Obtužnica proti Srbima radi veleizdajstva 1909.

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
zummann
Urednik
Postovi: 3262
Pridružen/a: čet vel 22, 2007 6:56 pm

Obtužnica proti Srbima radi veleizdajstva 1909.

Post Postao/la zummann »

Napisao Antun Radić;tiskano u časopisu "Dom",god.1909.,br.3.



Već jedno pol godine javljaju novine, kako kr. državno odvjetničtvo u Zagrebu zatvara po Hrvatskoj Srbe, i to radi toga, što su spremali, da Hrvatsku priklope Srbiji pod kralja Petra Karagjorgjevića. Novine su o tom dan na dan pisale, javljajući imena novih okrivljenika (kojih do sada ima svih ravno 53, a jedan je u zatvoru umro) i prigovarajući, što se okrivljenicima tako dugo ne kaže, zašto su zatvoreni, t. j. zašto im se ne dade obtužnica i ne povede proti njima razprava. Pisalo se o tom i više, jer to zatvaranje i obtuživanje Srba ima i veliku političku važnost, o čem medjutim govorimo na drugome mjestu, a ovdje ćemo spomenuti, što treba, o samoj stvari.

Medju zatvorenim okrivljenicima ima najviše trgovaca (15) učitelja (13), onda po 5 obć. činovnika i svećenika, po 3 umirovljena činovnika, posjednika, obrtnika i seljaka, dva liečnika i jedan djak visokih škola. Većinom su to ljudi oženjeni i s djecom (svi imadu 103 djece), svi do sada nekažnjeni (osim dvojice radi uvrede poštenja), a stanuju u Glini i Pakracu ili u okolici tih mjesta, a onda u Lici. Svi su dakako pravoslavne (grčko-iztočne) vjere. Svjedoka proti njima 260. Tuženi su po §. 58. kazn. zak. radi zločina veleizdaje, (koji se po zakonu kazni smrću), »da su u svezi sa političkim družtvom »Slovenski Jug« u Beogradu, kojemu je svrha, da provede u kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, te Bosni i Hercegovini, misao veliko-srbske države, a onda ... da se, podignućem sveobće revolucije u ovim zemljama i uz vojnu snagu kraljevine Srbije i kneževine Crne Gore, ove kraljevine i zemlje otrgnu od Austro-Ugarske monarkije i prisajedine kraljevini Srbiji, i tako stvori jedna srbska država pod žezlom kralja kraljevine Srbije Petra I. Karagjorgjevića — sliedeći tu svrhu provadjali su u području kraljevina Hrvatske i Slavonije organizacije ... u tim organizacijama držali sastanke, na ovima razpravljali i zaključivali, kako da se u ovu svrhu provede veliko-srbska propaganda u području ovih kraljevina, te i sami.. . govorom i širenjem . . , koledara »Vardar«, beogradskih političkih listova .. . zavodili... narod grčko-iztočne vjere, učeći ga, da je već po toj vjeri »Srbin« — istovjetan sa narodom u kraljevini Srbiji, i da se s ovim treba sjediniti; da su kraljevina Hrvatska i Slavonijaj te Bosna i Hercegovina bile »srbske« zemlje, da moraju, ma i silom opet pripasti kraljevini Srbiji, da mora opet biti srbsko sve od Zemuna do Jadrana; da će ovim kraljevinama i zemljama zavladati Petar I. Karagjorgjević, koji će ih od nužde i mačem osvojiti, pak će tada narodu biti bolje; nadalje . .. popularizirali su grb kraljevine Srbije, te barjak kraljevine Srbije sa i bez tog grba, sliku srbijanskog kralja Petra I. Karagjorgjevića, pjesme, kojima se veliča Srbstvo, Srbija i kralj Petar, te ga za sve to oduševljavali i tako zaveli do poklika »živila Srbija« — »živio kralj Petar I. Karagjorgjević!« — dapače već narod dielom tako zaludili, da već ovog smatra svojim kraljem; nadalje, da su . . . narod grčko-iztočne vjere zaveli,.. na ekonomski i socijalni bojkot (t. j. da ne trguju i da se ne druže s Hrvatima) protiv sugradjana Hrvata drugih vjera, dapače i na teror (zastrašivanje) protiv ovih, te napokon, da su ,. . nastojali iz obćinske i pučke nastave izključiti činovnike i pučke nastavnike, koji nisu grčko-iztočne vjere-a uredovanje obćinske uprave i obće pučke škole, na javno izloženim napisima — dapače zemaljskim putokazima — provesti »srbsko« (ćirilsko pismo, kao vanjsko obilježje »srb-
tva«, što je sve već dobrim dielom i provedeno — te se tako... stranom javno, stranom krioma, pojedince i u savezima, pletarstvom, nukanjem, poticanjem, zavodjenjem riečju, pismom, otvorom i predstavama u slici, savjetom i vlastitim činom, priobćivanjem na tu svrhu vodećih tajnosti i osnova, bunjenjem te snubljenjem — podhvatili djelovanje, smjerajući na otrgnuće Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te Bosne i Herce-
ne iz uzakonjenog jedinstvenog državnog saveza i zemaljskog obsega Austro-Ugarske monarkije, na pritegnuće ili bar povekšanje pogibelji za tu državu iz vana, te na pobunu i građanski rat u državi; pa time počinili zločinstvo veleizdaje,


U obrazloženju se kaže, da se u Hrvatskoj i Slavoniji nije prije više godina ni znalo za srbsko ime, grčko-iztočna vjera se nije nazivala »pravoslavnom« odnosno »srbskom vjerom«;narod nije pomišljao, da sebe po samoj toj vjeri smatra i iztiče Srbinom.

Do tog vremena nije grčko-iztočna crkva na području kraljevine Hrvatske i Slavonije, kao i ni jedna druga crkva na zemaljskoj kruglji, imala ni svoj »crkveni« barjak ni svoj crkveni — prvi u trobojki crven-plavo-bieloj, a potonji u obliku crvenog krsta, koji dieli bieli štit u četiri polja, od kojih ima svako slovo »C«, a štit krunu.

I ćirilsko pismo, tu tobožnju srbsku osebinu, nije do toga vremena narod ni poznavao.

Povjest je dokazala, kaže obtužnica, da sav narod grčko-iztočne vjere u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji nije ovamo došao iz Srbije i da nije srbskoga poriekla, nego je tek jedan dio,koji je za turskih provala pobjegao iz Srbije ovamo napose u Sriem, Banat itd., a sav ostali grčko-iztočni živalj, dolazio je pod imenom »Vlasi«.

Sve je to iztaknuto jedino i samo u tu svrhu, da se ustanovi, kako u većem dielu naroda kraljevine Hrvatske i Slavonije, vjere grčko-iztočne, po porieklu i njegovoj političkoj prošlosti nije bilo, niti je moglo biti oslona, preduvjeta, klice, iz koje bi od sebe u narodu te vjere nastali gore spomenuti pojavi, na koje se je nadovezala veleizdajnička velikosrbska propaganda, koja je predmetom ove kaznene parnice, već da su svi ti pojavi plod političkoga podhvata izvan naroda.

Već onda, kada su se iztaknuti pojavi početkom godina hiljadu osamstoosamdesetih, stali javljati, isticano je u javnosti, da imadu svoj izvor u Beogradu. Tu propagandu, prozvanu »veliko-srbska propaganda«, priznaje novinstvo beogradsko, a nedavno ju priznao i sam srbski ministar Milovanović.

U službu te veliko-srbske propagande; uzeta je prije svega »Crkva« i njezine konfesionalne »škole«, koje imadu dužnost širiti srbstvo, što i čine.

Kada se ovako medju grčko-iztočni živalj razširilo srbsko ime i on odgojen kao »Srbin«, stali su medju narod širiti »srbski grb«, »srbski barjak« i »srbsko pismo«, a pošto je to bilo razšireno, stali su narodu, po »vjeri Srbinu«, dokazivati, da se je pod tim znakovima doselio iz kraljevine Srbije, te da je on identičan (isti) sa narodom, koji živi pod srbskim imenom u kraljevini Srbiji, jer i on ima »srbski barjak« i »srbski grb«, »srbsko pismo«, što da je uz »krstno ime« obiležje jednoga i u sveukupnoga srbskoga plemena i naroda.

Putem svetosavskih beseda i prigodnih drugih zabava stala se širiti uspomena na bivše srbsko carstvo, na cara Dušana, cara Lazara, i t. d. a u sv. Savsku pjesmu bi uvršten veliko-srbski politički program, koji obzirom na zemlje Austro-ugarske monarkije ide za tim, da su Bačka, Banat, Sriem, Lika, Krbava i Banija srbske zemlje, a srbstvo sve od mora do Dunava.
Od kako je zasio na priestol kraljevine Srbije kralj Petar I. Karagjorgjević i osnovano u Beogradu družtvo »Slovenski Jug«, o kom će niže biti govora, a u ovim krajevima provedena organizacija »Srba«, odgojen je grčko-iztočni živalj u t. zv. »srbskim zemljama« van granica »Srbije«, da već govori »ovo su srbske zemlje, tu je Srbija i biti će«, i po tom već drži, da su te zemlje po pravu dio kraljevine Srbije, te da već sada smatra srbskoga kralja svojim kraljem, a da su »Šokci Hrvati« u tim zemljama odnarodjeni Srbi, renegati i austrijski plaćenici.

Ova tendencija veliko-srbske propagande jasno upućuje na to, da je njen pokretač onaj, u čiju korist se ova provodi, a to je kraljevina Srbija, i da su oni, koji na toj propagandi rade, u službi kraljevine Srbije.
Za to imade pismenih dokaza.

"Zemljopis iz kraljevine Srbije sa kratkim opisom sviju srbskih zemalja« za učenike i učenice IV. razreda, izdan u Beogradu godine 1906., uči: »Srbski narod živi u ovim zemljama: kraljevini Srbiji, Crnoj gori, Staroj Srbiji, Makedoniji, Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Istri, Hrvatskoj, Slavoniji, Sriemu, Banatu, Vidničkoj i Sredačkoj oblasti. Od ovih srbskih zemalja slobodne« su samo kraljevina Srbija, Crnagora, a ostale su pod »tudjinskom upravom«.
Jasnije u političkom programu izrazuje se beogradski list Narodne Novine« od 15, veljače 1907. br, 3,, u kojem se veli: Srba u svim zemljama ima deset milijuna duša. A više od 6 milijuna je pod tudjinskom vlašću. Srbskomu narodu je pisano da bude velik i slavan narod, da ima veliku i moćnu državu. Ali to će biti samo onda, kad se oni Srbi, koji su još pod tu-ijinskom vlašću oslobode tudjina, pa se sve srbske zemlje ujedine. Tome srbskome jedinstvu težimo svi mi Srbi, koliko nas god ima, gde bili. Ali to još nije dosta. Treba i da radimo, jer će i nama biti mnogo lakše i ugodnije živeti, kad budemo svi ujedinjeni«.

»Srbobran« pak kao glavni organ srbske samostalne stranke u Hrvatskoj u br. 189. od 9. rujna 1907. medju ostalim piše, da je Srbija najpozvanija, da ocieni i to, koja politika najbolje odgovara zajedničkim srbskim interesima. Za Srbiju ne može biti svejedno kakovu politiku vodi »srbski narod izvan Srbije«, pa se već po tom smije zaključiti, da srbska samostalna stranka u Hrvatskoj usvaja gore označeno stanovište službene Srbije.

Koledar »Vardar« za god. 1908. — piše, da »Kolo srbskih sestara« skuplja prodajom tih koledara i sabiranjem milodara sredstva za srbske borce, njegovanje srbske snage po svim srbskim zemljama i za veliko-srbsku propagandu, te zaključuje,neka svako srbsko dete usplamti, kad vidi srbsku zastavu, a beli dvoglavi orao, neka mu je druga ikona«.

Ovo jasno govori za čime ide ovako šireno kulturno ujedinjenje »srbskoga naroda« u srbskim slobodnim i neoslobodjenim zemljama.
Ta kulturna pak hrana širi se medju grčko-iztočni živalj svih »srbskih zemalja« i putem »srbskih zemljoradničkih zadruga«, koje imadu tiesnih veza sa članovima organizacije srbske samostalne stranke.
Kao jednu od osobitih organizacija za veliko-srbsku propagandu valja naposeb iztaknuti »srbske sokole«.

Ma da od godine 1879. u Hrvatskoj postoje družtva »Sokol« sa svrhom gojenja tjelovježbe i ma da izvršujućim članom može biti svaki, to je ipak došlo do osnutka posebnih »srbskih sokola«. Izvršujući članovi tih srbskih sokola nisu samo mjestni žitelji, nego i seljaci iz najudaljenijih mjesta. Uz to iztiču svjedoci, da se u taj »Sokol« najvole primati izsluženi vojnici, pa s tim u savez valja dovesti i pismo dra. Laze Popovića u Karlovcima, na Peru Bekića, starješinu srbskog Sokola u Dvoru, od 6. IV. 1907,, u kojem se kaže: »ako ima član sokola pušku, a vi udesite, pored strele i gadjanje puškom u nišan, razume se bez velike larme. I ovdje pripazi, kakav će učinak izvesti to na seljake. Ja držim, da ćeš me shvatiti«. Po tom je već očito, da se tu stvara neka narodna vojska, koja rabi i kao zastrašujuće sredstvo, jer se narodu prieti, da će doći »Sokolaši«, koji imadu pravo ubijati i paliti.

Mimo toga ti sokolovi polaze u redovima na zborove med narod pod srbskim barjakom, tamo pred seljačtvom vježbaju kao kakova vojska, a uz to uče ga srbske pjesme i šire srbske knjige, a vodje njihove drže političke govore za srbstvo.

U Pakracu i Zemunu članovi srbskoga sokola nose znak »Dušana silnog«, iz Beograda, srbski sokol u Gospiću dopisivao je s tim »Dušanom silnim«.

Iz toga svega sliedi, da »srbski Sokoli« u Hrvatskoj imadu da sačinjavaju jednu »narodnu srbsku vojsku«, koja imade služiti veliko-srbskoj propagandi, za sada djelovanjem riečju, a dogodice činom.

Istodobno stalo se i potiskivati, što nije srbsko, napose i ime hrvatsko.
Provodi se poslovni, pače i družtveni bojkot svega, što bi moglo biti na putu »srbskoj stvari«. Srbstvo dieli se od svega,što se nije htjelo odreći čistoga hrvatskoga imena. Najjasniji dokaz tomu pruža nam savez hrvatskih učiteljskih družtava, od kojeg su se odielili svi Srbi učitelji, kad taj nije htio primiti u naziv i »srbski« ili se posve odreći hrvatskoga naziva, i orga-nizovali posebni savez srbskih učiteljskih družtava, u koji su stupili i učitelji »srbskih konfesionalnih škola«. — Učitelji pak upravo tog saveza su listom stupili u organizacije srbske-samostalne stranke, a sam savez u svezu sa »Srbijom«.

U javne institucije unosi se uz hrvatsko ime, gdje se ovo kao uzakonjeno nije dalo brisati, i srbsko ime uz nauku, da je ovo jedno te isto, da su srbski i hrvatski narod jedan narod, tako, da je g. 1906. i u saborsku adresu ovih kraljevina htjelo se prvi unieti i »srbski narod«, prem ga ni temeljni drž. zakon, nagoda, ne poznaje.

Veliko-srbska propaganda dala se osobito na posao nakon što je g. 1903. zasio na priestol u Beogradu kralj Petar I. Karagjorgjević i nakon što je iste godine u Beogradu osnovano družtvo »Slovenski Jug«, Ovo družtvo postavilo si je zadaćom: ostvariti srbsku ideju ujedinjenje svih »jugoslavenskih zemalja u jednu državu".

To dokazuje brošura »Finale sa revolucionarnim statutom«, zaprisegnut iskaz Gjorgje Nastića, smjer i sadržaj političkoga tjednika »Slovenski jug«, kao i dolje izneseni dokazni materijal iztrage.

Ne dugo iza osnutka »Slov. Juga«, koji je imao veza sa kraljevskim dvorom u Beogradu, a za čiji se rad naposeb oduševljavao srbski priestolonasljednih Gjorgje, te komu je bio vodja Jaša Nenadović, artiljerijski srbski kapetan i rodjak kralja Petra, a u kome su djelovali i srbski oficiri (Milan Pribičević, brat nar. zast. Svetozara Pribićevića, te okrivljenika Adama i Valerijana).
Oficiri zavjerenici dolazili su ne samo u Lipik i Pakrac, nego pojedince ili u družtvu i u staru i Bosansku Gradišku, pa Glinu, i podržavali sastanke i veze sa članovima organizacije Srba iz ovih kraljevina i iz Bosne i Hercegovine.
Svi ovi oficiri dolazili su pravilno pod tudjim i tajnim imenima, a i pod lažnim značajem.

Stalo se služiti i zastrašivanjem, noćnim obilaženjem oboružanih masa po pojedinim mjestima uz pucnjavu iz revolvera, pa i povike: »Tu će zavladati kralj Petar, tu će biti Srbija!« Mi smo Srbi i tu mora biti »Srbija« i jahanjem oboružanog banderija po mjestu, a po danu uz izazivno pjevanje srbskih pjesama, pa širenjem zastrašujućih glasina, da će Srbi dići katoličku crkvu dinamitom u zrak, kad bude tamo sakupljen narod.

Tim postupkom podržavaju se mase naroda u neprestanoj uzrujanosti i trzavici, spremaju na oružanu akciju u većem stilu, a napose katolički živalj zastrašuju, da mu se tim smanji odporna snaga.

Značajno je, da se baš u vrieme, kad se osobito živo radilo u Beogradu u »Slovenskom Jugu« tečajem godine 1906. i 1907. stalo živo provadjati i organizacije »Srba« srbske samostalne stranke.

Pojedini pak članovi tih organizacija činili su izjave u smislu »mi radimo na tom, da se Austrija potrga i da se odciepimo od Ugarske te pripojimo kraljevini Srbiji«.

Po svemu tomu mora se razložno zaključiti, da su baš te organizacije uzročnici gore opisanih pojava, nadalje, da su te organizacije nastale u savezu sa »Slavenskim Jugom« u Beogradu.

Zato se i mora reći, da su te organizacije ne samo odbori za svesrbsku propagandu, nego i organizacije revolucionarne.
Dok su te organizacije već bile na djelu, stalo se u Beogradu, u »Slovenskom jugu« misliti na to, kako da se što slobodnije udesi i izvede revolucionarni rad. Plod toga rada bila je izvedba »privremenog statuta organizacije u cilju oslobodjenja južnih Slavena (Slovenaca, Hrvata i Srba)«. Taj statut priobćen u Nastićevoj brošuri »Finale« pisao je vlastoručno Milan Pribićević.

Osim toga ima se smatrati plodom gornjeg rada odluka Adama Pribićevića, da po savjetovanju sa »našim kaponjama«, što su očito mogli biti samo narodni zastupnici srbske samostalne stranke u Zagrebu, podje u Ameriku, da tamo osnuje po smislu toga statuta revolucionarnu ekspozituru, o kojoj govori i on sam u svojem pismu na Gjorgja Nastića.

Ovo opet nužno namiče misao, da je srbska samostalna stranka bila ne samo u svezi sa »Slovenskim Jugom« u Beogradu, nego da je i bila s njim i na revolucionarnom radu.

Iz ovoga obrazloženja jasno izlazi, da iznesene akcije nisu prosto jedna politička sanjarija, već jedan dobro smišljeni i zasnovani podhvat, koji je u svom nastojanju već tako napredovao, da je već naskoro mogao pristupiti realizovanju same svrhe, makar i najprotupravnijim sredstvima i načinom.

Kako je taj rad bio ozbiljan i obsežan, i kako je uz to rad "službene Srbije", odgovarao njezinim intencijama, pokazuju dnevni dogadjaji u pitanju Bosne i Hercegovine."Slovenski jug" od 28. septembra 1908. veli: Red je, da južni Sloveni podignu glave. Aneksija Bosne i Hercegovine nije dakle svršen čin. Ona treba da otvori jednu krvavu bitku. Ovu lepu borbu treba da oglasi Srbija. Naši saveznici čekaju nas bratski svuda Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Slavoniji, Dalmaciji i Slovenačkoj. Naš krvavi barjak treba da pronosi slobodu svima južnim Slavenima. Rat Austriji, što pre rat Austriji! Naša jugoslavenska propaganda danas je zaista revolucionarna, i više od potrebe rieči, već hrabrost i krvi, mnogo hrabrosti,i mnogo krvi«. . .

Za tim obtužnica obširno spominje svjedoke i dokaze za svaki kotar i gotovo za svakoga okrivljenika, a onda potanko pripovieda po knjižici Gjorgje Nastića (Srbina iz Bosne), kako se revolucija spremala u Beogradu; kako su tamo putovali Pribičevići (Valerijan i Adam, braća Svetozara Pribićevića, nar. zastupnika), kako su se pravile bombe i snovala urota proti gorskom knezu Nikoli.

Napokon se obtužnica osvrće i na to, kako se okrivljenici brane: da nisu ono činili ni govorili, čim su okrivljeni, a što jesu to nije, kažu, veleizdajstvo ni revolucija.



("Dom", God. 1909. Br. 3.)
Nikad ne prestati vikati već sipati bijes,
kao što vulkan riga lavinu.
U noćima mračnim bit gorući krijes,
što svijetli daleko,daleko u daljinu....
Odgovorite