KOMADIĆ SERAFINSKE HRVATSKE.

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

KOMADIĆ SERAFINSKE HRVATSKE.

Post Postao/la zummann »

U životu su nam potrebiti što ljepši i određeniji vidici u prošlost, sadašnjost i budućnost.

Meni je u časovima odmora i sakupljanja snage drago misliti na ravnicu. Obično predočim sebi tada, da se nalazim uz rijeku Dravu, tamo negdje oko Ferdinandovca, Pitomače ili Virovitice. Trava, drveće i cvijeće diše obilan miris i šalje ga prema suncu, da ublaži žar njegovih zraka. Pokraj mene šume goleme mase vode potkapajući podmuklo obalu i protiskujući se nasilno kroz ljeskave vrbike i tršćake u nepreglednu daljinu. Pogled mi puzi polagano po ocjelnoj površini vode i po uzvitlanim kolesima vodenica, s kojih cure guste, debele kaplje i tanki mlazovi vode u bojama duge. Preko kukuruznih polja, popasenih i napola ofurenih pašnjaka preko ustalasane pšenice, plavo procvalog lana i mirisne konoplje, preko prašnih putova i tamnih gajeva zabija se pogled poput brze strijele u magleno obzorje, što se pričinja u prvi mah tako blizu, da bi ga čovjek mogao doseći u jednoj ugodnoj šetnji, a kad se malo dublje zagledamo u nj, čini nam se, da mu nema nigdje početka ni kraja.

Zamamljiv je taj vidik ravnice, ali meni se još više sviđaju vidici visokih brda. Zato se često prenosim maštom u Bosnu Ponosnu. Poput duha sjedim tada na Trebeviću ili na najvišim vrhuncima Vlasića, na Gromili ili Opaljeniku, promatrajući pod sobom i okolo sebe to uzburkano more gorskih kosa, brežuljaka, ravnjaka, šiljaka, dolina i kotlina. U uspomenama sve gubi svoje realne crte, sve postaje stilizirano. Na nekim je mjestima svaki listić istaknut i izrezuckan kao na nekim slikama francuskoga slikara Henria Rousseu-a, a onda dolaze goleme izbočine i udubine, koje nemaju nikakvih individualnih crta, nego se sve čine kao okamenjene općenitosti.

Bosno, drugi zavičaju moj, koja si me učila radinosti, dalekim i širokim vidicima, dosljednosti i hrabrosti, u tebi doduše nema svih oznaka Mihanovićeva pejsaža, ali ipak nigdje drugdje nijesam doživio tako duboka udivljenja nad pindarskhn i fidijevskim stihovima Lijepe naše:

Velje gore, velji ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi:
Hrvatska je domovina!


Ove bosanske planine, na kojima kao da imaju svoja sjedišta gorostasni divovi, čuvari ovih krajeva, nadahnule su i Izidora Poljaka, da spjeva veličanstveni! »Pjesmu pećina«. Kao oslobođenje od omeđenosti i prolaznosti zvuče njegovi stihovi:

U visine strši snijeg nam i kamenje,
Kao da se titan zvijezde trnut penje,
Proljeća se dižu, cvijećem ovjenčana,
Umirući odu lica rasplakana,
A mi, piramide, što ih Gospod sazida.
Prkoseći času ostajemo vazda.
Tko je, da nas sruši? Ljuti kada gromi
Igraju se lopte, kao da se lomi
Osovina zemlje, posred žarkih strijela
Dižemo u vise neslomljena čela.


Polazeći u Travnik na proslavu dvadesete godišnjice mature uživljavao sam se unaprijed u situaciju, kako ću ponovno sa Vlašića gledati pod sobom pola Bosne i Hercegovine. Ali kako je vrijeme mojega boravka u gradu tolikih uspomena prekratko, moram se odreći toga užitka. Zato, da nađem barem najsitniju zamjenu za izlet na Vlašić, polazim s ocem Matom Filipovićem na tako zvanu Veliku Peću iznad Travnika.

Ostavili smo iza sebe gradske kuće i tvrđavu i uspinjemo se poznatom uzbrdicom — Kajabašom. Nekada kao školski kolega nijesam htio priznati drugu Mati prednost u pješačenju. Sada je posve očito i bez mojega priznanja, da je njegova noga laganija od moje i njegov dah ustrajniji od moga kod hodanja uzbrdo i nizbrdo. Govorimo usput o školi. Ta o čem će profesori i govoriti, nego o svojem zvanju? Zaustavljamo se nešto dulje kod razglabanja Palmovićeve pjesme »Bosanski korabljar«. Otac mi Mato tumači, da je Palmović u stihu »Većhrvatka čalmi se ne klanja« uzeo riječ »h r v a t k a« posredno ili neposredno od samih Bosanaca (to je a, jer je taj naziv čitao u Kukuljevićevu putopisu kroz Bosnu). On, otac Mato Filipović, našao je takvih kapa s istim nazivom u tako zvanoj turskoj Hrvatskoj ili u bosanskoj Krajini, odakle je i sam rodom, a jednu čuva i danas kod sebe. Ali slabe je sreće bio Palmović u stihu: »Đul-hisare, turski Ružin dvor«. Treba reći »Gel-hi-sare« ili po drugom izgovoru »Đel-hisa-re«, a to znači Dvor na jezeru.
Iznad Male Peći sjedamo na golu hridinu i gledamo po bližoj i daljoj travničkoj okolici.

Gore, doline i Vezirski Grad plamte u ognju sunčanih zraka. Vrućinu ublažuje svježe povjetarce, koje dolazi s istoka. Prolazimo redom sve znamenitije povijesne spomenike, koji nam upadaju u oči. Otac Mato obnavlja mi povijest Teskeredžićeve kule, Funduklije, Tarabovca i nekih travničkih džamija. Pitam se, kako to, da u okolici Travnika nema nigdje veće šume. Odmah mi pada na pamet, kako sam još u gimnaziji čitao u nekakvoj knjizi, da su takve šume nekada postojale, ali su ih dali iskrčiti travnički veziri, koji su htjeli, da u okolici Travnika ne bude nikakvih zakloništa za hajduke. Otac mi Mato razlaže, da o tom krčenju svjedoči i Orman-vrelo, koje se nalazi na Vlašiću. Naivni etimolozi dovode ime tog vrela u vezu s ormarom ili ormanom, ali vjerojatnije je drugo tumačenje, koje zastupaju o. Kujundžić i o. Mato Filipović. Po tom tumačenju riječ je orman ovdje turskoga podrijetla i znači šumu. Orman-vrelo značilo bi dakle Vrelo u šumi ili šumsko vrelo. Danas je takav naziv paradoks nad paradoksima, jer u blizini nema nikakve šume. No u prošlosti je bilo šuma nesamo oko Orman-vrela, nego i u nekim drugim obližnjim krajevima, gdje su danas puste goleti.
Dok otac Mato pripovijeda o prošlosti i sa¬dašnjosti Travnika i Bosne, moja se misao otima njegovim asocijacijama i daje se na samostalno putovanje po jednom dijelu Serafinske Hrvatske, koju sam prviput počeo upoznavati kao travnički đak.

Franjevački ujaci, koliko li sam se puta na kojoj šetnji po travničkoj okolici našao pod vašim gostoljubivim krovom! Znalo se to dogoditi u Docu, u Bučićima, u Ovčarevu, a naročito kod fra Grge Kotromanovića u Đelilovcu. Upoznao sam tada redovnike i župnike, koji su imali u sebi nešto vojvođsko i zapovjedničko i onda, kada su pred narodom u crkvi zazivali u pomoć Boga i Svece. Fra Marijan Duić, gora od čovjeka, ostao mi je u mašti uvijek kao tipski predstavnik davne bosanske duhovne kulture, koja je sa snažnom fizičkom gestom ujedinjavala patrijarhalnu značajnost i herojsku spremnost na mučeništvo. Bit će da je takvomu duhovnom tipu, koji je kod nas nažalost premalo proučen, pripadao i fra Frano Zubić, koji je sahranjen eno tamo u Komardi, kamo mu na grob dolaze neprestano nesamo katolici, nego i pravoslavni i muslimani dajući i sadašnjem vremenu svjedočanstvo, da je slava svetosti trajnija od slave oružja i krvavih bojeva.

Kružeći okom po travničkom polju vraćam se prema stanici Dolac i uspi-
njem se u misli uzbrditim putom, koji vodi prema Gučoj Gori. Put se gubi iza
brdskih podanaka, ali moja pomisao ide nesmetano dalje sve do gučogorskog fra-njevačkog samostana. Preda mnom oživljava prizor, što sam ga nekada gledao. U crkvi kleči mnogobrojan narod,muškarci i žene u oporoj bosanskoj nošnji. Kada promatram muškarce, od kojih neki imaju
na vrhu tjemena perčin, a sva im je ostala lubanja obrijana,čini mi se, kao da gledam prastare hrvatske junake, koje jesa sličnom »frizurom« i fiziono-
mijom naslikao Celestin Medović na svojoj slici »Dolazak Hrvata«. Na oltaru zvoni zvonce zapodizanje. Sav narod širi ruke ustavu drevnih kršćanskih ora-
nata, kako ih vidimo prikazane u katakombama. Svećenik diže uvis Božansko Tijelo, a kroz crkvu prolazi složan uzdah neisporedive vjere. Sve je u tom uzdahu: kajanje za grijehe, udivljenje prema velikoj tajni transupstancijacije, osjećanje zemaljske sićušnosti i nada u vječno spasenje. Isuse Kriste, obdari me živom vjerom ovih bosanskih seljaka, kojima su oci i praoci živjeli i umirali kao značajni katolici na pogledu svetoga samostana!
Izmjenjujem površno nekoliko riječi s ocem Matom Filipovićem i ponovno se zadubljujem u ugodno snatrenje.

Od gučogorskog se samostana zalijećem prema istoku do mjesta Buso-vače. Odatle putujem sa svojim drugovima Jakovom Barišićem, Ivanom Tometinovićem i još nekima preko planine šupljike u Fojnicu. Vođa nam je na putovanju Isusovac o. Predragović, a za vodića smo uzeli u Busovači nekog Maksima. Sirotinja Maksim pripovijeda nam, kako se kod njega rijetko kada kuha meso u loncu. Jedino na Božić, Uskrs i druge velike pravoslavne blagdane kupi i on parče mesa »sevep obraza«, da se i njegova obitelj omrsi. Ova riječ »sevep obraza« ili, kako je izvrće drug Jakica Barišić, »sedef obraza« postaje glavnom našom poštapalicom na putu kroz planinu šupljiku. Promatramo li goleme bukve i omorike, pijemo li hladnu vodu iz planinskih izvora, blagujemo li crna kruha i suha mesa, sve to činimo »sevep obraza«. Slušamo li u Djedinu dolu historijsko razlaganje o. Predragovića o patarenima, spominjemo li hajduke i vukove, koji su nekada sigurno gospodarili i ovom planinom, upuštamo li se u geološko analiziranje tla, uvijek je stalan refren svakoga našeg posla: »sedef obraza« ili »sevep obraza!« I uvijek smo spremni (ta dječaci smo od dvanaest do trinaest godina!) da prsnemo u neobuzdan, ponešto puerilan i dosadan smijeh, kojemu ne treba velika povoda. Otac bi Predragović u drugo vrijeme po svoj prilici pokudio koju našu gestu, ali sada pušta uzde našoj obi jesti, jer glavno je, da ne griješimo i da se od naporna pješačenja ne razbolimo. A ako svojom bukom rastjeramo crne kosove, koji uz ciktanje, puno neodobravanja, bježe pred nama u guštik, oni će se začas ponovno skupiti na planinskim stazama, da iza nas pokupe kojega zgnječena crva ili mrvicu kruha.

U Fojnici se naša obijest stišava. Crkva u franjevačkom samostanu obuzima nam dušu uzvišenošću pomisli, da se na ovome mjestu nije ugasilo vječno svijetlo pred Svetohraništem već više stoljeća. Franjevački likovi, koji prolaze crkvom i samostanskim hodnicima, imadu svečane kretnje, kako i dolikuje čuvarima ponosa stoljetnog martirija. Ispoređujući naše isusovačke učitelje i odgojitelje s njima uviđamo, kako su sinovi sv. Franje i sv. Ignacija jednakopravni i jednako revni dvorani na dvoru Kralja kraljeva, iako nose različito odijelo i imadu različito držanje tijela. U franjevačkoj knjižnici gledamo starinske povelje i zapise. Premda nam djetinjska dob ne dopušta, da sve razumijemo, ipak osjećamo duboko strahopočitanje pred zemaljskim ostacima i bilješkama svetih mučenika i hrabrih ispovjedalaca.

Iz Fojnice se naše hodočašće nastavlja dalje.
U Kreševu odsjedamo ponovno u franjevačkom samostanu, koji se na jednom krilu počinje restaurirati i proširivati.
Najviše nas u samostanu zanima sijeda pojava časnoga starine fra Grge Martića, koji tu proživljava posljednje dane zaslužnoga života. Vidimo ga, kako se teškom mukom penje iz samostanskog prizemlja u prvi kat podupirajući se s jedne strane štapom, a s druge strane držeći se za, stubišnu ogradu. Jedan naš drug, Ivan Tometinović, doživljava najveću čast među nama, jer mu fra Grgo Martić na njegovu smionu molbu dopušta, da ga smije pohoditi u njegovoj sobi. Trinaestgodišnji dječak unilazi u sobu, punu svakojakih darova i sačuvanih povijesnih predmeta, i govori samosvijesno: »Ja sam Ivan Tometinović.« I gle čuda, starac izvlači odnekale iz mozgovnih pretinaca uspomenu na to prezime i govori: »A jesi li ti sin onoga Tometinovića, koji je nekada bio momak kod nas fratara tamo i tamo?« »Jesam,« odgovara iznenađeni dječak. Dugo traje razgovor, a kad se naš drug vraća k nama, pripovijeda nam s udivljenjem, kako se fra Grgo svega sjeća i kako ga je pitao za mnoge obitelji u Alipašinu Mostu i u ostaloj sarajevskoj okolici. Kod nas se u taj mah nalazi mladi fra Mirko Mačuga, živahan i veseo poput prvih drugova sv. Franje.

On nam pripovijeda o cijelom fra Grginu radu i životu. Slušamo ga otvorenih usta, kako ne bismo slušali valjda ni najpustolovniju priču. U našoj mašti poprimaju još svetiji nimbus bosanski franjevački samostani, koji su i u najtežim časovima podržavali u narodu živu vjeru, da Krist kraljuje, vlada i pobjeđuje.

Posljednja stanica na našem hodočašću kroz ovaj dio neotuđive Serafinske Hrvatske jest Visoko. Kupamo se u rijeci Bosni, šetamo se visočkim sjeme-nišnim igralištima, prolazimo dugim gimnazijskim hodnicima.
Dalje razvijanje maštovitog filma tih dragih dječačkih uspomena prekida došljak, koji se spušta s Bukovice preko Velike Peće u Travnik. Pozdravlja oca Matu kao starog znanca, a u mene gleda s nekim istraživalačkim izrazom. Seljak je to s vrlo inteligentnim crtama lica i pronicavim pogledom. Čini mi se, da je tako morao izgledati onaj gorštak, koji u jednoj pjesmi metropolite Ivana Ev. šarića pripovijeda, kako je učio u Travniku gimnaziju, ali nije mogao preboljeti nostalgije za svojom planinom.

Otkako sam u Travniku bio stao učit knjigu,
Al uz knjigu, znaš, imo sam na svom srcu jednu brigu.

Kako mi je, gdje mi pase u planini stado bijelo,
Gdje mi osta na Vlašiću drago moje Orman-vrelo?

Tko prebira diple moje, što mi radi Drenka seka?
S njom sam ražan kruh drobio u bukaru ovčjeg mlijeka.

I s njome bih zapjevao, kad nam srcu drago bilo,
A s njome bih i zaplako, kad nas štogod udarilo.

Ta koliba i planina, djedova mi sva baština,
S dana u dan na srcu mi bila briga sveđ jedina.

I jednoga ja ti dana svoju knjigu zaklopio
Pa na Vlašić u planinu k svome stadu odletio.

Zagrlio Drenku seku, poljubio djeda svoga,
Bijelom stadu zadiplio pokraj vrela studenoga.


Nameće mi se misao: Možda je i taj seljak, koji odmiče lakim gorštačkim korakom prema travničkoj tvrđavi, nekada učio koji razred u travničkoj gimnaziji?
Obuhvaćam još jednim pogledom cijeli vidik s Male Peće i silazim s ocem Matom u dolinu među gradske drven jare i ziđanice.
0 drage moje travničke uspomene!


Petar Grgec.

"Spomenica Vrhbosanska 1882.-1932.";str.262.-267.
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite