Vjekoslav Klaic - Deset zapovijedi majke Hrvatske

''Neka se osuši desnica moja Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod..''

Moderator/ica: LEGIONARI

Odgovorite
Avatar
HANAODomagoj1929
Vojnik
Postovi: 108
Pridružen/a: čet svi 07, 2009 5:17 pm
Lokacija: Zagreb

Vjekoslav Klaic - Deset zapovijedi majke Hrvatske

Post Postao/la HANAODomagoj1929 »

I. Govori hrvatski !!

Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema.
On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce
osjeća.

Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gđe god treba i kad ti se
zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat
će svijet, da si Hrvat. Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rođenim
jezikom, onda naprosto lažeš. Ptica se pozna po perju, a čovjek po govoru.
Nastoj govoriti hrvatski što ljepše i savršenije, kao da iz najbolje knjige čitaš.
Jer velika je sramota, kad kažeš, da si Hrvat i ne govoriš savršeno svojim
materinjim jezikom. Nemoj upletati u svoj hrvatski govor riječi tuđinske
(njemačke, talijanske ili turske), jer tim odaješ, da si rob tuđincu, ili da ne znaš
svoga jezika.

Uči i cijeni također strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi i kad si
u tuđoj zemlji. U svovoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijeđaj majke svoje tuđim
govorom. Najmanje pak da to činiš tuđincu za volju, koji dolazi s trbuhom za
kruhom. Neka tuđinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj.
Ako tuđinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako
ga prinudiš, da govori tvojim jezikom, on će te cijeniti i poštivati.
Svom snagom pako poradi, da ti porodica vazda govori samo hrvatski, da
hrvatski misli, osjeća i radi. Jer hrvatska porodica najjači je bedem hrvatstva:
jedna jednita svijesna obitelj hrvatska vrijedi za čitavu regimentu na bojnom
polju!

II. Radi !!

Bog ti je stvorio dvije ruke, - ne da ih prekrstiš i dangubiš, već da njima radiš.
Raditi možeš i nogama, i te kako! A i glavu imaš, da njome misliš i radiš, a ne da
blejiš u zrak. Jer čovjek baš je i stvoren za rad kao malo koje drugo stvorenje
Božje.

Raditi nije sramota nego dika. Nije onaj gospodin, koji ništa ne radi, trateći
vrijeme i novac, što ga je baštinio, - već je gospodin onaj, koji je radom svojim
stekao imetak. Radi stoga dan i noć, a radi sustavno i razložito, da ti rad bude
koristan. Pregni raditi svim žarom i oduševljenjem: ne radi samo od nužde i
potrebe, nego i za zabavu. Neka se želja za radom uvriježi u tvojoj duši tako, da
ne budeš mogao ni živjeti bez ustrajnog rada.

Ustrajan i razložit rad koristi tijelu i duši.

Nije istina, da rad ubija. Od samoga rada nije još nitko umro. Nasuprot stoji, da
se ustrajnim i sustavnim tjelesnim radom samo tijelo jača i krijepi.

Ne smije se doduše raditi u jedan mah do krajnjega umora, ali od dangube do
krajnjega umora dalek je put. Ako si se umorio tjelesnim radom, odmaraj se
radeći glavom; ako te je umorio duševni rad, a ti se prihvati rada rukama ili
nogama.

Rad je koristan i za dušu. Besposlica mora uroditi grijehom i porokom svake
vrsti. Tko radi, zlo ne misli. Radom ćeš smiriti i strasti svoje. Jer kad radiš
izdašno i neprekidno, tako te obuzme rad, da za drugo nijesi ni podoban.
A ni zli sni ne će te mučiti, ako si umoran od rada tvrdo usnuo.
Napokon ti podaje rad i zemaljskog blaga. Ako i ne postaješ brzo i uvijek bogat,
privređuješ bar toliko, da možeš pošteno i pristojno živjeti. Ne treba ti ničije
milostinje, ne treba ti moljakati, a nijesi također u napasti da se dočepaš čega
nezakonitim ili nedopuštenim načinom. Slatko jedeš krušac, koji si privrijedio u
znoju lica svoga.

III. Štedi !!

Lijepo kaže narodna poslovica: “U radiše svega biše, u štediše jošte više.”

Treba dakle ne samo raditi, nego i štedjeti. Jer zgodno kaže opet druga narodna
poslovica; “Tko ne zna štedjeti, brzo će mu nestati.”

Teško onome, za koga se može reći: “Što je ruha, na njemu je, a što kruha, u
njemu je.” A još teže je po onoga, koji je raspikuća, pa se tješi pjevajući: “Što
dobijemo, to zapijemo.”

Štedjeti je lako, samo ako hoćeš. Neka ti bude prvo pravilo, da nikad ne potrošiš
sve ono, što si svojim radom privredio nego da svakom prigodom bar nešto od
svoje zarade otkineš i pohraniš. Ato ćeš tako udesiti, da trošiš tek za ono, što ti
je od najpreče potrebe, a da se kaniš onoga, što je suvišno.

Štedjeti je slast. Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača, a para do pare
gotov imetak. Samo pripazi, da ti se slast štednje ne izrodi u strast, pa da od
štediše ne postaneš škrtac.

Štedjeti je tvoja sveta dužnost, koju moraš vršiti i zbog sebe samoga, i zbog
svojte svoje, i zbog naroda i domovine svoje. Štedi za sebe samoga, jer kad te
snađe nevolja ili kad ti nestane privrede, kako da se goloruk proturaš u svijetu?
Zar s dugom, koji je zao drug? Stoga čuvaj bijele novce za crne dane. Štedi zbog
svojih milih i dragih, da starcima roditeljima vratiš, što su te u svijet opremili, a
djeci svojoj, koja nijesu kriva što si ih porodio, da pomažeš, dok stanu na svoje
noge. Napokon je i rođena gruda, iz koje si nikao i koja te hrani, zavrijedila, da
joj se odužiš makar u smrtnom času, kad se opet vraćaš u blago krilo njezino.

Štedimo dakle svi: staro i mlado, muško i žensko! Naročito vi, žene hrvatske,
kanite se gizde i raskoši svake. Dobra kućanica drži tri ugla kuće, mnogo puta još
i četvrti. Samo brižna i štedljiva žena vjerna je ljuba svome bračnome drugu, a
dobra majka djeci svojoj.

Slabo će pomoći svi politički programi, kojima se nastoji pridići i spasiti narod
hrvatski, da ne propadne u silnoj vrevi naroda. Hrvatski narod održat će se tek
onda, ako se nauči raditi i - štedjeti.

IV. Budi umjeren i trijezan !!

Nema traga ni radu ni štednji, ako ne živiš umjereno i trijezno. Umjereno u
svemu i svačemu, a naročito kad jedeš i piješ.

Uči nas Sveto pismo, da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju.
Pa zar da presit i pijan čovjek bude slika božja? Nije ni slika životinjska, jer se
nerazumna životinja ne prejeda i ne opija. Ili zar si kad vidio konja da se je
prejeo, ili pseto da se je opilo? Životinji brani pusti nagon, da se naždere i napaja
preko mjere; a ti, razumno stvorenje, da budeš gori od nje?

I sam puk hrvatski, gdje ga nije još zarazila kuga neumjerenosti, zgraža se
gledajući gurmanca ili pijanduru. Nikad sita zove puk izjelicom, proždrlicom,
žderonjom, pače i izjedi-pogačom: a netrijezna vinopiju pijanicom, lokalom,
pijančinom, a i ispičuturom.

Neumjerenost kod jela i pila zametak je mnogomu zlu i poroku. Dobro kaže
narodna poslovica: “Pijanoj snaši mili đeveri”. Neumjereno jelo škodi i tijelu i
duši. Tijelo slabi i čini ga tromim, a svakako nesposobnim za ustrajni rad; dušu
pak posve poništuje i ubija. Koliko je ljudi od vina i rakije pomahnitalo! Koliki su
ljudi opet neumjerenošću svojom prekratili svoj vlastiti život, te tako postali
samoubojicama! Gdjekada i sama priroda kao da hoće žigosati izjelice i
pijandure, pa ih iznakazuje omašnim trbušinama i crvenim nosovima. A tek da
vidiš želudac i džigericu okorjela pijanice!

Teško narodu, koji nije navikao “boraviti trijezne dane”. Kukavne li vojske, koju
moraš opijati, kad ju šalješ u boj! Velika rimska država stala je propadati, kad se
je za Rimljane počelo govoriti: “Jedu da bljuju, a bljuju da jedu.” Mletački
poslanici opet više puta javljaju u svojim izvještajima, kako su se ugarske čete u
15. stoljeću opijale, da budu srčanije u boju. Zar je onda čudo, da je Ugarsku
stigla katastrofa na Mohačkom polju ?

Kanimo se dakle gošćenja i pijanaka, osobito u ovo teško doba. Budimo umjereni
i trijezni, pače kojiput otkidajmo od usta za narodne - hrvatske - potrebe.
Jer tek nakon velikoga i dugoga posta narodnoga može jednom svanuti vedri dan
uskrsnuća hrvatskoga.

V. Čuvaj zdravlje !!

Umjereno i trijezno življenje koristi u velike i zdravlju. Ali to nije dosta.
Moraš još naumice i sustavno poraditi, da svoje zdravlje uščuvaš i život svoj
produljiš do najdublje starosti.

Kažu, da je zdravlje najveće blago, što ga čovjek može na ovome svijetu imati.
Kad je tako, a jest tako, onda si najveći zločinac spram samoga sebe, kad to
najveće blago svom pomnjom ne čuvaš. A sačuvat ćeš ga svakako, ako se svega
kloniš, što bi ti zdravlju nauditi moglo. Ako ti škodi lula i duhan, a ti razbij lulu i
razaspi duhan; ako tebi, hrvatska ženo, smeta steznik ili tijesne cipelice, a ti ih
baci na stran. Kome si mila, ostat ćeš i dalje draga sve bez steznika i paklenih
muka na nogama.

Ali treba zdravlje i krijepiti. Zdravlje se troši godinama, pa treba istrošene sile
svedjer nadoknađivati. To ćeš postići sustavnim jačanjem tijela svoga, jačanjem
udova svojih, mišica svojih i živaca svojih. A to možeš lako postići, pa bio i gola
sirotinja, jer za to treba tek čvrste volje, pa hladne vode i svježeg zraka. Pa da
vidiš čuda golemoga!

Ne boj se hladne vode! Ne kaže se zaludo: “Zdrav kao riba”, jer ribi daje zdravlje
voda, za koju mnogi tvrde, da je praizvor svega života. Vodom čistiš i krijepiš
svoje tijelo, a čistoća je prvi i glavni uvjet zdravlju i snazi. Sluti to i puk hrvatski,
kad snagom krsti tako čistoću kao i jakost tijela. Snažan momak u jednu je ruku
čist i pristao, a u drugu zdrav i jak.

Ne boj se svježeg zraka ni sunčanoga žara! Pod nebeskim svodom, a na svježem
zraku i na sunčanom žaru živi čitava priroda sa tri carstva svoja. Tu se rađa,
niče, raste, svate, hrani i dozrijeva nebrojeno mnoštvo stvorova Božjih.
Jedini čovjek da se je izrodio i da se je stisnuo u tamne nezračne odaje?!
Prirodno jačanje tijela podupri, razumni čovječe, još i umijećem svojim.
Tako su nekad radili grčki Spartanci, tako rade uz druge narode u naše doba
slavenski Česi.

U Češkoj je postala lozinka: “Tko je Čeh, taj je Sokol”, i tako je
češki narod dobio svoju narodnu vojsku. I u hrvatskom narodu neka prevlada
lozinka: “Tko je Hrvat, taj je Sokol.” Čuvajmo zdravlje, jačajmo tijelo, krijepimo
mišice i živce. Mišice da nam budu tvrđe od kamena, a živci jači od željeza. Jer
trebat će nam jedno i drugo.

Sokol je tjelovježbena organizacija koju su osnovali Mladočesi u Pragu 1862. godine.
Pod vodstvom M. Tyrša (1821.-1884.) Sokol se razvio i kod drugih naroda. U Zagrebu je
1874. osnovan Hrvatski sokol.

VI. Ženi se !!

Govore: Teško je breme života, jedva se sam proturaš, pa da se još ženiš!

A ja ti velim: Ženi se i udavaj, jer ako je breme života teško, lakše ćeš ga snositi
u dvoje, nego svaki za sebe.

Od krajnjeg istoka, gdje se roče ruski “Božji ljudi” i “Skopci” pa do dalekog zapada,
gdje se u Francuskoj okupljaju pobornici slobodne ljubavi, čuje se po Europi lozinka;
Ne ženi se, kad možeš i bez toga živjeti! Ali kud i kamo jače
odzvanja glas velike prirode, koja ti dovikuje: Ženi se i udavaj, jer si društveno
biće, a prvi zametak čovječjemu društvu je brak i obitelj!

Istina: sveti Pavao kaže, da dobro činiš kad se ženiš, a još bolje kad se ne ženiš.
Ali sam Bog blagoslovio je već Adama i Evu u raju, i rekao je njima: “Rastite i
množite se, i napunite zemlju.”

A hrvatski puk zgodno kaže: “Čovjek bez žene, glava bez tijela, a žena bez
čovjeka, tijelo bez glave”, ili “Čovjek je sam kao dub posječen”, pa još dodaje:
“Ni u raju nije dobro samomu”.

Ženite se dakle i udavajte se, hrvatski sinci i kćeri, svi redom, ako i kako samo
možete! Ženite se razborito, a ne ludo. Ženite se rano, kad ste u naponu snage i
u cvijetu djevičanstva svoga. Velika je nevolja, kada čovjek uzima ženu, nakon
što je istrošio svoju snagu: a gotova je rugoba, kad djevojka hoće da dođe pod
kapu, pošto je promijenila desetak ljubavnika. To nije sveti brak, već ili
nemoćnica ili opskrbilište!

Rađajte djecu! Djeca su blagoslov Božji, te ih nikad u kući suviše nema.
Divno veli narodna riječ: “Ženidba bez djece onako je kano i dan bez sunca.”
Djeca su briga roditelja, ali su slatka briga i veselje njihovo. Ima i u najskladnijoj
porodici tuge i žalosti, ali redovito pretežu sretni i radosni dani. A domovina ti je
milija, kad u toj domovini boravi tvoja porodica koja je dijelak tvoga naroda.
Gotovo bi mogao sumnjati, da li mogu mrzovoljasti bećar i samoživa žena
domovinu onako žarko ljubiti, kao otac i majka brojne porodice?

Jesi li kad vidio taj prizor? U priprostoj, čistoj sobi sjedi za stolom ljudina, vrativši
se s teška posla, pa hoće da užina. Oko njega posjedalo šestero nejačadi, jedno
drugomu do uha. Milostiva majka metnula na stol pladanj kao čisto zlato žutih
žganaca, pa ih dijeli djeci, koja s viljuškama stoje pripravna, da ih progutaju.
Podsmijeva se sretna majka, a ćaćko uživa. Krasna li prizora, koji je zavrijedio,
da ga umjetnik slika proslavi kistom svojim!

Često se čuje tužba: “Malen je nas Hrvata broj!” Do nas je, da nas bude što više,
da nas za dva pokoljenja bude dva puta i tri puta toliko. U Ruskoj i Njemačkoj
broj se je naroda za ciglih četrdeset godina podvostručio!

Jedno stoji neoborivo: Ako ne bude Hrvata, ne će biti ni Hrvatske.

VII. Uči i napreduj !!

Kaže se, da je u zdravu i jaku tijelu također zdrava i jaka duša. Ali i duša zarđa,
ako je ne njeguješ. A njegovat ćeš ju poglavito tako, da svedjer učiš i
napreduješ.

Ne uči tek iz pisanih i štampanih knjiga, uči iz knjige života. Ona stara narodna:
“Pleti kotac, kao što i otac”, ne vrijedi za nauk i napredak, nego tek za posvećene
običaje i kreposti predaka tvojih.

Uči svagdje i od svakoga. Uči i od tuđina, koji se je u tvojoj domovini naselio. Ne
mrzi toga tuđina, niti ne jadikuj, da ti kruh otima; već pregni svom snagom, da
naučiš sve, što on znade i umije. Ori i kopaj, kako on čini, sij i sadi poput njega,
pa ćeš žeti i kositi kao i on. Gradi poput njega kuću od kamena i opeka, a ne od
pletera i slame. U jednu riječ: nastoj da ga dostigneš i prestigneš, pa ne ćeš
kukati, da te kruha lišava i s rođene grude tjera. Ako može marljivi Bugarin
kao baštovan čitavu Hrvatsku povrćem hraniti, kako ne bi mogao i ti, koji imaš
svoje zemlje na pretek! Samo treba znati i umjeti, a to ćeš postići tek učenjem.

Stara narodna riječ kaže: “Bolje je umjeti nego imati.”

U nekoj zemlji, daleko od Evrope, haračio neki paša. Narod u onoj zemlji bio tada
još neuk, pa mislio, da tako mora biti. Ljubio pače paši skute i rukave, te bi bio
za nj i krv svoju prolio. Uz pašu bio kao desna ruka njegova neka ulizica, pa htio
zaslijepiti ostali svijet izvan onoga pašaluka, neka znade, kako je u pašaluku sve
skladno i sretno. Stao u to ime uvoditi u zemlju nauke i umijeće, zidati palače,
podizati škole i prigoniti narod učenju. Ali jednoga dana dosjetio se paša jadu, pa
otjerao smjesta svoga doglavnika i obustavio svaki dalji napredak. Poslije bi paša
govorio: “Učenjem postaju ljudi pametni, a pametni su ljudi - nezadovoljni”.

Da, nezadovoljni, jer razlikuju vlast od vlastodršca! Oni znadu, da je svaka vlast od
Boga, ali znadu i to, da vlastodržac, koji ne poštiva Božje i ljudske zakone, nije
od Boga, nego od samoga crnoga vraga. Pa neka i pođe do vraga. Učenjem
stičeš znanje, a znanje je imanje. Sve možeš izgubiti, što imadeš, ali znanje
nikada. Znanje je moć, ono je sila jača od ma koje sila na svijetu.

Znanje je prva i najveća velevlast, koja se ničim ne da oboriti. Zato se i svi
siledžije ovoga svijeta žacaju znanja i onih, koji su se snagom znanja opasali.
Znanjem se stvara prosvjeta, a prosvjeta vodi do slobode, nakon što su raspršeni
tmasti oblaci neznanja i gluposti.

Hrvatski sine, uči i napreduj! Rasprši tminu neznanju i oslobodi se duševnoga
ropstva. Sve ostalo, za čim ti duša gine, tada će samo sobom nefaljeno doći.

VIII. Budi svoj !!

Nije dosta da prosvijetliš um i da ga nakrcaš znanjem, treba da podaš stegu i
svojim osjećajima i svojoj volji. Što ti kaže um, da je pravo i zdravo, neka i tvoje
srce osjeća, a voljom pregni, da ono i izvršiš. Neka bude potpun sklad između
misli, osjećaja i volje tvoje, jer samo tako bit ćeš skladan, čitav čovjek, samo
tako bit ćeš svoj, a ničiji drugi. Samo tako bit ćeš pravi značaj.

Budi svoj i značajan. Nikomu za volju, nikomu za ljubav ne skreni s puta, koji si
jednom odabrao i kojim si pošao. Ne gledaj ni lijevo ni desno, već uvijek ravno
preda se. Ne daj se odvratiti s puta istine, poštenja i ljepote ni milom ni silom, ni
mitom ni prijetnjom: radi onako, kako ti skladno nalažu pamet, srce i volja tvoja.
Pa neka se sav svijet drma i ruši naokolo tebe, ti stoj neustrašivo sred ruševina,
koje su se nagomilale oko tebe, pa prijete da te pokopaju.

Budi svoj i vrši nada sve svoju dužnost. Vrši dužnost, makar i tegotna bila. Vrši
svoju dužnost prema bližnjemu, prema domovini i narodu, prema vlasti i državi.
Vršeći svoje dužnosti ne traži i ne očekuj ni pohvale ni nagrade; najljepšom i
najvećom nagradom neka ti bude živa svijest, da si svoju dužnost ispunio. Daj
Bogu što je Božje, i caru što je carevo; - ali traži i brani uporno svoje sveto
pravo.

Jednako, tako vrši svoju dužnost, brani i traži svoje pravo. Ne popuštaj ni sili, ni
zaklinjanju, kad se radi o tvojem pravu. Stoj za svoje pravo, makar se svi vrazi
pakleni urotili protiv tebe. Nije sila jača od prava; svaka je sila za vremena, a
pravo je vječno, tek ne smije da se pogne onaj, koga pravo zapada.
Pravo se može gaziti, ali pogaziti se ne može. Budi svoj: vrši svoju dužnost, drži
svoje pravo i ne boj se nikoga osim jedinoga Boga. Ne moli ni traži pomoći ni od
koga, ne očekuj nagrade ni od koga, već drži čvrsto samo ono, što si krvlju i
znojem stekao. Ne nadaj se ničemu, jer je nada varava. Ne uzdaj se ni u koga,
nego u se i u svoje kljuse.

Kad je pred sto i nekoliko godina veliki Napoleon gotovo smrvio njemački narod,
njemački je mudrac Fichte zdvojnim zemljacima svojim ovako govorio: “Nijedan
bog, nijedan čovjek, nijedan događaj ne može nam pomoći; mi sami moramo si
pomoći, ako nam ima pomoći.”

Tijekom dugog niza godina mi Hrvati kao da nešto očekujemo od nekih vanrednih
događaja. Naša lozinka kao da je: “Nadajmo se”. Odasvud budi nam lozinkom:
“Ne dajmo se”. Pomozimo si sami, pa će nam i Bog pomoći!

IX. Pomaži Hrvatu !!

Pomaži Hrvatu, jer pomažeš bratu!

Suviše nam jada zadavaju naši dušmani, koji hoće da nas zatru, pa da nas
nestane s lica zemlje. A da mi sami budemo ortaci njihovi, gložeći se među
sobom i izjedajući jedan drugoga?

Čestit čovjek ne radi nikome o glavi, pa ni zatorniku sreće svoje. A kamo li da
čestit Hrvat kopa grob svome bratu Hrvatu!

Pomaži Hrvatu, gdje možeš i kako možeš. Pomaži rataru, zanatliji, trgovcu;
pomaži svakomu tko radi kao pravi Hrvat. Ako ti je birati između Hrvata i
tuđina, odaberi Hrvata, pa bio i manje vrijedan od tuđina. Neka ti bude vazda
geslo: “Svoj k svomu!” Pomaži Hrvatu, ne pitajući ga, da li je iz Zagorja ili
Primorja, iz Dalmacije ili Istre, iz Bosne i Hercegovine ili Slavonije. Ta svi ste
sinovi jedne majke, svi ste Hrvati!

Pomaži ne samo Hrvatu, nego i svemu, što je hrvatsko. Podupiraj hrvatsku
knjigu, hrvatsko slikarstvo i kiparstvo, hrvatsku pjesmu i glazbu, hrvatske
družine i zborove; pomaži svemu, što promiče napredak, čast, sreću i slavu
hrvatskoga naroda i domovine. U današnje doba, gdje svaka ptica k svojem jatu
leti, gradi i kiti samo svoje gnijezdu. U tuđe međutim ne diraj; ali zašto da
pomažeš tuđinu, često jačemu i imućnijemu, a u tvojoj kući gola sirotinja vapi
za svagdanjim hljebom. Ljubi brata Hrvata i pomaži mu, jer zgodno veli stara
narodna: “Tko ne priznaje brata za brata, priznat će tuđina za gospodara.”

Dvije su teške rane, s kojih hrvatski narod stoljećima krvari. Jedna je rana
hrvatska zavist ili “hrvatski jal”, a druga je rana slavenska nesloga.

Hrvatska je zavist daleko na zlu glasu, te nam se svijet zbog nje već i podrugiva.
A što je još gore, hrvatski je jal otac još težim grijesima: kleveti, potvori,
zlobnom douškivanju i još zlobnijem opadanju.

A kleta nesloga, taj istočni grijeh svih slavenskih naroda, upropastila je već toliko
slavenskih plemena, te prijeti propašću i onima, koja još nekako dišu.

Braćo hrvatska, iščupajmo iz grudi naših korov zavisti i nesloge, te podignimo u
srcima našim oltar bratske ljubavi i pažnje.

Teče eto četvrto stoljeće, što su se brojni pradjedovi naši pred turskom silom
sklonili u Ugarsku i Austriju, pa se u tim zemljama nastanili pokraj Madžara i
Nijemaca. Potomci njihovi, okruženi odasvud tuđim življem, koji hoće da ih
proguta, brane se i nastoje, da se održe. Svake godine sastaju se tisuće i tisuće
hrvatskoga puka u nekom selu tik na međi Austrije i Ungarije, pa onda pod
vedrim nebom i pred Božjim hramom slave i obnavljaju svoje “hrvatsko
bratimstvo”. Baš kao nekad stari Grci prigodom svojih narodnih igara.
Ej da bog da, da se “hrvatsko bratimstvo” naskoro stane slaviti i obnavljati i u
materi zemlji, pošto u njoj nestane hrvatskoga jala i slavenske nesloge!

X. Sve za domovinu, za Hrvatsku !!

Slatko i dično je za domovinu živjeti, za nju disati, raditi, za nju svaku žrtvu
prinositi.

Španjolcu je domovina Španjolska, Talijanu Talijanska, Nijemcu Njemačka, Poljaku
Poljska, Čehu Češka, a Bugarinu Bugarska. A Hrvatu? Hrvatu je domovina
Hrvatska, samo i jedino Hrvatska.

Domovina je čovjeku kao i rođena majka. Kao što ima samo jedna majka, tako
je i jedna domovina. Nitko na svijetu nema dvije domovine, a kamo li širu i užu!
U srednjem vijeku u doba plemićke i staleške prevlasti, moglo se je naći hrvatske
gospode, koja su se razmetala, da su sinovi dviju domovina; ali u današnje doba,
u vijeku pučkoga vladanja i narodnosti, toga više nema. Kaže doduše narodna
poslovica: “Umiljato janje dvije majke sisa”; ali da ih i ljubi i za njih živi, toga
poslovica ne kaže. Tko danas tvrdi, da ima dvije domovine, taj naprosto laže:
taki dvoživac nema nijedne domovine, već mu je domovina svagdje, gdje dobro i
lagodno živi.

Za svoju domovinu Hrvatsku živi i radi, hrvatski sine, da ti bude velika, slobodna,
slavna i sretna! Radeći za njezino dobro, radiš za sebe, za svoju porodicu, za
sve, što ti je milo i drago.

Bože sačuvaj, da bi toj domovini Hrvatskoj ikada zaprijetila pogibija od kakova
silnika. Ali ako zaprijeti, ne žacaj se za spas domovine žrtvovati sve, pače i
dragocjeni život svoj. Jer bolje je pasti u grob, nego biti rob. Narod, koji ljubi
ruke svome krvniku, koji i krv svoju lijeva za ropstvo svoje, nije zapravo ni
narod, jer gazi čovječje dostojanstvo svoje. On je izmet naroda.
Slatko je i dično za domovinu živjeti, ali još je slađe i dičnije, ako ustreba, za nju
umrijeti.

Ne žacaj se, ako ustreba, poginuti za domovinu Hrvatsku i na tankim vješalima.
Isus Krist nije se kratio za spasenje čovječanstva umrijeti na sramotnom drvu
križa! I prvi su kršćani, sljedbenici Kristovi rado i veselo srtali u smrt, dovikujući
rimskim carevima, svojim krvnicima, ponosito: “Zdravstvuj, care, umirući te
pozdravljaju!”

I umirali su bez straha i jadikovanja, tisuće i tisuće. Ali što je više
ginulo mučenika, sve je više kao iz zemlje nicalo oduševljenih kršćana, tako te je
već Tertulijan mogao doviknuti caru Septimiju Severu: “Krv mučenika sjeme je
za kršćane.”

Mučenička smrt tvoja, hrvatski sine i hrvatska kćeri, rodit će
također tisuće hrabrih osvetnika!

“Pleme naše izginuti ne će”.
" Pod znakom srpa i čekića ide onaj koji nikada u ruci čekića imao nije. Pod tim znakom djeluju oni koji možda svojim vlastitim očima u naravi nikada srpa ni vidjeli nisu. "

" Naše je ime naš program, a zovemo se Drina. "
Odgovorite