, uložili u upravo nadčovječnu borbu za slobodu hrvatskoga naroda za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske. U čemu bi to ugrožavanje stajalo se naravno ne kaže, a niti se može reći jer — naravno — ne postoji. Nu ujedno se ne veli ni to, da tudjinska vlast, koja dan danas nad hrvatskim narodom postoji,
sačinjava najveću, konkretnu i toliko dokazanu pogibelj za svaki, pa i za društvovni život i društvovna pregnuća hrvatskoga naroda. Zar svi vladajući režimi, koji dolaze iz Beograda, koji su sve do danas dolazili, pa i oni u kojima su sudjelovali ti tobožnji branioci društvovne ideologije, nisu bili najbezdušniji gospodski režimi najpokvarenije domaće i tudjinske gospode koja su svu državnu vlast uvijek zloupotrebljavali proti seljaku, proti seljačkim probitcima i proti svakoj ideji, da seljak dodje do vlasti u svojoj vlastitoj domovini? Ili zar nisu iste te vrste sva ona gspoda s kojim se imaju vodili razgovori i pregovori o sporazvmu, i zar se može išta dobroga izleći iz tih razgovora i iz razgovora sa takovim ljudima, išta dobra ne samo po hrvatsku narodnu slvar uopće, nego i po seljački narod i njegove seljačke probitke? Zar nije iskustvo od dva desetljeća pružilo dvoljno dokaza, da se sa Beogradom, sa srbijanskim političarima i sa Srbima uopće ne može dogovoriti i napraviti ništa, što bi bilo od ikakove koristi za narodnu stvar? To je aksiom, te nema u cijeloj Hrvatskoj djeteta, koje to ne bi znalo i nema čovjeka, koji to ne tvrdi.

Ovo što je ovdje rečeno, dobro znade i instiktivno osjeća svaki hrvatski seljak,te radi toga ne če ni čuti o sporazumu i bilo kakvoj politici mešetarenja i dogovaranja s Beogradom i njegovim političarima. On odbija i svaku posimao na to, jer znade dobro, da se odatle može izleći samo zlo po hrvatsku narodnu i seljačku stvar. Radi toga ne može doći do nikakova sporazuma, koga bi primio i odobrio hrvatski narod.

A znade se da Beograd nikada nije mislio niti misli na neki sporazum, koji bi bio dostojan te riječi. Za njega je to obična smicalica, kao i sve druge podvale i laži, te ima služiti samo tomu, da kompromitira hrvatsku narodnu stvar, pa i ljude, koji se s njim u takov posao upuste, a u prvom redu zato, da pred vanjskim svijetom zataškaju pravo stanje stvari u državi, te da pred vanjskim svijetom prikaže, kako hrvatski narod traži samo upravne promjene, a ne svoju narodnu i državnu samostalnost.

S toga Beograd u vezi s glasovima o sporazumu baca odmah u vanjski svijet neistinu, da Hrvati kao temelj sporazuma postavljaju neospornost zajedničkih državnih granica i dinastije, to jest jedinstvenost države. Nažalost,sama činjenica sastajanja i razgovaranja sa predstavnicima režima, koji te vijesti širi, pruža pred očima inozemstva dokaz za istinitost tih tvrdnja,makar su one potpuno neistinite i protivne onome, što hrvatski narod doista hoće.

Nije dosta samo biti pošten i dobro misliti, nego je dužnost za svakoga tko nosi odgovornost i dužnost,ne raditi ono, što hrvatskoj narodnoj stvari škodi.

Tim činima otešćava se hrvatsko narodno oslobodjenje. Zaludu je to skrivati za krilatice, kada se istodobno otešćava hrvatsko narodno oslobdjenje.

Jer niti se sporazumom sa srpskim političarima i sa srpskim vladama mogu postići seljačka prava, niti se tim putem može voditi seljačka politika.

A ne mogu se ta prava postići niti ikojim drugim načinom, sve dotle dok se hrvatski narod ne oslobodi ispod srbijanskog jarma.Tko god to tvrdi, govori neistinu i svijesno zavarava narod. Ta, Srbija je od uvijek bila tamnica seljačkog naroda, ona je trpični primjer od vajkada najvećeg ugnjetavanja seljaka i izrabljivanja, što ga na seljaku vrši pogospodjena klika najbezduš-nijih špekulanata, koja se u srpskom jeziku zove čaršija, i koja je uvijek bila vršitelj vlasti u toj državi. A tko može ozbiljno tvrditi, da se u toj državi može izvojevati i uzakoniti seljačko pravo i seljačka politika za hrvatske seljake, taj služi toj istoj gospodskoj čaršiji Srbije, a proti pravnim interesima i proti naporu za oslobodjenje hrvatskog naroda.

I ovo svaki pripadnik hrvatskog naroda instiktivno osjeća i zato je zajednička svijest cjelokupnog hrvatskoga naroda danas potpuno izgradjena u jedan jedinstveni i složni glas,koji zahtijeva najnepopustljjivije držanje, a u toj svijesti cijeli narod gleda u Ustaški pokret kao u onaj čimbenik, koji je borbu započeo, pobjedonosno vodio, te koji će ju do kraja i do pobjede dovesti.

Nema danas više hrvatske zemlje niti kraja, u kojem narod nije prožet tom vjerom. Zaludu se to sa izvjesnih strana kuša zatajivali, zaludu se kuša narodno raspoloženje krivotvoriti, a zaludu je i ono, što sve državna vlast poduzima, da izražaje i manifestacije toga raspoloženja spriečava.Srpska policija traži sjedišta ustaške organizacije, zabranjuje javno govoriti o ustašama i o ustaškom radu, plijeni novine, zatvara tiskare, u kojima su tiskane novine, koje spominju ustaše i ustašku borbu a podupire i zaštićuje novine i govore koji u ime tobožnje ocijalne politike napadaju Ustaški pokret.Svakako znak, da vlastodršci nisu iz prošlosti ništa naučili pa ni to, da mi diktature nismo srušili ni novinama ni govorima, a prema tome da ćemo mi daljnu borbu provesti s mnogo jačim oružjem, nego li je to.
Iz ovo nekoliko redaka vidljivo je, kakova je slika položaja u domovini,
a za nas, za oslobodilačku borbu nije ništa ni važno, do li pravoga raspoloženja naroda, pa kada je ono jednodušno za ustašku nepomirljivu borbu onda je uspjeh, te konačno potpuno oslobodjenje, uspostava samostalne i nezavisne države Hrvatske osigurana, jer će sve ostalo, što je u tu svrhu potrebno, bili u danom času na pravom mjestu.

POLOŽAJ u JUGOSLAVIJI

Kada se govori o unutarnjem položaju jedne države, onda se ima pred očima pitanje njezine unutarnje sredjenosti, politi ike, gospodarsko-financijalne i vojničke. Za prosudjivanje topoglednog sadanjeg stanja u tako zvanoj Jugoslaviji, ne treba ništa drugo, nego staviti pitanje, da li se je njezino stanje u svim tim pogledima poboljšalo ili pogoršalo prema onome, kakvo je bilo prije nego li je uvedena kraljevska diktatura. U času uvedenja diktature bilo je stanje u svim tim pogledima očajno, najgore, što se po jednu državu može reći, te je baš radi toga bila diktatura i uvedena, a i sam dekret o njezinom uvadjaju isti, kao da državi prijeti opasnost raspada, te da je diktatura jedino sredstvo za njezin spas i održanje.

Politički je neodrživo stanje vladalo, jer hrvatski narod nije htio te države, htio je svoju samostalnost, a vlastodršci su vidjeli, da se ne može održati država, sačinjena od više naroda, u kojoj jedan brojni i složni narod njezine opstojnosti ne će. Da li se je i što se je u tom pravci u korist države promijenilo, odnosno popravilo? Da li danas hrvatski narod tu državu želi i hoće? Sigurno nema čovjeka u državi, a i medju vlastodršcima, koji nije uvjeren i koji ne bi znao, da je danas u tom pogledu raspoloženje hrvatskoga naroda baš onakovo, kakovo je bilo, a što više, da je volja hrvatskoga naroda za svojom samostalnošću još daleko više pojačana, to da je danas ta težnja dobila i svoje stvarne oblike, izradjene ustaškom borbom i načelima. Nada, da će po diktatorskim režimima s jedne strane starije pokoljenje iščeznuti, a mlado će se pod uplivom škola,službovanja u vojsci i inih mjera uz opću zabranu i svake uspomene na hrvatstvo, odnaroditi, nije se ni u najmanjoj mjeri ispunila. Starije pokoljenje nije Iščezlo, jer je diktatura prije njezinog naravnog iščeznuća srušena, a mlado je pokoljenje izraslo i ideološki i borbeno je još snažnije od starijeg. Izraslo je novo pokoljenje, po duhu i po srcu sposobno, da izvrši čin hrvatskog narodnog i državnog oslobodjenja, baš onakovo, kakovo hrvatska domovina, u odlučnim časovima, koji predstoje, treba. Beogradska je politika nasilja i zvjerstva, taj razvitak pospješila.

Hrvatski je narod danas kao politički čimbenik obzirom na njegovu svijest i njegovo političko raspoloženje kud i kamo odsudniji po opstanak države, nego što je to bio pred jedno desetljeće, a ta odsudnost dobiva još veći izražaj, kada se uvaži činjenica, koja se je uvijek prešućivala na sve načine zataškavala, a koja je po mak postala sve bjelodanija. A ta činjenici jest,
da je hrvatski narod daleko mnogobroniji, nego što se to prikazivalo, te da i cijeloj državi sačinjava čak relativnu većinu.
Ispravno sačinjene statistike dokazuju nedvoumno te iz njih proizlazi, da Hrvata ima više nego Srba.

A kako su se prilike u tom pogledu bile u Srbiji? Kako izgleda starija,a kako mladja generacija tamo? Doista,ne onako kako bi to služilo očuvanju države.Srbija je ostala u istom onom balkanskom nerazumjevanju vremena i novog doba,zaokupljena posve jedinom brigom obogćivanja i šićarenja u političkim i vladajućim krugovima. Seljak, i dalje žrtva državne i politikanske pljačke, te polje iscrpljivanja sa strane vladinih stupova kraljevskih lihvara,prisluškuje šapatu,što dolazi iz Moskve, i čeka što će biti. Mladež, uzdanica, listom boljševička, ne iz kakovih idejnih razloga, nego iz raspuštenosti, bezbožnosti i potpune nespremnosti bilo za kakav rad i napor.

Bez ideala i bez volje i privike na rad, čeka da jednoga dana sve odnese vrag, i da dijeli, ako što bude za dijeliti.Izopačenih nazora na život, bez vjere i ideala, predstavlja pravo ogledalo najstrašnijega
balkanskog truleža, u kome se je porodila i odrasla. Da je tako, ne treba posebnih dokaza. Razne poslanice i službene izjave to dovoljno osvjetljuju.

Ova se dva čimbenika, Hrvati i Srbi, u državi sada omjeravaju. Uočivši stanje kod jedne i druge strane, nije teško prosuditi, kuda će prevagnuti. Dnevni politički život, sitna besadržajna zbivanja i mudrijašenja, nemaju nikakove važnosti u velikoj narodnoj stvari. Ona glavna značajka, puna sadržine, koje hrvatstvo kao takovo uzdiže nad srpstvo, bit će mjerodavna u odsudnom, velikom času.

Kakovo je novčarsko-gospodarsko stanje? Kada bi se moglo reći, da zakonski i naredbeni propisi sami po sebi, pa i onda kada ih se po mogućnosti nitko ne drži, mogu učiniti novčarsko i gospodarsko stanje dobrim, moglo bi se pomisliti, da su se te prilike popravile, jer zakona i propisa ima u izobilju. Nu financijalno je stanje ostalo u ruševnom stanju, kako je i bilo. Sve živi od »budjeta«, a nikada nema »budjetskih mogućnosti« za nijednu narodnu potrebu. Ono bogatstvo koje predstavlja zemlja, naročito hrvatske zemlje, moglo bi dati najsredjenije prilike u državi, koja bi po broju pučanstva bila tri puta veća, nu pod upravom balkanskih »stručnjaka« vlada vječna financijalna kriza, a državni tereti su toliki, da narod pod njima izdiše.

Beogradski se vlastodršci brane uvijek krilaticom, da svagdje u svijetu vlada gospodarska kriza, te da je to uzrok i krizi u državi. Naravno, to se može reći onome, tko nigdje u svijetu nije bio. Treba pogledati,kako su odjeveni ljudi kako jedu i kako stanuju i u najsiromašnijim zemljama, pa isporediti s onom čemernom slikom, koja se vidi danas u hrvatskim zemljama na selu i gradu. gdje narod, kod tolikog svog dobra, nema hrane ni odjeće.

A vojnička snaga u čemu se je popravila? Ako činjenica, da vojni novaci idu na vojnu službu pjevajući ustaške pjesme znači ojačanje vojske, koja ima držati na okupu tu državu, onda su vlastodršci njezinu opstojnost doista dobro "osigurali".

Je li država jednoga dana sposobna provesti vojnu mobilizaciju? Tko je u njoj, tko će se za nju tući? Da li Hrvati, ili Makedonci, ili Arbanasi? Ili komunističkim duhom zadojena mladost u Srbiji ? Na ova pitanja ne treba odgovora, jer sa svatko znade.

Potpuno trula, jabuka rumeni se izvana, dok ju se ne dirne. I najtrullja drža-va drži se na okupu, dok je nitko ne dotakne.U ratu se pokaže, da li je država sposobna za život, a u revoluciji, da li je tržavna vlast temeljena na zdravoj i istinitoj podlozi. Unutarnje stanje te državne tvorevine je doista takovo, da ona nije u stanju tako reći ni početi rata, a kamo li ga i uzdržati i provesti. Nu kako god beogradski vlastodršci znadu, kakovo je stanje u državi, sigurno si nisu svijesni, da tako katastrofalno, kakovo doista i jest,a u najmanju ruku se nadaju, da će ih spasiti vanjski saveznici.

VANJSKA POLITIKA BEOGRADA

Sve unutarnje političke neuspjehe, potpuno ruševno i neizdrživo stanje u državi, nastoje prikriti sa vanjskom političkom svojom djelatnošću. Njihov je prokušan način u vanjskoj politici skrivati se za tudja ledja. Bilo je poslovično, kako su i predratni političari Srbije svoju vanjsku politiku »vodili« pod pokroviteljstvom carske Rusije. Poslije propasti carske Rusije, morali su opet svoja kola privezati za drugu državu. Danas se prava vanjska politika Beograda sastoji u najprostijem zavaravanju i ucjenjivanju drugih država, u kom joj poslu nema premca. Dok je istodobno saveznik Francuske, s kojom ima i vojni savez, dotle uvjerava Berlin o svojim najboljim prijateljskim odnošajima prema njemu, i da će u budućem ratnom sukobu biti na strani Njemačke. Ne smeta ni malo što je istodobno u vojnom savezu s Češkom. Proti sovjetskoj je Rusiji, nu stoji u savezu s Turskom, koja ima vojni savez s Rusijom, baš kao i Česka. Istodobno se nudi Italiji, a to sa naročitom zadnjom misli, koju mi dobro znamo.
Dok Francuskoj naglašuje svoju odvratnost prema fašizmu, dotle Njemačkoj i Italiji podvaljuje svoju tobožnju nepopustljivost prema moskovskom komunizmu. Dok pred Engleskom ispovijeda svoju ljubav za demokraciju, dotle u zemlji vlada na temelju najsramotnije poruge svakom demokratskom načelu i običaju, na temelju pukih krivotvorina i izigravanja svakog političkog i čovječjeg prava. A sve to čini samo da prikri je pravo stanje u državi, i da se održi na površini kako tako, i dok dulje može. Napose se služi s podvalama kod izvjesnih država u svrhu, ne bi li mu uspjelo otešćati, ako već ne onemogućiti rad i borbu ustaškom pokretu, o čijem opstanku i o čijoj djelatnosti ovisi neposredno pitanje opstanka države odnosno njezine kratkoročne propasti. Na to je usredotočena sva politička djelatnost Beograda, jer je to njegovo životno pitanje, napose u pitanju da li će ustaški pokret biti u stanju spremnosti u kritičnomu i odlučnom predstojećem času. U tu svrhu ne štedi Beograd na ničemu. Nijedno obećanje nije tako skupocjeno, da ga za tu svrhu ne bi mogao dati, te u tom pogledu ne će ostati na pol puta, nego će ići do skrajnih granica. Ne može nas stoga ništa iznenaditi, što će se još u tom pravcu zbiti, niti mjera do koje će to ići. Znamo točno, što se na tom polju poduzima, te kakove će oblike u najbližoj budućnosti imati. Nu to nas ništa ne niti smetati može, jer istodobno znamo i za dramatički svršetak, koji će taj posao Beograda imati. Znamo točno što se iza svega toga krije, te put kojim ispod toga beogradska politika kroči, a koji joj put propisuje neumolno i neopozivo ne samo opća politička konstelacija u zadjim svojim svrhama, nego i neizbježiva instradacija beogradske politike, proistekla naravnim redosljedom.

Iz povijesti, geopolitike,ekonomskih probitaka, vjere i mentaliteta. Svršetak će doći skoro, usporedo sa općim dogadjajima, koji se u ovo doba vrtoglavo hitno slijede jedan za drugim, u razmaku od dana, gdje su nekada trebale godine.

ODNOŠAJ BEOGRADA PREMA SOVJETSKOJ RUSIJI

Od časa propasti carske Rusije, pa sve danas, nije beogradska vlada priznala sovjetske Rusije, niti je stupila s njome diplomatske odnošaje. Ta je činjenica do nedavno bila u pozadini, te se je tek u najnovije vrijeme počela isticati izvjestnm okolnostima, napose od kada je zaoštrilo pitanje odnosa izmedju dviju suprotnih ideologija, izmedju fašizma i boljševizma. Sada, kad Beograd od vremena do vremena želi kod Italije i Njemačke polučiti izvjestne koristi za svoje prikrivene ciljeve, podmeće im svoje »nepopustljivo« držanje u pitanju odnosa prema sovjetskoj Rusiji i komunizmu uopće, a kao dokaz zato, upire prstom na rečeno nepriznanje, a prema tome na svoju orijentaciju u pravcu Berlina i Rima. Naravno da istodobno na bilo koji način daje znati Francuskoj, da stoji nepokolebivo na načelima demokracije i velikih tekovina i političkih i čovječjih prava, što ih je francuska revolucija dala čovječanstvu, da tako može istodobno kucati na francusku blagajnu i osigurati si njezinu zaštitu i pomoć, izjavljujući službeno, da vjeruje u Francusku, koja na usta svog ministra rata izjavljuje, da će braniti nacije, koje u Francusku vjeruju.

A u čemu zapravo stoji pitanje nepriznanja sovjetske Rusije sa strane Beograda? Naravno u sasvim nečemu drugome, nego li je ono, što Beograd podvaljuje državama autoritativnih režima, to jest u slijedećem:
Kada je preuzećem vlasti u Rusiji po sovjetima izginula carska obitelj Romanov, ostala je jedina slavenska pravoslavna dinastija na svijetu — dinastija Karadjordjević. To je dalo vladaru u Beogradu povoda za jednu smjelu megalomansku nadu. Držeći da je moguće, da se sovjetska vlada ne će dugo održati na vlasti, već da je to samo jedan pokušaj, kako su to mnogi u ono vrijeme mislili, pa obzirom na okolnost, da se je onda beogradska saveznica Francuska držala neprijateljski prema sovjetima, ponadao se je bio, da će u Rusiji biti uspostavljen gradjanski režim i monarhija, a u toj monarhističkoj Rusiji ne bi, naravno, mogao nitko drugi postati ruskim carem nego — Karadjordjević. Velika osnova! Ne samo postati ruskim carem, nego na taj način pod žezlom Karadjordjevića napraviti državu, veliku slavensku pravoslavnu državu, od preko dvijesto milijuna duša, koja bi se prostirala od Tihoga oceana do Jadranskoga, mora, od Vladivostoka pa do Sušaka, a možda i dalje. Naravno, u to Karadjordjevićansko silno pravoslavno carstvo spadala bi i Bugarska, jer bi mu se po naravi stvari morala priključiti, ukliještena tolikom silom.

MEDJUNARODNI POLOŽAJ

O tom poglavlju kao o cjelini nitko ne govori, jer je u kaosu i protuslovljima, koji na polju medjunarodne politike i medjunarodnih odnošaja vladaju, nemoguće zaključiti zbilju od prividnosti,pravu politiku od diplomatskih igara, niti je moguće u tom zauzlanom klupku naći kraj niti.

Sukobe pojedinih državnih probitaka zapadnih "demokracija" prikrivaju se po potrebi sa sukobima ideologija, zahtjeve za proširenje državnih granica potrebom gospodarskih probitaka cijele Europe, a čuvanje ratom stečenog plijena i otimačine interesima mira i sreće čovječanstva.

Suvišno je govoriti o pojedinim pitanjima medjunarodne politike. Posve suvišno, jer jedino što je u njoj stvarno i iskreno,jest jednodušno spremanje za rat,veliki i strašni obračun medju državama cijele Europe. Nikada se u povijesti nije tako i toliko govorilo o predstojećem ratnom sukobu medju narodima. Nu ne samo da se govori, nego se na njega najozbiljnije sprema. Svršetak svjetskoga rata 1918. nije donio po nemirno čovječanstvo Europe konačnog razraćuna. Vrijeme izmedju svršetka posljednjeg i buknuća novog rata jest puko primirje, koje je bilo potrebno za reorganizaciju vojska, da se rat nastavi još strašnije i sa još strasnijim oružjem.

Osim starih protivština, otvorile su se još i nove. Zemljovidna je karta mirnovnim ugovorima izradjena baš tako, kao da se je htjelo otvoriti mogućnost novom sukobu za najkraće vrijeme. Ta, nije još prošlo ni dvadeset godina, a svaki najmanji dogadjaj, svaka i malo neobična gesta jedne države prema drugoj već izaziva uzvike o neposrednoj pogibelji rata, i to ne samo izmedju dviju država, nego u cijeloj Europi. A da do sada doista nije buknuo, razlog je samo u tome, da još nisu versaljski čuvari dovoljno za rat spremni. I Abisinija i Španija i austrijsko i Češko i boljševičko pitanje došli su nešto malo prerano na površinu, pa su na njima države medjusobno oprobavale svoje diplomatske snage, nu nijedno sporno pitanje nije zaključeno, i sva čekaju veliki i skori rat, da budu konačno likvidirana. I taj rat je neizbježiv. Ne može nitko ozbiljno povjerovati, da će se Njemačka zadovoljiti sa svojim sadanjim položajem, niti je naoružanje provela, da njime štiti sadanje stanje. Nu istodobno ne može nitko vjerovati, da će oni s druge strane dati Njemačkoj po dobru ono, što su joj oteli. Njemačka ne će sigurno nikada odustati od svog zahtjeva na Sudete, niti će Češka, a s njom i Francuska ikada po dobru Sudete Njemačkoj dati. Čeka se samo dan, kada će prva puška planuti. Sovjetska Rusija ili će propasti, ili će svjetska revolucija uspjeti. Prije nego boljševički režim propane, dužnost mu je zapaliti Europu, da pokuša izazvati svjetsku revoluciju. Izmedju Engleske i Italije otvoren je jedan povjesni sukob. Radi nespremnosti Engleska je progutala abisinsku pilotu, da se odmah iza toga dade na nečuveno naoružanje, očito ne u svrhu, da njime štiti abisinskim ratom stvoreno stanje u istočnoj Africi, nego zato, da njime poluči ono,što sankcijama i Savezom Naroda nije polučiti mogla.

A taj novi ratni sukob nije daleko. Ove pripreme, koje se sada čine, nisu i ne mogu biti tempirane na deset godina, ni na pet, a možda ni na godinu dana, jer su takove, da njihova težina i opterećenje ne dozvoljavaju dugog roka, kroz koga bi ti narodi pokleknuli pod teretom strašnih izdataka, koje te pripreme zahtijevaju. One maske proti otrovnim plinovima, koje Engleska danas proizvadja, ne bi za pet godina bile za ništa drugo nego za ropo-tarnicu, jer će za pet godina biti izumljeni novi plinovi i otrovi, o kojima danas odnosni stručnjaci još nikakova znanja nemaju. To naoružanje ide tako daleko i tako hitno, da država kao Njemačka, pa čak i Engleska nemaju vremena da nabavljaju odnosno iz rudnika vade kovine za lijevanje topova, nego po kućama i ulicama sabiru odpadke od limenih kutija i zahrdjalo staro željezo samo da što prije postignu potrebitu snagu u oružju, da ih rat ne zateće nepripravne.

Istina je, današnji čuvari nepravednog stanja nastoje, da zategnu koliko se može s obračunom, samo da se bolje mogu pripraviti, nu to ima granice,a osim toga znadu svi da povod obračunu može nastati svaki čas i sa stotinu strana, jer ima i onih, kojima se žuri.

Nikada valjda kroz vjekove nije diplomacija s toliko cinizma bacila svijetu u lice toliko laži, koliko u ovo nekoliko mjeseci o neuplitanju u gradjanski rat. Čitava,ta igra nuka na pomisao, da »demokracije« svojim dogovorima o neumješavanju i istodobno podupiranju »na rate« i u ograničenoj mjeri, ide samo zatim, da taj gradjanski rat čim dulje produlje, da njegovim naglim završetkom ne bi izgubile dragocjeni teren, na kome i iz koga može nastupiti povod za rat, u kome se ne bi moglo ni jednu od njih optužiti za krivnju, jer svaka svoje stanovište opravdava time da brani nezavisnost i teritorijalni integritet Španije. ili ujedno tako zvani "status quo".

U tom vrtlogu predratne besvjestice Beograd, svijestan si, da je obračun neizbježiv i bliz, napuhuje svoju važnost i igra karte na sve strane, nu sve tako, ne bi h onemogućio svog glavnog protivnika, hrvatski oslobodilački pokret. On se za rat ne može spremiti, jer zato treba sredstava, a tih on nema. Za rat, treba složan narod, koji sačinjava zdravu vojsku, a to je nemoguće postići, jer vojska dolazi iz naroda, pa ne može biti zdrava tamo. gdje je dvije trećine pučanstva proti države, i jedva čeka da do oružja dodje, da ga okrene proti države, a ne proti vanjskoj kojoj naciji. A u ratu, pa i u samoj mobilizaciji treba pučanstvo pozvati u vojsku, pa i oružje mu dati u ruke. Odatle nastojanje Beograda, ne bi li se zaštitio raznim savezima, ne bi li unutra sporazumom izigrao hrvatsko narodno raspoloženje, te konačno, ne bi li sa špekulacijama omeo rad hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta.

ZAKLJUČAK

Prvih deset godina poslije svjetskog rata bilo je stanje za hrvatski narod, za izglede njegovog oslobodjenja, očajno. Omamljen, bez ičije pomoći, stajao je podjarmljen u doba, kada je novi poredak u Europi bio proglašen vječnim i nepromijenjivost jamčile najjače velesile, pobjednice u svjetskom ratu. Novi rat ne samo ia je bila daleka, nedostiživa budućnost,nego je bio proglašen uopće nedopustivim, a mjesto njega je bio uspostavljen Savez Naroda, koji je dobio dobio u zadaću tobožnje rješavanje sporova medju narodima,zapravo je u stvari dobio ulogu žandara koji je imao na vječna vremena čuvati plijen, što su ga pobjednici u ratu stekli. Uzakonjena je bila tako zvana kolektivna sigurnost to jest zakon, da se pobjednike ne smije pod nijednim okolnostima napadat,a do potrebe ni od njih se braniti.

U tim časovima hrvatskoj se je općoj narodnoj želji za oslobodjenjem ispod tudjinskog jarma suprotstavljala ne samo Srbija nego i pobjednici, organizirani u saveze, i u sam Savez Naroda. Hrvatski narod, razoružan, sam nije mogao poduzeti, a ne imajući nikoga iza sebe,nije mogao ni računati, da će bilo od kuda oružje dobiti. Ideja, da će mu se pružiti prilika za oslobodjenje, kada ponovno dodje do velikog ili općeg ratnog zapletaja u Europi, bila je slaba utjeha, jer se nigdje na obzorju nije pomaljala ni za daleku budućnost nada za takov opći sukob.

Danas, ni nakon punih dvadeset godina iza rata, stoje stvari sasvim drugačije. U cijelom se svijetu otvoreno govori, da Europa stoji u predvečerju novoga rata, a ne samo da se to govori, nego se sve države upravo grozničavo za njega spremaju. Nije na odmet ni primjer, da je Engleska već sada postrojila organizacije za prehranu civilnog pučanstva, a da se ni ne spominje sve ostale pripreme u svim ostalim državama, koje se sada vrše, a koje su se u prijašnjim ratovima izvršavale tek nakon započetog rata.

Danas smo sigurni, da nije daleko čas, kada će početi veliko razračunavanje obračuna, u kome imamo i mi podkrižati konačni račun s neprijateljem hrvatske narodne i državne slobode; račun, koji se ne može razračunavati ni sporazumima ni izborima, nego samo krvlju i oružjem. U općem razračunavanju će biti dvije stranke. S jednom ćemo strankom biti ml, a s drugom Srbi. To je neminovno, jer to leži u naravi našeg medjusobnog odnošaja. A naše će medjusobni odnošaj biti razračunat i bez obzira na ispad općeg obračuna. To pako leži u naravi razmjera naše medjusobne snage i onoga zašto se borimo: mi za slobodu, za narodno i čovječje pravo, a oni za nasilje i otimačinu. Druga je svijest i drugi elan kod nas, a drugi kod njih.

Sigurno je, da to dolazi. To je, što nam ulijeva snagu i strpljivost. Ne strpljivost pomirenja sa sudbinom, proisteklo iz neodlučnosti, nego strpljivost razbora i razloga. Naše oslobodjenje može uslijediti ili samostalnim ustankom ili u medjunarodnom sukobu. Vara se tko misli, da nemamo mogućnosti i onoga prvoga puta oslobodjenja, i to već i u najskorije vrijeme.

Ne može se zahtijevati, da se govori o tom prvom načinu. Dosta je reći, da u ovo burno doba ima uvijek vrela za materijalnu provedbu jedne revolucije. Nu mi naše oslobodjenje smatramo posve našom stvari, i želimo ga tako i provesti, što se može učiniti sa manje žrtava i većom sigurnošću, dužnost nam je imati u vidu, a na one veće žrtve bila bi nam dužnost odlučiti se odmah, čim bi vidili, da je nemogućnost manjih žrtava udaljenija, nego li je sada doista vidimo. A ne treba smetnuti s uma, da u danom času, ako uspijemo, možemo i mi, ako bude u interesu hrvatske oslobodilačke stvari, požuriti ono, što ima doći, jer je položaj hrvatskih zemalja i pitanje mira, nemira u njima važno barem toliko, koliko onih drugih zemalja.

Nitko nije prorok. Nu ono, što je već na vidiku, ni ne treba proricati. A na vidiku su đogadjaji, u kojima će bez obzira na trenutačna protuslovlja, koja su tu, i predstoje, borba hrvatskog naroda, borba ustaškog oslobodilačkog pokreta, iznijeti pobjedu i uspostaviti narodnu slobodu i samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Zaključano